Zima 2010

  Jednom davno bio je jedan žanr
  Ulf Palmenfelt
 
 

Jedno pitanje u odnosu na historiju folklora, koje je bilo na neki način nepotpuno, a nikada se na njega nije potpuno ni odgovorilo, jeste zašto je interesovanje za dokumentovanje narodnih priča trajalo tako kratak period. U Švedskoj je 40-ih godina XIX stoljeća jedan broj entuzijasta počeo temeljito da bilježi narodne priče, iz usta živih informatora. Dvadesetih godina XX stoljeća Waldermar Liungman se obratio u lokalnoj štampi cijeloj zemlji, upućujući poziv za sakupljanje narodnih priča, da bi pokušao temeljitije da dokumentuje do tada nepoznate vrste švedskih narodnih priča. Prema mišljenju Jan Öjvind Swahn, usmeno stvaranje narodnih priča je čak i tada izumiralo (Swahn 1993:248). Da bismo razumjeli zašto je interesovanje za narodne priče bilo tako kratkotrajno, potrebno je da postavimo nekoliko pitanja jedno za drugim: ko su sve individue koji su pokazali interesovanje za narodne priče, zašto su im bile potrebne priče, šta je to što je činilo priče nepotrebnim?
Ta pitanja nisu nova. Specijalisti za folklor i historičari ideja su se već njima bavili. Otuda se ovaj članak bavi uveliko i rezultatima istraživanja drugih. Volio bih da prvo posvetim pažnju na utvrđivanje načina na koji se kulturalni koncept narodne priče razvio iz apstraktne ideje do završenog stvaralačkog čina. Tada su date natuknice šta se dešava kada taj završeni stvaralački čin, za koji se, kako se pokazalo, i dokazalo da je uveliko bio proizvod pisaćeg stola, biva suočen sa realnošću čiji je dio i on bio. Diskusija podstiče kod mene stalnu sumnju: šta ako idealna narodna priča nikada nije ni postojala u usmenoj tradiciji, nego samo u štampanom i izdatom obliku.

Popularni Herderov duh
Počnimo ovaj izvještaj sa filozofom Johanesom Herderom s kraja XVIII stoljeća, koji je došao na ideju da se različita kulturalna nasljeđa etničkih grupa mogu posmatrati kao izraz zajedničkog narodnog duha (Geist des`Volkes). Herder je pokušao da ukaže na postojanje takvog narodnog duha primjerima iz domena narodnih pjesama. Druge zainteresirane strane su otkrile da se koncept može primijeniti da bi se stvorila ideološka osnova za građenje i ojačavanje nacionalnih država. Pisci Achim von Arnim i Clemens Brentano dokumentovali su narodne pjesme na isti način kao Herder i zato što je htio u tom da učestvuje. Brentano je zaposlio mlade studente prava, braću Jacoba i Wilhelma Grimma kada su se sreli u Marburgu 1803. (Uther 2008:486).
Braća Grimm su konačno doprinijela ovoj ideji sa pedeset zapisanih primjeraka djelu Arnima i Brentana, koje se sastojalo od zbirke pjesama Des Knaben Wunderhorna. Vrlo brzo interesovanje braće je prešlo sa narodnih pjesama na epsku narodnu tradiciju. Postoje nekolike stvari koje bi ovo mogle objasniti. Vjerovatno da su oni bili pod uticajem francuskih zbirki narodnih priča, u to vrijeme, kao i arapske 1001 noći, koje su bile prevedene na evropske jezike na početku XVIII stoljeća, kao i nacionalistički ep Škotlanđanina Jamesa Macphersona The Poems of Ossian (1765.). Možda su uz to bili radoznali i ambiciozni i željeli su da se upuste u područja koja niko ranije nije istraživao.

Majka Guska i Ossian
Na kraju XVII stoljeća francuski advokat Charles Perrault je izdao devet narodnih priča (Contes de ma mère d’Oye, 1696.- 7.) koje je on sam pripremio za pripovijedanje svojim unucima. U Perraultovom obliku priče su postale primjeri popularnog narodnog morala i etike. Nalazimo u njima takve poznate priče kao što su Mačak u čizmama, Pepeljuga, Uspavanu ljepotica, Crvenkapica, Palčica i Ljepotica i zvijer. Te priče jedva da mogu biti proizvod aktivnog Perraultovog sakupljanja. Možda su one bile jednostavne priče koje je i sam ranije čuo u raznim prilikama. Do jedne mjere možemo reći da je Perrault preduhitrio na dva načina ideje koje će Jean-Jacques Rousseau objaviti kasnije. Narodne priče, kako se vidi, kao izraz autentičnog neiskvarenog života naroda poticale su Rousseauovu ideju da je čovjek po prirodi dobar, ali ga kvari društvo. Perraultova svjesna priprema priča sa didaktičnom svrhom ima svoju paralelu u Rousseauovim mislima kako djela trebaju biti opremljena da bi se, oni kojima su namijena, razvili prema vlastitim prirodnim sklonostima. Škotlanđanin James Macpherson povezao je koncept nacionalnog sa specifičnom nacionalnom poezijom. Macphersonove pjesme o Ossijanu pretendiraju na to da se sastoje od prevoda junačkih pjesama keltskog barda Ossiana iz lll stoljeća n. e. Uprkos činjenici da je to ubrzo objelodanjeno da su poeme Ossianove književno djelo koje je Macpherson sam sastavio, djelo je proizvelo varnice nacionalnog romantičkog interesovanja za skupljanje narodnih pjesama, priča i legendi upravo zato što se folklor shvatao kao manifestacija nacionalne zajednice sa popularnom osnovom.

Braća Grimm stvaraju oblik bajke
Braća Jakob i Wilhelm Grimm povezala su pogled Charlesa Perraulta sa Macphersonovom vizijom narodne književnosti, obojene nacionalizmom. Prethodećim sedam štampanih izdanja Dječijih i kućnih priča, od 1812. do posljednjeg izdanja 1857. - prethodi prvi nezavršeni rukom napisan rukopis iz 1810. Uz to, moguće je ocrtati put kako su braća Grimm adaptirali i mijenjali priče u fazama. Nije jednostavno pitanje da su promjene nastale između prvog rukopisa i prvog izdanja, ali ustvari, one su, bez prestanka pravljene od drugog do sedmog izdanja. (Rölleke 1975 ; Kamenetsky 1992: 41; Bauman & Briggs 2003 : 208-212).
Posljednje, sedmo izdanje Dječijih priča koje su braća Grimm izdali i koje su se pojavile 1857. god., sadržavalo je dvjesta jednu priču po brojevima od l do 200 ( dvije priče su nosile broj 151). Za ove, ne više od dvadesetak, moglo bi se reći da sigurno vode porijeklo iz usmene tradicije, da nisu prošle pisani put ( Uther 2008 : 487-8; Studije 1993: 180) .
Uprkos mitskoj proporciji doprinosa iz usmenih izvora, braća Grimm su oprezna oko isticanja popularnog porijekla priča. Ideja folklora kao izraza zajedničke folklorne psihe zavisi, puno, naravno, od premise o autentičnoj narodnoj osnovi. S druge strane, nije bilo bitno za napisanu građu da bude izvedena od živih pripovjedača priča. Mora da je postojao koncept da bi tragovi od onoga što je prije bila usmena građa, bili vidljiviji još više, čak i u štampanim tekstovima. To je jedna od pretpostavki koja oblikuje intelektualnu osnovu da braća Grimm budu sposobna da izvrše ono što izgleda da je značajno, objavljivati tekstove priča i u isto vrijeme sačuvati njihovu usmenu i tradicionalnu prirodu. Druga pretpostavka je da su stare usmene tradicije postojale uglavnom u obliku fragmenata koje su istraživači - specijalisti morali sastaviti iz djelića da bi uopće bile shvatljive. (Uther 2008 : 505; preuzeto iz Bauman & Briggs 2003). Prihvatenjem neevolucionarne premise da je tadašnji tekući folklor fragmentiran, braća su bila u mogućnosti da daju sigurnost da oni stvaraju duže, suvislije priče od kraćih, i da su pojedinačne epizode, koje su intepretirali kao fragmente, bili prvobitno duži tekstovi. (Bauman & Briggs 2003: 208-14). To implicira da se među njihovim pričama mogu pronaći potpuno izmišljene priče koje, koliko se zna, nisu ranije postojale.
Još jedan elemenat u dijelu rekonstrukcije bio bi da se načini siže priča, jasan i lagan za razumijevanje. U procesu objavljivanja braća Grimm su stoga isticala odlučujuću linearnu strukturu narodnih priča. To se uveliko zna kao jedna od stilističkih karakteristika koju istraživači narodnih priča u kasnim vremenima klasifikuju kao karakteristične za narodnu priču i što možda nisu direktno otkrili braća Grimm, ali su u svakom slučaju pretjerivali u tome. Predodžba da su savremene verzije bile takođe fragmenti, uticala je na način na koji su braća izabrala da ispričaju događaj. Jednostavni događaji bili su fragmentirani u manje segmente i to naročito u tri i, uz to, naročito sa povećanim intezitetom. Pojedinačni događaji, riječi ili formule su se simetrično ponavljali. Često citirani primjer se uzima iz priče o uspavanoj ljepotici (Dornroschen KHM 50). U rukopisu iz 1810. preludij od stogodišnjeg sna opisan je jednostavno: kada su se kralj i njegovi dvorjani vratili čitav zamak je zaspao, čak i muhe na zidovima. U švedskom prevodu koji se oslanja na sedmo i posljednje izdanje Dječijih i kućnih priča, ovaj jednostavni događaj je bio razlomljen na tri dijela: prvo, uspavana ljepotica usni: u trenutku kada je osjetila ubod ona pada na krevet i upada u duboki san. Ali san se proširio čitavim zamkom: kralj i kraljica koji su se tek vratili ušli su u dvoranu i zaspali, i sa njima čitav dvor. Tada su čak i konji u stajama pozaspali, i psi u dvorištu, golubovi na krovu i muhe na zidu, i čak vatra koja je pucketala na ognjištu zamirala je i usnula, i meso koje se peklo prestalo je da štrca, i kuhar koji se upravo spremao da udari momka, koji je pomagao u kuhinji, zbog lošeg ponašanja, pustio ga je i usnuo. I vjetar je zamro i na drveću ispred zamka niti jedan list se ne pokrenu ( Grimm & Grtimm 1981. :178. )

Kada princ dolazi u zamak, sto godina kasnije, scena se opisuje njegovim očima:

U dvorištu zamka vidio je konje i primijetio lovačke pse koji leže usnuli: Na krovu su se nalazili golubovi sa glavama uvučenim ispod krila. Ali kada je ušao u kuću muhe su bile usnule po zidovima, kuhar u kuhinji, kuhareva ruka je bila na visini kao da će udariti momka koji je pomagao u kuhinji - po glavi, a sluškinja je još uvijek sjedila sa crnom kokoškom koja treba da bude očerupana (Grimm & Grimm 1981 : 179. )

Isti opis se ponavlja po treći put, kada je princ probudio uspavanu ljepoticu i čitavi zamak se, tako, budio. Oni su pošli dolje, i kralj i kraljica su se probudili, i svi dvorjani, i gledali su začuđeno jedno u drugo. I konji u dvorištu su ustali i zatresli se, i lovački psi su skočili i mahali repom. Golubovi na krovu su izvukli glave iz krila, pogledali okolo i odletjeli prema poljima. Muhe na zidovima su odšetale, vatra u kuhinji je buknula, zatreperila, pucketala, kuhala hranu, meso je počelo opet da prska. Kuhar je uputio „kuhinjskom“ momku šamarčinu, na što je ovaj viknuo, i sluškinja je završila sa čerupanjem mlade koke. (Grimm & Grimm 1981 : 180).
Naravno, paralele i ponavljanja nisu stvari koje su braća Grimm izmislila, ali je izuzetno, kako su koristila ta sredstva da bi ispunili tekstove i donijeli im formularnu strukturu, koja se od toga vremena posmatra kao tipična za narodnu priču (Bauman & Briggs 2003 : 210 -12). Postepeno su oni ukrašavali tekstove poslovicama, popularnim zaokretima rečenice i jasnim izrazima kojima je namjera da stvore veze sa svjesnom i autentičnom usmenom tradicijom.
Američki folkloristi Richard Bauman i Charles Briggs su ukazali na složenu kružnu strukturu koju izdanje braće Grimm uključuje. S jedne strane oni su upotrebljavali niz poslovičnih izraza i zaokreta rečenice da bi odredili domete do kojih su izvjesne priče autentične. S druge strane, oni su uključivali u svoje tekstove poslovice, da bi povećali izgled tradicionalnog i autentičnog. Njihov kreativni domet je da su izgradili tipične stilske karakteristike žanra dok su adaptirali priče, korak po korak, da bi pokazali te stilističke karakteristike. Ništa nije čudno u činjenici da su priče braće Grimm autentične, pišu Bauman i Briggs kada su njihovi tekstovi primjeri žanra koji su oni stvorili ( Bauman & Briggs 2003 :214).
Nije pretjerivanje ako se kaže da braća Grimm, ako nisu ustvari stvorili evropsku narodnu priču, oni su sigurno aktivno doprinijeli procesu njoj jedinstvenijeg oblika i stila. Pa ipak je važno imati u vidu činjenicu da su priče braće Grimm više priče čudotvornog. Među 201 pričom postoji najviše jedna ili dvije priče, nekoliko legendi i novelističkih priča, ali jedva da ima šaljivih priča.

Götiska förbundet
U Švedskoj nacionalistička stremljenja su zadobila važnost nakon gubitka Finske 1809. Jedan izraz ovoga je bio Götiska förbundet, koji je osnovan u Stockholmu 1811. Da bi sakupili građu za stvaranje novog kulturnog nasljeđa, švedski članovi Götiske forbundeta trebaju da se posvete istraživanju starina i jedan dio tih starina se sastoji u sakupljanju narodne poezije.
Dječije i kućne priče su prevedene na danski 1816. i na švedski 1824. (Uther 2008: 522). Mada nemam dokaza za to, jasno je pretpostaviti da je dosta članova Götiske förbundeta, društva koje je slijedilo intelektualni razvoj u Evropi, pročitalo zbirku priča braće Grimm čim se pojavila 1812. Od 1840. naovamo postoji nekoliko primjera kako su skandinavski intelektualci vršili prepisku sa braćom Grimm i slali im svoja djela.
U Uvodu Svenska folkvisor fran forntidem (Švedske narodne pjesme iz starine, 1814) profesor historije iz Upsale Erik Gustav Geijer, koji je bio također član Götiske förbundeta, razmišljao je o onom što on naziva narodnom poezijom. Geijer je smatrao divljenja vrijednim, mada je iscrpljujući život koji su ljudi prisiljeni da vode, oni su bili ipak uvijek sposobni da stvaraju vlastiti svijet kroz poeziju. Narodna poezija sadrži sve unutrašnje mogućnosti, upravo kako dijete posjeduje u sebi mogućnosti odrasle osobe, pisao je Geijer. Ovu vrstu poezije mogu nazvati prirodnom poezijom, pisao je Geijer prije nego što je uobličio svoje misli sljedećom formulacijom: ”Mogla bi se nazvati narodna poezija ne zato što se izvodi iz grublje društvene klase nego zato što dolazi iz vremena jednostavnosti ljudi koje više nismo u mogućnosti da shvatimo, vremena kada u kulturi nije ništa izraženo više od nacionalnog karaktera koji individua posjeduje još uvijek tako nerazvijenog da čitav narod pjeva kao jedan čovjek.” Prvobitnu narodnu poeziju su, prema Geijeru, izbrusili veliki pjesnici poput Dantea, Servantesa, Shakespearea, i što su je više razvijali u umjetničku formu više je nestajala iz narodne tradicije. Poput braće Grimm Geijer je mislio, započinjujući sa tim djelomičnim fragmentima narodne poezije, koji se još uvijek mogu spasiti, da bi bilo moguće rekonstruisati stariju, neiskvarenu narodnu poeziju koja predstavlja srž švedskog nacionalnog identiteta. Oni koji su osnovali Götisku förbundet imali su oko 25 godina i stoga su bili usredotočeni prema vlastitim različitim karijerama. Međutim, između prvih aktivista i njihovih nastavljača postojala je čitava generacija. Neki od njih koji su nakon toga postali aktivni sakupljači narodnih tradicija bili su istog kvaliteta kao Götiska förbundet i bilo im je po 18 i 19 godina kada su bili zahvaćeni nacionalnim i romantičnim idejama autentične narodne kulture. Originalnom švedskom obliku Hylten-Cavalliusa, dao je doprinos jedan od ovakvih osamnaestogodišnjaka i to je bio Cavallius, od 1818. do 1879. koji je, kada je pročitao Geijerov uvod, odmah odlučio da će čitav svoj život posvetiti istraživanju švedskog jezika i starina. Nije gubio vrijeme da bi osnovao svoju zbirku starina istražujući stari grobni brežuljak i isto je tako načinio istraživanje u svom zavičaju, Smailandu, zapisujući pjesme i riječi iz dijalekata. Tada je započeo sa zapisivanjem narodnih priča i legendi kako su govorili stariji stanovnici. Kada je nekoliko godina kasnije Hylten-Cavallius radio u Stokholmu, lično je upoznao neke od vodećih ljudi Götiske förbundeta i oni su ga inspirisali u poslu zapisivanja narodnih priča ( Hylten-Cavallius 1929. : 95-6). U septembru 1844. godine mogao je da objavi prvi tom Švedskih narodnih priča i avantura koje je posvetio braći Jakobu i Wilhelmu Grimmu. Prvi tom sadržava 22 priče, sa još 18 u dodatku, među kojima je veliki broj prikazan u nekoliko gotovih cjelovitih varijanata. Za svaku priču date su, sa manje ili više detalja, paralelne švedske varijante koje Cavallius ima u svojoj kolekciji. Uz svaku od njih postoje aluzije na paralelne štampane varijante u stranim zbirkama koje je Hylten-Cavallius poznavao. Nisam u poziciji da sudim da li te aluzije pokrivaju sva izdanja koja su postojala 1844., ali sigurno pokrivaju veliki broj njih.
Hylten-Cavalliusova namjera sa švedskim narodnim pričama i avanturama nije bila da ponovo proizvede narodne priče na način na koji ih je čuo da ih kazuju puno puta. Svrha je bila, umjesto toga, u pokušaju da se ponovo stvori zamišljeni prvobitni oblik koji bi oživio zajedničku narodnu poeziju na koju je Geijer ukazao u uvodu za Svenska folkvisor fran forntiden. Da bi to postigao, dobio je inspiraciju iz arhaičnog i stiliziranog rječnika u baladama i uz to je iskovao vlastite arhaične zvučne riječi i fraze. Nils-Arvid Bringeus takođe daje komentare o uticaju historijskih romana Waltera Scottai uticaju djela Hyltena-Cavalliusa o zapisima sudskih oblika ( Bringeus 1966 : 173).
Naravno, Hylten-Cavallius je bio upoznat sa narodnim govornim jezikom XlX stoljeća pošto je odrastao u seoskoj sredini i pošto je slušao i svjedočio veliki broj pričalaca narodnih priča. Može se sigurno pretpostaviti da je 40-ih godina XlX stoljeća jedva bilo moguće štampati tekstove u obliku govornog jezika i dijalekata. Konvencija je zahtijevala kultivirani pisani jezik. Objašnjenje zašto Hylten-Cavallius nije bio zadovoljan određenom lingvističkom adaptacijom može se pronaći u njegovoj ambiciji da spasi nacionalni elemenat za koji je smatrao da je u velikoj mjeri nastao iz narodnih priča koje se usmeno prenose.
Ambiciozni napori Hylten-Cavalliusa su došli do svoga kraja. Njegove kolege su kritikovali njegovu upotrebu jezika i knjiga se prodavala. Planirani drugi dio nikada nije objavljen. Za značajan vremenski period Hylten-Cavallius je napustio svoje djelo o narodnoj kulturi i umjesto toga je obavljao razne druge poslove. Moguće je da gleda na njegove dobronamjerne pokušaje kao na dokaz da takve velike nacionalne romantične ideje ne mogu jednostavno biti primjenljive na svakodnevnu švedsku stvarnost.

 (Once upon a time there was a genre. Finnisch Academy of Science and Letters, Helsinky, Folklore Fellowes’ Network. No 38. June 2010., str. 8-11 i 14 do 17)

Ulf Palmenfelt je profesor etnologije na Univerzitetu u Gotlandu u Visbyiju, u Švedskoj.

Odabrala i s engleskog prevela Lada Buturović

 

(Tekst u integralnom obliku sa navedenom literaturom možete čitati u štampanom izdanju ODJEKA)