Zima 2010

  Mojsije Egipćanin i porijeklo monoteizma
  Jan Assmann
 
 

Svoj prvi članak Moses, ein Ägypter Freud počinje raspravljajući o imenu “Mose” koje je, kako su primijetili mnogi prije njega, sigurno egipatsko i znači “dijete”. Radi se o skraćenom obliku nekog teoforičnog imena kao što su Thut-mose, Ah-mose, Ra-mose, Ptah-mose, Amun-mose i tako dalje. Freud postavlja logično pitanje zašto nitko od onih koji su objašnjavali egipatsku etimologiju tog imena nikada nije uzeo u obzir mogućnost da je Mojsije bio Egipćanin. On pokušava potkrijepiti tu tezu jednim novim argumentom.
Kako je pokazao Otto Rank, priča o Mojsijevu djetinjstvu odgovara arhetipskom obrascu “rođenja junaka”. Dijete plemenitog ili čak kraljevskog porijekla ostavlja se izloženo – često u sanduku koji nosi rijeka – te ga nalazi i othranjuje neka obitelj nižeg staleža. (U kulturalnom je kontekstu Biblije najbliži primjer priča o djetinjstvu Sargona iz Akada.) Ali u Mojsijevu slučaju dolazi do “narativne inverzije”. Ovdje je obitelj njegova porijekla niskog staleža, a ona koja dijete nalazi i othranjuje je kraljevska. Motiv u pozadini normalnog obrasca očito je glorificiranje junaka. No koji bi mogao biti motiv invertiranog obrasca? Freudovo je objašnjenje da ta priča ne treba glorificirati nekog junaka nego “judificirati” Mojsija.
Freudovo oštro zapažanje odlično se slaže s odnosom između biblijskog izvještaja o egzodusu i onoga što bih ja smatrao njegovom historijskom osnovom. Historijska evidencija za duži boravak kanaanskih Semita u Egiptu su Hiksi, koji su kao kraljevi vladali Egiptom, a prognali su ih tebanski vladari 17. i 18. dinastije. Ti događaji u sklopu su iste narativne inverzije postali pričom o robovima koje je Bog izveo iz sužanjstva i izabrao za svoj narod.
No Freud zaključuje svoj fascinantan i sjajno napisan članak u čudnovato rezigniranom tonu. “Objektivan dokaz o tome u koje vrijeme pada Mojsijev život te time i izlazak iz Egipta ... nije se mogao naći i zato je bolje ne navoditi sve daljnje zaključke iz uvida da je Mojsije bio Egipćanin.”
Nekoliko mjeseci kasnije Freud će promijeniti svoju odluku. Je li se pojavio “objektivan dokaz” koji je tražio? Ne, ali vratilo se jedno sjećanje. Taj je slučaj vrlo čudnovat. Tek mu je sad, čini se, postalo jasno da bi Mojsije kao Egipćanin mogao imati neke veze s “Ehnatonom” i njegovom monoteističkom religijom. To bi se moglo objasniti time da se Freud tek sada, nakon završetka svoje povijesne studije, susreo s Ehnatonom. Ali Freud je za Ehnatona znao bar od 1912. kada je tu temu predložio Karlu Abrahamu i u prvom svesku svojega časopisa Imago objavio njegov važni članak o Ehnatonu. U tom članku Abraham je ocrtao Ehnatonov portret koji anticipira Freudovu vlastitu sliku o tom vladaru. No Freud nigdje u svojoj knjizi ne spominje Abrahamov rad koji mu je prethodio. Je li moguće da Freud inscenira svoj “povijesni roman” kao roman u nastavcima, koji se prekinuo na najnapetijem mjestu da bi bio nastavljen u sljedećem broju? Je li namjerno za neki sljedeći članak odgodio logični zaključak da je Mojsije, ako je bio Egipćanin, morao biti sljedbenik Atona? Mislim da ne. Sjećanje na Ehnatona i otkriće da je taj Egipćanin bio sljedbenik novog monoteizma moralo ga je zadesiti poput objave između prvog i drugog broja 23. godišta Imaga.
No Freud ipak, vraćajući se temi ondje gdje ju je ostavio, upozorava: “Ali to opet nije cjelina niti najvažniji dio cjeline”. Počinje jednom varijacijom o temi Mojsijeva razlikovanja ili “Izraela protiv Egipta”, u čemu vidi najveću prepreku svojoj tezi da je Mojsije bio Egipćanin te podsjeća na antagonizam egipatske i biblijske religije. On ide čak toliko daleko da u smislu normativne inverzije pretpostavlja da “jedna osuđuje ono što u drugoj buja u punoj raskoši”. Antagonizam između tih dviju religija izražava u pet točaka:

odbacivanje magije;
odbacivanje slika;
“odricanje” od onostranosti i besmrtnosti duše;
nijekanje mnoštva bogova i tvrdnja da postoji samo jedan Bog;
naglašavanje moralne nasuprot kultnoj čistoći.

Otuda Freud zaključuje da je “pretpostavka da je nova religija koju je (Egipćanin Mojsije) dao Židovima bila njegova vlastita, egipatska, pala na uvidu u različitost, štoviše suprotstavljenost tih dviju religija”. Sjećamo se kako su taj problem rješavali Freudovi prethodnici. Nitko nikada nije tvrdio da je Mojsije Izraelitima dao službenu religiju ili narodni politeizam Egipćana. Antagonizam između te religije i Mojsijevih nauka uvijek se jasno prepoznavao. No u tome nitko nikada nije vidio ozbiljnu prepreku zbog koje Mojsije ne bi mogao biti Egipćanin (u etičkom ili kulturalnom smislu) i učiti Izraelite egipatsku mudrost. Tradicionalno objašnjenje tog antagonizma temeljilo se na razlikovanju službene i tajne religije. Egipatska “arkanska teologija” proturječila je službenom politeizmu već na isti način kao što biblijski monoteizam proturječi egipatskoj idolatriji, a Mojsije samo prevodi i “izdaje” ono što su misteriji skrivali pod velom hijeroglifa. To se razlikovanje temelji na jednoj diferencijaciji sociologije znanja. Istinu uvijek mogu shvatiti samo malobrojni. Nejednaka raspodjela znanja među ljudima posve prirodno vodi hijerarhijskoj strukturi. Freud zamjenjuje tu socijalnu topologiju znanja psihičkom topologijom. Kako ćemo vidjeti, on “misterij” zamjenjuje “latentnošću”. Doduše, taj korak pripada tek “najvažnijem dijelu cjeline”, koju je on i dalje imao namjeru ostaviti neobjavljenom kada je pisao svoj drugi članak o Mojsiju Egipćaninu. U tom članku on nadomješta tradicionalnu konstrukciju “egipatskih misterija”, koju je egiptologija odavno i odlučno bila napustila, historijskom evidencijom o Ehnatonu i njegovom revolucionarnom monoteizmu.
Kao i Thomas Mann, koji je tih istih godina pisao o tom istom predmetu, Freud je početke Ehnatonovih revolucionarnih ideja vidio u Heliopolu i njegovom starom kultu Sunca. I doista, u Amarni su očiti elementi koji su vrlo očito preuzeti iz Heliopola, poput kamena Benbena, najsvetijeg kultnog objekta, i bika Mnevisa, svete životinje Heliopola. Heliopol je bio jedini tradicionalni hram koji Ehnaton nije progonio već na koji se u mnogim točkama nadovezao. Sjećamo se i da je za Apiona Mojsije bio svećenik iz Heliopola te je u Jeruzalemu ustanovio heliopolski kult Sunca. Freud i Mann zasnivali su svoje prikaze na impozantnim i utjecajnim knjigama J. H. Breasteda History of Egypt (1906), The Development of Religion and Thought (1912) i The Dawn of Conscience (1934). Breasted je bio jedan od prvih koji su prepoznali golemo značenje nedavno otkrivenog Aknatona i njegove religije za povijest razvoja biblijskog monoteizma. Njegova berlinska disertacija iz 1894., napisana na latinskom, prva odaje odgovarajuće priznanje himnama iz Amarne i njihovu religijskom sadržaju. Po Breastedu, u Heliopolu je nastao pojam univerzalnog boga kao religijski pandan političkom imperijalizmu 18. dinastije. Faraoni 18. dinastije nisu prelazili samo političke nego i duhovne granice egipatskog svijeta. Dok su vladali multinacionalnim carstvom, koje je za njih izgledalo kao svjetsko carstvo, tradicionalni pojam boga cijelog carstva kao utjelovljenja egipatske kraljevske vlasti i oca upravo vladajućeg faraona širio im se u pojam univerzalnog božanstva koji stvara i održava sve narode. Dok su egipatske vojske osvajale svijet, svećenici u Heliopolu iz toga su izvlačili teološke konzekvencije. “Ne može biti slučajno”, piše Breasted, “što je ideja univerzalnog boga u Egiptu nastala u onom trenutku kada je faraon primao danak od čitavog svijeta njegova doba.” Breastedovo koreliranje monoteizma, univerzalizma i imperijalizma podsjeća na političku teologiju Euzebija iz Cezareje koji je Konstantinu Velikom predočio podudarnosti između nebeske i zemaljske monarhije, Rimskoga carstva i kršćanskog monoteizma. Po Breastedu, Aknaton je preuzeo heliopolski koncept univerzalnog boga (u kojemu nam nije teško prepoznati boga velikih misterija) te je iz jednog lokalnog kulta na štetu svih drugih kultova napravio opću religiju kojoj je dao karakter netolerantnog monoteizma. Ta nam je misaona figura također dobro poznata. Reinhold i Schiller su je primijenili na svoju sliku o Mojsiju, koji je božju sliku jednog misterijskog kulta učinio predmetom jedne opće religije. Dok su heliopolski svećenici boga Sunca štovali kao najvišeg boga i stvoritelja, Ehnaton ga je učinio jedinim bogom: “ti jedini bože, uz kojega nema drugoga”. Iz svega toga za Freuda se mogao izvući samo jedan zaključak: “Ako je Mojsije bio Egipćanin i ako je Židovima prenio svoju vlastitu religiju, onda je to bila Ehnatonova religija, religija Atona”.
Na sreću, Freud je dovoljno oprezan da ne traži “kratak put do dokaza naše teze” koji bi počivao na prividnoj istozvučnosti božjih imena Aton i Adonai. Umjesto toga, on se odlučuje za “dug put” uspoređivanja obaju monoteizama i posve uvjerljivo pokazuje kako Ehnatonova revolucionarna religija ispunjava sve zahtjeve biblijskog antiegipatskog stava:

ona je striktni monoteizam koji s nepopustljivom netolerancijom nastupa protiv tradicionalnog politeizma;
ona isključuje magijske obrede i ceremonije;
ona je (u stanovitom opsegu) anikonička;
ona naglašava etičke zahtjeve;
ona odbacuje svaku predodžbu neke onostranosti i čovjekove besmrtnosti.

Samo u posljednjoj točki Freudova slika religije razdoblja Amarne odstupa od tradicionalne slike o egipatskim misterijskim religijama. To je ujedno bila i točka koja je za spinozizam i deizam bila od tako velikog značenja. Religija koja, poput Mojsijeve, ne zna za ideje besmrtnosti duše i budućeg života ne može počivati na istini. Tu je tezu Warburton želio pobiti argumentom da baš ta točka, u kojoj se biblijska religija razlikuje od svih drugih religija, dokazuje njezino božansko porijeklo. Mojsije nije morao prijetiti onostranošću jer je njegov Bog nagrađivao i kažnjavao već ovostrano, u povijesti. Freud je pak mislio da može pokazati kako je baš Egipat, kultura s najizraženijom vjerom u onostranost i suđenje mrtvima, i u toj točki odgovarao Mojsijevom nauku jer je već Ehnaton bio raskinuo s egipatskom vjerom u mrtve.
U Freudovoj rekonstrukciji čitav se korpus obrednih zakona reducira na jedan jedini “znak obrezivanja”. Taj zakon on polaže kao kamen temeljac svojega dokaznog postupka i odlučujući dokaz da je Mojsije “Židovima” donio jednu egipatsku religiju. Ponajprije je upadljivo da Freud obrezivanje zove “znakom”. To je Pavlova formula (to semeion tes peritomes) koja se odnosi na Postanak 17,11 gdje se obrezivanje uvodi kao “znak saveza” (‘ot ha-berît) s Abrahamom. Spencer je “znaku obrezivanja” (signum circumcisionis) posvetio jedno dugo poglavlje i za njegovu je interpretaciju mobilizirao čitav aparat Augustinove semiotike. Spencer je skupio i vrlo bogatu zbirku antičkih pisanih izvora kako bi utvrdio porijeklo i raširenost obrezivanja. Klasični izvori slažu se u tome da se obrezivanje prvo pojavilo kod Egipćana i Etiopljana te se otuda proširilo u druge dijelove Bliskog istoka sve do Kolhide na Crnome moru. Ali Biblija prikazuje obrezivanje kao znak saveza s Abrahamom. Spencer je ostavio otvorenim pitanje tko je ovdje preuzeo običaj od koga, što je tada bilo već prilično smjelo. Naravno, Freud se više nije morao obazirati na mišljenja ortodoksnih nauka. On je zaključio da je Židovima taj običaj donio Mojsije jer je u njemu vidio znak nadmoći, čistoće i odlikovanosti. Narodi koji su, kaže Freud, prihvatili obrezivanje “osjećaju se njime uzvišeni, kao uzdignuti u plemstvo, i prezrivo svisoka gledaju na druge, smatrajući ih nečistima”. Tu odlikovanost Egipćana Mojsije svojim Židovima nije htio uskratiti. “Oni nipošto ne smiju biti u zaostatku spram njih”, tako glasi argument za Mojsijevo preuzimanje egipatskih obreda koji nam je dobro poznat od Spencera. To se preuzimanje, kao i svi drugi tragovi Mojsijeva egipatskog identiteta, kasnije invizibiliziralo tako što se taj običaj pripisao Abrahamu.
U neuspjehu religije Atona Freud vidi odlučujući razlog za to što je Egipćanin Mojsije napustio svoju zemlju i izabrao Židove kako bi s njima utemeljio nov narod na osnovi nove religije i ustava. Kao kod Tolanda početkom 18. stoljeća, i Freudov je Mojsije vladarski lik, blizak prijestolu, možda monarh regije Gošen, gdje su bili naseljeni Židovi. Mojsije je bio uvjereni sljedbenik Atonove religije i previše ponosan da bi se nakon njezina sloma vratio ortodoksiji. “Mojsijevoj je energičnoj prirodi odgovarao plan zasnivanja novog carstva, nalaženja novog naroda kojem je htio na štovanje darovati religiju koju je Egipat prezreo.” Našao je Židove. U izlasku nije bilo teškoća jer je zemlja nakon Ehnatonove smrti bila pala u anarhiju. Izveo je židovska plemena iz Egipta, poučio ih svojoj monoteističkoj vjeri (koja je kod njega imala možda još radikalniji oblik nego kod Ehnatona) i dao im nekoliko zakona. Biblija sadrži još jedan trag njegova stranog porijekla kada govori o njegovu “teškom jeziku” i njegovoj ovisnosti o njegovu bratu Aronu. Kao Egipćanin, Mojsije nije govorio hebrejski i morao se sporazumijevati pomoću prevodioca. Zanimljivo je da Freud na ovom mjestu prekida svoje izvode. “Sada je pak, čini se, naš rad došao do svojega privremenog kraja. Iz naše pretpostavke da je Mojsije bio Egipćanin, bila ona dokazana ili ne, zasada ne možemo više ništa izvesti.” Ne brine ga što njegova rekonstrukcija proturječi Bibliji, koju on smatra “pobožnim pjesmotvorom”. Njega uznemirava proturječje u koje je dospio “u odnosu na rezultate trezvenih povijesnih istraživanja našeg doba”. Kao njihovom najistaknutijem predstavniku, on se u nastavku okreće Eduardu Meyeru i njegovoj slici Mojsija.

Odlomak iz knjige Mojsije Egipćanin, njemačkog egiptologa Jana Assmanna, koja izlazi uskoro kod zagrebačkog izdavača Antibarbarus.

S njemačkog preveo Kiril Miladinov