Zima 2010

  APOKALIPSA SADA - ZAUVIJEK
  Nermina Kurspahić
 
 

“The chief glory of every people arises from its authors.”
Doctor Johnson - u predgovoru svoga Dictionaryja

 

“Naši ljudi, naši običaji”, rekao bi Krleža kada bi došlo do pitanja, pojava i ljudi iz “balkanske krčme”. Za sve njih, odavno je znano: primarne su im vrijednosti patrijarhalne “kulture”, vlastite ukorijenjenosti. Od toga ne odustaju stoljećima. Ali, insistiranje na nacionalno-tradicionalnim “vrijednostima”, pa prema tome i državi-naciji je sveprisutni fenomen. Vidljiv je i na globalnoj razini. Možda, onda sve to sluti, kako kaže Slavoj Žižek, da „živimo u apokaliptičnom vremenu. Stvari se približavaju nultoj tački, bliži se kraj vremena“. Naznake tog kraja prelamaju se na više planova (ekologije, informatike, raznih zasićenja), ali najviše i najjasnije na razini vremena, koje je po Žižeku „apokaliptično vrijeme, vrijeme kraja vremena (ovaj kraj je različit od FukuyaminogKraja povijesti”, op. N.K.), vrijeme hitnog slučaja, izvanrednog stanja“. To izvanredno stanje je permanentno, jer kraj nikako ne dolazi. A čekati apokalipsu najsigurnije/najprijatnije je u okrilju istog. Tako ispada da trajno traju samo vrijednosti što su ih namrli vlastiti preci. Njihovi folklori, običaji, priče, izmišljotine, slavna i patnjom natopljena prošlost oživljavaju se i neprekidno podgrijavaju. U takvim “kulturama”, ne vole istinsku kulturu koja počiva na dinamici, kreativnosti pojedinca i ima, ili makar teži općim, univerzalnim značenjima. Namjesto toga favorizira se grupa u odnosu na jedinku, lokalno u odnosu na opće, odnosno slave se one individue koje, kao, kroz neku „umjetnost“ populariziraju samo ono što mase vole. Tako se stvara populistički ambijent. (A on je predtekst totalitarizama.) Zato je ovdje folklor u prednosti nad umjetnošću i kulturom, koride, seljačka sijela sa dernjavom, trubama i volovima na ražnju, turbo folk i kič, plačljiva sijela i kvazivjerske priredbe dominiraju nad ozbiljnim koncertima, kazališnim predstavama, pravom književnošću, umjetnošću. Dakle, oko nas je grupa, nacionalna, etnička uvijek u prednosti pred pojedincem, ali i onaj pojedinac koji igra na nacionalnu kartu je u prednosti u odnosu na sve druge… Razne pojave, ili imena, koji samo naizgled nisu povezani i nisu isto u interpretativnom, sadržajnom, idejnom smislu, pogotovo nisu isto i ne poručuju isto onima koji su se identificirali, uživili u njihove poruke, ustvari su dio istog fenomena – širenja duha kolektivističke bliskosti, u kojoj je ugodno dočekati i skupni kraj. I to je bit i svrha njihovog postojanja. Djeluj lokalno; jer, njihova “umjetnost” i poruke izvan tog milieua su loši/mrtvi. Jedne mobilizirati i egzaltirati, a druge uplašiti i prezreti. Tako nacionalistički pisci, pjevači koji pjevaju nacionalističke pjesme, ili priređuju degutantne i kič priredbe imaju isti cilj. Apeliraju na kolektivno podsvjesno “svojih” istonacionalnih slušalaca, gledalaca, čitalaca ne bi li ih odvojili od modernog vremena i uveli u epski trajanje-kraj. A tamo ne postoji ono vrijeme, koje je već Kant definirao da postoji kao vrijeme eda se sve ne bi desilo odjednom...a prostor postoji da se sve ne bi desilo baš tebi. (“Time exists in order that everything doesn’t happen all at once ... and space exists so that it doesn’t all happen to you.”) Logika ovdašnjih mitomana je sve suprotno od toga. Sve treba da se desi, sada, ovdje i baš tebi.

Njihovo jadno djelovanje zato ima apokaliptički karakter kulturne misije unutar iste grupe. Djelovati opijajuće, mobilizatorski i ciljano prema jednoj etničkoj grupi, kolektivitetu, sa željom da se ti tako osjećaju bolje, drugačije od drugih, i da onda djeluju onako kako se od njih eventualno traži (a traži se da vole samo svoje a mrze, i više od toga, tuđe). Ti procesi, manifestacije, fenomeni plemenskog okupljanja, glorificiranje vlastitog identiteta, veličanje svojih junaka, legendi, mitskog, izmaštanog prostora (pa i eshatologije) uz omalovažavanje drugog i drugačijeg je nešto što je svojstveno svim balkanskim narodima, a uz to predugo traje. Kratki periodi prosvjetljenja, napretka, ovdje su se, nažalost, potvrdili samo kao ekscesi na sivoj podlozi kolektiviteta, uronjenih u vlastite mitove, legende, patrijarhalnu realnost gdje osobnosti teško opstaju. Ali, zato masovni huškači profitiraju. I to koristeći već poznato oružje iz arsenala domaćeg folklora, populističkog neukusa. Obraćati se jednoj nacionalnoj, etničkoj, vjerskoj grupi i to na način koji će ih uzdrmati tako snažno da se odmah osjete sigurnije, bolje, drugačije od drugih, sebi najbližih susjeda, onih sa kojima dijele sličan jezik isti prostor, zrak, to je recept za strah i apokaliptična očekivanja. Nasuprot ovom i ovakvom stanju u većem dijelu civiliziranog svijeta vrijedi princip da je svaki čovjek ono što sam sobom, svojim riječima i djelom pokazuje i učini. Ono što je svaki pojedinac izrekao, uradio, preporučuje ga, ili diskvalificira u historiji, pred generacijama ljudi, vremenom. Mi, suvremenici ovog povijesnog trenutka svjedoci smo stanja u kojoj su toliki pali na ispitima ljudskosti, čestitosti, intelektualne dosljednosti, pred kušnjama (našeg) vremena. Ali, isto tako, svjedoci smo i obrnutih situacija. Situacija u kojima je pojedinac, svojim stavovima, djelima, riječima potvrđivao svoj moralni, ljudski integritet, humanost, intelektualni status, nadvisujući se nad grupe (mase, nacije, kojima nekad i sam pripada), često indokrinirane mržnjom, nacionalnom i svakom drugom isključivošću. Takvi ljudi pronose slavu naroda, mislio je i Doktor Johnson. Ali, potraga za takvima ovdje još traje.