Zima 2010

  Utjecaj usmene narodne književnosti na razvoj popularne i visoke kulture
  Šeherzada Halkić
 
 

Teorija o “utonulom kulturnom blagu”, koja se koristi za usmenu narodnu književnost (Hausser, 1977) postala je samo otrcana fraza. Ako uđemo u dubinu i popularne i visoke kulture, vidjet ćemo kako ona sadrži to “potonulo blago” pa makar kad su u pitanju samo motivi.
Popularna kultura, koja se tako naziva da bi se istakla razlika između nje i njoj suprotne kulture obrazovanih, učenih, ili čak elite, ima slijedeće bitne odlike: odsustvo umjetnika profesionalca, odsustvo aristokratske publike i publike koja izdržava tu umjetnost, nepoznavanje apstraktnih teorija o prihvaćenim umjetničkim tehnikama i prisustvo tradicije, po pravilu usmene i lokalne.1
Za nas je najbitnije prisustvo tradicije, posebno usmene, jer su mnogi elementi iz usmene narodne književnosti preuzimani, u cijelosti ili jednim dijelom, i postajali sastavni dio popularne kulture, a iz popularne kulture, najčešće putem umjetnika, postajali su dio visoke kulture. Naravno da su se pri toj artikulaciji dešavale određene izmjene, odnosno da je postojala neka vrsta selekcije – nije svaki segement usmene književnosti bio zanimljiv za plasiranje na tržište popularne kulture, a samim tim i visoke, stoga je “nužno razlučiti tri razine kulture, čak i u najopćenitijoj definiciji tog pojma. Postoji življena kultura pojedinog vremena i prostora koja je u potpunosti dostupna isključivo onima koji su živjeli u to vrijeme i na tom prostoru. Postoji, zatim, zabilježena kultura, svih vrsta, od umjetnosti do najsvakodnevnijih činjenica: kultura nekog razdoblja. Postoji, konačno, kao čimbenik koji povezuje življenu kulturu i kulture pojedinih razdoblja, kultura selektivne tradicije.”2
Otkad je čovjek postao “čovjek” on neprestano mijenja svoju kulturu i svaki pojedini predmet u svojoj okolini. Ljudi se počinju služiti nanovo gotovo zaboravljenim iskustvima ili, u krajnjem slučaju, uzimaju, pozajmljuju od tih iskustava ono što im u tom trenutku treba, drugim riječima, posežu za potonulim blagom.
 Ako se usmena narodna književnost sa svojim najboljim ostvarenjima sagleda u cjelini naših literarnih dostignuća, onda se može vidjeti “da je ona donijela neponovljivu literarnu spoznaju o određenim historijskim razdobljima koje je samo ona obradila. Nekoliko stoljeća naše prošlosti, sa svim unutarnjim previranjima i reprezentativnim likovima, našlo je jedinu i istinski uspješnu umjetničku obradu upravo u usmenoj narodnoj književnosti, a koja se obrada drugdje nije ponovila.”3
 Zanimanje u pojedinim povijesnim epohama za usmenu narodnu književnost bilo je trajno i neprekidno, a očitovalo se kako u povijesnim informacijama tako i u stvaralačkom radu mnogih pisaca, ali nije uvijek jednako. Ovisilo je o mnogim okolnostima, a ponajviše o književnom životu i književnim strujanjima u glavnim središtima. Tako Petar Burke u svojim raspravama o narodnoj kulturi predindustrijske Evrope pod simboličnim nazivom Junaci, nitkovi, lude navodi godinu kad je narodna kultura bila kultura sviju: “Oko godine 1500. narodna kultura bila je kultura sviju; druga kultura obrazovanima i jedina kultura svim ostalima.”4 Iako Burke navodi da se kasnije dešava odvajanje, ipak ne možemo sa sigurnošću odvojiti ove dvije kulture i podvući neku granicu, jer usmena kultura ostavlja duboke tragove.

Distinkcija između popularne i usmene kulture
 Ako uzmemo pojam “popularno” i pažljivije razmotrimo, vidjet ćemo da u svom korijenu ima riječ populus što je jednako narod. Iz toga bi se moglo zaključiti i staviti znak jednakosti između popularne i narodne kulture. Međutim, da li je tako kada se radi o usmenoj narodnoj tradiciji!? Popularna kultura je kultura koja je aktuelna u određenom trenutku, usmena kultura, tradicija, folklor je kultura koja ima svoju stalnu vrijednost.
 Distinkciju između ova dva pojma najbolje nam donosi John Fiske, koji za pojam usmene kulture koristi termin folk kultura: “Ljudi u industrijskim društvima nisu folk, i popularna kultura nije folk kultura, premda sa njom ima izvesnih zajedničkih karakteristika. Folk kultura, za razliku od popularne kulture, proizvod je srazmerno stabilnog, tradicionalnog društvenog poretka, u kome društvene razlike nisu konfliktne prirode, pa se zbog toga karakteriše društvenim konsenzusom, pre nego društvenim konfliktom.”5
 Folk kultura je društvena kultura; ona se stvara u društvima u kojima je društveno iskustvo značajnije od ličnog, i po pravilu se stvara i reprodukuje unutar zajednice, “njeni društveni uslovi navode je da podstiče i produbljuje osjećanje solidarnosti, na način na koji savremeni društveni uslovi koji stvaraju popularnu kulturu to ne mogu da čine.”6
 Radi boljeg shvatanja specifičnosti popularne umjetnosti, treba istaći da se popularna umjetnost može javiti samo kao pandan njoj suprotne umjetnosti, a nikako ne sama za sebe. O tome je pisao Hausser (1977), tvrdeći da prvobitna seoska umjetnost u neolitu ne spada u kategoriju popularne ili folklorne umjetnosti iz prostog razloga što ona tada postoji kao, može se reći, jedina umjetnost i ne suprotstavlja se nikakvoj drugoj umjetnosti, a bitna je odlika te folklorne umjetnosti njena manifestacija kao suprotnost umjetnosti vladajuće klase. Ovdje bismo došli do momenta vladajuće, odnosno visoke kulture, koja uzima, prisvaja ono što joj odgovara i zatvara u neki svoj krug. Za razliku od nje, popularana kultura uzima i od usmene i od visoke kulture, ali se ne zatvara već naprotiv, otvara se i rasplamsuje u društvu. Premda jedna kultura daje više ili manje nego druga, uvijek postoji uzajamnost.

Usmena narodna književnost na trpezi visoke kulutre
“Kultura oblikuje ljude, a ljudi kulturu.”
Vera Elch
 
Brojni su primjeri u kojima se motiv iz usmene narodne književnosti koristio za plasiranje neke ideje na tržište, za plasiranje ideje koja je trebala biti ideja visokog društva. Da bi se došlo do tih motiva, trebalo je sići u društvo, otići na nižu društvenu ljestvicu, što se i dešavalo: “Potkraj osamnaestoga i na početku devetnaestoga stoljeća, baš kad se narodna kultura počela gubiti, puk ili narod postadoše predmetom zanimanja evropskih intelektualaca. Obrtnici i seljaci bijahu nedvojbeno iznenađeni kad u njihove domove nahrupiše muškarci i žene u građanskoj odjeći i gradskog izgovora koji navaljivahu da im pjevaju tradicionalne pjesme i pripovijedaju tradicionalne priče.” 7
 U potrazi za nečim novim, a ipak starim, umjetnici su odlazili u središta narodne usmene književnosti, u domove gdje su se mogle dešavati najzanimljivije priče, priče pune života, ali i pjesme koje su na poseban način oslikavale taj život. Tako je usmena riječ postala proizvod kojeg je trebalo samo fino upakirati i poslati na tržište, poslati eliti.
 Pored ove, direktne potrage, interes za narodne pripovijetke bio je oduvijek vrlo živ na svim stranama svijeta, u svim vremenima. Na dvorovima velikaša i vladara, u kućama imućnih trgovaca i sređenih građana, u skromnim kolibama seljaka, u vojničkim logorima, na brodovima i u ratnim zbivanjima pričale su se uvijek narodne pripovijetke, kadgod je bilo prilika. Prenosile su se od usta do usta, od situacije do situacije dok u jednom momentu ne bi došle u ruke nekom vještom piscu i postale sastavnice visoke kulture. Za primjer nam može poslužiti Miguel Cervantes koji je koristio narodnu pripovijetku, posebno u romanu Don Quijote.
 Osim pripvijedaka, uzimani su i drugi žanrovi iz usmene narodne književnosti. Historijat narodnih poslovica pokazuje da je u prethodnim epohama bio za njih izvanredno živ i bogat interes. One su se upotrebljavale u raznim prilikama s namjerom da pouče, osvijeste ljude, da ih upozore na ranije iskustvo, da usmjere njihova nastojanja u određenom pravcu. Poslovice su služile kao pravila i principi, kojih su se ljudi morali držati i po njima udešavati svoje postupke. Tako, npr. Tvrtko Čubelić navodi kako su u mnogim udruženjima, organizacijama, elementarnim i privatnim školama, poslovice služile kao gesla, idejni vodiči, kao usmjerivači posla i dužnosti, kao neki putokazi u svemu i o svemu, što i kako treba raditi: “Kultura i književnost starog Rima nastavile su grčku tradiciju njegovanja poslovicama. Prije svega, u rimskim školama poslovice su naišle na svestranu primjenu, jer su ulazile u sve njihove programe i školske priručnike. Brižno su se njegovale i u pravnim i filozofskim djelima. Ne treba posebno naglašavati da su u tome procesu bile uspješno preuzimane i poslovice iz grčke književnosti.“8
 Posebno mjesto kad je u pitanju usmena narodna književnost ima narodna poezija. Ako uzmemo u obzir činjenicu da su narodnu poeziju (ovo je karakteristično za naše prostore) uzimali i prevodili strani istraživači, onda nam to govori da je usmena narodna poezija bila izvor inspiracije i za istraživače, umjetnike. Narodna je poezija i u kulturnoj reprezentaciji imala značajnu ulogu; “ona je od kraja 18. st., a naročito u 19. st., bila put kojim su evropski narodi upoznavali naše narode. Prikazala je naše narode prvi put u dostojnom, udivljenja vrijednom svjetlu.”9
Tako je prevođenje naših narodnih pjesama započeo talijanski putopisac i prirodoslovac Alberto Fortis, a neke bajke sa ovih prostora preuzeli su, obradili i preveli braća Jakob i Wilhelm Grimm.
Hanibal Lucić (1485 - 1554) ne samo što je u svojoj drami Robinji pod utjecajem narodne pjesme, a u lirskoj pjesmi Od kola uzimao ritam narodnog kola, već u svom djelu spominje kako se u narodu pjeva o Derenčinu, hvarskom banu, i o vojvodi Janku i Vuku Despotu. Lucić je pored toga pažljivo slušao jezik i izraz narodne pjesme i koristio se time mnogo pri pisanju vlastitih pjesama na jedan nov i moderan način.
 Petar Hektorović je u djelu Ribanje i ribarsko prigovaranje (1568) ostavio dvije narodne pjesme, bugarštice; o Kraljeviću Marku i bratu Andrijašu i o Radosavu Siverincu i Vlatku vojvodi udinskom. Uz jednu pjesmu Hektorović je označio i melodije po kojima su se pjevale neke od tih pjesama. Po tome je on jedan od prvih evropskih melografa. Pored pjesama, on uzima i mnoge narodne poslovice i anegdote putem kojih njegovi likovi prenose mnogobrojne mudrosti i savjete čitaocima.
Kada su u pitanju narodni običaji, igre, obredi, također imamo motive preuzimane iz usmene narodne kulture: “Vrlo je očit primjer plesa. Plemstvo je redovito preuzimalo živahne plesne oblike od seljaka, i postepeno ih smirivalo, te se tako stvarala potreba za novim posudbama.”10
 Za primjer možemo uzeti i karnevale koji su danas veoma popularni u svijetu. U nekim zemljama oni su postali tradicija. Znamo da postoje tačno određeni datumi u godini kad se dešavaju određeni karnevali. Ti karnevali postali su obilježja i prepoznatljivost velikih gradova. Gdje je njihovo porijeklo ako ne u usmenoj narodnoj kulturi!? “Ljudi su na ulicama pjevali i plesali – bila je to posve obična pojava u novovjekovnoj Evropi, neobično bijaše uzbuđenje, neke pjesme, plesovi i glazbeni instrumenti bijahu sasvim posebni, naprimjer nizozemski Rommelpot. Ljudi su nosili maske, ponekad s dugim ....ili se preoblačili u pokladnu odjeću....”11
 Pored plesa, razne igre, koje su bile omiljene kod seljaka, prelazile su posebno u gradske sredine. Narodni obredi, rituali, preuzimani su u nešto manjoj mjeri, ali ipak tragovi se osjete. Dovoljno je samo da pogledamo koliko su danas aktuelne emisije na televiziji čija je tema proricanje budućnosti. Ovi itekako popularni obredi imaju svoje korijene u vračanjima i čaranjima koje su karakteristika usmene narodne književnosti. Naravno, svi ti obredi i običaji doživjeli su određene izmjene, ali osnovna suština je u njihovom porijeklu. Mogli su se oni zatvoriti i postati dio elite, ali je veoma bitno ko ih je i kako donio i ostavio iza zatvorenih vrata: “Tijekom šesnaestog stoljeća dvorska su slavlja postala zatvorenija, složenija i formalnija. Koristi se sve više rekvizita, razvija se veće jedinstvo radnje i za promjenu je potrebno uposliti profesionalnog organizatora... Dvorska slavlja ipak i dalje nose tragove svoga narodnog porijekla.”12 Ovdje vidimo da se desilo “posuđivanje”, ali i kreativni probražaj posuđenoga, uzelo se ono što odgovara i što se može prilagoditi određenom društvu.
 Veliki doprinos ovom svemu daje raznolikost i obimnost koju nam nudi usmena narodna književnost. Ako uzmemo bilo koji žanr ili oblik iz usmene narodne književnosti, vidjet ćemo da je imao odjeka na razvoj kulture jer “narodnu kulturu možemo opisati kao bogatstvo žanrova, ali i pobliže kao bogatstvo oblika (shema, motiva, tema, formula), bez obzira na to pripadaju li istovremeno jednome, dvama ili većem broju žanrova.13 Najbolji primjer za ovo je sevdalinka, čije je porijeklo u usmenoj narodnoj književnosti, a ona je danas postala reprezentativna vrsta visoke kulture. Danas imamo čak njeno ‘iskrivljenje’, odnosno imamo njeno prilagođavanje pop glazbi, gdje ona gubi svoju prvobitnu vrijednost.
 Sličan je slučaj i sa usmenim narodnim baladama, ali kod njih se dešava obrnut proces, one dobivaju na svojoj vrijednosti: “Narodna balada ...istrgnuta je iz ruku puka da bi dobila mjesto u zbirkama ljudi od ukusa. Stihovima, za koje se još prije nekoliko godina smatralo da su vrijedni tek dječije pažnje, sada se dive zbog nepreuzetne jednostavnosti što su je nekoć nazivali grubošću i vulgarnošću.”14
 U svemu ovom ne smijemo izostaviti narodne svetkovine, običaje. Svadbene zdravice i mnogi rituali u sklopu svadbe bili su samo elementi usmene narodne kulture, danas su one postale sastavni, popularni i neizostavni dijelovi vjenčanja. Pjesme koje se izvode tokom vjenčanja imaju svoje motive u usmenoj narodnoj poeziji, posebno u prigodnim pjesmama. Narodne pjesme čuvaju moralnu djelotvornost ranog pjesništva jer se šire usmenim putem, recitiraju se uz glazbu i imaju praktične funkcije, pa čak i “Bachova vjerska glazba nalazi korijen u luteranskoj narodnoj kulturi”15

(Tekst u integralnom obliku sa navedenom literaturom i bilješkama možete čitati u štampanom izdanju ODJEKA)