Zima 2010

  Branderburg i druge pjesme
  Eva Störm
 
 

Suicidna djevojčica
Suicidna devojčica servira kafu u slomljenim šoljicama
i opran pogrebni auto napušta praonicu sa dostojanstvenim zaokretom.

Sve autobuske linije su izmijenjene, ja stojim pod kišom i čekam
na budućnost koja je već stigla sa brandenburškom snagom.

Anorektična žena pukla je na sceni uz osmijeh.
Sve što je uspjela šapnuti bilo je: osjećam se nevjerovatno dobro.

Stigla je pješice kao Orlando iz šume sa strijelom u ruci
ali je napustila odaju sa mekoćom bolničarke.

Porculanska šolja prsnula je u dodiru sa vrelom tekućinom.
Kako god da je nasipala i služila sipile su fleke i treščice.

Njena majka šapuće mi kako je dobila još jedno dijete, jedanaesto.
Nisam mogla reći: tvoja ćerka je mrtva već trideset godina.

Više nikada neće plesati bečki valcer u finskom gradu
i nikad ostarati sa blijedim maternicom ispod izgubljene kose.

Odsječena vrba bačena je na lomaču koja će goreti za Uskrs
i vlaga je vukla sivobijele pupoljke u sladnjikav i žut cvijet.
Zapovjednici su se povukli iz svakog razgovora na dan rata uz riječi:
Nikad nećemo oklijevati, Jevočka, da uđemo u jedan opkoljeni grad.

Ona je napustila dužnost
Bolničarka je plakala.
Napustila je svoju dužnost opazivši kako pacijenti
mogu živjeti bez nje, umrijeti bez nje. Sa čuđenjem je posmatrala
igle injekcija, lijekove koji su nastavili da ulaze u
ljudska tjelesa.

Bolesti nisu prestale. Mijenjale su karakter, ali su
ulazile i dalje pravo u kuće, ne obazirući se na
brave i vrata, izazivajući poplave, mrlje na podu,
groznice, nesanicu i mračnu apatiju.

Posmatrala je mirno šta se dogodilo. Vidjela je kako ljudi stare,
Prosvijetljavaju, podmlađuju. Dobavljaju nove ljubavi, utjehu za
krik sluznice i skaredne godišnje valcere
Niz ulicu su išli ostarali blizanci i štelali uokolo
svoje tek rođene psiće.

Zatvoreni grad
Životinje su osjetile nemir prije ljudi.
Lutale su u velikim krdima pravo prema zalazećem suncu.
Bijela vrana tukla je krilima.

Sudska sala punila se prijateljima žrtve i ubice.
Svi su uzeli slobadan dan iz škole.
Male japanske žene utvrđivale su polove pilića.

Radi produkcije jaja poklaće se svi mali pjetlići.
Neočekivano visili su jedan tren na transprotnoj traci
prije no su udrobljeni u otpadnoj vodenici.

Osamnaestogodišnji ubica nacrtao je serijal ubistva.
I on i žrtva preobrazili su se u crtane figure.
Djevojčica nije imala nikakav pol ali jeste kockastu haljinu.

Grlo je ogoljeno. Grad opkoljen.
Koza sa zlatnim zubima zaklana.
Zaludno pokušavaju transporteri prići zatvorenom gradu.

 

Hesekiel
Čuješ li pojanje iz crkve?
Ko poje unutra? Naprsli glasovi, stare žene?
Leži li neko u sanduku? Je li prazan, opljačkan?
Ima li kog tamo, mrtve kosti, prekrivene žilama,
mrtve žile, zarasle u mišiće, meso?

Jedna ptica u pijesku sa krvavim perjem
pokrivena je malim, malim mušicama.
Bakteriološki proces je u toku.

Krevet se koči, kamen krvari.
Molitve se taru o kamen. Glasovi se taru
o molitve. Pojanje se tare o kamen.

 

Poplave
Poplave nas još nisu zahvatile
nisu uništile autostrade, nisu polja preplavile

Olujni udari nisu nas dostigli,
nisu počupali drveće iz korijena, nisu
blokirali puteve, izbacili vozove iz šina
tri hiljade pružnih radnika nisu raskrčili
hiljadu stabala. Ni jedan štalski krov nije oduvan
Blizu Petersborougha, ni jedan aerodrom nije prisiljen

Na drugo prinudno slijetanje sa prestravljenim
putnicima. Ni jedna Sharon Black, 40, koja je još

drhtala, izgovarajući: I honestly thought
I was going to die. Čitava stvarnost

Od Aberdeena do Dovera, od Dublina
do engleskog kanala odigravala se u

virtuelnoj praznini koje se neutvrđeno naziva tvoje srce
i ti sklopljenih očiju rekao: tamo gdje si ti, nije smrt

gdje je smrt, nisi ti. Ali voda nastavlja da raste
i dva školarca na Robertsbidgeu, East Sussex

Nastavljaju svoj mukotrpni put kroz vodenu masu
gurajući svoje bicikle kroz goleme hrpe otpaloga lišća

od kako je voda opet probila nasipe
i preplavila zemlju koja se ne može vidjeti

Dok se Stan Lewis nije uspeo stepeništem do svoje radnje u Brewdley
da bi nahranio sedam labudova koji klize preko jednog ogledala od tišine.

 

Takođe percepcija
Takođe je percepcija izmijenjena, slično koncentraciji
više se ne može čitati tečni, leteći tekst

Riječi kao budući, stoga što gube svoju smisao
Ne postoji više neki shvatljiv razlog

Jedino podaci od izravne i praktične vrste
mogu se izvesti u prehrambenim halama

I pisma stižu iz Aberdeena do Frölunde
Dok se tirkizna haljina proba

Ruža u zvonjavi, pregruba, lako probuđena,
proljeće želi nastaviti, laste grade gnijezda.

 

Eva Ström rođena je 1947. godine u Kristianstadu. Ljekar po obrazovanju, u poslednjih nekoliko godina slobdni umjetnik. Lirik, prozaist, novinski kritičar, akademik.
Važnije zbirke:
Akra, 1983; Ljubav za matematiku (Kärleken till matematiken 1989; Brandeburg , 1993; Priče (Beretällser) 1997; Gradovi od rebara (Revbensstäderna) 2003, za koju je dobila Nordiska rådets litteraturpris 2003; Crveno teži crvenom (Rött vill till rött), 2004.

 

Sa švedskog preveo Refik Ličina