Zima 2010

  Poezija i poetika srednjovjekovnih bosanskih epitafa (Nekoliko primjera)
  Ismar Destanović
 
 

UVOD
Prirodno polazište za svaku povijest Bosne je dolazak Slavena na ove prostore, odnosno kraj VI stoljeća. Do dolaska Slavena prostor današnje Bosne i okolnih država je bio naseljen drugim narodima koji su se asimilirali s njima.
Bosna se prvi put  spominje u 10. st. u djelu Konstantina Porfirogeneta “De administrando imperio”. Po svom geografskom položaju Bosna je bila između istoka i zapada, tada najutjecajnijih sila: Rima (katoličanstva) i Bizantinskog carstva (pravoslavlja). Bila je na raskrsnici uticaja, kako političkih tako i kulturno-religijskih, a podvrgnutost ovim uticajima rezultirala je u ranoj pismenosti, kulturi i umjetnosti Bosne. Pisma koja su bila u ranoj upotrebi, baš zahvaljujući tim uticajima, su latinsko1 i grčko2. Isto tako se pretpostavlja da je usporedo sa pokrštavanjem domaćeg stanovništva počeo prodor slavenske pismenosti i razvijanje književnosti u vlastitoj tradiciji. Što se tiče samih kulturnih dešavanja u srednjem vijeku, crkvena pismenost i crkveni tekstovi su jedini izvor kulturnih dešavanja.
Na osnovu preostalih dokaza možemo zaključiti da su u Bosni i Humu bila u upotrebi četiri pisma: latinsko, grčko, glagoljica i ćirilica. Za grčko i latinsko pismo se pretpostavlja da su bila u upotrebi vrlo rano. Njihov prodor i egzistencija na ovim prostorima su direktno zavisili od uticaja Rima i Carigrada.
Po tragovima koji su nam ostali može se zaključiti da je u Bosni veći uticaj ostavio zapad dok se u Humu osjetio veći uticaj istoka, odnosno pravoslavlja. To se može zaključiti i po tome što u Bosni imamo više spomenika pisanih latinskim pismom dok u Humu imamo više spomenika pisanih grčkim pismom.
Slavensko pismo, glagoljica i ćirilica, ušlo je u upotrebu sa slavenskom liturgijom u crkvi, dok se latinica upotrebljava s vremena na vrijeme. Činjenica je da ni istok (pravoslavlje) ni zapad (kršćanstvo) nisu uspjeli apsolutno ovladati ovim prostorima što je na kraju dovelo do “formiranja” Crkve bosanske.
Crkva bosanska3 je svojim učenjem odredila ukupnost  kulture Bosne u srednjem vijeku. Najvažnije je to da, za razliku od istoka i zapada, pred vjernike nije postavljala nikakve uvjete kao što su porez i druge dadžbine.
Prva štiva koja nam svjedoče o pismenosti na bosansko–humskom predjelu uklesana su u kamen, a najstariji pronađeni tekst, nama poznat, jest Humačka ploča4. Ovaj spomenik nam svjedoči da je glagoljica5 bila na ovom prostoru prisutna prije ćirilice.
Poluobla glagoljica je u zadnje vrijeme nazivana bosanskom glagoljicom. Glagoljica je vjerojatno kasnije ostala u upotrebi Crkve bosanske. Padom Bosne i nestajanjem Crkve bosanske iz upotrebe izlazi i ova vrsta pisma koja je potisnuta na zapad od ćirilice6.
Potrebno je još napomenuti da je sva književnost nastajala na narodnom jeziku, čemu se posebno protivila rimska crkva, kao i to da se sva poetika književnosti naroda bosansko-humskog prostora zasnivala na laicizmu.
Za laicizam možemo reći da je neizostavna netipična crta Bosne u srednjem vijeku, a prožimao je sve sfere srednjovjekovnog bosanskog čovjeka.
Pod drugi oblik pismenosti i književnosti naroda srednjovjekovne Bosne i Huma spadaju: povelje, darovnice, ugovori, testamenti bosanskih vladara i vlastele.

Poezija i poetika srednjovjekovnih bosanskih epitafa
Teorija književnosti naziva se često i poetikom7 (prema grčkom poietike tekhne - umijeće odnosno vještina pjesništva). Naziv poetika, međutim, danas često ima i nešto drugačija značenja: njime se međutim označuje samo dio suvremene teorije književnosti (učenje o književnim vrstama npr.) ili pak učenje o pjesništvu kojim se rukovode pojedini književni pravci ili razdoblja. Ponekad se poetikom nazivaju i načini oblikovanja koji se odnose samo na neke književne vrste. Po teoriji književnosti epitaf označava nadgrobni natpis koji kao pjesnički oblik izražava određen jezgrovit izraz odnosa prema prolaznosti života i ljudskoj sudbini. Često je duhovit i satiričan, ali sadrži i izvanredne primjere koncizne misaone lirike.8    
Po kratkoći, zgusnutosti i jezgrovitosti zapisa odlikuju se  bosanski ćirilični natpisi, najviše urezani u kamenu stećaka, ploča i krstača, na crkvama, grobnicama, kaznenim pločama, sudačkim stolicama. Kod ovih natpisa dolazi do izražaja lapidarnost i laicizam. Pogotovo na epitafima. Zbog manjka prostora koji je namijenjen za tekst dolazi do izražaja lapidarnost, a isto tako kod ovih natpisa se pojavljuje stil pisanja, tzv. elipsa9. Pisci ovih natpisa imaju strogo određene formulare o načinu pisanja kojih se moraju pridržavati. Ova formulacija je naročito izražena kod pisaca epitafa, grobno slovo mora da sadrži dostojanstvo i mjeru u jeziku i stilu zbog bola koji treba izraziti. Što se tiče ovih formulara, ima ih dosta koji se poklapaju sa grčkim i rimskim, a njihova sličnost nije rezultat direktnog utjecaja, već se radi o istim osjećanjima života i smrti. Lapidarni natpisi na epitafima obično počinju formulom o pokojniku za kojeg se piše: “A se leži...”, “A se neka se zna...” i nastavlja se oznakom o lokalitetu “ na svojoj zemlji”, “na plemenitoj baštini”, dok se na nekima nastavlja sa podacima o onome tko podiže spomenik pokojniku. Vrlo često se, pored pokojnikova imena, daje zapis o životu ili smrti pokojnika, stilizovan ponekad kao njegova sopstvena riječ, koji podsjeća na pjesnički medaljon u prozi, na poetski aforizam ako sadrži opservaciju o smrti, sudbini ili prolaznosti, a ponekad predstavlja poruku živima koja dopire iz groba. Na stećku je vrlo često u okviru jedne ili dvije rečenice sažeta cijela ljudska sudbina:

“Mlad sa ovog svijeta odoh, a jedan bijah u majke...”.

Ali je misao o prolaznosti života kao poruka očišćenja najčešće duhovno namirenje ove lapidarne književnosti.
Prvobitni naziv za stećke je bio stoječak. Stećaka ima u unutrašnjosti granica srednjovjekovne bosanske države, tj. Dalmatinskom zagorju, istočnoj Srbiji, Lika, sjeverozapadna Crna Gora. Njihova pojava se može objasniti autohtonošću cijele bosanske kulture. Ono što je nepobitno jeste da umjetnost stećaka predstavlja duhovnost srednjovjekovnog bosanskog čovjeka, odnosno laicizam jednog nedokrilnog pogleda na svijet. Umjetnost stećaka je sintezirana umjetnost: arhitektura, reljefno–likovna umjetnost i epika – književnost. Najpoznatija nekropola stećaka u Bosni i Hercegovini je u Stocu. Jezik ovih epitafa je narodni bez imalo primjene staroslavenskog jezika, narodni jezik je bio jezik običnog čovjeka. Epigrafika je krajnja tačka koja opisuje luk književnosti čija je tendencija upravo narodni govor koji je postao osnovnim idiomom u spisateljskoj praksi. Činjenica je da su nastajali poslije nečije smrti i trebalo je riječju iskazati tugu, bol, očajanje ali i onaj nužni dio ljudskog dostojanstva koji je uobičajen u ovim situacijama. Drugi faktor koji je uticao na ove tekstove jeste ograničenost u čijem je okviru trebalo uobličiti sav taj tekst.

DIJAK PRODAN
(1180 – 1204)
VELIKI SUDIJA

V dni bana velikago Kulina,
Bješe Gradiša sudija velij
U njega

I sazida svetago Jurija
i se leži u njego.

I žena jegova reče:
Položite me njego!

A se zida Draže Ohmučanin –
To mu voli, Bože...

Na nj az pisah
Prodan...

Gradišin natpis uklesan je u kamen, u stupcu koji je nekada bio dio kamenih vratnica mauzoleja porodične grobnice sudije Gradiše. Pronađen je u selu Podbrežju kod Zenice. Čeona strana ispisana je do kraja memorijalnim epigrafom. Ovaj tekst o sudiji Gradiši je potpisao Prodan (ime nije sigurno jer je sačuvan samo početak imena Pro...). Glavni natpis je urezan u 17 redova i predstavlja jednu sadržajnu cjelinu.
Epitaf potiče iz posljednjih godina vladavine Kulina bana (kraj XII stoljeća). Taj podatak saznajemo iz prvih stihova ovog epitafa: “V dni bana velikago Kulina”.
Ovo bana velikago Kulina je važno po tome što je Kulin ban pred kraj svoje vladavine nazivan ban velikag Kulin.
Iz ovog epitafa također saznajemo za ime prvog bosanskog graditelja ovakvih oblika spomenika Draže (slava) Ohmućanina. Saznajemo po prvi put za dijaka Prodana koji je autor ovog teksta. Ono što je opšte, konvencionalno za ovaj tekst, možemo posmatrati iz retoričkih aspekata a to je lapidarnost, odnosno reduciranost teksta zbog manjka prostora na kamenu gdje je uklesan natpis. Lapidarnost se ogleda na samom početku natpisa. Tražeći konvencionalnosti, gledano sa retoričkog aspekta, to su elipsa i eliptične rečenice.
U ovom tekstu imamo jednu vrstu sinopsisa za jednu dužu pripovjednu cjelinu. U ovom tekstu možemo da prepoznamo glavne likove, a oni su: sudija Gradiša, njegova žena, graditelj koji će da ispuni njihove želje i na kraju pojava pisca teksta koji će da objedini tu vrstu pripovijedne cjeline.
Ovaj tekst možemo promatramo kroz koncentrične krugove, tačnije kroz četiri koncentrična kruga.

Iz prvog kruga možemo da izvedemo odnos bana Kulina i sudije Gradiše. Ban Kulin je ovozemaljska vlast i autoritet, dok sudija Gradiša predstavlja zaštitu ovozemaljskih zakona koje postavi Kulin ban. Ovim epitafom izražena je veza vlast – zakon i odnos sudije prema banu. U njemu dominira emocija ljubavi koja izražava poštovanje prema banu i odanosti žene prema mužu. Ova odanost izražena je kroz želju da i kada umre bude pored muža kojeg je voljela i kojeg je iz ljubavi služila dok je bila živa.
Kroz drugi koncentrični krug možemo da posmatramo odnos Gradiše i njegove žene koja izražava svoju želju da je kada umre polože u grobnicu pored njega. To simbolizuje vjernost, povjerenje i ljubav između njih dvoje.
Treći krug prikazuje odnos Gradiše i samog graditelja koji će  ozidati ono što su oni za svog života stvorili. Graditelj ima zadatak da kroz fizičku formu mauzoleja prikaže njihov međusobni odnos naveden u prethodnom pasusu.
Iz četvrtog kruga možemo sagledati ovozemaljski život sudije Gradiše. On je bio istinski vjernik i izrazito bogobojazan, čime se rukovodio i prilikom obnašanja visoke sudijske dužnosti. Iz drugog zapisa na istoj ploči, koji je dopisan nakon smrti njegove žene, saznajemo da su za svog života uživali ugled i poštovanje kod drugih ljudi.
Na kraju natpisa je navedeno i ime zapisivača (Prodan) koji zaokružuje pripovijest i bilježi je.
Gledajući natpis kao cjelinu možemo zaključiti da je sudija Gradiša ovozemaljske zakone primjenjivao pošteno prema svima, ali da je stalno bio svjestan istine da je pravedan i konačan samo sud VELIKOG SUDIJE, odnosno sud svevišnjeg Boga.

DIJAK IZ BLAGAJA
(KRAJ XIV VIJEKA)

SLOVO O VLASTI

Sij
kami,
varda!...
Ći li je bio?
Ći li je sade?
Ći li neće biti!

Natpis je u sudačkoj stolici u Blagaju. Pretpostavlja se da potječe sa kraja XIV vijeka. Ime dijaka nije poznato, a pretpostavlja se da je iz Blagaja. Ovaj natpis na sudačkoj stolici je epigramskog karaktera. Govori nam o prolaznosti svih nas, pa čak i sudija koji su bili smješteni na jednu vrstu trona i imali tu privilegiju da sude o djelima mnogih drugih. U ovom epitafu spoznajemo ideju o sudstvu koje je bilo potreba naroda, odnosno narod je imao potrebu za pravednim zakonima i poštenim dijeljenjem pravde, jer u bezakonju nema ni pravde te je neko trebao da štiti zakone i osigura pravdu. Ovaj zapis na sudačkoj stolici poetski dopunjava misao prethodnog epitafa, odnosno epitafa o “Velikom sudiji”.
Iako nije epitaf, tema ovog natpisa je život-smrt. Gledano sa retoričkog aspekta, on se isto kao epitaf odlikuje lapidarnošću, eliptičkim oblikom rečenica i obrnutom apostrofom. Osnovna emotivna crta se oslikava u naglašavanju kratkoće i prolaznosti ovozemaljskog života.
Osnovni cilj ovog epitafa je da prolazniku - čitaocu govori o našoj prolaznosti na ovom svijetu, odnosno da se svi rađamo da bi na kraju umrli, a da između rađanja i smrti samo privremeno boravimo na ovom svijetu. Međutim, naš život, tj. boravak na ovom svijetu, pun je raznih zamki u koje svi mi možemo svjesno ili nesvjesno upasti. Svi se povremeno nalazimo na raznim iskušenjima kada je neophodno opredijeliti se između dobrog i lošeg. Zbog ovih zamki i iskušenja na ovom svijetu su neophodna usmjerenja koja se ogledaju u zakonima. Velika moralna obaveza pravednog provođenja zakona i “našeg pravilnog usmjeravanja” je na plećima sudija koji su iz tog razloga postavljeni na određeni tron iznad običnih ljudi.
Iz ovog možemo zaključiti da bez obzira na funkciju kod sudije je prisutna ljubav za čovjeka i želja da ljudi za svoga života budu pošteni i moralni i da svojim životom iskazuju ljubav za ljude s kojima žive.

Nikola Dragoljević
(XIV – XV v.)
KAD HTJEH POBITI

A se leži Dabiživ,
na svojej zemlji,
na plemenitoj.
Kada htjeh pobiti –
tada i umrijeh.
Usiječe na me kami
Milutin Kablović
u Goduši
A pisa
Nikola Dragoljević

Natpis se nalazi u Kalesiji, a pisac epitafa je Nikola Dragoljević. U temi ovog epitafa prepoznajem da smrt dolazi ponekad u pravi čas, kao posljedica i zasluga. Neopravdanost zla saznajemo i iz ovog epitafa jer Dabiživ gine kada je odlučio da ubije drugog: (kada htjeh pobiti – tada i umrijeh).
Ovaj epitaf iznosi samo činjenice i lišen je bilo kakvih emocija osim pouke da ubistvo ne dolikuje pravednom čovjeku.
Retorički aspekti, kao već konvencionalno, su lapidarnost, obrnuta apostrofa i eliptični oblici samog teksta.
Po stilu ovaj epitaf ne izlazi iz okvirne sheme koja je nametnuta kao formular u tom vremenskom periodu i pisac se tog formulara striktno drži.
Ovo je jedna duža pripovjedna cjelina iz koje dobivamo više informacija.
Prva informacija koju dobiva prolaznik, odnosno čitatelj je ta: tko je pokojnik i da isti leži na svojoj zemlji. Sljedeća informacija je o karakteru pokojnika i ista nam govori da je bio osion čovjek koji nije prezao ni od oduzimanja tuđeg života. Međutim, u svoj svojoj nasilnosti i namjeri ubijanja drugog na njegovoj zemlji, sam gine.  Sljedeće saznanje je o načinu njegove smrti, odnosno pogibije, a ovaj motiv izdvaja ovaj epitaf od većine sličnih natpisa jednom snažnom poukom koja je razbila monotoniju natpisa.

Pored navođenja mjesta pogibije pokojnika, jedna od karakteristika ovog epitafa je uvođenje novih likova u pripovijest: ime osobe koja je ubila pokojnika, ime samog pisca epitafa i ime klesara koji u kamen kleše ovu pripovjednu cjelinu.

DIJAK IZ DJEDIĆA
(XV vijeka)
SLOVO O SUDBINI

A sije krst
Radoja Mrkšića:

Stah
Boga moleće
i zla ne misleće –
i ubi me grom!...

 

NATPIS RADOJA MRKŠIĆA
Nalazi se u Đedičima kod Trebinja. Natpis je urezan u kamenu koji je nazvan ”krst”. Ovaj natpis je rezultat dubokih ličnih emocija, sam sadržaj je epigramskog karaktera, a njegova krajnja poruka se penje do sarkazma.
Kao osnovnu temu ovog natpisa, a i ostalih, prepoznajemo “život i smrt”. Život je čudo, a smrt je zagonetka o kojoj valja voditi računa kao misteriji koji nas neminovno grabi.
Iako ovaj epitaf karakteriše konciznost, on je rezultat dubokih ličnih emocija autora izazvanih jačinom tragičnosti događaja o kome je trebalo ostaviti svjedočanstvo potomstvu. Kompozicija i struktura motiva pojačavaju lirsku napetost i u potpunosti izražava tragičnost ovog slučaja.
Stil je u granicama strogo određenog formulara o kojem su morali voditi računa pisci epitafa, obzirom da grobno slovo mora da sadržava dostojanstvo i mjeru u stilu i jeziku zbog bola što valja da ga izrazi.
Prepoznatljivi retorički aspekti su lapidarnost, obrnuta apostrofa i eliptični oblici.
Poetski otklon je sadržan u osudi smrti koja je poslana od sile koja može biti samo nemilosrdni Bog, što je krajnja ironija s obzirom na bogobojaznost pokojnika i njegovu posvećenost vjeri i vezu čovjeka sa sudbinom izraženu simbolikom groma koji simbolizira strijelu sudbine poslana od Boga.
Gradacija motiva, odnosno njihova podijeljenost, potpuno je jasna i nedvosmislena. Svaki motiv, sam za sebe, govori o određenoj radnji ili stanju. Povezanost motiva, i pored konciznosti epitafa, u cjelini nam dočarava povezanost života i smrti kao i tanku nevidljivu liniju koja ih dijeli. Krajnja osuda ide uzvišenom biću i pokazuje da je samo njegov sud konačan i da “pravo” na nagradu ili osudu pripada uzvišenom Bogu.
U ovom epitafu izražena je bogobojaznost, pravednost, odanost, moralnost, a s druge strane okrutnost sudbine, a što stvara sliku kontrasta.

PREMILOVAC
(XIV vijek)

SLOVO O VREMENU

Bože davno ti sam legao
i vele ti mi je ležati...

Epitaf iz Premilova Polja potječe iz XIV vijeka, a isklesan je za Stipka Radosalića. Na ovoj grobnoj ploči uklesan je polumjesec, lađa.
Tema ovog epitafa je smrt, a kao tanka nit se provlači svjesnost o prolaznosti i vremenu. Gledano sa retoričkog aspekta, uočljivi su: lapidarnost, eliptičan oblik teksta i obrnuta apostrofa.
Iako je epitaf napisan dvostihom, isti je prepun emocija. Obraćanje Bogu je krik očajnika koji je do boli svjestan međusobnog odnosa života i vremena. Pokojnik je u potpunosti svjestan prolaznosti života i činjenice da će vremenom biti zaboravljena njegova ovozemaljska djela kao i on sam, te da će taj kamen i natpis na njemu biti jedino svjedočanstvo njegovog postojanja na ovom svijetu. Ovaj epitaf je kao daleki i duboki, skoro vanvremenski i vanprostorni, uzdah Stipka Radosalića.
Uklesana lađa na grobnoj ploči nam govori da je pokojnik za svog života bio svjestan neminovnosti smrti, a lađa bi trebala da ga preveze u pravi, vječni život.
Dimenzija vječnosti i beskonačnosti vremena nepoznata ljudskom umu, koja opominje i tužno upozorava čovjeka o njegovoj konačnosti i kratkoći ovog zemaljskog života u odnosu na vječnost zagrobnog života, data je u ovom epitafu. Jedino svjedočanstvo postojanja je uklesani natpis u kamenu i možemo ga shvatiti kao simboliku tačke na kraju našeg života. 

(Tekst u integralnom obliku sa navedenim bilješkama i literaturom možete čitati u štampanom izdanju ODJEKA)