Zima 2010

  RINITIS & AKUPUNKTURA

  Zlatko Topčić
 
 

Većina ljudi se s razlogom raduje proljeću. Sve počinje ispočetka i svaka greška ponovo traži svoju zabludu. Život izlazi iz hibernacije a crno-bijeli svijet postaje. . . pluralniji. Svi važni događaji na koje možemo utjecati odgađaju se za bolja i toplija vremena. Ratovi također čekaju proljeće, jer umore se do zime. Ljudi proljeće poistovjećuju s djetinjstvom a jesen sa starošću, a to nije bez razloga! Ja, međutim, ne! Ne volim proljeće, mrzim ga. Za mene, ono je doba hunjavice, posustajanja i patnje. Mirisi jorgovana koje drugi udišu punim plućima meni dozivaju suze. Kišem kao prehlađen. Plačem kao žalostan. Nauka govori o polenskom rinitisu i hipersenzibilnosti, kao da hoće laskati mojoj pjesničkoj duši. Ono što ostali preskoče, ja se o to sapletem: pa tako ni taj miris ne godi nosnicama, nega mojoj sujeti i općim mjestima predrasuda.
U dnevnim novinama, među reklamama za deterdžente i salame, naiđoh jednoga lijepog, sunčanog i mirisnog proljetnog dana na oglas u kojem kineski doktori, majstori akupunkture i alternativne medicine nude lijek za sve bolesti ovog svijeta, a među njima i za polenski rinitis. Veoma sam skeptičan čovjek prema olako datim obećanjima, a što su ona veća utoliko im manje vjerujem. Ipak, hiljadugodišnje iskustvo i rezultati jedne daleke i nepoznate civilizacije izazivali su radoznalost i pothranjivali nadu. Možda ipak imaju lijek za moju nevolju koja me je dva mjeseca isključivala iz socijalnog života, jer kuda je prispio čovjek koji kiše i plače bez vidljivog razloga.
Kinezi su ordinirali u Stojčevcu, u bivšoj Titovoj vili. Na ovom mjestu moram intervenirati. Veoma je nepravedno tu kuću od oblovine nazivati Titovom, jer ako je već bila njegova, onda su je njegovi sinovi i supruga Jovanka trebali naslijediti, a nisu; uostalom, tu je on samo dvaput prenoćio, a svi ostali dani i noći su pripadali lokalnim funkcionerima i, još više, čuvarima i čistačicama koji su radili na održavanju objekta. Postelja u kojoj su Tito, iako veliki ljubavnik i bonvivan, i njegova Jovanka s punđom, prenoćili dvaput ipak nije mogla propasti od njihove konzumacije, niti sama od sebe, i mora da su je drugi koristili u svoje namjene.
Drug Tito je bio veliki gospodin. Stoički je rastrošnost bosanskih političara preuzimao na svoja pleća, ne samo zato što je širom Jugoslavije imao mnogo ljepših kuća koje su također nezasluženo nosile njegovo ime, a zapravo bile tuđe i svačije, nego i zato što je znao da mu niko ne smije prigovoriti. Svejedno, u narodu je ta kuća bila poznata kao Titova i možeš to stoput negirati, ali neće ona dobiti drugo ime.
Mnogo puta sam tu povlasticu iskoristio da impresioniram neku mladu damu skromnijeg porijekla koja je u meni vidjela propusnicu u svijet odabranih. Jednom sam se u tom šumarku zanio s Majom, malo smo bili slobodniji nego što to nalaže kućni red, pa nas je dežurni milicajac-voajer opomenuo u trenutku kada smo zadihani zapalili cigarete. Titovi čuvari su bili budni i na svakom mjestu. Tek kasnije sam saznao da smo se Maja i ja vrlo vjerovatno ljubili u prisustvu kamera koje su čuvale metalna vrata na ulazu u jedno od bezbroj ratnih skoništa. Betonski tuneli su, u Titovom silnom strahu od vanjskih neprijatelja i atomskih udara, premrežili i podrili Bosnu kao zadnju liniju odbrane. Zemljica nam je ličila na livadu koju su obradili složno i krtica i rovac. Još dugo nakon Titove smrti, to ogromno imanje podno Igmana, koje se prostiralo na desetak hektara voćnjaka i jezera, bilo je i dalje opasano visokom žičanom ogradom i brižljivo čuvano baš kao da će najdraži gost svakog trena banuti na vrata. U objektu predviđenom za osiguranje i poslugu, udaljenom od Titove kuće desetak minuta hoda, radnička avangarda je sebi priuštila vrhunsku uslugu za male pare, kao neku vrstu eksperimenta i pokusa kako to u praksi funkcionira humano načelo “od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama”, prije nego komunizam pripuste ostalom narodu.
Vremenom se postupak sticanja dozvole za pristup demokratizirao pa su i obični ljudi mogli uživati blagodeti i povlastice samoupravnog socijalizma. Najposlije je disciplina sasvim popustila, čuvari su otišli na druge vatrene položaje, a prost svijet je svojim neuglednim autima zagađivao planinski zrak i dolazio u kockarnicu koja je nikla na mjestu “Kluba delegata”.

Zabranjeni grad se otvorio svijetu.

Eto, dakle, u toj Titovoj vili u Stojčevcu neki promućurni Kinez je otvorio lječilište svih boljki, pa i za moju, angažirajući i lokalno stručno osoblje. Sena je bila doktorica opće prakse ali je, više od stručnog znanja, Kinezima preporučivalo njeno znanje engleskog, tako da je bila posrednik između kineskih iscjeljitelja i domaćih bolesnika. Osim toga, bila je Božiji ukras na Zemlji, dokaz Njegove prisutnosti. Slična Demi Moore i Michelle Pfeiffer, ali mlađa i ljepša. Bila je dovoljan razlog da se odmah, naćoravo, zaljubim i prihvatim papreno skupi jednomjesečni paket - program kineske alternativne medicine, sa seansama tri puta sedmično: ponedjeljak, srijeda i petak, ali sam utorkom i četvrtkom, kao i vikendom, dolazio na biciklu i čekao pored jezera pauzu za osoblje od 12 do 13 sati kako bih je vidio ili se čak mimoišao s njom. Pomalo je infantilna bila moja ljubav. Pojavljivala bi se uvijek u isto vrijeme, tačna kao Sunce. Hodala bi uz jezero s rukama prekrštenim u visini grudi. Izdaleka sam mogao čuti njen smijeh. Naučila je ona već na muške poglede, bila ih je svjesna svakim dijelom svoga tijela i uživala u njima. Ja bih je gledao s bezbjedne udaljenosti. Sjedio bih za stolom pored njenog i osluškivao razgovore, skupljajući sličice iz njenog života. Tačno u jedan se vraćala u Titovu vilu na posao a ja na liječenje od alergije i dozu zaraze od opsesivne ljubavi.
Skromni boksovi su bili odvojeni bijelim zavjesama i govorili su o štedljivosti i nemaru vlasnika koji je sve nastojao da učini nabrzinu: u ta tri kvadratna metra smjestio je samo krevet i uz uzglavlje, pored jastuka, limeni budilnik, tempiran na 30 minuta, nakon kojih bi panično zabrujao opominjući da je vrijeme prošlo i da iz tog groba treba ustajati. Pacijent bi krotko ležao i čekao dolazak ljekarskog konzilija. Prostor je bio ispunjen nekim pretjeranim istočnjačkim mirisima koje sam odmah svrstao među droge. U pratnji dvojice Kineza nalazila se, korak iza njih, i Sena. Gledala je kroz mene i u meni vidjela bezimenog bolesnika kojeg treba po cijelom tijelu izbosti čudesnim iglama. Mali žuti ordinarijus je pogledao moj karton i počeo u mene zabadati čiode: ličio sam na srcoliki jastuk moje majke u kojem je ona čuvala igle raznih debljina i dužina. Sena je šutke posmatrala spiralne igle na mom čelu koje bi, kao, trebale da utječu na energetska čvorišta i eliminiraju simptome polenskog rinitisa. Nije me, međutim, vidjela.
Najposlije, otišli su i ostavili me da pola sata trpim taj neugodan osjećaj. Možda je i bolje da me takvog nije vidjela jer sam više ličio na dikobraza nego na ljubavnika.
Nisam nikako hvatao priliku da ostanem s njom nasamo. Uvijek je uz nju bio neko – takve ljepotice ne pate od samoće! - a jedni su mi ličili na doktore opće prakse, drugi na rukovodioce u sivim odijelima. Ali, strpljenje je bilo nagrađeno sedamnaestog dana terapije koja još uvijek nije davala rezultate jer ništa tu, kao, ne može preko noći. Sjedila je u hodniku i nevješto nabadala kažiprstom na kompjuter. Iz džepa sam izvadio svoju već oznojenu i izgužvanu knjigu pjesama koja mi je mnogo puta poslužila kao vizit karta i skromni poklon. Uostalom, rekoh već da je moj honorar bio u naturi i svojih preostalih tridesetak primjeraka sam bjesomučno dijelio svakom koga sam poznavao.
Bio sam na neki način uvrijeđen i kao autor i kao čovjek, ali sam stoički podnio udarac. Ipak, prvi put me je pogledala kao čovjeka, gotovo kao muškarca. Izgovorio sam svoje ime i pružio ruku. Učinio sam taj korak. Izdvojio sam se. Više neće moći gledati kroz mene. Sada se poznajemo. Ne vjerujem da je pročitala moju zbirčicu stihova, nije ona od onih romantičnih djevojaka koje plaču u kinu, više mi je ličila na probirljivu sijamsku mačku, ali kada smo se sreli sljedeći put, dok sam go ležao na stolu kao bodljikavo prase, ona mi se nasmiješila.

-Gle, pjesnik!

Jednomjesečna terapija je prošla bezbolno, moja polenska alergija nije bivala manja ali ja sam upoznao Senu i bio na dobitku. Svaki naredni put kada bih je sreo, na pauzi u Stojčevcu ili negdje u gradu, ona bi mi se nasmiješila zagonetno, kimnula i ja bih se dugo grijao na toj tihoj vatri. Postajala je moja opsesija. Nekoliko veza sam prekidao u samom začetku jer svako poređenje s Senom bilo je na štetu tih mladih djevojaka jer sam uzalud u njima tražio makar najmanju dozu sličnosti s njom, ili nespretnu zamjenu.
Motala mi se Sena po snovima. Nije me ostavljala na miru ni danju ni noću. Prepoznavao sam je na kilometar između hiljadu prolaznica, po pramenu kose ili ruci koju nikada nisam ljubio. Život sam ispunjavao našim slučajnim susretima, a sve između njih bila je tlapnja. Napisao sam pjesmu “Nedokučiva” s posvetom “Za Senu S. ” i potražio je u Stojčevcu da joj uručim dar.
Kada je danas pročitam, osjetim izvjestan stid, ne zbog teme, nego zbog banalnog načina – sonet je zahtjevna forma a ja bijah nadobudan i zaljubljen i mišljah kako je to za sonet dovoljno. Njena nedokučiva ljepota je zasluživala boljeg pjesnika. Nije imala sreće sa mnom i ime joj neće biti upamćeno, ako to nečim sama ne zasluži, ali je plemenita bila moja književna namjera.
Zaustavio sam je u prolazu, ona je kroz magnovenje prizivala iz sjećanja moj lik i ime, a onda se nasmiješila i zbunjeno uzela časopis “Lica” u kojem su objavljene te tercine i katreni. Dogovorio sam za to veče sastanak na koji nije došla iako je potvrdno kimnula glavom. Čekao sam je u Domu pisaca, sam za stolom, smiješan sa tom tužnom ružom na stolu, koja je, nedarovana, svima otkrivala tajnu mog debakla.
Zatim je došao rat u naše krajeve, onako tačno kako dolazi proljeće ili jesen. Misao na nju me je ponekad spašavala a drugi put bacala u očaj. Ako poginem, nijedna ne bi bila ožalošćena. Kome bi pokucali na vrata, čije ime stavili na čelo ožalošćenih. . . S tom mišlju sam odlazio na borbene zadatke. Na neki način me je moja jadna pozicija činila zavisnijim. Možda joj dugujem život, jer mi je ta zabluda davala smisao i snagu. U ratu sam nekako došao do njenog broja telefona i nazvao je jer sam imao karte za koncert Joan Baez u kinu “Romanija”, koje se, nakon povijesnih gibanja, sada opet zvalo “Imperijal”. Radosno je prihvatila poziv. Jedva sam je prepoznao, bila je mršava, izgladnjela, ali je svu tu muku nosila nekako dostojanstveno i prkosno. Ličila je na neki vrhunski fotomodel s prvim znacima anoreksije. I ona je mene teško prepoznala jer uniforma čini ljude sličnim, ali ja sam htio na nju ostaviti dojam nekoga ko je i u dobru i u zlu na njenoj strani, da je čuva i štiti, i da bdije nad njom.
Sjedili smo u drugom redu a ja sam se prekomjerno znojio kao pred nastup. Razmijenili smo nekoliko konvencionalnih rečenica a onda je Joan Baez spasonosno zapjevala uz ukulele. Nisam mogao vjerovati da sjedim pored Sene.
Bila je to mala količina normalnosti koju smo uživali tog dana.
Granatiranje centra grada se podudarilo sa zadnjim taktovima “It Ain't Me, Babe”.
Razišli smo se u žurbi i metežu, bez pozdrava, kao da nas sudbina nije htjela povezati.
Nazivao sam je još nekoliko puta, ali nije imala vremena od raznih obaveza. Napokon sam shvatio poruku i odustao, ali samo od nje, ne od moje ljubavi prema njoj.
Nisam imao nikoga bližeg od nje, beskrajno udaljene Sjevernjače, koja svijetli a ne grije. Sena me je zacijelo već bila zaboravila. Uostalom, zbog čega da me se sjeća? Zbog polenskog rinitisa? Zbog patetičnog soneta!? Zbog jednog ratnog koncerta Joan Baez?!
Nije me čekala da se vratim iz rata nego je pošla za drugog.
Naravno da je bio ljekar jer sve izvan toga bi bilo puno manje. Krajem rata dobili su sina. Ja sam je i dalje uporno volio, kao da sam predosjećao kako njena ljubavna priča nije završena tim iznenadnim brakom, iako ne znam kakvu bih ja korist imao od toga.
Uhodio sam njen život, sa zadrškom, ali uporno i ukorak. Ona, međutim, nije na sebi osjećala moj pogled. Susretao sam ih utroje i krišom joj otpozdravljao. Sasvim je moguće da mi se smješkala iz straha, kao da ima posla sa čudakom koji njuška njene tragove. Ali, život je ptica - rugalica. Njen suprug, ratni hirurg, obišao je sva bosanska ratišta, odrezao na desetine ruku i nogu i spasio stotine života, ali svoj nije mogao spasiti od banalne smrti, lišene svake herojske patetike, nepravedne i prerane, nezaslužene. Ubila ga struja jedne nedjelje, neki kratki spoj na štednjaku prekratio mu je časni život. Prošla je godina dok vijest o tome nije stigla do mene, ali dok sam se snašao, Sena je već bila u drugom stanju s nekim neznancem. Taj dio priče mi nedostaje da sklopim mozaik. Nikada nisam saznao ko je taj gad ni da li je dostojan i brižan otac njenom prvom sinu. Sada sam je u Titovoj ulici sretao s dva dječaka kako ih drži za ruke kao da uz njihovu pomoć balansira nad ovim nesavršenim i nedostojnim svijetom. Pretpostavljao sam o čemu se tu radilo, jer je uvijek bila sama s sinovima, po svemu različitim. Počela me je ljubaznije pozdravljati, kao da su se otvarale nove mogućnosti ali ja više nisam bio siguran da li ih želim iskoristiti. Volio sam sve više samo svoju čistu ljubav prema njoj. Jednom smo čak zastali u Pionirskoj dolini, dok su nam se sinovi igrali istom loptom.

- Kako si?
- Dobro. Ti?
- Onako.
- Pišeš?
- Ne. Pomalo.
- Lijepa je.
- Ko?
- Ona pjesma.
- Ah. . . pjesma. . .
-Sinovi?
- Dvojica. Ti?
- Jedan. Ovaj.
- Inače. . .
- Sve po starom. . .
- Vidimo se.
- Hajd'...Ćao. . .

Želio sam što prije završiti iznenadni razgovor, bio sam potpuno nespreman za taj susret.
Nisam poznavao glas koji mi je izlazio iz usta sam od sebe, bez kontrole, zgrčen i suh. Razišli smo se šutke.
Prošle su nekolike godine a ja nisam znao ništa o njoj. Ona, međutim, nikada nije mogla biti sama. Onda se pojavila s nekim proćelavim muškarcem, bio je dosta stariji od nje i nisu djelovali kao skladan par ali držala ga je prisno, pod ruku, onako zvanično prisno kako se drži muž, a ne brat ili ljubavnik, a iza njih je trčkarao i treći sin. Svaki različit, kao da im ni majka nije ista, kao da se u putu nisu sreli. Ništa je nije promijenilo, ostala je i dalje nekako otmjena i gorda u svojoj zreloj ljepoti.
Vremenom, odustao sam od nje, uzalud joj tražeći mane zbog kojih bi moja ljubav vremenom bivala manja, ili manje bolna. Bivali smo u svojevrsnoj platonskoj vezi već desetak godina, a bez snage, ili bez želje, da učinimo korak jedno prema drugom.
Sretnemo se za Prvi maj u Dubrovniku i ljubazno pozdravimo. Odsjedamo godinama u istom hotelu na Lapadu. Naše porodice se mimoilaze. U prolazu osluhnem šta govore, ne bih li po nečem saznao nešto više o njima, iako ne znam šta bih s tim saznanjem. Razmišljam o njoj dok šetamo uz more. Razmijenimo osmijehe i uzdahe u tuđem gradu. Ona odmjeri moju lijepu, mladu suprugu od glave do pete. Dobijem na cijeni u njenim očima, ljepota moje žene na neki način polemizira s njenom davnašnjom odlukom. Srećom, moja supruga u njoj ne prepoznaje onu ženu s fotografije koju je pronašla pretprošlog ljeta u mom ormaru, između starih rukopisa i albuma. Nisam imao dovoljno ubjedljiv odgovor zašto nemam snage da bacim tu sliku, iako moja supruga najbolje zna kako sam nemaran i nesposoban da se organiziram. Moja neizgovorena, podrazumijevajuća odbrana se učinila utemeljenom i supruga je, cijepajući fotografiju nepoznate žene, olako izrekla savršeno tačno: ”Bilo-prošlo!”
Nije ni slutila da je bilo mnogo manje nego je zamišljala; zapravo da nije bilo - ništa!
Život nije ništa drugo nego zbir propuštenih mogućnosti. Možda je dobro da je nisam upoznao, ni ona mene, razočarenje bi bilo preveliko ako bih saznao da i ona ima ljudskih slabosti. Teško bih to podnio.

Ovako, ostala je da lebdi i svijetli u mraku. Ta nedostižna Sena, neuzvraćena i neostvarena, možda najveća ljubav mog života.