Zima 2010

  K.
  Giorgio Agamben
 
 

1. Kalumniator

1. U rimskom pravu, u kojem je javni tužitelj imao ograničenu ulogu, kleveta je predstavljala toliko veliku prijetnju za djelitelje pravde da su lažnog tužitelja kažnjavali tako da bi ga na čelu ožigosali slovom K (početnim slovom izraza kalumniator, klevetnik). Davidu Stimilliju pripada zasluga što je pokazao važnost te činjenice za interpretaciju Kafkina Procesa, koji se već na samom početku bez izuzetka pokazuje kao klevetnički proces (“Mora da je netko oklevetao Josepha K., jer je jednog jutra bio uhapšen, iako nije učinio nikakvo zlo”). K. ne znači Kafka, po općem uvjerenju koje se vuče sve od Maxa Broda, nego klevetanje, kako sugerira Davide Stimilli, podsjećajući da je Kafka studirao povijest rimskog prava u vrijeme priprema za pravnički poziv.

2. Da klevetanje predstavlja ključ romana – i možda čitavog kafkijanskog univerzuma, koji je tako snažno obilježen mitskim silama prava – postaje još jasnije dodamo li da, od trenutka kad slovo K. ne znači naprosto kalumnia, klevetanje, nego se odnosi na izraz kalumniator, odnosno na onoga koji lažno optužuje, to može značiti samo da je lažni tužitelj sam protagonist romana, koji je takoreći pokrenuo klevetnički proces protiv samoga sebe. “Netko” (jemand) tko je svojim klevetanjem započeo proces jest sam Joseph K.
Upravo je to ono što pažljivo čitanje romana pokazuje s onu stranu svake dvojbe. Naime, premda K. od samog početka zna da nije posve izvjesno da ga je sud osudio (“Ja Vam uopće ne mogu reći da ste optuženi, ja čak i ne znam jeste li”, kazuje mu nadzornik već pri prvom razgovoru) i da ipak njegova situacija “uhapšenika” ne implicira nikakve promjene u njegovu životu, sam pokušava na svaki način prodrijeti u zgrade suda (koje nisu zgrade, nego se sudovi nalaze u tavanicama, u ropotarnicama ili praonicama, a te prostore u sudove pretvara možda samo K.-ov pogled) i dati pobudu za proces za koji se čini da suci nemaju nikakvu namjeru započeti ga. Uostalom, nije riječ o pravom procesu, nego o procesu koji postoji samo u mjeri u kojoj ga K. priznaje i koji slovi kao proces onoliko koliko K. istražnom sucu drsko dopusti tijekom prvog saslušanja. No ipak K. ne oklijeva otići na sud čak i ako nije pozvan, i upravo pri toj prilici nepotrebno priznaje da je bio optužen. Na isti način tijekom razgovora s gospođicom Bürstner nije oklijevao sugerirati joj da ga nepravedno optuži da ju je napao (i na neki se način sam oklevetao). U biti je upravo to ono što u konačnici zatvorski kapelan daje na znanje K.-u tijekom dugog razgovora u katedrali: “Sud neće ništa od tebe. On te prima kad dođeš i pušta kad odlaziš”. Dakle: “Sud te ne optužuje, samo prihvaća tvoju optužbu protiv samog sebe”.

3. Svaki čovjek pokreće protiv sebe klevetnički proces. To je Kafkino ishodište. Njegov univerzum zato ne može biti tragičan, nego samo komičan: krivica ne postoji, odnosno, bolje rečeno, jedina krivica je samoklevetanje, koje se zasniva na tome da optužimo sami sebe za nepostojeću krivicu (odnosno, vlastitu nedužnost, i to je komična gesta par excellence).
To je u skladu s načelom o kojem Kafka govori na drugom mjestu, prema kojemu “izvorni grijeh, stara krivica što ju je čovjek počinio, počiva na optužbi koju on čini i od koje ne odustaje, da mu se dogodila krivica, da je protiv njega bio počinjen iskonski grijeh”. Kao i kod klevetanja, tako i ovdje krivica nije uzrok optužbe, nego su krivica i optužba ista stvar.
Kleveta, naime, postoji samo ako je tužilac uvjeren u nedužnost optuženog, ako optužuje bez postojanja bilo kakve krivice koju bi optuženi mogao prihvatiti. To uvjerenje postaje u slučaju samoklevetanja istovremeno nužno i nemoguće. Kod samoklevetanja optuženi je savršeno svjestan da je nedužan, a ukoliko se optuži, isto je tako savršeno svjestan da je kriv za klevetu, da zaslužuje njezin znak. To je kafkijanska situacija par excellence. No zašto se K. – i svaki čovjek – samokleveće, zašto se nepravedno optužuje?

4. Klevetanje su rimski pravnici percipirali kao pokušaj zavođenja tužioca na krivi put (upotrebljavali su termin temeritas, od temere, “naslijepo, slučajno”, koji je etimološki srodan s tamom, tenebrae). Mommsen je opazio da glagol optužiti (accusare) nije bio izvorno pravni tehnički termin i da je u najstarijim vrelima (na primjer kod Plauta i Terencija) upotrebljavan više u moralnom nego u pravnom smislu. A optužba razotkriva svoje odlučno značenje upravo u svojoj graničnoj funkciji u odnosu na pravo.
Rimski proces naime počinje s nominis delatio, upisom imena optuženog u spisak optuženih na zahtjev tužioca. Accusare etimološki izvire iz causa i znači “pozvati pred sud”. No causa je u stanovitom smislu temeljni pravni termin, budući da imenuje implikaciju nečega u pravu (kao što res znači implikaciju nečega u jeziku), dakle činjenicu da je nešto temelj pravne situacije. S tog stajališta poučan je odnos između causa i res, koji u latinskom znači “stvar”. Oba izraza pripadaju pravnoj terminologiji i označuju ono što je u nekom procesu (odnosno u nekom pravnom odnosu) sporno. No u neolatinskim jezicima izraz causa postupno je nadomjestio izraz res i prepustio mjesto terminu “stvar” (u francuskom chose), nakon što ga je prvobitno označavao u nejasnoj terminološkoj povezanosti (kao što je izraz res u francuskom preživio samo u formi rien, “ništa”). “Stvar”, ta tako neutralna i generička riječ, zapravo imenuje “ono što je sporno”, ono o čemu je u pravu (i jeziku) riječ.
To će reći da je ozbiljnost klevetanja u tome da postavlja kao sporno samo načelo procesa: trenutak optužbe. Jer proces ne određuje ni krivica (koja u arhaičnom pravu nije niti nužna) ni kazna, nego ga određuje optužba. Štaviše, optužba je možda pravna kategorija par excellence (kategoria u grčkom znači “optužba”), ona bez koje bi nedostajala sva pravna struktura: poziv bića u pravo. Pravo je dakle u svojoj biti optužba, “kategorija”. A biće, koje je pozvano i u pravu “optuženo”, gubi svoju nedužnost, postaje “stvar”, odnosno uzrok, predmet parnice (za stare Rimljane izrazi causa, res i lis bili su u tom smislu sinonimi).

5. Samoklevetanje je dio Kafkine strategije u njegovoj neprestanoj borbi “prsa u prsa” sa zakonom. Najprije stavlja u pitanje krivicu, dakle načelo po kojem nema kazne bez krivice. Time pak stavlja u pitanje i optužbu koja se zasniva na krivici (u spisak gluposti Maxa Broda možemo dodati sljedeće: Kafka se ne bavi milošću, nego njezinom suprotnošću, optužbom). “Kako čovjek uopće može biti kriv?”, pita Joseph K. zatvorskog kapelana. I čini se da mu kapelan daje na neki način za pravo, govoreći da sud ne postoji, nego “proces polagano prelazi u presudu”. Jedan moderni pravnik u istom je smislu napisao da je tajna procesa u tome da se načelo nulla poena sine iudicio (nema kazne bez suda) preokrene u ono mračnije načelo, prema kojemu nema sudskog postupka bez kazne, budući da je sva kazna u samom postupku. “Imati takvu parnicu”, kaže na određenoj točki stric K.-u, “znači unaprijed je izgubiti”.
To je bjelodano pri samoklevetanju i klevetničkom procesu uopće. Klevetnički proces je neki spor u kojem ništa nije u sporu, gdje je sporan sam spor, odnosno optužba kao takva. A tamo gdje se krivica temelji na tome da s njom počinje proces, presuda ne može biti drugo doli proces sam.

6. Rimski pravnici su pored klevetanja poznavali još dva druga temeritates odnosno zamračenja optužbe: praevaricatio, odnosno “tajni dogovor” između tužitelja i optuženika, koji je simetrično suprotan klevetanju, i tergiversatio, odstupanje od tužbe (za stare Rimljane, koji su vidjeli analogiju između rata i procesa, odstupanje od tužbe bijaše oblik dezerterstva – tergiversare izvorno znači “okrenuti leđa”).
Joseph K. je kriv za sve ovo troje: jer se oklevetao; ukoliko se oklevetao, zaključio je sa sobom tajni dogovor, i zato jer se ne drži svoje optužbe (i u tom smislu se “izvlači”, traži izgovore i krade vrijeme).

7. Prema tome, razumijemo suptilnost samoklevetanja kao strategiju koja tendira tome da optužbu – poziv što ga pravo upućuje živom biću – deaktivira i čini neučinkovitom. Jer ako je optužba lažna i ako se, s druge strane, tužitelj podudara s optuženikom, onda je stavljena u pitanje sama temeljna implikacija čovjeka u pravu. U tom smislu jedini je način afirmiranja vlastite nedužnosti pred zakonom (i pred silama koje ga zastupaju: ocem, vjenčanjem) da se nepravedno samooptužimo.
Da klevetanje može biti oružje obrane u borbi s vlašću, jasno kazuje drugi K., protagonist romana Zamak, koji kaže: “Bilo bi razmjerno nedužno i na kraju krajeva nedovoljno sredstvo obrane”. Kafka je naime posve svjestan nedovoljnosti te strategije. Jer pravo odgovara transformirajući sam poziv na sud u zločin i samooptužujući vlastiti temelj. Ne samo da izriče osudu u onom trenutku u kojem prepoznaje neutemeljenost optužbe, nego usto transformira i lukavstvo samoklevetnika u vlastito vječno opravdanje. Jer ljudi ne prestaju klevetati sami sebe i druge, pravo (odnosno proces) je nužno potrebno za ustanovljavanje koja je optužba utemeljena, a koja nije. Na taj način pravo može samo sebe opravdati, nastupajući kao branik pred samooptužujućim delirijem ljudi (na primjer, u usporedbi s religijom, pravo je u stanovitoj mjeri doista i djelovalo na takav način). I ako bi čovjek bio svagda nedužan, ako općenito niti jedan čovjek ne može biti kriv, kao izvorni grijeh još uvijek bi ostajalo samoklevetanje, neutemeljena optužba koju čovjek upućuje samome sebi.

8. Važno je razlikovati samoklevetanje i priznanje. Kad Leni K.-u sugerira da je samo s priznanjem krivice “dana mogućnost da se izvučete” i time ga nastoji pripremiti na priznanje, K. poziv odlučno odbacuje. No ipak u stanovitom smislu čitav proces cilja na to da proizvede priznanje koje već u rimskom pravu slovi kao svojevrsna samoosuda. Pravna izreka kaže da je onome tko je priznao već suđeno (confessus pro iudicatio) i jednakovrijednost između priznanja i samoosude je bez ustezanja utvrdio jedan od najuglednijih rimskih pravnika: tko priznaje, takoreći osuđuje samoga sebe (quodammodo sua sententia damnatur). Ali tko se nepravedno optužio, zbog statusa optuženika sam je u nemogućnosti da prizna i sud ga može osuditi kao tužitelja samo ako ga prepozna/prizna za nedužnog kao optuženika.
U tom smislu možemo K.-ovu strategiju preciznije definirati kao neuspjeli pokušaj da učini nemogućim priznanje, a ne proces. Kafka u jednom fragmentu iz 1920. godine tvrdi da “priznati vlastitu krivicu i lagati znači isto. Da bismo mogli priznati, potrebno je lagati”. Čini se da se time upisuje u neku tradiciju koja odlučno odbacuje svako priznanje, od Cicerona, koji je za priznanje rekao da je “sramotno i opasno” (turpis et periculosa), do Prousta, koji je otvoreno savjetovao: “Nikada ne priznajte” (N’avouez jamais), što se protustavlja sklonosti što je ta tradicija inače uživa u židovsko-kršćanskoj kulturi.

9. U povijesti priznanja posebno je značajna njegova povezanost s mučenjem, na što Kafka nije mogao ne biti osjetljiv. I dok je priznanje u rimskom pravu iz razdoblja republike bilo samo djelomično prihvaćeno i radije je služilo obrani optuženog, u razdoblju imperija kazneni postupak sadržavao je mučenje optuženog i njegovih robova kako bi od njih izvukao priznanje, prije svega kad se radilo o deliktima protiv vlasti (kao što su komplot, izdaja, urota, podlost prema vladaru), ali i za brakolomstvo, magiju i nedopušteno proricanje. “Istrgnuti istinu” (veritatem eruere) postalo je geslo nove sudske racionalnosti koja je time što je priznanje i istinu postavila u tijesnu vezu, iz mučenja načinila dokazno sredstvo par excellence. Otuda ime questio, koje u pravnim izvorima označava mučenje: mučenje je istraga o istini (questio veritatis) i kao takvog ga je kasnije preuzela srednjovjekovna Inkvizicija.
Nakon što su optuženog uveli u sudsku dvoranu, bio je podvrgnut prvom saslušanju. Nakon prvih oklijevanja ili kontradikcija, ili ako se samo proglasio nedužnim, sudac primjenjuje mučenje. Optuženog su leđima postavljali na mučilišnu klupu (eculeus, “mali konj” – njemački izraz za mučenje, Folter, zato izvire iz Fohlen, “ždrijebe”) s rukama ispruženim natrag u visinu i šakama zavezanim konopom, koji je prolazio kroz škripac, tako da je mučitelj (questionarius, tortor) potezanjem konopa mogao optuženiku izazvati iščašenje ključnih kostiju. Osim te prve faze, iz koje je izvedeno ime za mučenje (‘tortura’ iz torqueo, “savijati dok se ne slomi”), mučenje je obično impliciralo i bičevanje i komadanje željeznim kukama i drljačama. Ustrajnost pri “traženju istine” bila je toliko velika da su mučenje mogli produžiti na više dana, sve dok nisu dobili priznanje.
Zajedno sa širenjem prakse mučenja došlo je do toga da je subjekt priznanje interiorizirao, a to priznanje je s istinom što ju je mučitelj silom izvukao postalo nešto pri čemu je subjekta njegova savjest prisilila na spontano priznanje. Izvori iznenađujuće bilježe slučajeve osoba koje su priznale, ne bivajući pri tome optužene, odnosno priznale su čak nakon toga kad su u procesu već bile oslobođene; no priznanje, ukoliko je glas savjesti (confessio conscientiae vox), ima i u tom slučajevima dokaznu vrijednost i implicira osudu optuženika koji je priznao krivicu.

10. Čini se da je Kafkinu gotovo morbidnu pozornost privukla bitna veza između mučenja i istine. U svom pismu Mileni Jesenski iz studenog 1920. piše ovako: “Jest, meni je mučenje i te kako važno, ja i ne radim ništa drugo nego mučim i bivam mučen. Iz sličnog razloga… naime, da čujem iz prokletih usta prokletu riječ”. Dva mjeseca prije u poslanom pismu prikačio je listić sa slikom sprave za mučenje koju je sam izmislio i čije je djelovanje pojasnio ovim riječima: “Kad je čovjek tako privezan, motke se polako dalje guraju prema vani dok se ne raščereči čovjek u sredini”. Kad nekoliko dana prije uspoređuje svoj položaj s položajem čovjeka kojemu mengele stišću glavu vijcima na sljepoočnicama, potvrđuje da mučenje služi iznuđivanju priznanja: “Drugačije je samo to što već imam iskustva, pa ne čekam da se proderem tek kad namjeste mengele da mi iznude priznanje, nego se počnem derati već dok ih donose”.
Da nije riječ o epizodnom zanimanju, dokazuje pripovijest U kažnjeničkoj koloniji, pripovijest koju je Kafka napisao u nekoliko dana u oktobru 1914. godine, kad je privremeno prekinuo pisanje Procesa. U njoj naime kaže da je “aparat” što ga je izmislio “raniji zapovjednik” istodobno mašina za mučenje i naprava za egzekuciju smrtne kazne (što putniku sugerira sam oficir kad kaže: “Kod nas su ljude mučili samo u srednjem vijeku”, anticipirajući time putnikov mogući prigovor). Upravo koliko u sebi spaja te dvije funkcije, kazna koju izvršava stroj podudara se s nekom posebnom questio veritatis u kojoj istinu ne otkriva sudac, nego optuženik, odgonetavajući zapis što mu ga drljača urezuje u tijelo: “I najvećem glupanu konačno sine. Počinje to od očiju a odatle se širi na sve strane. To je prizor koji bi čovjeka mogao navesti da i sam legne pod drljaču. Ništa se više ne događa, osuđenik jedino počne odgonetavati tekst i naškubi usne kao da nešto osluškuje. Vidjeli ste i sami da nije lako dešifrirati tekst očima; ali osuđenik ga odgonetava ranama. To je doduše velik posao, za koji je potrebno sljedećih šest sati. A onda ga drljača čitavog nabije na šiljke i baci u jamu gdje bućne u krvavu vodu i vatu”.

11. Kafka je pripovijest U kažnjeničkoj koloniji napisao tokom pisanja Procesa i situacija u kojoj je osuđenik predstavlja više analogija sa situacijom u kojoj se nahodi K. Kao što K. ne zna zašto je optužen, tako i osuđenik iz pripovijesti ne zna da je osuđen, osim toga ne poznaje ni osudu (“Ne bi mu vrijedilo ni kazati. Doznat će to na svom tijelu”, objašnjava putniku časnik). Čini se da obje priče završavaju egzekucijom smrtne presude (koju u pripovijesti časnik nalaže samom sebi umjesto osuđeniku). A upravo samorazumljivost takvog zaključka jeste ono što treba problematizirati. Da nije riječ o egzekuciji, nego samo o mučenju, u pripovijesti je jasno rečeno upravo u trenutku kada se stroj raspao i kad više nije bio u stanju obavljati svoju funkciju: “To više nije bilo mučenje kakvo je časnik želio nego direktno ubojstvo”. Istinska svrha stroja je dakle mučenje kao questio veritatis; smrt do koje pri mučenju često dolazi samo je kolateralni učinak otkrivanja istine. Kad stroj ne omogućuje više da osuđenik može dešifrirati istinu na svojemu tijelu, stupa na mjesto mučenja jednostavno ubojstvo.
U toj perspektivi potrebno je ponovo pročitati zaključno poglavlje Procesa. I u tom slučaju nije riječ o egzekuciji presude, nego o prizoru mučenja. Muškarci s cilindrom, koji su se K.-u činili kao drugorazredni kazališni glumci ili čak “tenori”, nisi bili krvnici u tehničkom smislu, nego questionarii koji nastoje iz njega iznuditi priznanje, o kojemu ga dotad nitko nije ni pitao (ako je istina da se K. nepravedno samooptužio, možda je upravo priznanje tog klevetanja ono što muškarci hoće od njega iznuditi). To potvrđuje neuobičajena diskretnost njihova prvog fizičkog kontakta s K., koji podsjeća na napetost ruka i položaj optuženog u questio, premda je u tom slučaju optuženi stajao: “Ramena su držali odmah iza njegovih, ruke nisu savijali nego su njima obavili K.-ove ruke u svoj njihovoj dužini, a dolje su stegnuli K.-ove šake propisnom, izvježbanom kretnjom kojoj se ne može oduprijeti. K. je ukrućeno koračao između njih i sada su sva trojica obrazovali takvu cjelinu, da kad bi neko jednog od njih udario (zerschlagen hätte), razbio bi svu trojicu”.
I u završnom prizoru, kad su muškarci K.-a naslonili na kamen i njegovo je “držanje vrlo usiljeno i neuvjerljivo”, riječ je više o činu mučenja, koje se loše završilo, nego o usmrćenju. I kao što oficir iz kažnjeničke kolonije u mučenju ne nalazi istinu koju je tražio, tako i K. smrt podsjeća više na ubojstvo nego na zaključak questio veritatis. K.-u na kraju naime nedostaje snage da učini ono što je znao da je njegova dužnost: “da nož, dok je iznad njegove glave lebdio iz ruke u ruku, sam dohvati i sebe probode”. Tko je samoga sebe oklevetao, svoju je istinu mogao priznati samo tako da se mučio. Bilo kako bilo, mučenje kao ispitivanje o istini u tom je slučaju promašilo svoj cilj.

12. K. (i svaki čovjek) se samokleveće da bi izmakao zakonu, optužbi, što mu je zakon neizbježno namjenjuje i pred kojom nije moguće pobjeći (“Ali ja nisam kriv”, reče K., “to je zabuna. Kako čovjek uopće može biti kriv. Pa svi smo mi ljudi, jedan kao i drugi”. “To je tačno”, reče svećenik, “ali tako obično govore krivci”). A time što K. djeluje na takav način, postaje sličan zatvoreniku o kojem govori Kafka u jednom fragmentu: zatvorenik naime “vidi kako na dvorištu zatvora stoje vješala i pogrešno pomisli da su namijenjena njemu, zato preko noći pobjegne iz svoje ćelije i na njima se objesi”. Otuda dvosmislenost prava koje ima korijene u samoklevetanju pojedinaca i predstavlja se ipak kao njima tuđa i viša sila.
Na taj je način potrebno čitati parabolu o vratima Zakona što je u prizoru u katedrali svećenik kazuje K.-u. Vrata Zakona su optužba kroz koju individuum ulazi u pravo. Ali prvu i posljednju optužbu izriče sam optuženik (premda u obliku samoklevetanja). Strategija zakona se zato temelji na tome da optuženi vjeruje da je optužba (vjerojatno) namijenjena upravo njemu, da sud (vjerojatno) nešto zahtijeva od njega i da je (vjerojatno) u toku proces koji ga se tiče. Uistinu nema nikakve optužbe i nikakvog procesa, barem ne do trenutka kad se onaj koji vjeruje da je optužen ne optuži sam.
To je zakon “varanja” (Täuschung), o kojem je u paraboli, po svećenikovim riječima, riječ (“U uvodnim spisima zakona kaže se o tom varanju: Pred Zakonom stoji vratar”). Problem nije toliko u tome tko vara (vratar) i tko je prevaren (čovjek sa sela), kao što vjeruje K., niti u tome da li su dvije vratarove izjave (“da mu on sada može dozvoliti da uđe” i “ovaj ulaz je bio određen samo za njega”) u proturječju ili ne. Te dvije izjave u svakom slučaju znače: “ti nisi optužen” i “optužba se tiče samo tebe, samo ti se možeš optužiti i optužen si”. Ukratko, izjave su poziv na samoklevetanje, na to da se pustiš uloviti u proces. Zato K.-ova nada da bi mu svećenik mogao dati “odlučan… savjet”, koji bi mu pomogao, ali ne u vezi s tim kako utjecati na proces, nego kako ga izbjeći da bi zauvijek živio izvan njega, može biti samo prazna. Zapravo je i svećenik vratar, ali on “pripada sudu” i istinska prevara je upravo u tome da postoje čuvari, odnosno da postoje ljudi (ili anđeli: u židovskoj tradiciji čuvanje vrata Zakona jedna je od funkcija anđela) – od najnižeg dužnosnika do odvjetnika i najvišeg suca - cilj kojih je pripremiti druge ljude na to da se sami optuže, odnosno do toga da sami prođu kroz vrata koje ne vode nikuda osim prema procesu. Prilika pak možda ipak sadrži “savjet”. Nije riječ o proučavanju Zakona, koji u sebi ne nosi krivicu, nego o “dugogodišnjem proučavanju vratara” (in dem jahrelangen Studium des Türhüters), čemu se čovjek sa sela neprekidno posvećivao u svom prebivalištu pred Zakonom. I zahvaljujući tome proučavanju, tom novom Talmudu, čovjek sa sela je, naspram Josepha K., uspio sve do kraja živjeti izvan procesa.

2. Agrimensor

1. Ukoliko je imao posla s postavljanjem međaša ili granica, zemljomjer je u starom Rimu imao posebnu važnost. Da bi postao agrimensor (odnosno gromaticus – po imenu njegova instrumenta), morao je obaviti teški ispit, bez kojega su onog koji je obavljao posao zemljomjera mogli kazniti smrtnom kaznom. U Rimu je naime međaš na nekoj točki imao karakter svetoga, tako da je onaj tko je brisao međaše (terminum exarare) postajao sacer i bilo tko ga je mogao nekažnjeno ubiti. A za važnost zemljomjerstva postojali su i jednostavniji razlozi. Kako u civilnom tako i u javnom pravu mogućnost poznavanja međaša zemljišta, određivanja i dodjeljivanja udjela zemlje i najposlije odlučivanja o graničnim sporovima, bila je uvjet za samo provođenje prava. Ukoliko je zemljomjer finitor par excellence – onaj tko postavlja, poznaje i određuje međaše –, nazivali su ga i iuris auctor, “kreator prava”, i vir perfectissimus, najsavršeniji čovjek.
Ne iznenađuje dakle da prva zbirka tekstova o zemljomjerstvu prethodi gotovo jedan vijek Justinijanovu Corpus iuris, a još manje da su odmah nakon njegova proglašenja osjetili potrebu da nastave u smjeru novog izdanja Corpus gromaticum, u kojem su u spise zemljomjera ubacivali mišljenja pravnika.

2. Instrument rimskog zemljomjera bila je groma (ili gruma), svojevrsni križ, čije je središte bilo postavljeno tako da se podudaralo s točkom na tlu (što su je nazivali umbilicus soli, pupak zemlje), a na rubovima su visjele četiri napete i veoma lake niti. Zahvaljujući toj napravi zemljomjer je mogao označiti ravne linije (rigores), koje su mu omogućavale mjerenje zemljišta i označavanje granica.
Dvije ključne linije koje su se ukrštale pod pravim kutom, bile su kardo, koja je išla od sjevera prema jugu, i decumanus, koja je išla od istoka prema zapadu. Te dvije linije su pri zasnivanju castrum-a (“utvrđeno mjesto” ili “zamak” – castellum je deminutiv od castrum -, ali i “vojnički tabor”) odgovarale dvjema glavnim ulicama, oko kojih su se skupljali prostori za stanovanje (ili vojnički šatori u slučaju vojnog logora).
Prvobitno nebeski karakter te temeljne constitutio limitum bio je za Rimljane nesporan. Zato Higinov traktat Constitutio limitum počinje ovim riječima: “Od svih rituala i svih činova koji se tiču mjerenja, najeminentnija je konstitucija granica. Ona izvire iz neba i traje vječno… jer granice se konstituiraju s obzirom na svijet: decumani su naime trasirani po mjeri sunca, a kardines po osi polova”.

3. Tri eminentna filologa, F. Blume, K. Lachmann i A. Rudorff, objavila su u Berlinu 1848. godine prvo moderno izdanje corpusa zemljomjerâ pod naslovom Die Schriften der römischen Feldmesser. Izdanje u dva sveska, u kojem su sabrani traktati Julija Frontina, Agennija Urbica, Higina Gormatica i Sicula Flacca, sadržavalo je opsežan appendix u kojem su bile reproducirane ilustracije rukopisa. Među tim ilustracijama u 29 varijacija najveći dojam izaziva slika castruma koja na zaista iznenađujući način podsjeća na opis zamka kako ga vidi K. u prvom poglavlju romana: “To nije bio ni stari utvrđeni plemićki zamak, a ni nova raskošna građevina, nego jedan izduženi stroj zgrada, koji je sačinjavalo malo dvokatnih ali mnogo niskih, pribijenih jedna uz drugu; kad se ne bi znalo da je to zamak, moglo bi se smatrati da je mjestašce”. U ilustracijama se često pojavljuje okrugli toranj s malenim prozorima, koji K.-a podsjeća na zvonik iz njegova sela.
Druge ilustracije pokazuju pak temeljnu podjelu prostora s obzirom na kardo i decumanus, što je bila posljedica prve constitutio limitum. Na svakoj od ilustracija može se na krajnjem sjeveru meridijana, koji ide od sjevera prema jugu, jasno razabrati slovo K, početno slovo riječi kardo. Na suprotnom polu stoji slovo M (za meridianus), i to tako da linija KM određuje prvu liniju, temeljnu granicu, dok linija DM (skraćenica za decumanus meridianus) određuje drugu liniju koja je s obzirom na prvu bila pravokutna. Slovo K u tom značenju se samo ili u kombinaciji s drugim slovima pojavljuje više puta i u tekstu.

4. Pokušajmo ozbiljno uzeti zanimanje protagonista romana Zamak. ‘K’ znači u jeziku zemljomjera kardo, a taj se tako naziva “jer je usmjeren prema stožeru neba” (quod directum ad kardinem coeli est). Ono čime se bavi K., zanimanje koje provokativno prijavljuje dužnosnicima zamka, što ovi prihvaćaju kao svojevrstan izazov, jest dakle “konstitucija granica”. Ukoliko je riječ o konfliktu, izgleda da taj ne pogađa toliko mogućnosti nastanjivanja u selu i prihvaćanja K.-a od strane zamka – takvu interpretaciju prilično nepromišljeno predlaže Max Brod –, koliko pogađa postavljanje/fiksaciju (ili prekoračenje/transgresiju) međaša. Slijedimo li i dalje Broda, koji kaže da je zamak milost kao “božja vladavina” svijeta, tada je zemljomjer koji dolazi bez svojega instrumenta, ali s “čvornovatim štapom”, angažiran u upornoj borbi sa zamkom i njegovim dužnosnicima oko granica te vladavine, ukratko, u nemilosrdnoj i veoma posebnoj constitutio limitum.

5. U zapisu u svom dnevniku od 16. siječnja 1922. godine, dakle tokom pisanja romana Zamak, Kafka je zabilježio razmišljanja o granici, čija značenja su bila više puta naglašavana, no dosad ih nitko nije postavio u odnos sa zanimanjem protagoniste romana. Kafka govori o potpunom slomu (Zusammenbruch) koji se dogodio prošle sedmice, nakon kojega su se unutarnji i vanjski svijet odvojili jedan od drugoga. Surovu divljinu (Wildheit), koja se stvorila u unutarnjosti, opisuje izrazom “hajka” (Jagen), kod kojega “samopromatranje ne da mira ni jednoj predstavi, svaku goni uvis (emporjagt), da bi ga onda kao predstavu dalje proganjalo (weitergejagt) novo samoopažanje”. Slika lova na toj točki prepušta mjesto refleksiji o granici između ljudi i onoga što je izvan njih i nad njima: “Smjer te mahnite trke usmjeren je van ljudskog (nimmt die Richtung aus der Menschheit). Ona samoća koja mi je najvećim dijelom oduvijek bila prisilno nametnuta, a djelomično sam je i ja tražio – ali i to je bilo nekom prisilom – sada, idući u krajnost (geht auf das Äusserste) postaje nedvosmislena. Kamo ona vodi? Ona može, i to se neodoljivo nameće, dovesti do ludila (Irsinn, etimološki povezano s irren, lutati, griješiti), o tom se više nema šta govoriti, hajka prolazi mnome i razdire me. Ili možda se ja mogu – ali mogu li? – pa ma bilo to i najsitnijim nekim dijelom, uspraviti i puštati se da me hajka nosi. Kamo ću onda stići? ‘Hajka’ je samo slika, ja mogu reći i ‘nasrtaj na posljednju granicu zemaljsku’ (Ansturm gegen die letze irdische Grenze), i to nasrtaj odozdo, koji potiče od ljudi, i zatim je ja mogu – jer je i to samo slika – zamijeniti sa slikom nasrtaja odozgo, na mene dolje. Čitava je literatura samo nasrtaj na granice, i ona se mogla, da se cionizam nije pojavio u međuvremenu, vrlo lako razviti u novo okultno učenje, u kabalu (zu einer neuen Geheimlehre, einer Kabbala). Uvjeti za to postoje. Doduše, kakav li se neshvatljivi genije morao pojaviti ovdje, da se ponovo ukorijeni u stara stoljeća ili da stara stoljeća nanovo ostvari, a time još ne bi istrošio sve svoje snage, već bi ih tek sada počinjao trošiti”.

6. Proučavateljima nije promakao u svakom smislu “odlučan” karakter te bilješke. Kafka u njemu naime u istoj gesti upliće egzistencijalnu odluku “ići do krajnosti”, ne podleći više slabosti koja će ga, kako će zabilježiti 3. siječnja, “zadržavati od ludila, kao i od svakog uspona” – Aufstieg, ponovo ideja kretanja prema drugome), i poetsku teologiju (nova kabala, koja je suprotstavljena cionizmu, prastara, kompleksno-gnostičko-mesijanska tradicija protiv psihologije i površnosti westjüdische Zeit, zapadno-židovskog vremena, u kojem je Kafka živio). A bilješka postaje još odlučnija ako je povežemo s romanom što ga je Kafka u to vrijeme pisao i njegovim protagonistom, zemljomjerom K. (kardo, “onaj koji je usmjeren prema stožeru neba”). Izbor zanimanja (kojeg sam K. sebi pripisuje, budući da ga nitko nije primio za taj rad, za koji u selu niti nemaju nikakvu potrebu, kako ga upozorava općinski načelnik) je tada istodobno objava rata i strategija. K. nije došao baviti se granicama među vrtovima i kućama u selu (koji su po riječima općinskog načelnika “povučene, sve je uredno uvedeno”). Od trenutka kad život na selu doista posve određuju granice, koje ga odvajaju od zamka i ujedno ga čuvaju ovijenim oko njega, te granice su ponajprije ono što dolaskom zemljomjera postaje sporno. “Nasrtaj na posljednju granicu” jest nasrtaj na granice koje odvajaju zamak (visoko) od sela (nisko).

7. Još jednom, borba nije protiv Boga ili vrhovne suverenosti (grof Westwest, koji u romanu nikad ne predstavlja realni problem), nego protiv anđela, glasnika i dužnosnika, za koje se čini da ih zastupaju – i to je Kafkina velika strateška intuicija, nova kabala koju on priprema. Lista predstavnika zamka, s kojima K. inače ima posla, u tom je smislu poučna: osim različitih “djevojaka iz zamka”, tu su još podupravitelj, glasnik, sekretar, upravitelj (s kojim K. nema nikakvih neposrednih kontakata, ali čije ime – Klamm – izgleda evocira krajnje točke kardo – KM). Nije riječ dakle o konfliktu s božjim – neka nam kako židovski tako i kršćanski teološki interpreti ne zamjere -, nego o borbi prsa o prsa s ljudskim (ili anđeoskim) lažima o božjem (prije svega s onim lažima koje su najproširenije unutar kruga zapadnjačkih židovskih intelektualaca kojima je Kafka pripadao). Upravo njihovi međaši, odvajanja i barijere, što su ih sami postavili među ljude, i između ljudi i božjeg, jest ono što je za zemljomjera sporno.
Prema tome, interpretacija po kojoj je K. htio da ga zamak prihvati i da se nastani u selu čini se utoliko više promašenom. K. ne zna najbolje što činiti sa selom takvim kakvo jest. Još manje sa zamkom. Ono što zemljomjera zanima jeste granica koja ih odvaja i spaja, koju bi volio poništiti, odnosno, bolje, učiniti neoperativnom. Jer čini se da nitko ne zna gdje ta granica materijalno prolazi. Možda u stvarnosti niti ne postoji, nego kao nevidljiva vrata prohodi unutar svakog čovjeka.
Kardo nije samo termin iz zemljomjerstva, on označava i osovinu vrata. Isidorova etimologija kaže: “Osovina je mjesto oko koje se okreću i pomiču vrata (ostium), tako nam kazuje grčki termin za srce (apo tes kardias), jer kao što ljudsko srce vlada svakoj stvari, tako osovina drži i pomiče vrata. Otuda proishodi poslovica: in cardinem esse, ‘naći se na odlučnoj tački”’. “Vrata (ostium) su ono”, nastavlja Isidor s definicijom koju bi Kafka mogao u cjelini potpisati, “zahvaljujući čemu nam netko priječi ući”, ostiarii, vratari, su pak “oni koji u Starom zavjetu nečistima priječe ulazak u Hram”. Osovina, odlučna točka, jest točka u kojoj su vrata koja sprječavaju pristup onemogućena. I ako je dr. Buchephalus “novi odvjetnik”, koji proučava zakon samo pod uvjetom da neće više biti primijenjen, K. je “novi zemljomjer” koji čini neoperativnim granice i međaše koji odvajaju (i istodobno drže zajedno) visoko i nisko, zamak i selo, hram i kuću, božje i ljudsko. Što bi bilo visoko i nisko, božje i ljudsko, čisto i nečisto, kad bi vrata (odnosno sistem pisanih i nepisanih zakona koji uređuju njihov odnos) jednom bila onemogućena, što bi na kraju krajeva bio onaj “svijet istine” kojemu pasji protagonista iz pripovijesti koju Kafka piše kad konačno prekine s pisanjem romana posvećuje svoja istraživanja, to je ono što uviđa tek zemljomjer.

S talijanskog preveo: Mario Kopić