Zima 2010

  Dijalog civilizacija i bošnjački identitet na početku XXI stoljeća
  Mustafa Imamović
 
 

Svaki dijalog, uključujući dijalog civilizacija, podrazumijeva razmjenu ideja kroz stalno sukobljavanje i ukrštanje različitih stajališta ili tačaka gledišta. Jednu od teškoća u dijalogu civilizacija predstavlja upravo određivanje tačke gledišta, odnosno identiteta sagovornika koji se često stereotipno i metaforički proizvoljno definira i pripisuje određenim civilizacijama i njima pripadajućim narodima. Zato je radi uspjeha dijaloga pitanje identiteta njegovih učesnika uvijek potrebno naučno postaviti i riješiti.
Budući da u Bosni i Hercegovini već stoljećima, kroz različitu praksu suživota, traje dijalog civilizacija, u kojem su Bošnjaci kao muslimani jedna od strana, to je nužno, uz poštovanje svih ostalih, utvrditi bošnjački identitet na početku XXI stoljeća. Identitet je kao određena kolektivna svijest o jedinstvu vlastitog bića i mišljenja, jedna složena pojava čiji se oblik razlikuje od naroda do naroda. Pošto su narodi međusobno različiti, to proučavanje identiteta predstavlja utvrđivanje elemenata koji u svakom konkretnom slučaju presudno određuju njihovu individualnost. Ta individualnost nije u pravilu određena jednim elementom, nego često čitavim spletom različitih jezičkih, etničkih, vjerskih, kulturno-historijskih, regionalnih, geografskih, rasnih, političkih i drugih komponenti. Identitet je u tom smislu jedna vrlo razuđena i višeslojna kategorija. Odatle se svaki pojedinac može s pravom osjećati istovremeno i Bošnjakom, muslimanom i Slavenom, Bosancem, Jugoslavenom, Balkancem i Evropljaninom, itd. Identitet u mnogim slučajevima nije gotova i sama po sebi razumljiva činjenica, nego je stalno podložan ponovnom otkrivanju i potvrđivanju. To se posebno odnosi na Bošnjake sa njihovim balkansko-hrišćanskim okruženjem. Bošnjaci oblikuju i iskazuju svoj identitet u jednom balkansko-hrišćanskom opkoljenju u čijoj političkoj kulturi istočno pitanje još nikad nije prevaziđeno. Tako se među neposrednim bošnjačkim susjedima, događaji koji su se zbili često prije više stotina godina prepričavaju kao da se radi o dnevnim političkim zadacima. To je jedna magijska situacija u kojoj su Bošnjaci primorani uvijek iznova ispitivati granice vlastitog identiteta. Te granice određene su sa tri konstantna elementa: slavenskim etničkim porijeklom i jezikom, Bosnom i Hercegovinom kao bošnjačkim državno-pravnim i kulturno-političkim prostorom, te islamom kao vjerskom i civilizacijskom pripadnošću. Tu su još Balkan i Evropa kao širi geopolitički okvir bošnjačkog identiteta.
Svoje etničko porijeklo, jezik i životni prostor Bošnjaci dijele sa Srbima, Hrvatima i Crnogorcima, što ih u krajnjoj liniji čini jedinstvenim slavenskim zapadnobalkanskim etnicitetom. Sa druge strane, ove narode razdvaja različito vjersko naslijeđe i kulturno-političko iskustvo, posebno kada je riječ o Bošnjacima kao sljedbenicima islama. Bošnjaci se kao takvi već stoljećima bore da prežive na rodnom tlu i opstanu u svojoj vjeri kao neizmjenjivoj sudbini.
U okviru ovih konstanti, došlo je tokom XX stoljeća u nekoliko navrata do pomjeranja identiteta Bošnjaka, zavisno od opće hronologije vremena i promjene socijalno-ekonomskih i političkih prilika i okolnosti. Dvadeseto stoljeće je vijek velikih poremećaja u socijalnoj strukturi i moralnoj ravnoteži, posebno na evropskom tlu. To je vijek strašnih ratova i oružanih revolucija, totalitarnih ideologija i stravičnog genocida. Jednom riječju, to je vijek modernog, odnosno evropskog nacionalističkog barbarstva. Na južnoslavenskom prostoru to je vrijeme stvaranja Jugoslavije, njenog sloma i obnove 1941–45. godine, te njene konačne destrukcije i krvavog raspada. U tim različitim potresima i mijenama dolazilo je među svim narodima, uključujući i Bošnjake, do određenih pomicanja identiteta (shifting identities), što se u modernoj antropologiji smatra normalnom pojavom.
Među Bošnjacima su ta pomjeranja išla od tradicionalnog i vjerskog ka modernom i sekularnom shvatanju života i ponašanja, sa mnogim preplitanjima i retrogradacijama. Sva ta zbivanja situiraju se kroz tri velika povijesna kruga koji čine sadržaj bošnjačkog XX i početka XXI stoljeća. Prvi pada u posljednji period austrougarske uprave, od kraja XIX stoljeća do Prvog svjetskog rata. Drugi je razdoblje prve i druge Jugoslavije, a treći čini vrijeme njenog raspada i rata protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka sa još neizvjesnim posljedicama.
Za Bošnjake je XX stoljeće počelo na određeni način već sa austrougarskom okupacijom 1878. godine. Austrougarskom okupacijom okončan je orijentalni, a počeo evropski period u historiji BiH, u kojem su Bošnjaci suočeni sa suštinski novim iskustvom i izazovom. Bošnjaci su okupacijom naglo gurnuti u nove kapitalističke uslove privređivanja, gdje su se velikom većinom vrlo teško snalazili. Istovremeno su dovedeni u položaj koji je kulturno-politički i ekonomski bio slabiji u odnosu na druge dvije etničko-konfesionalne zajednice u BiH. Mučna i često varljiva borba da se uhvati korak sa evropskim ekonomskim i kulturno-političkim standardima otvarala je Bošnjacima postepeno nove vidike.
Austro-Ugarska je Bošnjacima kao muslimanima osigurala fizički i duhovni opstanak, što je, kada je domaće islamizirano stanovništvo u pitanju, bio prvi takav slučaj u historiji osmanskog povlačenja iz Srednje Evrope i sa Balkana. Ta je činjenica imala svoju historijsku težinu, ali je istovremeno nametnula Bošnjacima neodložnu potrebu preispitivanja vlastitog identiteta. U tom je pogledu novo kulturno-političko okruženje imalo svoje prioritete. Tako se pred Bošnjacima na prvom mjestu otvorio problem nacionalne identifikacije i samoodređenja, zatim odnosa prema islamu i političkog i kulturnog priključivanja Evropi.
Bošnjaci su se odmah po okupaciji našli na udaru dva međusobno sučeljena i sukobljena etnonacionalizma, hrvatskog i srpskog, od kojih je svaki imao isključive pretenzije na BiH. Uslov ostvarivanja ovih velikodržavnih pretenzija i planova je nacionaliziranje BiH u hrvatskom, odnosno srpskom duhu. Predmetom nacionaliziranja nisu bili samo domaći katolici i pravoslavni, nego i Bošnjaci kojima se kao muslimanima jednostavno nametalo navodno hrvatsko, odnosno srpsko porijeklo i ime. Ovom je nacionalističkom propagandom u prvom redu bila obuhvaćena mlada bosansko-muslimanska inteligencija. Tako se u uzavrelim etnopolitičkim previranjima na Balkanu, krajem XIX i početkom XX stoljeća, pojedini bosansko-muslimanski intelektualci i građani nacionalno “opredjeljuju” i deklariraju bilo kao Hrvati, bilo kao Srbi. Široki slojevi bošnjačkog seljaštva, građanstva, uleme, zemljoposjednika i dio intelektualaca ostaju potpuno izvan takve politike. Sav taj narod tvrdo se i strpljivo držao svog tradicionalnog muslimanskog identiteta i imena.
Na drugoj strani, svi koji su se nacionalno “opredjeljivali” u jednom ili drugom pravcu kulturno i politički su kao intelektualci i dalje isključivo djelovali u bošnjačkoj muslimanskoj sredini. Upravo su ovi intelektualci svojim radom na njegovanju bosansko-muslimanske tradicije i preispitivanju njenih vrijednosti bili nosioci procesa uključivanja Bošnjaka u tokove evropske civilizacije i forme njenog političkog i duhovnog života. Pošto se tokom školovanja po obrazovnim centrima Habsburške monarhije bliže upoznala sa zapadnom civilizacijom i njenim mogućnostima, ova prva, mada malobrojna, generacija bošnjačkih intelektualaca sa izuzetnom je energijom radila na prosvjećivanju, kulturnom uzdizanju i preporodu svog naroda. Ovi zadaci se ostvaruju putem štampe, lijepe književnosti, čitaonica i različitih kulturno-potpornih društava. Cilj je bio da se narodu pruži “zrela pouka” kako bi se učinio sposobnim da odgovori na evropski izazov. Bošnjaci mogu u uslovima tog izazova sačuvati svoj identitet, odnosno svoju “staru dušu i biće” samo ako ovladaju evropskim sredstvima moći. Tim sredstvima ovladaće jedino ako se prihvate savremene škole, privatne inicijative i poduzetništva, te općenito evropskog pregalaštva na svim poljima javnog života i rada. Bošnjaci radi vlastitog opstanka moraju prihvatiti spoljne oblike evropskog načina života. Oni samo tako mogu u novim uslovima zadržati svoja slavensko-islamska shvatanja i tako sačuvati svoj narodni identitet. Iz ovih razmišljanja proistekao je na prijelomu dva stoljeća osnovni idejni koncept bošnjačkog kulturnog preporoda: razbuditi i učvrstiti u narodu svijest o slavenskoj pripadnosti i neminovnosti priključivanja Zapadu, ali uz jednovremeno očuvanje islamske kulture kao odlučujuće komponente bošnjačkog identiteta i narodnog bića. Tako su i u novom evropskom okruženju, slavensko porijeklo i jezik, bosansko rodoljublje i islam revalorizirani i potvrđeni kao bitni elementi identiteta Bošnjaka i njihovog nacionalnog samoodređenja.
Ovaj vrlo složeni proces evropeizacije Bošnjaka tekao je u uslovima jednog socijalnog i ekonomskog prevrata u BiH, koji se uglavnom prelamao kroz odnose u agraru. Nagli prelazak sa naturalne na robno-novčanu privredu otvorio je proces ekonomsko-socijalnog propadanja i osiromašenja svih slojeva bošnjačkog stanovništva. U tim okolnostima dolazi do masovnog iseljavanja Bošnjaka u Tursku, pa je njihov broj na kraju Prvog svjetskog rata spao samo na oko 600.000 duša ili svega jednu trećinu ukupnog stanovništva BiH.
Prvo razdoblje jugoslavenske historije za Bošnjake počelo je njihovim masovnim stradanjima uglavnom po genocidnoj osnovi. Već prilikom prevrata 1918. došlo je do pljačke, otimanja zemlje, progona i likvidacije brojnih Bošnjaka muslimana, posebno u istočnoj Bosni i Hercegovini, dijelovima Krajine i Sandžaka. Mada su kraljevske jugoslavenske vlasti uspjele tokom nekoliko narednih godina uspostaviti u ovim krajevima izvjesnu pravnu sigurnost, red i poredak, genocid je ostao kao latentna politička opcija kojom se stalno prijetilo fizičkom i duhovnom opstanku Bošnjaka.
Realizaciji te opcije pristupilo se odmah po slomu Kraljevine Jugoslavije 1941. godine i proglašenju Nezavisne države Hrvatske u koju je uključena teritorija Bosne i Hercegovine. Četnici i ustaše kao nosioci srpskog, odnosno hrvatskog ekstremnog nacionalizma i fašizma od početka se služe zločinom i genocidom kao sredstvom za ostvarenje svojih političkih ciljeva. U tim uslovima dolazi do masovne i sistematske fizičke likvidacije Bošnjaka, uz istovremeno negiranje i zatiranje njihovog duhovnog bića i narodne individualnosti. Tako je ustaška vlast već u aprilu 1941. donijela uredbu o arijevskom rasnom karakteru “pripadnika islamske vjeroispovijesti u Bosni i Hercegovini”, čime su Bošnjaci jednostavno proglašeni Hrvatima. To je u suštini bio jedan oblik genocida nad Bošnjacima, među kojima su mnogi kao politički protivnici ustaškog režima istovremeno fizički likvidirani.
Već od prvih dana svog uspostavljanja u proljeće 1941, Nezavisna država Hrvatska je u cilju stvaranja etnički čistog teritorija počela sa masovnim progonima Srba, Jevreja i Bijelih Cigana. U svoje zločine nad Srbima, Jevrejima i antifašistima svih nacionalnosti ustaše od početka nastoje uvući Bošnjake. Odatle se najveći dio bošnjačkog građanstva već krajem ljeta i u jesen 1941. otvoreno ogradio od ustaške politike masovnog progona i istrebljenja srpskog i jevrejskog stanovništva. Prvi takav protest protiv ustaških zločina došao je sa Skupštine Udruženja ilmije “El Hidaje”, održane u Sarajevu 14. avgusta 1941. godine. Nakon toga, u razdoblju septembar-decembar 1941. donesene su i objavljene u Prijedoru, Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Bijeljini i Tuzli rezolucije sa potpisima velikog broja bošnjačkih građana, u kojima se osuđuju ustaški zločini, odlučno ograđuje od onih pojedinaca Bošnjaka koji su sudjelovali u njihovom vršenju te se iznose podaci o progonima i stradanjima samih Bošnjaka. Ove su rezolucije u datim okolnostima i uslovima ustaškog terora nesumnjivo predstavljale čin velike građanske hrabrosti. Pored toga, pojedini su bošnjački građani u prvim danima ustaških hapšenja i deportacija u logore svojim ugledom i autoritetom spašavali Srbe, Jevreje i Bijele Cigane. To im, što se tiče srpske strane u Bosni i Hercegovini, nikad nije uzvraćeno.
Suprotno tome, Bošnjaci su bili izloženi stalnoj prijetnji genocidom, posebno tokom prve tri ratne godine, 1941- 1943. Već u ljeto i jesen 1941. brojno bošnjačko stanovništvo, posebno seljaštvo, osobito u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini i Bosanskoj krajini, bilo je izloženo pljački i masovnim ubistvima od strane šovinistički orijentiranih ustanika, naročito od strane četnika Draže Mihailovića. Posebno su stradali Bošnjaci na području srezova istočne Bosne: Foča, Čajniče, Goražde, Višegrad, Vlasenica, Srebrenica i Rogatica. Pobijeno je i poklano više desetaka hiljada muškaraca, žena i djece, a preživjeli su tražili spas u napuštanju svojih domova, pa je veliki broj izbjeglica (muhadžira) preplavio Sarajevo, Visoko, Mostar, Banju Luku, Bosansku Gradišku, Tuzlu, Brčko, Gradačac i druga mjesta u centralnoj i sjeveroistočnoj Bosni. Sve je to široke slojeve bošnjačkog naroda stavilo pred nova teška iskušenja. Prema rezultatima najnovijih istraživanja, u toku rata 1941–45. ubijeno je, odnosno izgubilo život, uglavnom na genocidnoj osnovi, između 86.000 i 103.000 Bošnjaka, što čini 8,0 % njihove tadašnje ukupne populacije. Preko udruženja ilmije “El Hidaje” organizirano je prikupljanje dokumentacionog materijala o četničkim i ustaškim pokoljima i zlodjelima. Istovremeno je osnovan Odbor narodnog spasa u cilju naoružavanja Bošnjaka za odbranu njihovih sela i obavještavanje savezničke javnosti o četničkim, ustaškim i njemačkim zločinima nad bošnjačkim stanovništvom. O tome je izrađen poseban elaborat i tajno upućen u Kairo egipatskom premijeru Nahas-paši. Tim je povodom Nahas-paša protestirao kod Britanaca protiv četnika, a preko egipatskog Crvenog polumjeseca “Fuad I” je povedena akcija za pomoć muslimanskom stanovništvu u BiH i Sandžaku. O tome je opširno pisao Al-Ahram u broju od 29. VI 1944. - 8. redžeba 1363. godine.
Korijeni međusobnog hrvatsko-srpskog genocida i njihovog obostranog istrebljivanja Bošnjaka leže u tradiciji balkanskih vlastodržačkih krugova da tim putem stvaraju etnički čiste teritorije. U tom cilju su četnici Draže Mihailovića izvršili u tri navrata masovne pokolje nad bošnjačkim stanovništvom u istočnoj Hercegovini, istočnoj i zapadnoj Bosni, te dijelovima Sandžaka. Prvi val četničkog genocida nad Bošnjacima obuhvatio je vrijeme od juna 1941. do februara 1942, drugi tokom augusta 1942. pretežno u Foči, dok se treći zbio početkom 1943. godine. Od svog teškog poraza na Prenju početkom 1943, koji su im nanijeli Titovi partizani, četnici su se međusobno zavadili, pa su Bošnjake manje napadali.
Od početka ustanka 1941. godine stupio je u partizanske jedinice jedan broj Bošnjaka iz rogatičkog, fočanskog i prozorskog kraja. Također su Bošnjaci iz dijelova Sandžaka, Mostara, Banje Luke, Sarajeva, Tuzle, Bihaća i Zenice stupili na početku ustanka u nešto većem broju u partizanske jedinice. Pri raznim partizanskim odredima formiraju se muslimanske čete i bataljoni. Do masovnog stupanja Bošnjaka u Narodnooslobodilačku vojsku dolazi početkom druge polovine 1943, posebno u Posavini, oko Tuzle i u Bosanskoj krajini.
U Bukviku kod Brčkog je 21. septembra 1943. formirana XVI muslimanska udarna brigada. Velik dio boračkog sastava raznih drugih jedinica NOP činili su Bošnjaci iz cijele BiH i Sandžaka. Priliv boraca Bošnjaka u partizanske jedinice osobito se povećao nakon oslobađanja Tuzle 2. oktobra 1943. godine. Krajem 1943. i početkom 1944. godine Bošnjaci Cazinske krajine masovno ulaze u Narodnooslobodilačku vojsku. Slobodno se može reći da su Bošnjaci dali značajan doprinos antifašističkoj borbi, iz koje je izrasla modema Evropa i savremeni demokratski svijet. Bošnjaci nemaju razloga da se, kao i drugi narodi koji su učestvovali u borbi protiv fašizma, ne ponose svojim doprinosom uspostavljanju demokratskog i slobodnog društva.
Osnivanjem posebnih muslimanskih (bošnjačkih) jedinica u okviru Narodnooslobodilačke vojske rukovodstvo Narodnooslobodilačkog pokreta uzimalo je u obzir osobenost njihovog kulturnog i političkog razvitka, iskazujući time u to vrijeme na djelu svoju politiku nacionalne ravnopravnosti. Ta je politika tada najdosljednije izražena u odluci da se BiH uredi kao posebna federalna jedinica u okviru nove demokratske i federativne Jugoslavije. U skladu s tim, 25. i 26. novembra 1943.godine u Mrkonjić Gradu je održana osnivačka skupština, odnosno Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH (ZAVNOBiH). Najviše političko predstavništvo naroda BiH izjasnilo se za federativno uređenje Jugoslavije, u kojoj će BiH biti ravnopravna federalna jedinica, unutar koje će Muslimani (Bošnjaci), zajedno sa Srbima i Hrvatima, živjeti u slobodi, ravnopravnosti i jednakosti. Kako je na Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) konačno ozakonjena odluka o federativnom uređenju Jugoslavije, to je na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, od 30. juna do 2. jula 1944. godine, nizom odluka faktički konstituirana BiH kao posebna i ravnopravna federalna jedinica u novoj Jugoslaviji. Tom prilikom donijeta je i posebna deklaracija o pravima građana BiH, kojom se njenim građanima i narodima, Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, pravno osigurava i jamči jednakost i ravnopravnost, koju su oni izvojevali u zajedničkoj borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika.
Proces konstituiranja državnosti BiH u tadašnjim uslovima dovršen je donošenjem prvog Ustava Narodne Republike BiH 31. decembra 1946. godine. Time je, kao rezultat narodnooslobodilačke borbe, stvoren državnopravni okvir, koji je Bošnjacima kao cjelini pružao u načelu široke mogućnosti za svestran ekonomski, politički i kulturni razvitak.
Apokaliptični scenarij iz Drugog svjetskog rata o uništenju Bošnjaka ponovljen je pedeset godina kasnije, kada su susjedni balkanski vlastodršci ponovo pristupili ostvarenju svojih velikodržavnih planova sa etnički čistim teritorijama. Tako su Bošnjaci u procesu raspada Jugoslavije i dvostruke agresije na BiH od 1992. do 1995. postali žrtvom novog genocida sablasnih razmjera. Ovaj genocid je u literaturi već označen kao Bosanska kataklizma. Može se osnovano reći da je genocid kao Bosanska kataklizma, poput Holokausta kod Jevreja, postao bitnim elementom identiteta Bošnjaka na kraju XX i početka XXI stoljeća.
Ulaskom BiH u zajedničku jugoslavensku državu 1918. godine, bošnjačke su geopolitičke koordinate i civilizacijski orijentiri pomaknuti sa Srednje Evrope na Balkan. Za razliku od drugih naroda bivše Jugoslavije, Bošnjaci nikad nisu Balkan smatrali nekim posebnim i bitnim elementom vlastitog identiteta. U godinama pred Prvi svjetski rat i tokom rata svi se austrougarski Slaveni politički orijentiraju prema Balkanu, što je tada značilo prema državnoj zajednici sa Srbijom i Crnom Gorom. Tome su se i Bošnjaci, bez ikakvog pitanja, na kraju neminovno priključili. Raspadom Jugoslavije Balkan je nekim od njenih bivših naroda, kao što su Hrvati i Slovenci, postao izvorom i predmetom velikih frustracija, pa time i dijelom njihovog identiteta. Među Bošnjacima nema takvih frustracija, jer nikad nisu imali potrebu da se Balkanom zanose i ponose, pa ga se danas ne moraju ni stidjeti i na silu poricati. Osim toga, Bošnjaci u ogromnoj većini vezuju uz drugu Jugoslaviju 1945–1990. svoja vrlo pozitivna historijska iskustva. To je vrijeme njihove biološke obnove, svestranog intelektualnog i kulturno-političkog razvitka i socijalne afirmacije. Bošnjaci su tako svoju državnu pripadnost izražavali kroz jugoslavenstvo, dok su svoju kulturnu individualnost jednovremeno definirali pojmom musliman. Naziv Bošnjak, koji je usvojen poslije raspada Jugoslavije i osamostaljenja BiH, logičan je izraz novih političkih i državnopravnih realnosti. Bošnjaci su prema tome jugoslavenstvo kao politički okvir, a ne Balkan, smatrali vrlo značajnim elementom vlastitog identiteta. Balkan ostaje danas za Bošnjake tek jednom regionalnom razlikom, a ne crtom njihovog identiteta koji danas pokušavaju smjestiti negdje između Evrope i muslimanskog svijeta.
Ideja o posredničkoj ulozi bosanskih muslimana između Orijenta i Evrope rođena je još u vrijeme prvog bošnjačkog kulturnog preporoda krajem XIX i početkom XX stoljeća. Tadašnja Evropa, koju su u Bosni zastupale austrougarske vlasti, sa svojom kristolikom slikom svijeta, nije pokazala osobito zanimanje za ovu ideju. Ni današnja Evropa, kojom kruži bauk islamskog terorizma, ne pokazuje razumijevanje za posebnu poziciju Bošnjaka na razmeđi Istoka i Zapada. Jednostavno se ne uočava i ne pravi razlika u identitetu između Bošnjaka kao autohtonih evropskih muslimana i muslimana vanevropskog porijekla. Dodatnu zabunu i pometnju u tom pogledu unio je poznati mladomuslimanski program “islamizacije muslimana” kojim se osamdesetih i devedesetih godina minulog stoljeća manje-više otvoreno očijukalo sa idejom islamske države u Bosni i Hercegovini. Tim je programom direktno doveden u pitanje tradicionalni identitet Bošnjaka XX stoljeća i njegova percepcija na Zapadu. To je Bošnjake i njihov identitet dovelo u stanje permanentne neizvjesnosti sa još uvijek nesagledivim posljedicama.
U bošnjačke kulturno-političke rasprave između dva svjetska rata, uveden je dvadesetih i tridesetih godina XX stoljeća kao novi faktor, odnos prema Ataturkovim reformama, i sekularizaciji Turske, kao muslimanske zemlje i države sa kojom su Bošnjaci historijski i emotivno bili veoma vezani. Ideje svjetovnog modernizma javile su se među Bošnjacima još u doba Austro-Ugarske, a poslije 1918. godine počinju se u dijelu bošnjačke štampe i publicistike otvorenije i smjelije iznositi i zagovarati. Bošnjački modernisti, kojih je bilo i među laicima i među ulemom dobili su moćan podsticaj trijumfom takve orijentacije u Turskoj. Oni su na prvom mjestu tražili da se vjerski odgoj Bošnjaka uskladi sa duhom vremena. Osnovno društveno i moralno pitanje kojim su se modernisti bavili bilo je pitanje otkrivanja i emancipacije bošnjačke muslimanske žene putem njenog školovanja i uključivanja u privredni i socijalni život. Ovi ciljevi su ostvareni tek poslije 1945, kada bošnjačka žena postaje aktivnom i odgovorno sudionicom u formuliranju vlastitog identiteta.
Pitanje nacionalnog samoodređenja modernisti su posmatrali kao pitanje položaja Bošnjaka između slavenstva i arapsko-turskog svijeta te između Srba i Hrvata. Modernisti su zagovarali i u praksi koristili jugoslavensko ime kao politički legitiman naziv, pod kojim Bošnjaci, kao “autohtoni element”, mogu očuvati sve tradicionalne crte i vrijednosti svog identiteta. Nasuprot modernistima stajala je konzervativna ulema koja je krajem dvadesetih godina proglasila “poraz Kemala u Bosni”.
Cjelokupni kasniji razvoj događaja pokazao je da je ova procjena o porazu kemalizma među Bošnjacima bila preuranjena. Sekularizam je od četrdesetih godina XX stoljeća postao i ostao važnom odlikom bošnjačkog identiteta. On je u tom pogledu mirno koegzistirao sa tradicionalnim bosanskim islamom koji za podlogu ima učenje hanefijske pravne škole. Za mnoge Bošnjake sekularne orijentacije, tradicionalni bosanski islam, kojeg se u civilizacijskom i kulturnom smislu niti odriču niti žele odreći, predstavlja najprihvatljiviji vid vjerske ravnodušnosti. Njegovi sljedbenici kao “ljudi samostalnog mišljenja”, a to je ogromna većina Bošnjaka, danas su ugroženi dolaskom u Bosnu raznih islamističkih sekti. Njihovi pripadnici nastoje jednim agresivnim i ignorantskim nastupom promijeniti cjelokupni bošnjački i bosansko-muslimanski duhovni i fizički identitet i izgled. S obzirom da su Bošnjaci autohtoni evropski muslimani, to svako orijentaliziranje njihovog duhovnog profila i fizičke pojave predstavlja u krajnjoj liniji drugu stranu genocida.
Svaki kolektivni, posebno nacionalni i vjerski identitet, često je praćen izvjesnom ekstazom koja dovodi do određene emotivne obuzetosti, a time i slabljenja svijesti o vlastitoj ličnosti i njenom dostojanstvu. To nekad ide do potpunog samozaborava u kojem čovjek gazi kako svoj individualni tako i identitet zajednice kojoj pripada. Bošnjaci su u ranijoj svojoj historiji uglavnom bili pošteđeni takvog ispoljavanja grupne identifikacije. Izvjesna kolektivna ekstaza među Bošnjacima počela se ispoljavati krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina minulog stoljeća. To se posebno ispoljavalo na raznim političkim i predizbornim skupovima, kojima je dominirala populistička scenografija, politička opskurnost i ignorancija. Bilo je tu ničim izazvane euforije, neprimjerenih i Bosni dotad nepoznatih vjerskih simbola, bezrazložne netrpeljivosti i prijetnji, itd.
Sve to pokazuje da je tradicionalni identitet Bošnjaka u posljednjoj deceniji XX i na početku XXI stoljeća višestruko doveden u pitanje. Njegovo očuvanje zavisi od političke stabilnosti i ekonomskog oporavka BiH, što je usko vezano za stabilnost i razvoj njenog neposrednog istočnog i zapadnog okruženja. Uslov te stabilnosti u neposrednom susjedstvu je prevazilaženje i odbacivanje stoljetnih velikodržavnih planova i ambicija u Srbiji i Hrvatskoj čija su stalna meta i žrtva bili i ostali Bosna i Bošnjaci. Samo tako stvoriće se uslovi za revalorizaciju, novo propitivanje i potvrdu bošnjačkog identiteta kroz novi dijalog civilizacija. To se ne može izvršiti dok se ne stalože sva iskustva iz posljednje decenije XX stoljeća. S te strane se skoro sve nade polažu u Evropu, mada nam evropsko iskustvo XX stoljeća ne daje pravo na optimizam. Pravo na izvjesnu nadu u tom pogledu pruža nam sama činjenica da je BiH politički preživjela i da su Bošnjaci izašli živi iz te posljednje decenije XX stoljeća.
Nepunih pola stoljeća poslije Holokausta svijet se suočio sa masakrima nad Bošnjacima. Mnogi su u svijetu nastojali i nastoje pronaći odgovor na pitanje: Kako se i zašto Bosna i Hercegovina, od nekadašnje multikulturne tolerancije iznenada našla u haosu etničkog i vjerskog nasilja?
Historijski gledano, bez obzira na očiglednu povijesnu samosvijest Bošnjaka kao naroda, njihov je etnički identitet stalno bio pod teretom dvosmislenosti, kojom su ih posmatrali, svojatali, omalovažavali i negirali njihovi prvi susjedi. Ono što je za Bošnjake posebno bilo tragično, to je da još od prvih decenija austrougarske uprave pa sve do rata 1992–95. godine, ni među samom njihovom inteligencijom nije postojala saglasnost u pitanju identiteta vlastitog naroda. Ova dvosmislenost je održavala i održava složenu historiju prostora na kojem Bošnjaci žive, ali je istovremeno rezultat i namjernog manipuliranja njihovom vjerskom i etničkom pripadnošću od strane različitih interesnih grupa i politika, kako unutar tako i izvan Bosne i Hercegovine.
To znači da je njihov nacionalni identitet sa svih strana uporno porican i osporavan. Perspektive u pogledu prevladavanja takvog stanja otvorene su im tek u toku NOR-a. Već je odlukama AVNOJ-a u Jajcu 1943, a posebno ZAVNOBiH-a 1943. i 1944. godine sadržano priznanje Bošnjaka kao naroda i nacije. Te su odluke ustvari značile priznanje njihove potrebe za samopotvrđivanjem putem samorazumijevanja i samoostvarivanja. Istovremeno su to bile političke odluke, donijete kako bi se na oportun način riješili nacionalni sukobi u okviru Jugoslavije, a kasnije ojačao njen međunarodni položaj, posebno prema muslimanskom dijelu nesvrstanog svijeta. Tako je manipuliranje Bošnjacima kao muslimanima udovoljavalo širokom krugu potreba. Motivi ovih odluka su u neposrednom posttitovskom razdoblju lažno predstavljani kao korak koji navodno ugrožava stabilnost i jedinstvo Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Nacionalnim priznanjem Bošnjaci su dobili pristup polugama vlasti, ali nisu uspjeli sa drugim bosanskim grupama stvoriti neku trajnu koaliciju, koja bi mogla stabilizirati bosanskohercegovačku političku scenu. Kod drugih u Bosni za to jednostavno nije postojala većinska politička volja. Sa zaoštravanjem jugoslavenske krize bosanski muslimani, odnosno Bošnjaci su sve više gubili prostor za političko manevrisanje. Liberalna multikulturalnost postala je represivni etnopluralizam, sa tendencijom getoizacije Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i manje više prisilnom tolerancijom većine nad bošnjačkom manjinom u okolnim zemljama. Institucije, uspostavljene Ustavom 1974. da održavaju ravnotežu među narodima Jugoslavije i štite one manje i slabije, brzo su se raspale, prije svega zbog političkog monopola Saveza komunista Jugoslavije i njegovog neuspjeha da provede demokratske reforme i ekonomsku liberalizaciju.
Tako su se, u vrijeme kada su se krajem osamdesetih godina Titova mašinerija i konsenzus počeli ubrzano raspadati i osipati, Bošnjaci našli uhvaćeni u jednoj političkoj igri koja je bila “veća i žilavija” nego što je bio njihov kapacitet da je obuzdaju i savladaju. Oni su poslije propasti svoje srednjovjekovne države, odnosno kraljevstva, bili najsigurniji kada su živjeli u okviru velikih univerzalnih imperija i multinacionalnih država, kao što su bile Osmanska carevina i Austro-Ugarska, a zatim obje Jugoslavije u kojima je njihov položaj bio zaštićen jakom centralnom vlašću. Takva centralistička politika donosila je Bošnjacima znatnu korist i davala im određenu sigurnost. To je posebno bio slučaj u godinama Titove vlasti. Kada je početkom devedesetih godina ta politička opcija propala i napuštena, u Srbiji i Hrvatskoj je došlo do naglog jačanja političkog ekstremizma, što je bio uvod u novu bošnjačku tragediju. Paradoksalno je da je ranjivost Bošnjaka porasla nakon što su sedamdesetih godina u okviru Jugoslavije priznati kao nacija, prije svega zato što je trebalo udovoljiti njihovim potrebama, bez manipuliranja njihovim nacionalnim identitetom. Nacionalnim priznanjem Bošnjaci su načelno postali ravnopravni politički partneri u BiH, sa kojima je trebalo zajednički raditi i sarađivati, a ni Hrvati ni Srbi u biti nisu bili na to spremni niti su tu ravnopravnost prihvatali.
Pored toga, usljed “međunarodnog meteža” izazvanog kolapsom Sovjetskog saveza i raspadom cjelokupnog socijalističkog bloka, Zapad je bio nesposoban, bezvoljan i nespreman da učini neophodan napor i zaštiti Bošnjake, kao autohtone evropske muslimane. Bošnjaci su tako, bez ikakvog zaklona, uhvaćeni u unakrsnu vatru između želje Hrvatske da se oslobodi srpske hegemonije i aspiracija Srbije da održi i obnovi svoj dominantan položaj na prostoru bivše Jugoslavije.
Te srpsko-hrvatske suprotnosti prebile su se preko leđa Bošnjaka, u planovima da se Bosna, kao stara evropska zemlja i država, razori i podijeli, a Bošnjaci kao narod jednostavno zatru. Bošnjaci su tom planu pružili odlučan otpor i uz ogromne ljudske žrtve spriječili njegovu realizaciju u predviđenom obimu i obliku. Ideja Bosne i Hercegovine i njene državnosti su tako održani i očuvani.

Ovaj rad predstavlja integralni tekst izlaganja na 12. međunarodnom samitu kulture i dijaloga civilizacija pod sloganom “Mak Dizdar i Halil Mutran”, u organizaciji Međunarodne fondacije za unapređenje kulture i književnosti “Abudlaziz Saud Al-Babtain”, te u saradnji sa Univerzitetom u Sarajevu, 19. – 21. 10. 2010. godine