Zima 2010

  Imagološko čitanje putopisa Zuke Džumhura i Tvrtka Kulenovića
  Azija u putopisima Zuke Džumhura i Tvrtka Kulenovića
  Merima Omeragić
 
 

Teoretiziranje žanrova nužno podrazumijeva njihovu podjelu i definiranje, a samim time i proces isključivosti i uključivosti hibridnih književnih žanrova. Granični književni žanrovi i publicistika su oblici koji nisu ni čista književnost niti čista nauka, ali putem klasifikacije njihovih elemenata imamo bazu za različite vrste izučavanja, pa i onu koja se tiče književne teorije i književne kritike. Putopis1 kao granični književni žanr se kreće po širokoj skali koja na jednoj strani ima reportažu, a na drugoj lirsku, ili meditativnu ili filozofsku ispovest. Ponekad putopis može prerasti u esej ili studiju o novoj, manje poznatoj sredini.2 Moguća definicija putopisa se izvodi upravo iz hibridnih karakteristika ovog žanra. Nagla popularnost putopisa od kraja devetnaestog, a pogotovu u dvadesetom stoljeću, brza smjena društveno-historijskih poredaka, kulturna različitost, prije svega, zahtijevaju mogućnost novog čitanja i osvjetljavanja karakteristika ovog žanra koje se reflektiraju kroz ideologiju teksta. Ljudi su uvijek dijelili svijet na oblasti, posjedujući ili stvarnu ili zamišljenu liniju razdvajanja.3 Najpoznatija takva podjela jeste ona prema geografskoj odrednici Zapad – Istok, ili još popularnije nazvano Okcident – Orijent. Svaka podjela nužno zahtijeva i hijerarhizaciju, drugi u odnosu sebe, što je tipični proizvod podsvijesti, a ne postojanja stvarnih granica. Na literarnom polju govor o Drugima proizlazi iz vlastitih iskustava onog koji govori. Otuda dolazi ograničeni broj tipičnih učahurenja: putovanje, povijest, izmišljanje, stereotip, polemičko sučeljavanje.4 Sve ove odrednice koje imaju negativnu konotaciju mogu se odnositi na putopis kao pismo o Drugostima, proizvod kulturne dominacije Zapada. Govor o Drugima je uspostava antitetične pozicije iz koje se generiraju sterotipi. Pri tome svaki dio vidi sebe kao normu, a one druge kao odstupanje od norme. 5 Imagologija kojase bavi slikama Drugog u književnosti (M. Todorova), postaće oruđe za osvjetljavanje igara Moći i nadmoći u tumačenju kulturalnih sporova, same ideje kulture, ideologija i u artikulaciji pitanja svakodnevnog života, između klasa, rasa, polova, nacija.6
Ni suvremeni bosanskohercegovački, uže, bošnjački putopis nije ostao pošteđen ispisivanja kulturalnih i -inih razlika a koje se odnose na prelazak imaginarne ograde ka Istoku, najznačajnijih putopisaca Zulfikara Zuke Džumhura i Tvrtka Kulenovića. Džumhurov Nekrolog jednoj čaršiji koji predstavlja prelaz ka problematiziranju Azije u Pismima iz Azije, te Kulenovićevi putopisi iz Mehanike fluida i njegova opsesivnost Indijom postaće paradigmatski primjeri za imagološko čitanje putopisa. Kadrovi u knjigama putopisa Zuke Džumhura i fluid misticizma u putopisima Tvrtka Kulenovića biće polazište za sagledavanje mogućnosti tumačenja svjetova Azije. Interpretaciji odnosa prema Drugom i drugačijem Džumhur pristupa na specifičan način. Po svemu poseban, ovaj put(o)pisac svojim intelektom zahvaća raskošno predvorje Azije (V. Tendžera) koje u njegovim putopisima dobija multikulturalnu dimenziju. S druge strane, za Tvrtka Kulenovića putopis koji može biti velika književnost, kako to on sam i navodi, jeste bijeg/put u Drugo natopljen osjećanjem zasićenosti materijalističkih produkata Zapada, kao i samog Zapada. Frag-mentarnost, karakteristična za oba putopisca kreće, razvija se dvjema različitim putanjama, kod Džumhura fragmentarnost postaje dio opće slike upotpunjene karikaturom i njenom arabeskom značenja, dok Karahasan primjećuje kako su putopisi Tvrtka Kulenovića romani o putovanju, oni su ujedno i eseji o fragmentima svijeta i istoriji.


Od balkanizma do orijentalizma – specifična pozicija bh. putopisaca
Balkanizam i orijentalizam koji tendiraju tumačenju svijeta kroz obzore dominacije i vladavine određenih diskursa Moći su kontradiskursi koje su proizveli nenadmašni Drugi: Marija Todorova (teoretičarka i kritičarka prijeklom sa Balkana, a uz to i žena) i Edward W. Said (teoretičar, porijeklom iz Palestine) oboje zatečeni na Zapadu tumačeći zapadnjačke predodžbe o Balkanu i Orijentu. Orijentalizam je način mišljenja utemeljen na ontološkoj i epistemološkoj razlici između Orijenta i (najčešće) Okcidenta. (...) Orijentalizam jest, prije nego li izražava, određena volja ili nakana da se razumije, u nekim slučajevima kontrolira, manipulira, čak inkorporira ono što je očigledno drukčiji (ili alternativni i novi) svijet; to je nadasve govor koji je, nesumnjivo, u izravnom, sukladnom odnosu sa političkom moći u najsirovijem izdanju, ali on se radije proizvodi i egzistira u neujednačenoj naizmjeničnosti sa različitim vrstama moći.7 Intelektualna, kulturna i politička moć, te moralna snaga su dijelovi političko-intelektualne kulture koju Zapad provodi nad Istokom. Procesom balkanizacije koji je sinonim za povratak plemenskom, zaostalom, primitivnom i varvarskom8 je označena ideja balkanizma. Specifična pozicija bosanskohercegovačkih i bošnjačkih putopisaca jeste marginalna, granična, pozicija govora o Drugom. Stvaranjem imaginarnih granica, od kojih je stereotipna Okcident – Orijent9, proizašla iz geografske terminologije i/ili one koja je vezana za Balkan kao mjesto susreta Zapada i Istoka, jeste granica odakle kreću Zuko Džumhur i Tvrtko Kulenović na svoja putovanja širom Azije. Azija ili Istok su označeni geografski, moralno i kulturalno. Iz pozicije gledanja na Drugog se generiraju stereotipi, što je već naglašeno u uvodu rada. Od pozicije posmatranja ovisi da li će biti pozitivne slike ili negativne slike (H. K. Bhabha). Marginalna pozicija naših pisaca onemogućava stvaranje stereotipa, štaviše, ovi putopisi konotiraju promicanje novih i viših vrijednosti Istoka u odnosu na Zapad. Džumhur i T. Kulenović nisu naspram Orijenta, oni Aziju posmatraju iznutra, ne samo kao egzistencijalnu i moralnu činjenicu, već pokušavaju da je prožive kako bi čitaocima priuštili autentično viđenje – slike dalekog svijeta.


Kulturna različitost Azije kao opozicija Zapadu
Neprestano upućivanje na horizonte drugih kultura ambivalentno je. To jeste prostor citatnosti, ali je istovremeno i znak da takva kritička teorija ne može zauvijek održati svoju poziciju u akademskom svijetu kao opoziciona oštrica zapadnjačkog idealizma.10 Shvatanje Evrope kao nenadmašne civilizacije koja nužno mora da kolonizira teritorije i provodi missian civilastrice usko je vezano za opise egzotičnih zemalja i naroda. Razmatrati kulturnu različitost Azije u putopisima Zuke Džumhura i Tvrtka Kulenovića znači uspostaviti topos simboličkih značenja putem kojih izviru sadržaji i artikulišu se u brojnostima i razjedinjenosti pluraliteta multikulturalizma. Dimenzije proučavanja putopisa i njihovih kulturoloških karakteristika su vrijeme i/ili povijest /tradicija/, civilizacija, vjera /religija/, ljudi i kolektivni i individualni identitet.
Pripovijedanje i opisivanje su temeljni putopiščevi postupci. Pripovijedanjem je obuhvaćena putopisna događajnost (zgode putnika pripovjedača) a opisivanjem predmetnost putopisnog svijeta (ljudi, prostori, građevine, umjetnički predmeti itd.)11
Džumhurova simbioza različitosti12 iskazana u putopisima donekle se poklapa sa gotovo neshvatljivim protivrječnostima13 Kulenovićeve Indije iskazane kroz gustu teksturu tekstova o Aziji. Marija Todorova polazi od bitne činjenice u razmatranju odnosa između Istoka i Zapada, a tiče se uvođenja novog vektora, a to je vrijeme: kao evolucija od jednostavnoga ka složenom, od zaostalog ka razvijenom, od primitivnog ka kultivisanom.14 Nijedan književni tekst nije relevantna povijest, ali u sebi može sadržavati povijesne činjenice koje pridaju na vjerodostojnosti teksta, što implicira na bitnu karakteristiku putopisnog žanra. Zuko Džumhur u Nekrologu jednoj čaršiji poziva istoriju za svjedoka: Tako piše u svim istorijama...15 Za razliku od Džumhura koji događajno potencira u Pismima iz Azije, Tvrtko Kulenović u svojim putopisima više insistira na iznošenju događaja i opisa, dok je učešće povijesti svedeno na minimum u slučaju ako je relevantno za ispripovjedano. T. Kulenović u Mehanici fluida kao neuhvatljivom,inisitira na simbolici vode, vrta ali i pustinje. Prva slika koja je okvirna priča svih ostalih o Aziji jeste priča o civilizaciji. Kulenović kada piše o grobljima i načinu sahranjivanja što postaje jedna od paradigmi kulture i civilizacije uopće, piše ...o pitanju prednosti spaljivanja mrtvaca, koje znači duševnu higijenu, o odsustvu obaveze da se vjeruje da neko ili bar nešto postoji pod humkom zemlje, odsustvu spomenika, grobalja, kandila, svih tih tako čudovišno mrtvačkih stvari u našoj civilizaciji, koja vjeruje za sebe da je sva okrenuta budućnosti i životu, za razliku od Istoka, koji stalno šuruje s prošlošću i smrću...16 stvarajući oštru opreku između Istoka i Zapada, naglašavajući tipične zapadnjačke predrasude, on poštuje i uzdiže duhovnu higijenu Istoka. Za Džumhura groblja su kulturalni i umjetnički simboli prolaznosti i smrti17 putem kojih se približavaju ta dva oprečna svijeta, svijet mrtvih i svijet živih. U ovome dalekom svijet Magreba i nema tako vidljive i prostrane granice između živih i vječnih boravišta mrtvih. Kao da su odvajkada živi iz svojih kuća, dvoraca ili ćumeza, iz svojih sjenovitih vrtova ili prašnjavih gradskih pločnika zakoračili samo nekoliko sudbonosnih koraka i zauvijek se spustili u crnu zemlju.18 Primitivno shvatanje da su narodi iz Evrope „barbarskim narodima“ donijeli civilizaciju, biva razobličeno jer Džumhur, a s druge strane i Kulenović slikaju razlike orijentalnih kultura kao pozitivne, poželjne, štaviše naprednije u odnosu na zazor i prezir prema jednoj umornoj za(pad)njačkoj civilizaciji. U doba kad je Evropa živela u neznanju i sujevjerju, u vreme kad su Grci bili tek u povoju i kad se Rim nije još ni rodio, sa ovih brežuljaka Avganistana ukazao se duhovnik koga nazvaše Žuta Kamila ili Zaratustra, da svetu oglasi potpunu čovekovu slobodu u izboru između dobra i zla. Na ovom tlu Žuta Kamila propovedala je da se čovek samo pomoću čiste misli, čiste reči i čistog dela može uspešno boriti protiv zla. U Balku je poslednji put propovedao, kao žarki pristalica dobra i protivnik zla – mišlju, rečju, delom. Tako je govorio Zaratustra.19 Poigravanjem sa metafizikom i značenjem evropske filozofije evocirajući djelo jednog od najvećih evropskih filozofa F. Nietzschea Džumhur slika filozofiju Istoka, ukazujući na njenu tradiciju, starost i posebnost.20 Kulenović kroz upečatljivu misao iskazuje filozofiju Istoka: Istok se ne smije nemoći čovjekove moći, kako to na prvi pogled izgleda, on se smije gluposti njegove ambicije: ko pogodi cilj, promaši sve ostalo.21

(Tekst u integralnom obliku sa navedenim bilješkama možete čitati u štampanom izdanju ODJEKA)