Jesen 2010

  MIGRACIJA – NORVEŠKI SLUČAJ
  Rasim Muratović
 
 

Čovjeku može goditi ili ne goditi, ali globalizacija oko nas pljušti kao jesenja kiša. Uzmimo migraciju – norveški slučaj - kao primjer. Bosanskohercegovački slučaj migracija je slučaj iseljavanja, u kojem društvo i nadasve država o svojim raseljenicima (useljenika u posljednjih nekoliko godina i nema), razasutim kao perje širom planete, ne samo da ne brine na odgovarajući način nego se ne trudi ni da ostvari elementarni uvid u ono što se s njim u tim zemljama dešava. No, to ostaje za razmatranje za neku drugu priliku.
Dugo su vlasti u većini zapadnih zemalja imale predstavu o tome da je moguće vladati migracionim talasima. Sada su na putu da shvate da je jedini stvarno efekasan način za regulaciju useljavanja i iseljavanja praćenje primjera starih komunističkih zemalja. Dakle, postaviti ogradu od bodljikave žice duž cijele granične linije, to je nešto što je, na primjer, urađeno oko španskih enklava u Sjevernoj Africi. Govori se da je nakon širenja EU na istoknemoguće pronaći jednu jedinu osobu starosti između 20 i 35 godina u gradovima kao što su Viljnus i Kaunas, u periodu od maja do septembra. Svi su u Zapadnoj Evropi gdje rade. To je činjenica koja se ne može negirati. Situacija u Poljskoj je takva da se jedva mogu popuniti potrebe za radnom snagom u toj zemlji tako da su poljske privatne firme prinuđene da kupuju usluge građevinskih firmi iz Ukrajine. Šta će oni raditi nakon toga u Ukrajini nije sigurno, ali u međuvremenu sve ukazuje na to da će na kraju, prije ili kasnije, te iste firme angažovati visokoproduktivne i niskoplaćene Kineze ili možda Hinduse. Ove dvije zemlje zajedno imaju 40% svjetskog stanovništva, tako da je izbor veliki.
Jedno vrijeme vodila se velika diskusija o uvozu radne snage u mnoge evropske zemlje, među njima i u Norvešku. Jedinstven zaključak spomenute debate bio je da realno rješenje za evropske strukturalne probleme mora sadržavati povećanje uvoza radne snage. Što se tiče same Norveške, nakon 1975. godine, nije bilo naročito puno uvoza radne snage, izuzimajući onu kvotu od 5.000 specijalista koja nikada nije do kraja ni ispunjavana. Zadnjih godina situacija se međutim izmijenila. Izmjena je došla kao posljedica širenja EU što je omogućilo ljudima iz Poljske i Litvanije da zakonski rade u zoni EU. Širenje EU-a prouzrokovalo je još jednu, ali dublju promjenu koja se ogleda u tome da se seljenja ljudi i promjene mjesta, odnosno zemlje boravka dešavaju brže, učestalije i na jedan način koji je teško držati pod kontrolom za razliku od ranijih migracija, na primjer. Dovoljno je samo kratko razgovarati sa kućnom pomoćnicom sa Filipina, kelnerom iz Švedske ili šumarom iz Poljske da bi se došlo do spoznaje da je karikaturalna insinuacija tvrdnja da je glavni razlog uvoza radne snage pomaganje u kućnim poslovima dobrostojećim ljudima, kako bi im ta uvezena posluga olakšala život.
Nešto slično poljskim građevinarima i litvanskim kućnim pomoćnicamaimamo na policima Hennes&Mauritz. U Norveškoj odjeća već dugo ne košta nešto puno, skoro ništa. Norveške vlasti bile su ekspeditivne i spriječile su siromašne zemlje da izvoze hranu u Norvešku, ali, iz jednog ili dugog razloga, Norveška nije učinila odgovarajući trud da spriječi da butici odjeće budu preplavljeni jeftinom robom iz Kine. Zbog bogatstva koje potiče od nafte koja se dobija iz morskih dubina i deindustrijalizacije na kopnu Norveška i nije toliko puno zabrinuta kada je u pitanju problem radne snage, kao što je to slučaj sa drugim evropskim zemljama čija je zabrinutost zbog ovoga mnogo veća. Mnogi se sjećaju enormnih tereta kineske odjeće koji su stajali na lagerima mnogih evropskih luka, u ljeto 2005. godine. Razlog tome bilo je navodno prekoračenje uvozne kvote u zemlje EU od strane Kine, a koja se riješila pregovorima u junu iste godine. Radilo se o ogromnoj količini odjeće vrijednoj 80 miliona dolara. Nije isključeno i nema nikakvih garancija da se slične situacije neće ponavljivati i ubuduće.
Uvoz jeftine robe iz zemalja sa niskom cijenom radne snage, u ekonomskom smislu riječi, ne razlikuje se puno od uvoza radne snage. Najvažnija razlika ovog procesa je ta da oni  koji dolaze u zapadne zemlje mogu računati s tim da će biti bolje i kvalitetnije obrađivani i ekonomski i socijalno nego oni zaposleni u indonezijskoj ili kineskoj fabrici. Ipak nalazimo male znakove kao osnovu za moralno negodovanje zbog činjenice da se norveški butici pune jeftinom robom iz Azije. Može li razlog biti tako jednostavan kao što je podatak da ovi proizvodi ne mogu direktno konkurirati norveškim proizvodima?
Norveška politika kada je ovo u pitanju je protivrječna.
Prvo: Norveška država je na putu da učini težim i komplikovanijim procedure, za mnoge useljenike, da dobiju dozvolu boravka i da se drži kvote od 1.000 useljenika, mada visoki komesar UN-a za izbjeglice, predlaže kvotu od 1.500;
Drugo: Razlike između Sjevera i Juga se stalno povećavaju i sve je više onih sa Juga koji misle da imaju veće mogućnosti za bolji život na nekom drugom mjestu;
Treće: Norveška će u godinama što dolaze trebati sve više i više radne snage. Starosni val u Norveškoj ozbiljno je stupio na scenu 2010. godine. Zemlja treba novi plan.
Kako je sve ovo povezano? Kako se norveška država može zatvoriti kada su istovremeno svi eksperti jedinstveni u ocjeni da će brzo doći do manjka radne snage? Moguće je da postoje planovi po kojima će se radna snaga uvoziti iz zona koje su bliže Norveškoj, kao što su baltičke zemlje i Poljska? Veća mogućnost je ipak da postojeća useljenička politika nije dobra. Norveška, vrlo jednostavno, nema nikakvu useljeničku politiku. U Norvešku svake godine dolaze izbjeglice, kao  moreplovci, kao grom iz vedra neba, ali se njihov broj ipak uklapa u onu kvotu od 1.000.  Svi se oni primaju sa dovoljnom dozom volje, ali i nekom vrstom suzdržanosti od strane državnog sektora, bez jasne ideje o tome kako bi ti useljenici mogli brzo postati vrijedni i ravnopravni članovi norveškog društva. Jedan dio njih ostaje na duži rok, a neki i do kraja života bez posla primajući razne vrste socijalnog ili zdravstvenog osiguranja. Nakon izvjesnog vremena oni gube respekt prema sebi samima i počinju se osjećati neuspješnim, nesretnim, neproduktivnim, a što je sve navođenje vode na mlin politike desno orijentisanih populista. To svakako nije idealna situacija.
Useljenička, kosmopolitska politika mora biti cjelovita, ona mora gledati na globalizaciju kao na činjenicu i to se mora gledati tako što će prioritetne mjere biti one mjere koje čine mogućim da se useljenici snalaze sami i to za kratak period nakon njihovog dolaska u zemlju novog odredišta. Dozvolite da sada skiciramo neke od osnovnih osobina ove politike.

  • Ona je globalno orijentirana.Ona ne smije gledati useljenike kao bilateralnu relaciju između Norveške i drugih zemalja. Ne smije se desiti da jedino Norveška ima takvu ponudu čiji se smisao može izraziti u smislu ili boravak ili ništa. Nije tačno da svi useljenici koji dođu u Norvešku imaju bolji život nego što su ga imali u zemljama iz kojih su došli. Neko se bolje snalazi u ekonomskoj, socijalnoj i kulturnoj sredini koja više liči i koja ima više zajedničkih osobina sa zemljom odakle je ta osoba došla. Zato se kompletna useljenička politika, a posebno izbjeglička politika zasniva na mogućnosti da izbjeglice dobiju potporu u zemljama u susjedstvu. Ovdje se misli na izbjegličke kampove nego na realnu razvojnu pomoć koja izbjeglicama može učiniti lakšom situaciju u kojoj mogu bolje da se snađu.
  • Ona priznaje činjenicu da su useljavanje i pomoć dvije strane jednog te istog problema i da se moraju povezati i držati čvršće zajedno. Do sada je norveška razvojna pomoć bila koncentrisana oko drugih zemalja a ne oko onih zemalja iz kojih se primalo mnogo useljenika. U budućnosti će se više pažnje usmjeriti upravo na ove zemlje. Kad i ukoliko useljenici iz tih zemalja budu postavljeni kao savjetnici u razvojnim projektima koji se realizuju u njihovoj domovini šanse da projekat uspije će se povećavati.
  • Ona prihvata činjenicu da su useljenici transnacionalne osobe. Oni imaju dvije, često i tri domovine. Umjesto što se to postavlja i gleda kao problem, vlasti sve više priznaju i otkrivaju pozitivne aspekte transnacionalnog života. Transakcije novca od migranata do rodbine koja živi u njihovoj domovini je efikasan način pomoći koji često vodi do porasta stvaranja vrijednosti. Ove vrste transakcija mogu se gledati u vezi sa jednom drugom razvojnom pomoći. Također, čovjek ne može zanemariti činjenicu da postoje stalni kontakti između Osla i nekih sela između Lahorea i Islamabada, kontakti koji vode do kulturnih promjena tamo i da se odvija eksport „norveških vrijednosti“ putem pakistanskih useljenika. Osobe sa dvije kulture mogu često funkcionisati kao kulturni ambasadori u obje zemlje; oni doprinose da Norveška bude poznata vani, a također čine poznatim druge vrste kulture i tradicije u Norveškoj. Najviše spektakularan primjer u vezi s ovim je primjer Khalida Salimia, osnivača festivala Horisont Mela, koji svake godine poziva pakistanske muzičare i umjetnike na gostovanje u Oslo. Ali postoje također i drugi primjeri. Ne bi se toliko puno knjiga prevelo sa norveškog na albanski da u Norveškoj nema albanskih useljenika i Albanaca iseljenika sa Kosova.
  • Ova politika shvaća da useljavanje daje ekonomske mogućnosti Norveškoj i da je zadatak politike, između ostalog, da učini mogućim da se nešto od ovoga realizuje. Danas se uvozi jeftina odjeća i drugi proizvodi iz zemalja gdje proizvodnja istih ne košta puno, kao što je Bangladeš, na primjer, umjesto da se podiže fabrika odjeće u Hurumlandetu, gdje bi bili zaposleni iseljenici iz Bangladeša. Istina, odjeća bi tada bila skuplja, ali bi proizvodnja bila organizovana na humanim osnovama (baziranim na norveškom zakonodavstvu), transport bi bio brži i kraći i manje bi se zagađivala okolina. Tako je to danas, većina Norvežana proba da zaboravi kako je fina i jeftina odjeća u lancu prodavnica proizvedena. Gledajući to, čovjek dobije asocijaciju o formiranju cijene šećera za vrijeme robovlasništva. Generalno, useljenička politika mora doprinijeti lakšoj uspostavi i formiranju novog načina privrednog života. Pravila se mogu pojednostaviti a sistem potpore se može dograditi.
  • Ona podrazumijeva činjenicu sadržanu u tome da useljavanje donosi sa sobom ekonomske razlike, gledajući to na kraći rok, i to su razlike između većine i manjine. Ali, je li to ipak bolje nego da migracije uopće nije ni bilo? Bengalac u Londonu, koji zarađuje 30 procenata manje nego rođeni Englez koji obavlja isti posao, je naravno diskriminisan na taj način, ali on ipak ima znatno bolje životne uslove nego što bi ih imao da je ostao tamo u zemlji rođenja. Skoro je potpuno sigurno da njegova djeca imaju mogućnosti koje ne bi imali u zemlji odakle dolaze njihovi roditlji. Samo ovo je dovoljan razlog da će se ići dalje u povećavanje kvote useljavanja.
  • Ova politika,  osim toga, stavlja težište na rad, obrazovanje i stanovanje kao ključne faktore. Pitanja koja se tiču kulture i religije su manje važna.
  • Ona daje pripremljenu ponudu kada je u pitanju prakticiranje jezika. Da bi čovjek bio kao kod kuće u određenoj zemlji, mora obavezno vladati jezikom domaćina. Mada će se uvijek naći useljenici koji se dobro snalaze a da ne znaju jezik zemlje u kojoj žive. Većina onih koji žive u Norveškoj sa ponudom vezanom za prakticiranje jezika ima mogućnost da nauči, da razumije i da dobro govori norveški.

Obaveza je misliti globalno i cjelovito i o migraciji i o pomoći. Mi sada imamo norveške škole za norvešku djecu u Španiji. Već se procjenjuju mogućnosti za osnivanje takvih škola i u Pakistanu, ako ćemo razmišljati o norveškopakistanskoj djeci koja provode mjesece i mjesece u zemlji svojih roditelja? I isto tako, već je vrijeme da se prizna da je izbjeglička problematika globalna i da je davno prošlo vrijeme kada je imalo smisla reći da fenomen „Norveška“ završava na norveškim granicama, te da nas ofanzivna migraciona politika interesuje samo zbog „integracije“ u Norveškoj, nego, isto tako, i zbog regiona odakle useljenici dolaze?
           

(Tekst u integralnom obliku sa bilješkama i navedenom literaturom možete čitati u štampanomizdanju ODJEKA)