Zima 2010

Privlačnost droga - nihilizam prožet drogama

Umberto Galimberti

 
 

Upotreba droga sve više raste. Štete su zastrašujuće, premda se neposredno ne vide. Čini se da naše društvo prožima nihilistička naslada, nadasve među mladima, a na volju nema primjerene, prije svega ne učinkovite pomoći. Jer sam uvjeren da sada već toliko raširena uporaba droga nije ovisna toliko o egzistencijalnoj, koliko više o kulturnoj nelagodi, bit će dobro ako se pitanja droga latimo sredstvima što ih naša kultura, premda danas izgleda beskrvna, izgleda još može ponuditi.
Najprije recimo da je ne samo kod droga, nego i općenito, ugoda negativna, a želja nezasitna. Taj obrazac, što ga poznaje svaki narkoman, sažimlje upravo ono što je zapadnjačka filozofija od Platona nadalje mislila o ugodi i želji; želi li dakle filozofija prihvatiti izazov, može ponuditi svoje analitičko bogatstvo za proučavanje strahovitog i sve češćeg fenomena, uporabe i zlouporabe droge.
Nitko, naime, nikada nije istražio prirodu želje kao Platon, dokučivši njezinu bit u nezasitnosti, jer je želja pomanjkanje, praznina, moramo je smatrati ne trajnim stanjem, koje je suprotstavljeno punoći, nego nezasitnim stanjem koje se prazni dok ga nastojimo napuniti, kao “probušena posuda”, držimo li se Platonovih slika iz Gorgije, ili kao “nekakva patka koja dok jede istodobno izbacuje izmet”.
Ubrizgavati sebi heroin talijanski se kaže bucarsi (probušiti se). Tijelo postaje ambis, prema etimologiji dakle nešto što je “bez dna”. Slično se na francuskom kaže da alkoholičari “piju kao rupa” (boire comme un trou). Narkomani i alkoholičari govore starogrčki: svoju nemogućnost “suzdržavanja” opisuju platonskim slikama.
Čini se naime da toksikomanija doslovno otjelovljuje platonsku teoriju o želji, koja iz pomanjkanja ne čini motor traženja sreće, nego tiransku i neukrotivu zvijer – oslonimo li se na još jednu Platonovu sliku – koja nagoni na čvrsto držanje za nju, bez mogućnosti stremljenja još i za nečim drugim. U tom nam obliku želja zadaje nesnosnu, premda neodoljivu bol, a ugoda koja slijedi kraj je te muke, anestezija, negativna ugoda, kao nakon prve doze, kada ona sljedeća ne donosi nasladu, nego nam pomaže ne zapasti ponovno u patnju.
Ovdje se prisjećamo hegelijanske dijalektike gospodara i roba, ali i Heideggerove metafore obronka ili nizbrdice, njemački Hang, od koje dolazi hangen, biti okačen, i anhangen, ovisiti. Podsjetimo se Lacanovog pojma manque, pomanjkanja kao opruge želje, i Freudove teorije o narkotičnoj ugodi, koja je fascinantna ugoda, jer je dvostruko negativna: doseže da fizička bol prestane i djeluje kao sedativ za životnu bol, o kojoj više ne brinemo.
“Briga” se njemački kaže Sorge. Nakon što je duže vremena uzimao kokain, Freud je tu drogu nazvao Sorgenbrecher, nešto što nam može razbiti brigu, odnosno zbog čega nam ne treba brinuti. Zapisao je da je kokain “najstariji lijek protiv civilizacijske nelagode”. Freud je vrlo rado čitao Goethea i razmišljao o Faustu, drami želje koja završava sarkastičnim trijumfom personificirane Brige, Sorge, neotuđive gošće svakog ljudskog doma. Time je Freud, nakon što je precizno ukazao na bolest imenovanu “čovjek”, uključio uporabu droga u egzistencijalnu perspektivu i u tom smislu zapisao:
Pojedinci, pa i narodi, toliko cijene usluge opojnih sredstava u borbi za sreću i odstranjivanje bijede da su im kao dobročinitelju dali stalno mjesto u svojoj libidinalnoj ekonomiji. Zahvaljujući njima, ne postiže se samo neposredna ugoda već, u izvjesnom stupnju, i žarko željena nezavisnost od vanjskog svijeta. Zna se da se uz pomoć “razbijača briga” (Sorgenbrecher) u svako doba može izbjeći pritisak realnosti i naći utočište u nekom vlastitom svijetu, gdje su uvjeti osjećanja (Empfindungsbedingungen) povoljniji. Znano je da baš ta svojstva čine opojna sredstva opasnim i štetnim. Ona su krivci što se u stanovitim okolnostima beskorisno gube velike količine energije, koje bi se mogle upotrijebiti za olakšanje ljudske sudbine.
Kao i za Aristotela, tako je i za Freuda ugoda počelo psihičkog života i najmoćniji povod ljudskog djelovanja, no obojica, i Aristotel i Freud, razlikuju neposrednu, bezbrižnu, neprenosivu dječju ugodu, i ugodu odraslih; ta nastaje odlaganjem uživanja i premještena je na predmete koji su spojivi sa svijetom, s drugim ljudima, ponajprije pak sa samoočuvanjem.
Ovdje nastupa razlika koju uvodi Freud, razlika između načela ugode (dječjeg) i načela realnosti (odraslog), koje nije negacija ugode, nego njezino odlaganje, budući da ne zanemaruje brigu za ljude i stvari, nego traži ugodu kroz tu brigu, bitni činitelj svih ljudskih zgoda i nezgoda.
Freud po tragovima Aristotelove etike pretpostavlja da je naš mozak načinjen za uživanje u besposlici i bezbrižnosti, i ako ga podupiremo, brinemo samo za objekt koji nas, prema našem mišljenju, razrješuje svake brige. Takav je narkomanski objekt, neurotičan, sličan snu, u njegovoj prisutnosti nagon je ustrajan, nemilosrdan i prisilan, i u njemu je želja – kako hoće nihilizam što ga razotkrivaju Platon i Aristotel – svagda živa, budući da nije zadovoljena, a zadovoljena nije jer je ugoda koju traži negativna, izlazak iz muke nezasitnosti želje.
Želimo li prekinuti začarani krug, treba, kako kod Platona tako i kod Aristotela i Freuda, proći kroz realnost koja nas obvezuje oprostiti se od bezbrižnosti i naviknuti se na to da brinemo za svoju ugodu, ne u an-estetskom obliku neposrednog zadovoljstva, kako to čine djeca, nego u estetici u grčkom značenju riječi aisthesis, odnosno osjećanje koje seže od “osjetnog” do “lijepog”.
No “anestezijska” crta nije karakteristična samo za droge, nego i za lijekove, koji zbog svoje anestezirajuće i dakle nihilističke vrijednosti imaju toliki uspjeh da im moderni tržišni sustav može zavidjeti, budući da se niti jedno potrošačko dobro ne može nositi s njima u pogledu zadovoljenja i ugode. Znaju dočarati snove na način koji niti jednom prodavaču još nije uspio. Razlika između droga i lijekova se gubi, jer nas neurofarmakologija poziva na misao da postoji kvalitativna homogenost između kemijskih spojeva koje uzimamo i onih koji fiziološki djeluju na moždane stanice i reguliraju naša veselja i bolove.
Na taj način neurofarmakologija racionalizira narkomansko ponašanje i sama mu, ne znajući, oduzima težinu, budući da priznaje racionalnu namjeru medicinske ili samoterapeutske pomoći, koja je u praćenju tjelesne osjetljivosti. Psihijatar Edward Khantzian piše:
Narkoman se ne čini više nezrelim čovjekom koji nazaduje i iracionalno se ponaša, nego se pokazuje kao odrastao čovjek, koji zbog nelagode uzima određen lijek, liječi se i tako ljekara preduhitri proizvodom čija je jedina slabost da nije primjeren, budući da je loše odmjeren.
Jednakog je mišljenja i psihijatar Peter Kramer:
Anhedonistički pacijent (tako nazvan zbog svoje nemogućnosti uživanja), koji uzima Prozac, i kokainoman, koji se drogira, nastoje kompenzirati pomanjkanje hedonističkih mogućnosti. Cilj je njihovog čina isti.

Ako je naime istina da od prozaca ne možemo postati ovisni kao od kokaina i da prozac ne izaziva nadražaj u istoj mjeri kao i kokain i ne tješi kao heroin, onda taj lijek, kao i ove dvije droge, kompenzira nemogućnost sreće, i to ne kroz uključivanje u ovaj svijet, nego kroz sve veće potrošačko uživanje života što ga Platon smješta u “miješana i nečista iskustva”, za koja je karakteristična nezasitnost želje i negativnost ugode.
O ovome se filozofija i psihoanaliza slažu: kada naslada smjera anesteziji – a sve droge, čak i one koje izazivaju euforiju i koje naši mladi uzimaju svaku subotu navečer u diskotekama, protuslovno su anestetične, jer anesteziraju, omamljuju pred “zabrinutošću” u odnosu na svijet – apetit je sve veći, no proizvod kojim ga nastojimo zadovoljiti svaki se put pokazuje sve manje zadovoljiv.
Stroj ništine koji pokreće taj začarani krug stvara opsadno stanje traženja proizvoda pomoću kojeg bismo se trebali otresti svih “briga”; tako se izaziva mehaničko ponavljanje što ga Freud naziva “prisila ponavljanja”, gdje se nezasitnost nagona sudara s neprimjerenošću objekta i dakle nemogućnošću uživanja.
Tada želja, koja se – kako nas Platon podsjeća – sastoji od “pomanjkanja” i “ništine” zahtijeva višu dozu, zato da bi mogla u određenom smislu ovisnost o drogama biti jedinstveni primjer kako odlično djeluje želja koja ne traži ugodu u svijetu, nego brzo i neposredno gašenje “pomanjkanja” koje je njegova konstitutivna struktura. Nitko naime ne želi ono što ima, nego ono što nema. Niština je duša želje koja u svojoj anestezijskoj varijanti čini apetit prekomjernim, a ugodu nezadovoljenom.
Što se tiče nezasitnosti želje, narkomani se slažu. Poznaju je i ako nisu čitali Platona. To ih je naučila droga. I na svoj su način naučili da se drogiramo kako bismo se naviknuli, kako kaže William Burroughs, i da je drogiranje full time job, “posao s punim radnim vremenom”, odnosno rad koji zahtijeva cijelog čovjeka, kako kaže Mark Renton u Trainspottingu. Jer je vrijeme naš život, a naš život smo mi, toksikomanija kao lijek protiv boli zaziva neki drugi lijek.
Protiv nezasitnosti želje Platon je savjetovao mišljenje, a Freud pozivao na popuštanje načelu realnosti, u smislu da se za uživanje treba potruditi. Protiv naslade “razbijača brige” ili Sorgenbrecher (a to su droge i lijekovi), za kojima naš mozak tako silno žudi, da bi svom snagom nastojao očuvati kroničnu želju i ujedno apstinenciju, antropologinja Giulia Sissa savjetuje:
Počnimo zavoditi muškarce, osvajati žene, zarađivati novac, pisati knjigu… Prođimo kroz ljude i stvari…Poslije svega – a bitno je upravo to ‘poslije’ – više se uživa.
To je jedan od načina da možemo reći: “Svoje se želje ne odričemo”. Spriječimo da bi iz ambisa negativnosti, od koje je želja načinjena, ta želja postala nezasitna i u drogama ili lijekovima tražila negativnu ugodu, da bi punila “rupičastu posudu”. To možemo načiniti tako da želju pustimo proći kroz ljude i kroz stvari. Ugodi naime treba pomoći, ne treba se nje odricati. Nije riječ samo o tome da joj pokažemo put, kao Platonov kočijaš, koji pokazuje put neukroćenu konju.
I to treba savjetovati prije svega reklamnim kompanijama, koje svojim prijetnjama i tautološkim preporukama tipa just say no (samo reci ne) nisu dostatno učinkovite, jer zanemaruju prirodu želje i kvalitetu ugode i zato govore ono što posve zanemaruje čaroliju života. A svi znamo da bez čarolije život više nema volju za životom.

Heroin: anestezija “prljave” droge

Tek nam je Irvine Welsh, autor romana Trainspotting, razotkrio da heroin, koji slovi za “prljavu” drogu, djeluje kao anestetik za sve boli i da je jedan od razloga njegove proširenosti činjenica da informacija o njemu, s jedne strane, straši mlade, ukazujući im na dramatične posljedice povezane s uzimanjem te supstancije, a s druge pak zaboravlja spomenuti da heroin pruža i beskonačnu ugodu. I tako je problem droge prebačen u uski prostor ugode-neugode, kao što su duhan i alkohol, budući da bi samo po sebi trebalo biti razumljivo da je – ako je sav problem u tome – dovoljno imati snažnu volju i odvići se. No nije sav problem u tome, zapravo upravo u tome nije.
U svezi s razlogom za drogiranje (uzimanja svih droga, i duhana i alkohola) treba uzeti u obzir nudi li život rub smisla koji je dovoljan za opravdati sav trud koji je potreban za život. Ako se taj smisao ne nadaje, ako nema niti šanse da bismo ga mogli naći, ako se dani nižu samo da bi razdavali besmislenost i masovne doze beznačajnosti, tada potražimo kakvo sredstvo za umirenje kadro učiniti nas neosjetljivim na život.
Za razliku od seksualne ugode, koja je intenzivna, aktivna i produktivna, ugoda pri heroinu je anestetična. Tko ga traži, neće osjetiti više, nego manje, neće više intenzivno sudjelovati u životu nego će sve manje uzimati u njemu udjela. Poput mučenika, poput pustinjaka koji se odriču svijeta, jer u svijetu ne vide nikakav smisao i nikakav trag spasa, tako se i heroinski ovisnici ustežu od svakodnevnog života, jer redanje dana širi samo beznadnu dosadu koja zgušnjava zrak što ga udišemo sve do gušenja. Zato ti ljudi grčevito traže sve što može anestizirati.
Ugoda anestezije je od svih ugoda najsofisticiranija, možda najpodmuklija, nedvojbeno najproširenija. Susrećemo je svaki put kad zapalimo cigaretu kako bi ublažili dosadu ili stres, malena znamenja životnog napora, susrećemo ga svaki put kad pribjegnemo alkoholu, kako bismo oslobodili ono što smo obično prisiljeni obuzdati. Sve se to događa kad se životu kaže da i kada se želimo samo poduprijeti kako bismo mogli održati obećanje. No kad životu kažemo ne, čak i bez potrebe da mu kažemo ne, budući da se život sam nikada nije pokazao kao strast, tada tražimo što jači anestetik, što znači da tražimo bilo kakav način da ne budemo više tu.
Receptori, što ih natapa heroin, već sami obavljaju djelo anestetika, no ako to nije dostatno, jer život u svojoj gluposti prevladava fiziološke granice naše tolerancije, ne preostaje nam drugo do pomagati svojim receptorima da postanemo još neosjetljiviji u odnosu na sve ono što ne želimo više slušati, vidjeti ili podnositi.
Problem dakle nije u tome da mladima treba reći da se moraju, žele li izbjeći užasne posljedice, znati odreći ugode što je heroin nedvojbeno pruža; onaj tko se počne drogirati nema, naime, pred očima tu ugodu, nego upravo užasne posljedice i volio bi se s njima susresti anesteziran. Onaj “ne” što ga izriče životu nije ono što je na kraju puta, na koji je krenuo u traženje ugode, nego ono što je na početku puta, ono što hoće odmah već biti dosegnuto na što je moguće više anesteziran način.
Upravo zato se oni koji su naposljetku receptore očistili lijekovima nalaze pred jednako besmislenim životom, težine kojeg su se nastojali osloboditi anestetikom. I upravo zato se događa da terapeutska zajednica, nakon što je izliječila toksikomana toplinom komunikacije, ne može drugo nego baciti ga u vanjski svijet, gdje se ta toplina hladi i potreba za anestetikom vraća još žurnije.
Farmaceutsko odvikavanje od droga i odvikavanje u zajednici, prvo kemijom, drugo toplinom zajednice, naposljetku vraćaju pojedinca u njegov goli i kruti život, od kojeg se svaki dan odmicao, jer se život nije “primio”. I gdje se život ne “primi”, ne pomažu ni kemija ni zajednica, nego je tu samo želja da ne živimo, kao čisto biološka količina. I ako se biologija ravna prema svojemu zakonu ili prisili nekoga da živi u trećoj osobi, u ritmu što ga diktira organizam, tada ne ostaje drugo nego ugoda anestezije, koja znači prihvaćanje života, no samo u našoj odsutnosti, života što ga nosi droga.
Čitatelji Trainspottinga i oni koji su pogledali njegovu filmsku inačicu, neka se ne puste zavesti. Kako knjiga tako i film, poručuju da je droga i ugoda i da svatko ima pravo tražiti svoju ugodu i izabrati kratak ali ugodan život umjesto dugog i praznog. Ali nije istina! Ugoda u drogama nije izbor intenzivnijeg života po cijenu njegove kratkoće, to je izbor apstinencije života, jer kad se život jednom pokaže u svojoj beznačajnosti, neka nastavi trasu svoje beznačajnosti, no neka nam barem prištedi patnju. Tome teži ugoda droge, odnosno ugoda anestezije, ničemu drugome nego tomu.

Ekstazi: euforija “čiste” droge

Ako je heroin “prljava” droga, što onda reći o tzv. ‘čistoj’ drogi, kakva bi prema mišljenju mnogih mladih trebala biti ekstazi, najslavnija od tzv. “novih droga”, koja zapravo i nije tako nova.
Ekstazi, odnosno MDMA, kako ga nazivaju kemičari, patentirala je 1913. godine njemačka kompanija Merk kao tabletu za mršavljenje s komičnim opisima kolateralnih učinaka, ali nisu je dali na tržište. Počeli su je upotrebljavati 1953. godine, kad je američka vojska ispitala niz droga u vojne svrhe. Stavljena na tržište 1977. godine, MDMA ostaje kao terapeutska droga sve do 1985. godine, kad je Dea, američka savezna agencija protiv droga, uvrštava u tablicu broj 1, koja je najrestriktivnija. Otada ekstazi, isprva imenovan empathy, jer podržava komunikativnost, izrađuju u tajnim laboratorijima, a prodaju preko mreže preprodavača.
Ove sam informacije dobio u knjizi Nicholasa Saundersa, koji je već neko vrijeme prisutan na londonskoj i evropskoj alternativnoj sceni i zamijetio je da nitko ništa ne zna o tableti koja bi trebala biti “čista” i koju mnogi mladi gutaju subotom navečer. Zato je odlučio napisati knjigu u kojoj bi progovorio o ugodi što je pruža ekstazi, i kako već biva, o povijesti te tablete, njezinom kemijskom sastavu, učinku, riziku, kolateralnim učincima, ciljnoj skupini koja je uživa, i još o nizu drugih stvari, što ih je opisao ponešto pedantno, ponešto statistički, s ne previše uvjerljivim opisima. No to je već domašaj u jalovoj borbi, borbi u mraku, u kojem tumaraju mnogi roditelji koji se svaku subotu uvečer pripremaju na to da će opet preživjeti noć u strahu za svoju djecu, neupadljivu i itekako dobro uključenu u društvo, koji preživljavaju svoje slobodno vrijeme u svetištima, gdje je na mjesto svetog trojstva stupilo drugo trojstvo, koje ima svoj ceremonijal na “tehno sceni”, sastavljenoj od tehno sounda, tehno droge i tehno žura. Ekstazi je tehno droga, druga sastavnica tog trojstva. U toj sam knjizi pročitao i sljedeći dijalog:
Djevojka kaže: “Ljubav ne možeš staviti u tabletu”.
A mladić odgovara: “To nisam rekao. Ne mislim da ekstazi stvara doživljaj ljubavi. Mislim da čini nešto puno skromnije i specifičnije. Otklanja strah. I kad straha više nema, ljubav dolazi sama od sebe”.
Usporedimo li dijalog ovo dvoje mladih s nekim razgovorom što ste ga možda čuli u školi koju pohađate ili iz koje ste upravo izišli, gdje se ni najmanje ne trude da bi informirali, odgajali ili davali na volju cjelovit korpus informacija za oblikovanje prosudbe, distanca postaje nepremostiva.
Poruka škole, ali i televizije, jest da “droge ubijaju”. Na niskoj vatri prže mozak dok omlet ne bude gotov. A lijek je samo jedan: “Dovoljno je reći ne”. “Ne”, što ga olako izgovaraju oni koji su se već odrekli prekomjerne mašte, vrtoglave fantazije, snage emocije, ponora očaja i grčevite potrebe za komuniciranjem. I nakon svih tih “ne”, što ih mnogo mladih često ne može izgovoriti, možemo reći “ne” i drogi.
Što sve to znači? Da pozornost treba preusmjeriti s posljedica uporabe i zlouporabe droga na uzroke. I tek tada droga pokazuje svoje pravo lice: nije posrijedi zasada među mladima već vrlo proširena ovisnost, nego simptom, ako već ne očajan pokušaj da izliječe nelagodu koja je očito nesnosna.
Gledamo li na stvari iz tog aspekta, poučno je spoznati ne samo opasnosti u svezi s drogiranjem, nego i užitke što ih droge donose. Jer samo poznavanje zajamčenih, odnosno samo obećanih užitaka može osvijetliti kakva patnja i nelagodnost vode u drogiranje.

Dva su u biti prijatna učinka ekstazija: olakšanje napetosti u mišićima i – kao što je bilo razvidno iz gornjeg dijaloga – rasplinjavanje straha. Prvi učinak, koji je fizički, mladima dopušta da subotom uvečer plešu trideset i šest sati ne osjećajući se umornima. To ne znači da se tijelo ne umara i da umor ne plaćamo ako ga jednostavno ne osjećamo. Sve to nije tako veoma sjajno, budući da su prag boli i umora korisni, jer nas upozoravaju da s našim tijelom ne možemo raditi što hoćemo i da delirij svemoći, premda je prijatan, ne prestaje biti delirij, i kad njegov učinak popusti, uruči račun.
Zanimljiviji je psihološki učinak, koji se pokazuje kao rasplinjavanje straha, bilo zbog dublje jezgre vlastite osobnosti (tako da se neki američki psihoterapeuti između 1977. i 1985. godine – u Americi su to bile zlatne godine ekstazija – isprobavali ekstazi za brži dodir s podsviješću), bilo u odnosu s drugim, s kojim stupamo u dodir na opušteniji i srdačniji način.
Što se tiče odnosa s drugim, otvoreniji smo i komunikativniji, jer padaju obrambene barijere, strah i agresivnost se smanjuju. To kod muškaraca smanjuje mogućnost spolnih odnosa, a kod djevojaka jamči da mogu slaviti svoj narcisizam bez bojazni da će biti napadnute, jer sve se to događa u ozračju strasne zaljubljenosti ili neuobičajene tankoćutnosti spram partnera, pri čemu je sve manje određeno je li riječ o životnom drugu ili slučajnom znancu, homoseksualcu ili heteroseksualcu.
Među neprijatnim učincima treba spomenuti fizički i psihički rizik: tjelesnu pregrijanost i opasnost (srećom, ne česte) smrti zbog temperaturnog kolapsa – zato je ekstazi pet puta otrovniji ako ga uzmemo u gužvi nego sami – i moguća pojava epileptičkih ili psihotičnih napada; ti su češći kod ljudi koji su im i inače skloni.
S obzirom na karakteristike očekivanih, odnosno obećanih užitaka, čini se da konzumenti ekstazija – i sada dolazim na bit – traže smanjivanje barijera zbog kojih je u našoj kulturi komunikacija tako teška: u javnosti je izvještačena, u privatnosti pak dosadna i repetitivna. Izabrali su kemiju i kao učinak njezino djelovanje na svoj mozak, odnosno na svoje tijelo.
Duši ne vjeruju, nisu navikli na njezine mogućnosti, budući da je neuspješnih pokušaja već previše. I ono što u našoj kulturi ne znamo više učiniti s dušom, učinimo s kemijom, samo da bismo dosegnuli cilj, komunikaciju i dodir s onu stranu svih barijera koje nas zatvaraju u uzak zabran naše masovne osamljenosti.
Posrijedi je osamljenost što je mladi između petnaest i dvadeset i pet godina ne podnose, zato od kemije zahtijevaju da im ocrta njihovu strast koja se ne zna orijentirati između poziva srca i poziva seksualnosti. Prekomjernu životnu moć slave u ritualu subotnjih večeri i popodnevnih spavanja, kako bi prespavali mamurluk, ne samo posljedice noći koja je od “ekstaze” dobila samo ime i uništavajuće posljedice energije mladih što je naša na učinak usmjerena i napredna društva ne znaju iskoristiti. Danas mladi žive noću, jer ih preko dana nitko ne prepoznaje, nitko ih ne treba. I oni to znaju i ne žele se svaki dan suočavati s nepriznavanjem svoje egzistencije.
Za one koji su već uključeni u svijet rada, ekstazi pak predstavlja oslobođenje ispod pritiska uloga, funkcija i estetike distance i hladnoće što se u zapadnim navadama imenuje “korektnost”. Ta elegantna riječ izrasla je u vrtu ne-komunikacije, gdje je dodir formaliziran, riječ stereotip, pogled neosoban, a sve je skupa u znamenju nepovjerenja što svakome od nas jamči povlačenje bez uvrede bilo koga.
Nekakvo “oslobođenje u život” (jivanmuktiviveka), kako čitamo u komentaru Veda što ga je napisao Madhava ili Madhavacarya, vođa šankarijanskog manastira u Šringeriju (tamo je vjerojatno 1386. godine i umro). Premda se put oslobođenja, kako ga naznačuje orijentalna meditacija, i put što ga grozničavo ištu potrošači zapadne kemije stubokom razlikuju, svejedno imaju zajedničku točku, a ta je ukinuće uma. Jer, kako piše Madhava:
Procvat uma je propast, propast uma je veliki procvat. Dok um ne pobijedimo vježbom u tome da se čvrsto usredotočimo na jednu samu realnost, u srcu se uzdižu nagnuća, ponoćni demoni. Um je naime sredstvo kotača iluzije, i ako ga pobijedimo, dosegnut ćemo odsutnost straha (abhaya), gašenje boli, spoznaju sebe sama i vječni mir.
Dakle upravo ono što naši mladi ištu pomoću ekstazija, samo što put kojim su krenuli može pobuditi ono što su za orijentalnu meditaciju “ponoćni demoni”, ona nagnuća koja ne umiruju, nego uznemiruju. O tome kako dosegnuti mir piše Madhava:
Postoje dvije vrste kontrole: metodička i nasilna. Nasilna kontrola osjetnih sposobnosti i djela događa se preko nadzora njihovih fizičkih sjedišta. Taj put ne vodi pravom spokoju i po njemu idu samo budale koje nastoje um pobijediti silom, a to je kao da bismo htjeli golemog izbezumljenog slona svezati lotosovim nitima.
Po orijentalnim putovima ne možemo jer smo zapadnjaci i ako je delirij svemoći ekstazijem prekoračiti granice vlastitog ja, ništa manji delirij nije ni prekoračiti granice Istoka dušom prepunom Zapada.
I ako ne možemo ići putem što nam ga naznačuje Istok, barem izbjegnimo krenuti putem što ga Istok ne savjetuje, putem “ponoćnih demona”. Ne vjerujmo da možemo kemijom na svoju komandu pri kraju tjedna dosegnuti nešto što je slično onome što na Istoku nazivaju Brahman-Nirvana. Premda uživatelje ekstazija goni želja da izbjegnu nesnosne aspekte zapadnjačke kulture, zapravo i nesvjesno samo potvrđuju na elementarnoj razini ono što je karakteristično za tu kulturu, odnosno volju za moć koja hoće samo da se željeni svijet zbiva pod našom komandom.

(Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju ODJEKA)

S talijanskog preveo: Mario Kopić