Jesen 2010

  Filozofija prava u diskursu nauke o pravu (kroz pravni panoptikum Ive Tomića) Povodom knjige „Pravno-logičke i etičke studije“ autora Ive M. Tomića
  Samir Forić
 
 

„(Š)to je pravo; otkuda pravo; što misliti o pravu; kako misliti (razumjevati) pravo te kako pravno misliti (razmišljati)?“, pitanja su koja (odavno) zaokupljuju pažnju svakoga ko se zanima za taj fenomen po kojem svi, u modernom dobu posebno, živimo i čijim posredstvom živimo (Dvorkin, 2003:5). Ta pitanja se nužno nameću onima kojima je pravo predmet interesovanja, ali i onima koji se ovim fenomenom bave kao praktičnom djelatnošću (sudije, advokati, pravni zastupnici itd.). Kada razmišljamo o pravu, tj. o pojmu, značenju tog nezaobilaznog fenomena, vjerovatno svi na umu imamo dvije stvari: važeće propise (ustav, zakoni, pravilnici, sudske odluke...) i pravdu. Prevedeno na jezik prava, dva osnovna elementa pojma prava se pojavljuju u konotaciji: normativni i etički elementi prava. Još ako se prisjetimo da je pravo nešto čime se uređuje odnos između ljudi i ako se kroz pravo oslikava društveni život doći ćemo i do trećeg - društvenog, odnosno sociološkog elementa ovog pojma i fenomena na koji se pojam odnosi.
Pitanja postavljena na početku imaju za cilj da predstavu pretvore u koncept a zatim i otvore puteve istraživanja prava koje dovodi do rezultata a i daljih pitanja koje formiraju jednu teoriju o pravu, ili pravnu teoriju zavisno od načina na koji pravo istražujete: iznutra ili izvana. Upravo su ta pitanja i spomenuti putevi istraživanja koje otvaraju te u konačnici i rezultati uobličenu u misaonu tvorevinu teorije o pravu (a djelom i pravnu teoriju) ono što knjiga profesora Ive M. Tomića nudi. Riječ je o jednom iskustvu koje čitanje knjige donosi, iskustvu istančane i bogate pravne misli/misli o pravu koja će podjednako obogatiti znanja kako onih koji se bave pravom, koji se uvode u pravo ili koji se naučno interesuju za fenomen prava, te naravno ostalima koji žele svoje znanje obogatiti a duh oplemeniti novim spoznajama i perspektivama.
Pravnicima knjiga može pomoći višestruko. Sadržava dobar dio materije o pravnoj logici i uvelikom pomaže logičkom formiranju pravnih iskaza, sudova i zaključaka. No, pored djela o formalno-logičkim pravilima pravnog mišljenja tu je još jedan dio koji će pravnicima (ali ne samo pravnicima!) biti itekako zanimljiv. Riječ je o teoriji argumentacije, njenim diskurzivnim temeljima o mogućnostima njene kontekstualizacije,u zavisnosti od „date situacije i datih okolnosti“ (Tomić, 2009:135), nasuprot raširenoj predstavi o primjeni prava kao prostog dogmatsko-normativističkog mehanizma.
Fokus knjige na naucio pravua na ne pravnoj tehnici zbog čega je i ne treba preporučiti kao djelo koje je po namjeni priručnik za pravnike nego djelo koje uvodi i i provodi kroz bogatstvo teorijskopravne misli i koja podsjeća čitatelje na filozofska uporišta i ishodišta prava. No, još jednom treba pomenuti da knjiga sadrži, da tako kažemo, praktično-pravnu materiju kao što je, naprimjer, dio o pravnom rasuđivanju i toposima (opštim mjestima u pravu). Ona nema cilj da pravnike zbuni neobičnom ekskursima u filozofiju  i oglede na pravo iz potpuno drugačije perspektive – nego da upravo tu perspektivu (a zapravo veći spektar njih) približi nekome ko se bavi tako značajnom djelatnošću kao što je pravo – kako bi se pravom bavio/la na odgovoran način.
S druge strane, knjiga i te kako može onima koji u pravu vide ili od njega očekuju mnogo više - filozofima, sociolozima, političkim teoretičarima. Od izloženog u knjizi vrijedi istaći „uvijek prisutni“ odnos bivstva i trebanja (posebno kod H. Kelsena i G. Radbrucha). U knjizi Tomić pokušava premostiti epistemološki jaz između prava i filozofije ojačan predrasudom po kojoj su filozofi metafizičari a pravnici puki „tehničari“ i iz koje im slijedi optužba da se pravnici ne bave filozofijom i optužba filozofima da se se ne bave pravom.
Bogatstvo materije ove knjige nije počesto spomenuto u ovom tekstu slučajno. Proces spoznaje prava, opisan na početku, ide, kako sam autor kaže u diskursu. „Diskursi su prakse koje sistematično oblikuju objekte o kojima govore“ a „skup tih praksi omogućava proizvodnju i održavanje jednog skupa iskaza“ (Focault, 1972 - citirano prema Nojman, 2009: 23 i 17). Diskurzivna struktura knjige se dijeli na dva diskursa: opći diskurs – predstavljen najviše kroz prolog i epilog i naravno pitanjima postavljenim na početku, koje otvaraju i vode kroz proces spoznaje prava, ubličen najviše kao nauka o pravu – koja sadržava inherentne naučne vrijednosti etike i humanizma; i posebni diskursi – kojih ima ukupno sedam (iako su svrstani u pet dijelova, to ne dokida njihovu diskurzivnu samostalnost).
Posebnosti sedam diskursa su rezultat sedam odabranih autora iz pravne nauke/nauke o pravu – odabranih po svojoj intelektualnoj veličini i odjeku filozofskopravne misli u 20. vijeku, sedam izdvojenih: Hans Kelsen, Gustav Radbruch, Joseph Raz, Chaïm Perelman, Theodor Viehweg, Giogrio Del Vecchio i Alexandre Kojeve – o čijim se teorijsko-pravnim konstrukcijama izlaže u knjizi, istim redom kako je ovdje navedeno i čiji se kratki bibliografski zapisi mogu pročitati na kraju knjige. Prvi od autora, Hans Kelsen, zasigurno je najpoznatiji po svojoj normativističko-dogmatskoj koncepciji prava (za koju se može reći da predstavlja dominantnu koncepciju). Gustav Radbruch je takođe poznat autor – po svojoj karijeri kao čuveni krivičar i kao jedan od najistaknutijih kritičara prava nacističke Njemačke (nadzakonsko pravo i zakonsko nepravo). Posljednji autor, Alexandre Kojeve, zasigurno je poznat svima koji se bave filozofijom kao jedan od najznačajnijih hegelijanaca modernog doba (a sigurno najznačajnijeg u Francuskoj), najviše po svom djelu „Kako čitati Hegela“. Za ostale autore vrijedi pretpostavka da i nisu toliko poznati  ovdašnjoj akademskoj i naučnoj javnosti, ali ova knjiga pruža priliku da se ista upozna sa rezultatima njihovih teorijsko i filozofskopravnih istraživanja. Ipak, neki od autora koji su možda i poznatiji, ili čije je doprinos više cijenjen, nisu se našli u selekciji za ovu knjigu. I sam autor uviđa tu činjenicu navodeći neka od imena od kojih su najznačajniji veliki Herbert Lionel Adolphus Hart i njegov učenik Ronald Dworkin. Sigurni smo da se lista „poželjnih a nesadržanih autora“ može nastaviti: američkim jurisprudentom Roscoem Poundom, italijanskim pravnim i političkim filozofom Norbertom Bobbiom, švedskim jusrealistom Axelom Hägerströmom, te možda i značajnim sociolozima prava: Eugenom Erlichom, Niklasom Luhmanom, Hermanom Kantorowitzem... a sigurno je da bi knjiga plijenila veću pažnju da je autor tražio filozofskopravne elemente u misli kod Jürgena Habermasa, Charlesa Taylora, Johna Rawlsa, Michaela Focaulta i drugih. No, svaka selekcija ima svoja ograničenja i svaka, neminovno, prati i izražava lična autorova stajališta, pa tako i ova, tj. ovih sedam autora.
Na ovom mjestu moramo napomenuti i o glavnom motivu autora za pisanje ovakvog djela. Problematika filozofije prava i nauke o pravu (ali i čiste pravne nauke!) na našim je prostorima već barem nekoliko decenija u zaostatku. Naučno-teorijsku prazninu koja se i te kako osjeća u našem intelektualnom i teorijskom miljeu Ivo Tomić nastoji popuniti ukazujući na suvremene tendencije, tj. dominantne koncepcije u dvadesetom stoljeću, u ovoj oblasti. Nakon prominentnih autoriteta iz te oblasti kao što su Toma Živanović, Radomir D. Lukić, Ljubomir Tadić, Stevan Vračar, Danilo Basta, Zdravko Grebo, Fuad Muhić, Šefko Međedović i drugih, čija djela i ne uživaju neku pažnju, u rehabilitaciji ove značajne oblasti mjesto pripada Nikoli Viskoviću i Jasminki Hasanbegović, da izdvojimo samo najpoznatije, i ime Ive Tomića se može spomenuti u istom kontekstu, zaslugom ove knjige čija namjera jasno izražava ideju prethodno navedenog opšteg diskursa: „Njena je namjera vraćanje jednom, s naše strane skoro pa zaboravljenom tradicionalnom diskursu pravnog mišljenja i rasuđivanja, koji je, istini za volju, i u europskoj duhovno-kulturnoj tradiciji, tek drugom polovicom dvadesetog stoljeća, počeo doživljavati svoju istinsku obnovu, rekonstrukciju i reafirmaciju. Pravno-logičke i etičke studije predstavljene u knjizi teže i same obnovi i reafirmaciji toga diskursa u našoj znanosti i našoj sredini“ (Tomić, 2009:13).
Slijedi kratko izlaganje sedam posebnih diskursa, ili pod-diskursa sa posebnim osvrtima na vlastito autorovo sučeljavanje sa nekim od odabranih velikana filozofskopravne misli. No, prije toga jedan praktičan savjet za čitatelje. Kako je tekst knjige dosta gust, to njegovo čitanje čini teže prohodnim. Gustoća teksta je rezultat dva faktora: navedenog nepostojanja djela iz filozofije prava u recentnoj historiji na prostorima naše zemlje i samog karaktera knjige kao kompilacije studija različitih autora različitih teorija, pa time i mnogobrojnosti podataka – kao „pravnog panoptikuma“, kako kaže sam autor. U svakom slučaju, struktura knjige kroz dijelove, odjeljke i podnaslove ima taj zadatak da olakša čitanje i pronalazak traženih informacija.
Autorov postupak izlaganja očituje se u razlaganju savremenog filozofsko-pravnog, logičko-pravnog i etičko-pravnog diskursa. Autor dovodi u vezu najdominantnije koncepcije dvadesetog stoljeća iznalazeći njihove sličnosti i razlike, i nalazeći njihova mjesta susreta i razilaženja na fonu pitanja, s početka ovog teksta, kojima počinje proces spoznaje prava. Na posljednja dva pitanja (kako razumjevati pravo i kako pravno razmišljati) nalazi iste odgovore ali na ostala pitanja (šta je pravo, otkuda pravo i šta misliti o pravu?) različite odgovore i različite teorijsko-pravne koncepcije koje iz njih proizilaze.
Tako, naprimjer, Tomić se suprotstavlja popularnoj normativističko-dogmatskoj koncepciji H. Kelsena „udarajući tamo gdje najviše boli“ (misli se na osjetljivost ove koncepcije na optužbe njenoj metafizičnosti, budući da nastoji biti konkretna i iz prava izbaciti sve što nije pravo), tj. proglašavajući Kelsenovu filozofiju metafizikom (Tomić, 2009:30 i 43)! Autor njegovu čistu teoriju prava kao čistu pravnu znanost smješta u metafizički rang i argumentira njenu nespojivost sa naukom o pravu –  (temelju) opštem diskursu ove knjige.

U aksiologijskim teorijama o pravu, konkretno one G. Radbrucha, autor, i pored toga što iznosi sistematiku prava kao nauke: razdvajanje pojmova nauke o pravu i pravne nauke, sistematike pravnih pojmova i obilježjima nauke o pravu kao i te kako čitanja vrijedna izlaganja, iznosi i etičku komponentu njegove misli, pri čemu je hvali zbog kontekstualiziranja i prava i morala i etike u okvir fenomena kulture. Treba napomenuti i tako svojevrsno nadopuniti u autorov tekst da svoju misaonu kompaktnost Radbruch duguje žustrim raspravama u Njemačkoj početkom 20. vijeka između Rudolfa Stammlera i Hermana Kantorowitza o ovom pitanju, između ostalog (Kantorovič, 2006: 41-77) te ponajviše djelu „Filozofija prava i kraći spisi“ svog profesora i velikana filozofije prava Emila Laska (Lask, 2005), koji je ujedno bio profesor i Kantorowitzu.
U drugom djelu aksiologijskih teorija prava Tomić nalazi kod Josepa Raza, studenta čuvenog H. L. A. Harta, nedosljednost u razlaganju pojmova, ondnosno na miješanju pojmova „tradicija“ i „sistem“ u okviru komparacije sistema anglosaksonskog precedentnog prava i rimske civilnopravne tradicije (Tomić, 2009:92). I pored zanimljivih Razovih zapažanja sudskog stvaranja prava pod uplivom vansudskih činioca (u prvom redu politike) autor mu zamjera nedostatak konzistencije i koherencije sa ostatkom teorijske konstrukcije – iako je Raz i najviše pisao o koherenciji kao zahtjevu. Autor dalje kritikuje definiciju prava kao koherencije koja ima iste totalističke težnje kao i Kantov kategorički imperativ s pitanjem „koliko ona može biti u funkciji stvaranja prava tumačenjem i primjenom prava“ (Ibid., 99).
Treći dio knjige se bavi pitanjima dijalektike, logike, teorije argumentacije i topike. U prvom je odjeljku riječ o teorijskom i naučnom otporu formalnom mišljenju koje produkuje predstavu o pravu kao nečemu što se primjenjuje samo po sebi, po modelu automatizma i po nekim matematičkim principima. Taj otpor vraća u život dijalektičku logiku, diskurs retorike kao vještine pravnog rasuđivanja i argumentativne pravne logike (ukazujući da je dijalektička logika temeljna i starija od formalne koja na scenu stupa tek kasnije: prvenstveno sa Aristotelom, zatim kasnije Decartesom, pa krugom bečke škole) na kojoj se nova retorika temelji i uspijeva racionalizirati vrijednosti na osnovu logike sudova vrijednosti, temeljenu, naravno, na snagi argumenata. Slijedi izlaganje o glavnim karakteristikama Perelmanove teorije koja uključuje: poimanje novog ratia kao univerzalnog auditorijuma, pravilu pravde i pravdi pravila i o pravičnosti (o čemu se glavne Perelmanove teze obrađuju na strani 119) i konačno o novoj retorici. Zadnji dio izlaganja je, ponavljamo, egzemplaran za shvatanje Tomićevog općeg diskursa. Upravo taj dio (str. 119-137) sadrži razmatranja o diskurzivnoj logici kao paradigmi, ne samo filozofskog već i, kako vidimo kod Perelmana, i pravnog rasuđivanja. Motivi kod Perelmana i Tomića su isti: „Konačno, treba prekinuti sa šutnjom filozofije kao nijemim odgovorom na brojna sadašnja i buduća pitanja. Treba prekinuti sa šutnjom nauke o moralu i nauke o pravu kao nijemim odgovorima na neka od tih pitanja“ (Ibid., 137), eksplicitan je Tomić imajući, kao i Perelman, u vidu povlačenje filozfije, nauke o moralu i nauke o pravu na „svoje“ strane i u izolaciju, ali imajući u vidu prisutnost tog problema u kontekstu u kom živi – u Bosni i Hercegovini – što je navedeno gore u riječi o namjeri knjige.
U istom tonu (iznoseći opšti diskurs) nastavlja Tomić u drugom odjeljku ovog dijela koji je posvećen topici i jurisprudenciji, tačnije – topici kao njenoj osnovi kod Theodora Viehwega. Topos (grč.) ili loci (lat.) označava opšte mjesto a topika tehniku problemskog mišljenja različitog od deduktivno-sistemskog mišljenja (Ibid., 150). Nakon opisivanja porijekla i razvitka topike (od sofista do modernog vremena) prelazi se na izlaganje o rekonstrukciji i refirmaciji Aristotelove, a zatim i Ciceronove topike. Sigurno je da će Aristotelova retorika biti mnogo zanimljivija filozofima a Ciceronova pravnicima i interesantno je saznati kako je Viehweg kritikovao Cicerona što je svoje loci (barem one intrinsične) usmjerio u praktičnom pravcu ponajviše kao vještinu sudskog govorništva (Ibid., 159). U dijelu teksta koji govori o topičkim osnovima jurisprudenciju pravnicima će (ali zasigurno i drugima) biti interesantno autorovo izlaganje toposa pravnog rasuđivanja: toposa dogme, pravednosti, slobode, (ne)dovoljnosti dokaza... Posljedni dio – o semiotici u pravu – jedan od mnogih primjera u kojemu u gustoći cijelog teksta knjige naiđemo na nešto potpuno neočekivano, da ne kažemo egzotično. Upravo je to slučaj sa semiotikom – teorijom značenja.
U četvrtom dijelu knjige autor razmatra teoriju društvene pravde Giorgio Del Vecchia. Autor se kritički osvrće na njegovo jusnaturalističko polazište društveno-povijesne transformacije prirodnog u pozitivno pravo – logici društvene pravde iz njegovog djela „Pravo, pravda i država“. Izlaganje još sadrži interesantne teme o Del Vecchiovom jusnaturalizmu, ideji alteriteta, odnosno bilateriteta koji se iskazuju kao „princip reciprociteta kao mjera pravde“ (Ibid., 187) te generacijske pravde i pogleda na državu i naciju kojima autor zamjera Del Vecchiu. Zamjerka dolazi iz razloga što je Del Vecchio, po Tomiću, raskrstio sa kantijanskom transcedentalnom pravdom (koju inače protežira) „kalemljenjem“ ideje nacije i korporativne države na svoju teorijsku konstrukciju. Ipak, jedno drugo Del Vecchiovo djelo bi se znatno bolje uklopio u Tomićev glavni diskurs, no, nažalost, to (kapitalno) djelo nikada nije prevedeno na naše jezike, a riječ je o Predavanjima iz filozofije prava. U toj knjizi su obrađena tri polja istraživanja filozofije prava kao nauke o pravu (logičko, fenomenološko i deontološko), forma i sadržaj prava, pravo kao kriterij evaluacije ponašanja i možda najznačajnije misli o pravu kao objektivnoj etičkoj koordinaciji ponašanja, pravu u subjektivnom i objektivnom smislu itd.  (Del Vecchio, 1953: 2, 250, 255, 264 i dalje). U svakom slučaju, ovaj talijanski neokantijanac je jedan od najznačajnijih filozofa prava savremenog doba, naročito zbog inzistiranja na pitanju quod iuris?, umjesto na pozitivističkom quod ius?. Interesantno je da su i prije spomenuti H. Kelsen i G. Radbruch sljedbenici kantijanske struje, ali da je svaki od ova tri autora specifičan (negdje i dijametralno suprotan sa ostalima) kako u procesu tako i konačnom rezultatu svojih filozofskopravnih istraživanja.
Da sljedbenici i hegelijanske struje nisu zaboravljeni, dokazuje uvrštavanje i studije o A. Kojeveu i to povijesno-logička evolucija pravde – socijalno-povijesni proces oblikovanja prava. Mada zadnje, ali ne i nevažno, izlaganje o čuvenom francuskom neohegelijancu prati njegovu ideju u, drugoj po bibliografskom značaju, knjizi „Fenomenologija prava“. Ta ideja se oslanja na Hegelovu ideju borbe za priznanjem i povijesnog procesa ostvarenja slobode kroz pravo (običajnost i ugovori) ali kroz prethodne sukobe kao katalizator tog procesa(ideja u Hegelovom „Jenskim spisima“ i „Fenomenologiji duha“). U ovom izlaganju možemo pročitati o procesu povijesnog razvitka pravde: prvo kao tetičke (aristokratska pravda), zatim antitetičke (pravda robovlasničkog i feudalnog poretka) te sintetičke pravde (konačno – pravde građanskog društva). U konačnici njegove teorijske izgradnje Kojeve nudi jedno futurističko-utopističko rješenje koje naziva Univerzalnom homogenom državom i u kojoj se svi sukobi prekidaju a potreba za pravom prestaje. Iako ne sumnja u časne namjere autora, Tomić mu ipak zamjera da su se takvi, zatvoreni i totalni, modeli rješenja socijalnih sukoba pokazali nehumanim i totalitarnim, kao što je slučaj sa Marxovim utopističkim rješenjem. 
Konačno, knjiga završava sumiranjem izloženih sedam stajališta i to kao odgovore na pitanja postavljena na početku konačno zatvarajući proces spoznaje prava. No, iako je proces priveden kraju, polje saznanja i spoznaje je i suviše opširno da bi ga ovaj „panoptikum“ obuhvatio u cjelini. A i sama filozofija funkcionira na principu konstantnog postavljanja pitanja (jer je ona aktivnost a ne teorija rekao bi Ludwig Wittgenstein) i zbog toga su nam potrebna nova pitanja. Pitanja koje nam se mogu postaviti u toku ili poslije čitanja knjige. Pitanja koje će dalje nagnati na razmišljanje i ponovo otvoriti proces. Mi ćemo za kraj ponuditi sljedeća dva: Da li je pravo rezultat uma ili je rezultat volje? Da li pravo služi moći ili moć služi pravu?

Bibliografija:
Tomić, Ivo M., 2009,Pravno-logičke i etičke studije, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.

Literatura:
Del Vecchio, Giorgio, 1953,Philosophy of Law, The Catholic University of America Press, Washington (D.C.).
Dvorkin, Roland, 2003, Carstvo prava. Filip Višnjić, Beograd.
Eko, Umberto, 2004, Kod, Narodna knjiga-Alfa, Beograd.
Faso, Gvido,2007, Historija filozofije prava. CID, Podgorica.
Honet, Aksel, 2009,Borba za priznanje, moralna gramatika društvenih sukoba, Albatros plus, Beograd.
Kantorovič, Herman, 2006,Borba za pravnu nauku. Dosije, Beograd.
Lask, Emil, 2005,Filozofija prava i kraći spisi, Dosije. Beograd:
Nojman, Iver. B., 2009, Materijalnost, značenje, moć: uvod u analizu diskursa, Centar za civilno vojne odnose – Aleksandrija Press, Beograd.
Raz, Joseph, 1986, Morality of Freedom, New York: Clarendon Press, Oxford.

Visković, Nikola, 1976, Pojam prava, Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu, Split