Jesen 2010

  Balkan - pastoralno i krvavo predvorje Orijenta u romanu Zora Marmaduka Pickthalla
  DŽENITA KARIĆ
 
 

U osvit 2010. godine pojavilo se novo izdanje knjige ''The Early Hours'' (Zora) nekoć slavnog britanskog autora Marmaduka Pickthalla, poznatijeg pod imenom Muhammad Pickthall. Taj događaj sam po sebi ne bi privukao pažnju veću od očekivane ukoliko ne bi postojala jedna značajna činjenica: ovaj roman se prvi put pojavio 1921. godine, a potom pao u skoro potpuni zaborav, kao i njegov autor – nekada najprodavaniji edvardijanski novelist. Stoga, pred čitalačku javnost se neminovno postavlja pitanje: šta izaziva ponovno zanimanje za ovo djelo koje se, na prvi pogled, čini isključivo kulturnim artefaktom jednog minulog doba?
                Odgovor na ovo pitanje možda više leži u izvanknjiževnoj stvarnosti negoli pak u samom Marmadukovom djelu. U tom kontekstu možemo ustvrditi kako određene teme ponovo dolaze u fokus interesovanja nakon 11. septembra 2001. – teme koje su blisko povezane sa odnosom između religija, naroda, društvenih klasa, ali i samih koncepta kao što su Orijent ili Okcident; ove teme se reinterpretiraju, ali na taj način da do izražaja dolaze/da se raskrinkavaju i sama ideološka strujanja koja su svoj odraz našla i u ovom domenu ljudskog izražavanja. Na taj način moguće je, površno gledano, razlučiti dvije osnovne struje: ona koja sa podozrivošću pristupa Drugom u književnom djelu, te ona koja to čini sa izraženom simpatijom. Zapravo, ovakva podjela bi bila svojevrsni odraz Abdul R JanMohamedove podjele kolonijalne literature na imaginarnu i simboličku, pri čemu imaginarna lokalno stanovništvo posmatra kao otklon od norme, dok simbolička nastoji da promotri ''domoroca'' u njegovoj različitosti, te da spozna kako će se evropske vrijednosti i mjerila primijeniti na društvo u koje se nastoje utisnuti.Za simboličku kolonijalnu književnost karakteristična je težnja da se pronađe sinkretičko rješenje za manihejsku opoziciju između kolonizatora i koloniziranog – primjer za ovu grupu jesu, između ostalog, romani E. M. Forstera Passage to India, te Kim Rudyarda Kiplinga. Zajednička osobina ove kategorije je svakako fascinacija nativnom kulturom, odnosno težnja da se približi Drugom do te mjere da granica između kolonizatora i koloniziranog potpuno iščezne (tome svjedoči lik dječaka Kima iz Kiplingovog istoimenog romana – on je Irac, ali pojavom i Indijac, te u cjelokupnom dojmu svojevrsni ''kameleon''). Takva očaranost drugošću koja štaviše prelazi u identifikaciju s njom obilježava roman The Early Hours Marmaduka Pickthalla. Iako na prvi pogled ovaj roman predstavlja djelo koje nastoji prikazati društvenu i političku stvarnost kroz perspektivu jednog balkanskog muslimana s početka dvadesetog stoljeća, on prevashodno dijeli mnoštvo obilježja kolonijalne simboličke književnosti, koja ipak na jasniji način prikazuje moć manihejske alegorije od skupine kolonijalističkih tekstova kojoj JanMohamed dodaje atribut ''imaginarni''. Prije svega to je pitanje prostora, kojemu ćemo u nastavku obratiti više pažnje.

                                                                                II
                Marmaduke Pickthall svog junaka, Kameruddina, na početku romana postavlja u okruženje tihog balkanskog sela. Kameruddin je bivši vojnik i već sa dvadeset i pet, nakon ranjavanja i oporavka, uživa u zasluženom miru u okrilju svoje porodice. Tu idilu remeti ranjavanje oficira osmanske vojske koji mu, ležeći na ranjeničkoj postelji, predaje poruku za pašu u Istanbulu. U tom trenutku Kameruddinov život se u potpunosti mijenja; on odlazi u prijestolnicu i susreće se sa ubrzanim pulsom toga grada koji ga tjera da se suoči sa novim političkim i vojnim strujanjima unutar Carstva. Susret sa starim patronom donosi mu i vjeridbu sa Gulraaneh, damom iz njegove kuće. Međutim, upoznavanje sa mladoturcima u Kameruddinu budi nadu da će Carstvo uz pomoć reformatorskih snaga opet postati svjetska sila. U takvom zanosu Kameruddin, regrutovani pripadnik mladoturskog pokreta, kreće na put na kojem će ''preobraćati'' balkanska sela i pružati nadu obeshrabrenim stanovnicima Imperije bez obzira koje vjere oni bili. Nakon uspjeha njihovog pohoda, slavodobitno se vraća u Istanbul i ženi Gulraaneh. Kameruddinov bajkoviti život potom pokazuje svoju drugu, jezovitu stranu: nakon krajnje propasti reformatorskih snaga i ubistva Gulraaneh i njihovo dvoje malodobne djece od strane grčkih pobunjenika, Kameruddin je osakaćeni čovjek koji naposljetku ostaje suočen sa mnoštvom pitanja o sudbini, ali i osnažen nepokolebljivim ufanjem u Boga. Zapravo, čitav Kameruddinov život oslikan je paradigmom o čovjekovom životu iz kur'anske sure Et-Tin (Smokva): Mi čovjeka stvaramo u najljepšem skladu, a zatim ćemo ga vratiti na najnižu razinu, ne i one koji vjeruju i dobra djela čine, njima pripada nagrada neprekidna. (XCV, 4-6). Pickthall je iz ove vjerske knjige preuzeo i motiv zore, nadahnjujući se ajetima sure Vedduha: Tako Mi jutra, i noći kada nastupi s tminama – Gospodar tvoj, zbilja, nije te napustio ni omrznuo! Zbilja, Onaj Svijet bolji je za tebe od Svijeta Ovoga, a Gospodar tvoj tebi će podariti, pa ćeš zadovoljan biti! Zar te siročetom ne nađe, pa ti utočište dade, i zalutalim te nađe, pa ti Pravu Stazu dade, i siromahom te nađe, pa te bogatim učini! Siroče kada je posrijedi – ne ucvili, prosjak kada je posrijedi – ne podvikni! I o blagodati Gospodara svoga kazuj ti! (XCIII, 1-11). Motiv siročeta kod Pickthalla nije izražen samo u Kameruddinovom liku (on predstavlja ovozemaljskog gubitnika), već se može prenijeti i na samo Osmansko carstvo – izdato, napušteno, u krvavim pobunama i pod prijetnjom od strane invazije. Međutim, kako nagovještava i Pickthallovo smještanje spomenutih ajeta sure Vedduha u sam književni tekst, Osmansko carstvo će se izdići iznad tmine koja se nad nj nadvila. Dakle, i pored udaraca sudbine koji remete Kameruddina lično, i pored predosjećanja potpunog raspadanja Imperije koja u Kameruddinovim očima ima majčinsko značenje, roman se završava pozitivnom notom koju simbolizira i sama zora, kao predskazanje blistave budućnosti.
                Imperija je, stoga, za Pickthalla i majka i siroče: kao u velikom korpusu književnosti koja za cilj ima i konstruiranje ideje nacije, o njenim (muškim) žiteljima ovisi i sam njen opstanak. Otuda nastaje i cjelokupna autorova preokupacija vojnim djelovanjem i (pre)osvajanjem jednog te istog prostora: kao i u odnosu prema ženi, i domovina/Imperija se mora štititi od nepogodnog utjecaja i dezintegracijskih sila.
                Kako smo već spomenuli, Zora počinje idiličnim prizorom jednog balkanskog sela (po svemu sudeći grčkog ili makedonskog) koje, zapravo, podsjeća na tradicionalne opise nekog engleskog sela, čime Pickthall sasvim sigurno nije izuzetak među kolonijalnim piscima jer, kako kaže Michael O'Pray, ''romantizam se miješa sa nostalgijom...i egzotikom i kvazi-mistikom koje imaju kompleksan odnos prema Britanskom carstvu.'' Sa seoskom idilom u pozadini (potpuno različitom od uobičajene percepcije Balkana kao indijanske teritorije Evrope, u riječima Marije Todorove), Pickthall uvodi svoga junaka ističući sljedeće osobine: srčanost, hrabrost, stamenitost i smjelost da smrti pogleda u oči. Onoliko koliko se priroda koja Kameruddina okružuje čini kultivisanom i podatnom (i ovdje opet vidimo uplitanje simbolike žene) kako ljudima, tako i životinjama, toliko je glavni lik njen muški parnjak. Kameruddin je ujedno i uigrani dječak; u njemu se začudno spajaju i nevjerovatna zrelost (koja ga čini spremnim suočiti se sa smrću) ali i neiskvarena razdraganost koja ne zna za kraj. Ukratko, Kameruddin je Pickthallov savršeni lik. Ovakvo konstruiranje lika može se povezati sa krizom ideje ''englestva'' koja je nagnala ovog autora da ideal engleskog vojnika ostvari na primjeru balkanskog mladića. Pri tome je značajno primijetiti kako Pickthall za svog junaka ne uzima prekaljenog ratnika ili ostarjelog gorštaka, već mladića u punoj snazi – čime i ovaj roman poprima tendenciju britanskih kolonijalnih romana koji prenose imperijalističku nostalgiju u pastoralnim preokupacijama ''dječačkom avanturom''. Na izvjestan način možemo primijetiti kako se kod Pickthalla pomalja i svojevrsni mit o plemenitom divljaku – Kameruddin je osoba koja je već spoznala rat i (djelomično) ljude; pa ipak, njegova vjera u sveopći princip dobra je nesalomljiva. Pickthall, koji se kroz roman čini njegovim zaštitnikom, učinit će ga junakom pikarskoga romana koji je, na prvi pogled, jedna neobičnija varijanta Kiplingovog Kima (primijetimo kako pikarsko štivo, baš kao i putopisna književnost, istovremeno i stvara i predstavlja svijet). Međutim, dok Kim (Irac) ulazi i kreće se u indijskom društvu konstantno zadržavajući dvostruku viziju svog položaja (poput kameleona), Kameruddin je naivni i nevini idealista čije avanture su potaknute uglavnom njegovim revolucionarnim žarom, a nipošto pukom radoznalošću ili lutalačkim duhom. Ono što odvaja Kameruddina od osnovnih likova viktorijanske i edvardijanske romaneskne struje jeste ideološka osnova na kojoj on gradi radnju: vjera; kod Pickthalla sve je prožeto sveopćim ufanjem u Boga, a nepravda nastaje tek onda kada se takav princip napusti.

                                                                                III

U središtu Pickthallove autorske pažnje je i Kameruddinovo tijelo. U romanu nije propušteno iskazivanje skladnosti, srazmjera i uravnoteženosti protagonistove, kako fizičke, tako i psihičke, što se ističe usporedbom Kameruddina i junaka iz njegove okoline: patuljka iz pratnje i psihički nestabilnog Ferid-beja. Ukratko, Kameruddin je otjelovljenje Lijepoga, koje u Pickthallovom kontekstu predstavlja Balkanac (umjesto dotadašnjeg ideala junačkoga i superiornoga Britona). U ovome prepoznajemo odjeke viktorijanskog rasnog environmentalizma koji povezuje fizionomiju, temperament i okolinu; Pickthall se jednostavno nije mogao oduprijeti stereotipnoj podjeli koja kršnog i po svim odlikama čistog mladića dovodi isključivo sa sela, dok svako pokvareno ozračje neminovno potječe samo od gradske sredine.
                Na tragu ovog tumačenja nastaje i Kameruddinovo sakaćenje. Nakon neuspjeha mladoturske revolucije, i tek tada, Kameruddin je ranjen te mu je kao posljedica toga amputirana ruka. Sve dok je postojala nada da će revolucija uspjeti, Kameruddin je bio u naponu svoje snage; međutim, čim su zakulisne radnje u gradu zaprijetile održivosti novog poretka, njegova ruka – njegova aktivna snaga – skršena je jednim udarcem. Ovo sakaćenje možemo tumačiti i na sljedeći način: Osmansko carstvo se raspada, a Balkan je jedna od najvažnijih teritorija koje se otkidaju od ''matice''; Balkan je ruka, simbol djelovanja i snage, stoga Kameruddinovu nesreću možemo razumjeti i kao konačno malaksavanje Imperije koja bez odanosti naroda Balkana ipak ne može opstati.
                Dakle, ono što možemo primijetiti je sljedeće: Pickthall uspostavlja jasnu distinkciju između, prevashodno, sela i grada: selo je pastoralno, idilično i transparentno, a grad feminiziran i samozatajan, odnosno orijentaliziran. Selo kod Pickthalla je mjesto jednakih prava (isključivo muških) i podsjeća na besklasnu utopiju. Sve različitosti, vjerske, nacionalne ili imovinske, utapaju se pod jednom odrednicom – Turci (ovim Pickthall ne podrazumijeva asimilaciju Drugih i njihovo otuđenje od vlastitih korijena, već pristajanje na jednu nadnacionalnu kategoriju koja, ipak, nosi nacionalno ime). Grad, s druge strane, poprište je silnika i nejakih na čijim sukobima, zapravo, aktivnosti grada i opstoje. Grad je zakučast, klaustrofobičan i, uglavnom, nemoralan, na čemu nastaje i nepravda (prisjetimo se kako je, nekoliko stoljeća ranije, sam Hasan Kafija Pruščak pisao da je, iz njegove perspektive, jedan od uzroka propasti svake carevine širenje nemorala i njegov prodor u sve sfere javnog i privatnog života – a grad je pogodnije tlo za takve klice od sela); on je prepun kutova iz kojih opasnost vreba, te Kameruddin lakše podnosi frontalni susret sa neprijateljem negoli zasjede iz potajice kojima je u gradu konstantno izložen.
                Iako Pickthall svoj roman gradi na ideološkoj osnovi koja je očita i eksplicitna, u teksturu tog romana upliću se elementi koji su zajednički upravo kolonijalističkim romanima tog perioda. Neke smo spomenuli: to je pitanje prostora, odnosno transponiranje (slike) Britanije u okruženje Balkana; drugo je svakako pitanje tijela, a potom i diskrepancija sela i grada. Pored ovih elemenata, trebamo pogledati i sljedeće: kako Pickthall promatra samu Veliku Britaniju u odnosu prema tada umirućem Osmanskom carstvu, te kako utkiva odnose moći u svoj tekst. Kroz roman Pickthall čitaoca drži u nadi da će Britanija, majka naroda, pronositeljica civilizatorskih i progresivnih ideja, naposljetku priteći u pomoć bolesniku na Bosforu, upravo zbog navodnih sličnosti tih dvaju imperija. Pažljiviji čitalac bi na tom mjestu primijetio stav zagovornika tadašnje britanske politike prema Osmanskom carstvu: izraženu turkofiliju naspram slavenofobije. Međutim, Pickthallova nevjerovatna samonametnuta autorska iskrenost uzrok je tome da se kod protagonista pojavljuje sve veće razočarenje i osjećanje izdatosti jer ta kolosalna Britanija bezinteresno ne priskače u pomoć. S druge strane, umjesto da takvo razočarenje tumačimo autorskom iskrenošću, na ovom mjestu možemo ukazati na jednu prepoznatljivu tendenciju u engleskom kolonijalnom romanu s početka dvadesetog stoljeća, a to je nastojanje da se perspektiva ''domoroca'' prikaže iz etskeperspektive. Pickthall u ovoj težnji svakako nije jedini, na što nam ukazuju i primjeri Kiplinga te donekle Forstera, međutim, Pickthall je možda najdalje otišao u nastojanju da svoju autorsku perspektivu potpuno izjednači sa subjektom kojeg opisuje. Zapravo, kako smo i ustvrdili, Pickthall čini mnogo više: on stvara model koji se treba (prema njegovom mišljenju) i slijediti, a kojeg sačinjava nekoliko elemenata: strpljivost, izdržljivost, neiskvarenost i stabilnost. Model kojeg Pickthall oblikuje je balkanski musliman, čija istrajnost u teškim okolnostima koje su ga zadesile čini idealom strpljenja.
               
                                                                                IV

Zanimljivo bi bilo osmotriti i neke druge fenomene kojima se Pickthall – sporedno ili izravno – bavi u našem romanu. On već pomenutom etskom perspektivom promatra nevolje koje su zadesile muslimane balkanskog područja, od kojih su prisilna emigracija (hidžra) i masakriranje čitavih sela tek neke. Nesraz između prirode koja je podatna i otvorena ka različitosti, te okrutnih i nerazumnih rušilačkih poriva ljudi koji u njoj obitavaju oslikava duboko Pickthallovo zgražavanje stanjem modernog svijeta u kojem čovjek misli da može gospodariti ne samo naizgled nesvjesnom prirodom, već i svojom sabraćom sa kojima ne dijeli istu vjersku orijentaciju. Pickthall je vidno ogorčen; kratki su njegovi opisi masakriranja ili stanja u izbjegličkim logorima u Istanbulu, ali su oštri pa čak i brutalni u nekim trenucima – autor od njih ne bježi, iako oni predstavljaju snažan kontrast sa dugim opisima pobjedonosnih trenutaka mladoturske armije na putu ka osvajanju Istanbula. Optimistična atmosfera, koju ponekada rese i zrnca dobrog humora, naglo prerasta u ogorčenost i razočarenje, pa čak i tragično osjećanje svijeta i života. Pickthall jedinu zraku spasa pronalazi u već spomenutoj suri Vedduha, odnosno u njenom (neiscrpivom) konceptu utjehe koja dolazi sa zorom, odnosno pouzdanjem u Boga. Na taj način i Pickthallov Kameruddin (p)ostaje pobjednik: iako su njegovi grčki susjedi ubili njegovu životnu saputnicu te dvoje djece, te iako je izgubio ruku i ostao bez stalnog doma kojem bi se vratio, njegova vjera i tevekkul (oslanjanje na Boga) čine kraj romana nagovještajem bolje budućnosti.
                Zanimljiv je i Pickthallov stav prema ideji progresa i njenoj realizaciji u kulturnom i društvenom okruženju kojeg on opisuje. U tom kontekstu možemo razmotriti i sam Pickthallov stav prema Osmanskom carstvu i političkim strujama u njemu početkom dvadesetog stoljeća. Pickthall u ovom romanu istovremeno zagovara i progres (protumačen u formi modernizacije Carstva) ali i tradicionalistički društveni sistem (iskazan posebno segregacijom spolova u javnoj sferi života). Niti u jednom trenutku on ne odustaje od turske nacionalističke ideje: stanovnici svih krajeva Osmanskog carstva, po Pickthallu, jesu Turci, a njihove etničke ili vjerske posebnosti tom konceptu ne predstavljaju prepreku. On u takvoj ideji iznalazi jedno od rješenja za probleme Osmanskog carstva, međutim, time previđa činjenicu da bi nametanje isključivog označioca za heterogenu skupinu zapravo značilo dodavanje još jednog označioca mnoštvu već postojećih.
                Lišenost koju Pickthall opisuje u romanu zapravo može biti i njegov svojevrsni lament nad općom fragmentacijom svijeta, društva i jedinke. On se grčevito drži slike o harmoničnim porodičnim odnosima – takvi odnosi su kod njega zasnovani na jasno određenim ulogama – i smatra da njih ne može narušiti ni reformizam kojem teži. Pa ipak, on se čini bolno svjestan dezintegracije porodičnih odnosa usljed negativnog zapadnog kontakta te učmalosti starog sistema. I tu se opet prepoznaje romantičarsko oduševljenje neevropskim svijetom u kontekstu njegovog porodičnog morala. Kako zapravo Pickthall razumijeva poziciju Osmanskog carstva u kontekstu tadašnjih društveno-političkih odnosa i koji je njegov (ne)izravni stav prema tome?Kako možemo primijetiti, Pickthall kroz čitav roman zauzima zaštitnički stav prema Osmanskom carstvu, odnosno, preciznije rečeno, njegovom balkanskom dijelu (na ovom mjestu istaknimo kako je ovaj Pickthallov stav u oštroj suprotnosti sa političkim prohelenskim tendencijama Lorda Byrona, velikog romantičarskog pjesnika). Ta njegova opsesija Balkanom bi se mogla objasniti samim stavom Alfonsa Muhe, predvodnika češkog art noveaua, da istočni rubovi Evrope pružaju jedinstven uvid u mladost čovečanstva, u premoderno stanje Evrope, da su oni istorijski muzej evropske prošlosti. Balkan, zapravo, Pickthallu služi kao pokretački prostor za obnovu cjelokupnog Carstva; međutim, on predstavlja i više od toga. Kada Mircea Eliade govori o predmetima izvanjskog svijeta kod arhajskog čovjeka, on ističe da neki predmet ili neka aktivnost dobivaju vrijednost i tako postaju stvarni zato što su na neki način uključeni u stvarnost koja ih nadilazi. To znači da, u kontekstu Pickthallovog romana, samo Kameruddinovo djelovanje dobiva smisao tek onda kada njegov cilj bude težio prelasku granice materijalnog, odnosno, drugim riječima iskazano, kada ostvarivanje duhovnog carstva na Zemlji bude prapočelo svake aktivnosti. Zbog toga Pickthall potencira, uvjetno rečeno, vjerski diskurs kada započinje i završava svoj roman – njime se radnja uzdiže sa pukog revolucionarističkog i didaktičkog nivoa na stepen dubokog promišljanja sudbine čovjeka u bezizlaznim situacijama.
               
                                                                                V

Sa dihotomijom vjere i očaja Pickthall i okončava ovaj roman. Iznalazeći vjeru u Boga kao prvi i posljednji princip, Kameruddin uspijeva pobijediti sve ovozemne prepreke s ciljem da pokuša pronaći svoje mjesto u vječnosti. Kod Pickthalla, što možemo povezati i sa njegovim razumijevanjem islama (poznata je činjenica da je Marmaduke Muhammad Pickthall konvertirao u tu religiju te preveo Kur'an), duhovni i materijalni svijet nisu oštro razgraničeni: sve što čovjek čini u materijalnom svijetu ima svoj odraz u duhovnom; slično tome, sve što se čini na dunjaluku, ima svoj odraz na ahiretu. Stvaranje carstva jednakosti i pravde bio bi svojevrsni čin pretvaranja ''kaosa'' u ''kosmos'' kako bi posvećivanje nepoznatog i neistraženog prostora nazvao Mircea Eliade.Naravno, u ovom slučaju se ne radi o ''nepoznatom'' onako kako to Eliade tumači, ali također možemo dodati da se radi o posvećivanju vremena, odnosno budućnosti. Kameruddin čini svoj zalog za budućnost – on nastoji postati čovjek vječnosti i stoga on, na koncu, nije očajan niti nesretan.

 

 

 

Bibliografija:

The Post-Colonial Studies Reader, ur. Bill Ashcroft, Gareth Griffiths i Helen Tiffin, Taylor & Francis e-Library, New York, 2003.
Eliade, Mircea, Mit o vječnom povratku (prev. Ljiljana Novković), Jesenski i Turk, 2007.
Kur'an (prijevod Enes Karić), Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995.
Low, Gail Ching-Liang, White Skins/Black Masks: Representation and Colonialism, Taylor & Francis e-library, 2005.

Todorova, Marija, Imaginarni Balkan, XX vek, Beograd, 1999