Jesen 2010

  Ne bacaj se kroz prozor (pokušaj ubiti samo vrijeme)
  Marko Gregur
 
 

Ne volim vlakove. Bezosjećajni su i polaze na vrijeme. A čak i kad kasne za mene su prebrzi. Ne volim ih jer točno znaš da moraš ustati u pola osam, u pet minuta se umiti, oprati zube i pristaviti vodu za nescafe, petnaest do osam biti obučen, maknuti kipuću vodu s peći, uliti je u šalicu, staviti kavu i šećer i onda na brzinu eksati tu slatku tekućinu da bi prije osam, malo prije osam, kako si još jučer kad si legao u krevet izračunao, obuo cipele te izašao iz stana da stigneš na vlak.
Obično putujem brzim vlakom. Preciznije: obično kad putujem vlakom, putujem brzim. Uvijek za Zagreb. To traje sat vremena i to je podnošljivo.
Danas sam ustao na vrijeme. Pa ipak, ne dovoljno rano da kavu popijem u miru. Stajao sam u redu za karte i mislio kako imam dovoljno vremena, a onda je jedna gospođa počela komplicirati stvar. Vidio sam da je prodavačica karata luda. Kupio sam kartu i došao na peron točno kad je vlak stizao u stanicu. Vidio sam na peronu jednu ženu koju poznajem. Želio sam je izbjeći jer čim nekog pozdraviš taj odmah misli da mora s tobom sjesti u kupe i pričati tijekom čitavog putovanja. Nikako je nisam mogao izbjeći pa sam je pozdravio. Nije odzdravila, što me razveselilo. Možda je ona poput mene, želi putovati sama, čitati novine i knjigu. Onda sam se sjetio da to vjerojatno nije žena koju poznajem već njezina sestra blizanka. – Sreća! - pomislio sam. Vlak se zaustavio. Gledao sam u koji će vagon ući najmanje ljudi. Kad su svi ušli, odabrao sam vagon i sam ušao. U prvom kupeu sjedilo je četvero mlađih ljudi. Prošao sam dalje. Previše za mene u pola devet ujutro. Pričat će viceve, govoriti kako su u subotu bili pijani i kako će se napiti na Novu godinu, a ako se i dotaknu normalne teme izmasakrirat će je čudnim zaključcima. Drugi kupe je bio pun. U trećem odjeljku (kaže se odjeljak, ne kupe) sjedila je jedna mlada djevojka, hipijevka, na sebi je imala sve moguće boje, pravo osvježenje u snježno, hladno zimsko jutro i gospođa od kojih sedamdeset godina. Prošao sam dalje, a onda zastao i odlučio vratiti se. Kad se vozim vlakom bježim od mladosti. Uvijek biram kupe u kojem sjede stari ljudi. Politički korektno: ljudi treće životne dobi. Pogotovo ako ih je dvoje. Onda međusobno pričaju, a ti po svojem. Čitaš i boli te briga. Ali i ova kombinacija, hipijevka i gospođa, činila mi se prihvatljiva.
- Slobodno? - pitao sam. Odgovorile su potvrdno. Na sredini kupea stajao je veliki kovčeg tako da sam jedva ušao. Na svim sjedalima bile su njihove torbe. Stara gospođa maknula je torbu sa sjedala preko puta svojeg, odmah uz prozor, pa sam sjeo. Volim sjediti uz prozor. Jedino što je sjedalo bilo okrenuto od lokomotive, a ne prema njoj, odnosno obrnuto od smjera kretanja, a to nikako ne volim, kad nekud doputujem leđima, ali sam svejedno sjeo. Neugodno mi je prigovarati ili inkomodirati nekog kog ne poznajem. To je moja velika mana. Samo šutim, kao nekakav kreten, i ne prigovaram. Netko se ugura u red u banci - šutim. Vrati mi pola kune manje u dućanu - šutim. Velika mana, ali to se nikad neće promijeniti.
Još nisam ni sjeo a stara je progovorila. Slavonka, po naglasku. Požalio sam što sam ušao u kupe. Pomislio koja me to sila natjerala da se okrenem i vratim? Prošao sam tek tri kupea, a vlak je imao pet-šest vagona? Znam, vratio sam se jer sam igrao na sigurno. Ziheraški. Postojala je velika šansa da naletim na nekog poznatog ako krenem dalje. Pa sad pati, kukavico! Izvadio sam kartu i stavio je na stolić  kod prozora. Ona je ispratila taj pokret (kao i sve druge) i zadržala pogled na karti.

  • Vi ste kupili i rezervaciju?
  • Da, gospođo. - uljudno sam rekao i nasmiješio se.

Zašto se stalno smješkam? Kao kakav idiot? Mislim da se moram smješkati kad sam s nekim tko me uopće ne zanima.

  • Mi je na kolodvoru nismo mogli kupiti. Rekla je prodavačica da je kupimo u vlaku.

Baš me briga - pomislio sam.

  • Aha -  pazio sam da me ne uvuče u razgovor.

Kupio sam rezervaciju, moraš je kupiti. Ne pita te se imaš li želju za njom, čak ni ako je vlak prepun pa stojiš u hodniku jer nema mjesta za sjedenje, moraš je kupiti. Kupio sam je, ipak sam dio civilizirane rulje koja se naziva društvom, ali naravno da nisam obraćao pažnju na broj vagona i sjedala ispisan na njoj. Što je ovo, Njemačka?! Uđeš i sjedneš gdje te volja. Ako nema mjesta, stojiš pristojno u hodniku i uredno čuvaš svoju rezervaciju. Svatko sjedne gdje ga je volja i nema problema. Da na ovoj našoj slatkoj Zemljici nema idiota ne bi bilo niti potrebe za brojem sjedala na rezervaciji. Sjedala koliko i rezervacija (u idealnom društvu), pa biraj i sjedi. I ne pametuj.

  • Ja sam ušla u Orahovici. Jel' znate gdje je Orahovica?
  • Znam, znam. Mhh - govorio sam i tražio novine po ruksaku.

Izvadio sam ih i odahnuo. Nisam dizao pogleda s njih. Znao sam da samo čeka da dignem glavu, da mi uhvati pogled pa kaže: Znate tko je iz Orahovice?. Reći ću da znam, a ona će mi svejedno reći, valjda da utvrdim gradivo: Predsjednik Mesić. Zaista mi se nije dalo raspravljati o Predsjedniku i njegovom rednom mjestu pa sam čitao i čitao.
Nisam zapravo dugo čitao, samo mi se činilo tako, jer još nismo ni krenuli kad su vrata kupea kliznula u stranu i uz tresak se zaustavila. Podigao sam pogled i ugledao dvije djevojke. Jedna je bila plava, a druga nije.

  • Oprostite, vi sjedite na mojem mjestu.- rekla je plava gledajući mene.

Brojevi na rezervaciji nisu se podudarali sa sjedalom u koje sam se uvalio. Nisu se podudarali čak ni s brojem vagona. Naravno da nisu. Bila bi slučajnost da jesu. Slučajnost na kakvu još nisam naletio.

  • Ja ću poludjeti - rekao sam smireno, ali tako da se čuje prezir koji sam prema njima osjećao.

Odustala je od „mojeg“ mjesta i sjela pored gospođe. Prijateljica je sjela između hipijevke i mene.
- Nas su digli s mjesta gdje smo sjedile. Nekakav manijak, vikao je da sjedimo na njegovom mjestu pa smo zato došle ovamo. Ako me dignu i s ovog mjesta onda sjedam na ono koje piše na rezervaciji.- rekla je plava.
Pomislio sam kako za nju možda ipak ima nade. Ali opet se ispostavilo da je sve začarani krug kojeg uvijek pokrene neka točna budala, bez propisa posve izgubljena.
Krenuli smo. Gotovo na vrijeme. Samo tri minute zakašnjenja. Hipijevka je gledala stanicu kako nestaje u daljini, a ja sam čitao novine. Cure su međusobno razgovarale. Sve tri. Bile su sa sela, ali su se trudile pričati štokavski. Dvije. Treća je bila sela gdje se priča štokavski.

  • Jesi vidjela moje nove naušnice?- upitala je plava i maknula kosu s ušiju.
  • Ne.- odgovorila je ova druga.
  • Kristali Swarowski - rekla je plava držeći i dalje kosu na potiljku.
  • A kako znaš?
  • Što?
  • Da su to kristali Swarowski?
  • Glupačo.- plava je bila malo uvrijeđena. Ona da ne bi znala! Prepoznaje kristale Swarowski s kilometra udaljenosti. Ako nikako drugačije, onda po cijeni ili natpisu na kutiji. Uostalom, njezini roditelji su vlasnici dućana, sama je to nekoliko puta spomenula, indirektno, relativno inteligentno i ne bi kupili naušnice koje nisu Swarowski, za boga miloga! Ne samo to, oni ne bi uopće kupili te naušnice da nisu Swarowski!

Na trenutak je nastala tišina. Stara je osjetila da bi se mogla uključiti.

  • Vi svaki dan putujete vlakom? -  uvodila ih je u razgovor.
  • Skoro.- odgovorila je ova koja je sjedila do mene.
  • Ja putujem iz Orahovice. Znate gdje je Orahovica?

Ona je pitala a ja sam se bojao da neće znati. Recite da znate - mislio sam.

  • Ne znamo.- rekle su gotovo uglas.
  • Ne znate? Pa jel' znate odakle je Predsjednik?

Začitao sam se. Uspio se nakratko sasvim isključiti. Snaga volje.

  • A taj vlak -  opet sam je čuo, staru – kad dođe u Zagreb u pola deset, onda stoji do pet popodne i povratka u Koprivnicu?
  • Mislim da da - rekla je druga.
  • Da - rekla je plava.
  • Isuse . -pomislio sam.
  • Sigurno stoji - rekla je baba.

Sklopio sam novine.

  • Ne stoji. Ide u Rijeku. I vraća se natrag. U pet ili malo kasnije -  rekao sam.

Otvorio sam novine. Mislio kako sam trebao šutjeti.

  • Jel' su ovo Križevci? - pitala je baba.

Bili su, što su djevojke i potvrdile.

  • Moram nazvati taksi.

Izvadila je mobitel i pozvala taksi. Očito je već prije upozorila taksista na svoj dolazak jer nije tražila broj niti ga upisivala. Valjda ga je zvala još dok je bila u Orahovici, rodnom mjestu predsjednika Mesića. To se zove organizacija.

  • Halo? Evo, ja sam sad u Križevcima pa možete polako krenuti na kolodvor. Pričekate me na peronu? Znate, imam putne torbe… Dobro, dobro. Dogovoreno. Doviđenja.
  • Kreće - povjerila nam je kad je završila razgovor. – Možda sam mu trebala reći da ću nositi crne sunčane naočale? - postavila je retoričko pitanje, izvukla iz torbe naočale i stavila ih na oči.
  • Ženo, u Križevcima smo! Šezdeset kilometara od Zagreba! Stigneš se pripremiti. Tvoj će taksist roknuti još tri pelinkovca dok dođeš u Zagreb! - poželio sam reći.

Čitao sam novine. Djevojke su razgovarale, plava i ova druga. Hipijevka je gledala kroz prozor. Baba je čekala taksi.

  • Poštovani putnici, ulazimo u Zagreb - rekla je spikerica i oni su ustali.
  • Ti uzmeš ovu torbu - rekla je baba ovoj drugoj.

Spremali su se, a ja sam sjedio. Bilo je još najmanje pet minuta vožnje.

  • Doviđenja - rekli su.
  • Doviđenja.
  • Ti mi taj kofer dovuci do izlaza.- rekla je baba s cvikerima na glavi ovoj drugoj dok je vlak stao.
  • Pokušat ću, ali ne znam hoću li znati.
  • Ti se zezaš? - rekla je plava.
  • Ne. Što, hoćeš ti pokušati?- rekla je ova druga, ljubomorna na plavu i njezine naušnice i dućan.

Nasmiješio sam se. Gledao ljude kako izlaze. Obukao jaknu, navukao kapu i rukavice. Ostavio novine na sjedalu s mišlju kako će možda spasiti još nekoga i izašao na peron. Jutro je bilo prekrasno. Hladno i sunčano.

  • Ovo i nije bilo tako strašno - pomislio sam i krenuo prema gradu.
Na neki perverzni način možda ipak volim putovati vlakom.