Jesen 2010

  SEKULARNA DRŽAVA I NESEKULARNO DRUŠTVO
  Nerzuk Ćurak
 
 

Mnogobrojna dešavanja u svijetu reflektiraju se i na Bosnu i Hercegovinu, dajući novu dimenziju bitnom odnosu naše svakodnevnicea to je odnos islama i sekularizacije.Naravno, toj relaciji valja pridružiti i opći korelacijski odnos između religijskih zajednica u BiH i sekularizacije. Također, kao suštinsko pitanje kandidira se i ono koje pokušava proniknuti u dramu odnosa između sekularne države i nesekularnog društva. Naročito je važno napraviti distinkciju izmeđudva prethodna pojma.
Iako na onoj strani bosanskohercegovačke društvenosti koju uslovno možemo nazvati lijevi spektar političkog polja dominira stav kako sekularna država nužno podrazumijeva i sekularno društvo, važno je, upravo radi zaštite sekularne države od parasekularnih intervencija u prostor državnog sekulariteta, uočiti bitnu razliku između sekularnosti države i nesekularnosti društva. Ta razlika tiče se smještanja religijskih zajednica u prostor društvenosti a ne državnosti. To implicira prihvatanje, s jedne strane, notorne očiglednosti – da organizirane religije (religijske zajednice) jesu dio socijalne egzistencije svakog društva, pa tako i bosanskohercegovačkog. Ne može se podržati stav rigidnog ateizma o potpunom isključenju religijskih institucija iz javnog života društva, jer one tu jesu, obitavaju u njemu i svojom aktivnom egzistencijom unutar određenog društva afirmišu stav da se imaju pravo ispoljiti kao što to imaju i sve druge organizacije i institucije demokratskog civiliteta. Na taj način šalje se poruka da je zona javnog angažmana religijskih zajednica društvo a ne prostor organizirane države.
Ako ne uočimo razliku između sekularne države i nesekularnog društva, odnosno ako insistiramo na znaku jednakosti, faktički suučestvujemo u kreaciji uvjeta koji će omogućiti važnu ili dominirajuću ulogu religijskih zajednica u sferi državnih poslova, kao što je recimo, obrazovni sistem. Kako?
Budući da živimo u postkonfliktnom društvu, u kojemu organizirane religije imaju veliku moć, bez njihovog smještanja samo i jedino samo u prostor društva (što trebaju potencirati i pravni sporazumi države sa organiziranim religijskim zajednicama), stvaraju se uvjeti za politizaciju religije na najgori mogući način – da se direktno miješaju i involviraju u prostor sekularne države. To se i radi, upravo u najvećoj mjeri preko važne sfere – obrazovanja. Slanjem jasne poruke da društvo pripada i organiziranim religijskim strukturama kao što pripada i agnostičkim, ateističkim i drugim civilnim strukturama, relaksiramo i na višu razinu podižemo nivo odnosa između različitih društvenih grupa u Bosni i Hercegovini i na taj način, što je veoma važno, obavezujemo religijske zajednice da prihvate kritiku na svoj račun kao što je prihvataju i drugi akteri civilnog društva (novinari, političari, intelektualci...). Naime, ne može se biti zaronjen u društvenost, a zahtijevati apriornu zaštitu od kritike samom činjenicom da neko pripada organiziranoj religijskoj strukturi!
Insistiranje na razlici između nesekularnog društva i sekularne države implicira zaštitu države od gubljenja sekularnog karaktera. Država može, ako je bogata i ako je podmirila sve potrebe za koje je eksplicitno zadužena, novčano pomoći religijskim zajednicama, ali religijske zajednice ne mogu imati pravo da uređuju odnose unutar državnog i državno-javnog institucionalnog prostora. Sekularnost države najbolje se čuva jasnim i preciznim normiranjem, u okviru pravne dispozicije, Bosne i Hercegovine kao sekularne države, pri čemu to normativno definiranje mora biti iskazano na nedvosmislen način, koji će omogućiti državi da u svakoj prilici može odbraniti svoj sekularitet i da ga živi u punoj mjeri i punim plućima.
To je iznimno važno jer Bosna i Hercegovina se u historijskosimboličkom smislulakše prepoznaje kao društvo nego kao država. Ta dominacija društvenosti nad državotvornošću utjecala je na socijalni razvoj opterećujući ga odsustvom sekularnih i pluralnih koncepata, što je snažilo etnokonfesionalne i komunističke obrasce kao pseudosekularne, a u biti religijskonacionalističke i vjerničkoateističke. Kada imate razvijenu sekularnu državu, takva društvenost neće proizvesti nasilje, jer racionalna sekularna država trpi nesekularno društvo.Ovo je važno razjasniti, jer očigledna su nerazumijevanja ove razlike koju moramo uvažiti ako želimo sačuvati zbiljsku sekularnost sekularne države o čemu je prije 75 godina osobit komentar dao i tadašnji reisDžemaludin Čaušević u tekstu Nacija i vjera, objavljenom 1935. Čaušević, između ostaloga, piše: „Najbolje je da ono što je vjersko ide u džamije, crkve i vjeronaučne knjige pojedinih vjeroispovijesti, a nacija i nauka u našim školama, koja je određena za sve građane, treba da je čista od svega onoga što spada u bogomolje i pojedine vjeronaučne knjige.“ Ovaj prosvjetiteljski sud velikog reformatora i nakon 75 godina od objavljivanja ne gubi na aktualnosti i svježini, što znači da je desekularizacija objektivno prisutna, iako to nije samo bosanskohercegovačkispecifikum.
Nesekularno društvo podrazumijeva mogućnost religijskih zajednica da unutar svoje partikularne društvenosti organizuju društvene forme koje nisu u koliziji sa sekularnom državom. Konkretno, ta razlika znači da religijske zajednice imaju pravo unutar svog organiziranog sustava formirati vrtiće, škole, itd. ali da nemaju pravo parainstitucionalno intervenirati u obrazovni sistem za koji je nadležna država.
To znači da npr. Islamska zajednica (ili bilo koja druga) imaju pravo unutar svojih organizacionih formi i o svome trošku, osnivati edukacijske-vaspitne ustanove, ali nemaju pravo intervenirati po toj ili sličnoj osnovi u sekularni prostor države. No, upravo se to radi i to na najperfidniji mogući način.
Već je vjeronauka u javnim vrtićima, pa i školama ovakvih država kao što je BiH diskutabilna, ali kad već postoji i ako je nije moguće „demokratski ukloniti“ bar iz vrtića, onda bi vjeronauka kao predmet trebala biti ingerencija države a ne religijskih zajednica. No, vjeronauka je u punom smislu riječi ideja, norma i forma koju su nametnule religijske zajednice u suradnji sa političkim strankama i njihovim kadrovima koji umjesto dabrane sekularni poredak destruiraju ga na vrlo perfidan način. Kako? Evo primjera koji će ovdje biti naveden ne kao primjer radi navođenja primjera nego zato što je istina.
Najuticajnija bošnjačka stranka postavila je za ministra obrazovanja u Kantonu Sarajevo svog kadrovika, koji se u institucionalnom prostoru države ponaša kao institucionalni igrač Islamske zajednice, uvodeći svojim djelovanjem u prostor sekularne države organizaciju koja je svoje djelovanje dužna ispoljavati unutar prostora nesekularnog društva.Ta interpolacija IZ-a u državnu sferu očigledna je kroz proces desekularizacije obrazovanja. Zvuči prosto nevjerovatno da je resorni ministar kao kadar SDA na pitanje predsjednika te Stranke ( koji je autoru teksta potvrdio tačnost navoda koje iznosim) zašto je direktorica Javne ustanove Djeca Sarajevaosoba koja je objektivno kompromitirana (dodajmo - profesionalno nekompetentna,sa deficitom socijalne empatije i načinom rada koje je naprosto odaje kao osobu koja ne bi smjela ni pomisliti da radi taj posao), volšebno odgovorio da on tu ne može ništa učiniti, jer dotičnom gospođom „upravlja reis“!?! Iako je već to bilo dovoljno da kantonalni ministar obrazovanja bude smijenjen, jer je stav jednog čovjeka (duhovnog poglavara jedne religijske zajednice) koji ne može imati nikakve ingerencije u sferi države kao institucionalizirane norme za njega važniji ododbrane sekularnog poretka države upravo od takvih intervencija, ništa se nije desilo. Naprotiv, ta parasistemska intervencija sustavno seprovodi a lider implementacije reisovog pogleda na svijet u prostor sekularne države je upravo resorni ministar. Taj kadrovik SDA svojim djelovanjem potvrđuje da je njegov stvarni šef u državnoj strukturi čovjek izvan državnih i političkih struktura i da je upravo ministar predvodnik desekularizacije predškolskog obrazovanja preko svojih aparatčika kao što je direktorica Javne ustanove Djeca Sarajeva.
E to je upad nesekularnog društva u prostor sekularne države jer ministar jasno saopštava predsjedniku svoje stranke daje najuticanija osoba u polju predškolskog obrazovanja vjerski autoritet. To i jeste način na koji se osvaja prostor sekularne države: bez papira, ministrovim slaganjem sa procesom desekularizacije, jer umjesto da smijeni osobu za koju tvrdi to što tvrdi, dakle, da s njom upravlja vjerski poglavar,on ustvari podržava reisov ideološki upad među predškolsku djecu. To je indikacija koja nam kaže da je država možda odvojena od vjere, ali da vjera nije odvojena od države.Odgovornost predsjednika Stranke koja to dozvoljava se ne može ignorirati. Tako dolazimo do pitanja: da li je BiH uopće sekularna država, da li je to ikada bila i da li će uopće moći biti?
Usko, redukcionističko tumačenje sekularnosti uvjerava nas da je BiH sekularna država, jer ni reis, ni mitropolit ni kardinal ne potvrđuju božansku valjanost parlamentarnih odluka. Ipak, upliv religijskih institucija u politički skelet države ne može se zanijekati; on je očigledan, što potvrđuje i prethodna argumentacija o odnosu politike i organizirane religije. Taj odnos nam kaže da mi još nismo, u najopćenitijem smislu, osjetili prisustvo sekularne države.
Simbioza države i društva, koja je u BiHili etnonacionalna (danas) ili etnoateistička (BiH kao Branko i Hamdija) utječe na to da je prepoznavanje važne razlike između sekularne države i nesekularnog društva – gotovo nemoguće. To, u recentnom smislu, jeste eho globalnog nesporazuma oko Boga, ali u povijesnom smislu, naš nesporazum sa sekularizacijom je radikalno bosanskohercegovački. Danas je sekularni državni poredak u BiH prvenstveno ugrožen od sekulariziranih javnih teologija, a sekundarno i od agresivnog ateizma koji ne razumijeva sekularizaciju kao inkluzivni poredak koji uključuje i ateizaciju, ali ne kao sinonimizaciju.Očigledan trijumf sekulariziranih javnih teologija u BiHnajveća je opasnost za sekularnu državu, ali i ozbiljna prepreka za postepenu izgradnju građanske političke zajednice. Pogubna je u našim uvjetima sekularizacija religija.Zar očigledan primjer sekularizacije religije nije poznatigovor reisa Cerića u Gazi Husrev-begovoj medresi kada je otvoreno pledirao za jednu političku stranku? I njegov javni angažman, u najopćenitijem smislu, forsira ideju sekularizacije organizirane religije.Drugi primjer je u samom teološkom logosu Srpske pravoslavne crkve koji počiva na jedinstvu nacije i vjere, što implicira ugrađenu sekularizaciju u tkivo dogme.
Treći primjer je angažman vrha Katoličke crkve u BiH kada su biskupi ponudili politički projekat za preuređenje dejtonske BiH. Na stranu to što ovaj politički poredak treba radikalno mijenjati pa je svaka inicijativa dobro došla, ali načelno,to je eklatantan primjer sekularizacije religije.
U mom uvidu, sekularizacija u BiH javno je ugroženai globalnim nagovještajem novog doba u kojemureligija oduzima primat znanosti.Neki kritičari – nakon debate koju su imali tadašnji kardinal Ratzinger a današnji Papa Benedikt XVI i Jurgen Habermas - ovo doba su nazvalipostsekularizam.

Gotovo da se mogu složiti sa ovom ocjenom: i BiH danas živi nešto što se može nazvati dobom poslije sekularizma. Neke osnovne odrednice sekularne strukture su izokrenute ili pometene, i mi prisustvujemo trijumfu novih vrijednosnih atribucija koje naglašavaju – možda je pregrubokazano – početak novog doba u kojem razum i racionalno gube bitku sa onim što je iracionalno i emotivno.