Jesen 2010

  Čipka od azbuke

  Saida Mustajbegović
 
 

Sjedim na tvom krevetu. Lapsus. Nekoć tvom. Pun je velikih jastuka koje si ukrasila čipkom. Na svakom je monogram. Da. Uvijek si tu, a činilo se da pustila si da živim u mraku. Zašto? Nisam shvatala kad vatru si upalila. Uljuljka nas katkad neznanje. Ugodno je nekad u toj tami sjediti. Sad znam i, došlo je vrijeme da ti zahvalim - kažem koliko mi nedostaješ. Koliko je godina prošlo kako si me napustila!? Ne znam: ne želim. Nikad ih neće proći dovoljno da te skriju ili, ne daj Bože, izbrišu.

Pa, ipak, ovaj trenutak je drugačiji, poseban. U sobi se čak čuju stihovi koje si nekoć pjevušila:
/Zapjevala bulbul ptica misli zora je: /"Ustaj Fato, ustaj zlato, spremaj darove!"
Zanimljiva je moja glupost. Tupa kao i druge. Tako ni ne čudi što nikad nisam razmišljala o očitom: ovim stihovima i tebi. /"Ja sam mlada, ja sam luda, ja nemam dara!"/

Hoću da uživam u trenutku dok ga još ima.
/"Kad si mlada, kad si luda, što se udade?"/

Čudno je kako je ova soba nekad imala drugačiji miris. Nekako je toplije i izgledala, iako je naočigled sve tu. Drugačije je, a tu je i studena činjenica da sam zauzela tvoje mjesto.
/"Udala me stara majka nisam ni znala!.../

U mraku ti pružam ruke. Osjećam miris tvoje čistoće. Kako si bijela, lijepa, ponosna i posebna. Odvedi me. Povuci me gore.

***

  1. Kako ‘oćeš Zlato. Treba mi ona čipka.
  2. Oprosti mi što malo kasnim, morala sam predati tovare. A evo čipka je tu. Ima je skoro dvostruko više nego što si tražila. Ovo ti je svega tri banke, a ostalo, samo da majka ne sazna, nek’ bude poklon zato što me podučavaš. Hoćeš li me naučiti još jedno slovo? -  upita brzo Zlata glasom punim isčekivanja. Glasom, koji je odavao njenu žeđ, glad, očaj. - Danas nisam stigla vježbati. Dede, pokaži mi još nešto.
  3. Čipke stalno treba, ali i posla imamo još puno. Nismo još došle ni dopola... – polako odvrati domaćica, koja je pohađala građansku školu, gdje je izrada čipke bila bitan dio nastave. Pošto se čipka, obogaćena ornamentima, prišivala na sve i svašta, podučila je ona mlađahnu komšinicu Zlatu te je tako učinila dvojaku korist.       

 

Nakon sahatak vježbe djevojčurak, Zlata, hitro se spusti niz sokak. Na tren se činilo da je zaboravila na konja s teškim vrećama ćumura. Pred očima titralo joj je: A, B, V, G... “Koliko je ono rekla da ih ima?” prebirala je po glavi, ”Trideset. Da, trideset. Eh’ kad sve naučim...” Nisu nju zanimali ašikluci na kapidžiku. Mala rasta, okrugle glave i nije baš ljepotica. A plijenila gdje bi tlo takla. Kad bi čaršijom prošla, iako pod zarom, svi su znali da je to ona. Bilo je nešto u  njenom držanju što je odavalo snagu. Tada joj je bilo svega četrnaest godina.

A s tri je ostala sirota s majkom. Otac, koji ju nije dobio u cvijetu mladosti - bilo mu je sedamdeset i koja kad se rodila – preselio je u nezgodno vrijeme.Rek’o bi svijet, kad je društvo bilo reformatorski raspoloženo. Ostavio je, dakako, golem imetak, ali kako je u taj vakat bilo, država otud-odovud, na koncu uzela skoro sve. Sluge postale gazde na posjedima gdje su bile, a dotadašnja aristokratija dobila pravo na kuću i okućnicu. I da, naravno, priliku da se sama opslužuje. Sudbinu dotadašnjih bogataša podijelila je i Zlatina porodica.

U prvo vrijeme o njoj i majci brinio se polubrat. To bi zakratko. Oslijepio je, a osula se i kod njega sitnina. Tada je Zlata odlučila uzeti sve na svoja nejaka pleća. Nije žalila. Metnula je zar preko lica, konja osedlala i uputila se ka rudniku. Malenim ručicama skupljala je ćumur, trpala u vreće i prodavala. Dok se Rami, njenom polubratu, nije vratio vid, zarađivala je taman toliko da niko ne bude gladan. Govorila mu je Zlata dok bi žalio što mora raditi: “Uvijek ću biti svjetlo u tvom životu, kao što si i ti u mom”.

Najveću radost za Zlatu, zapravo, pričinjavale su posjete Milici. Istina je da nije baš pretjerano uživala u izradi čipke, istinsko zadovoljstvo pričinjavalo je učenje azbuke. Jedno i drugo u njenom slučaju bilo je tako povezano da je bilo neizvodivo učiti slova a ne heklati. Obrnuto je moglo. U Milicinoj kući, osjećala se  kao u oazi u kojoj se napaja. Nakon tih posjeta imala je, moglo bi se reć, ritual. Samo tada su se mogle razaznati njene godine. Poskakujući otišla bi kući. Pošto vlastite sobe nije imala, jedino mjesto gdje je mogla u miru vježbati pisanje, naravno i čitanje, bila je ćenifa. U nastrožijoj tajnosti švercovala je cedulje koje je ispisivala uz Milicinu pomoć. Po ekserima izvješala bi hartije i počela: “Majka je tabijatli...” pisala je. Nisu još prešli svih trideset slova, ali bili su pri kraju. Taj dan su učili T.

Godinama je, zapravo, ćenifa bila učionica, preciznije vježbaonica - malo heklanja (radi plaćanja), malo pisanja. U neka doba, i Milica se iznenadila, kako je Zlata fino baratala sa slovima. I sa kraćim rečenicama vješto je manevrisala.  Ali sama Zlata daleko od toga da je bila zadovoljna.

“Milici treba nekoliko metara čipke”, pisala je Zlata. Upotrijebila je č, to je naučila, jer je smatrala da bi bilo grozno raditi – izrađivati nešto, a ni ne znati kako se to piše. Voljela je znati, jednostavno. Mrzila je mrak u kome živi. Vrelo, s kojeg se nekoliko puta sedmično napajala, nesto ju je poput magneta privlačilo.

Dok je pisala osluškivala je da li se avlijom čuju majčini koraci. Kaldrma je zatomljivala kakofoniju života. Zlatu je rodila krupna i energična žena, koja je smatrala da finoj djevojci iz pristojne, nekoć imućne porodice, ne treba znanje koje se uči u svjetovnim školama. Dosta joj je da zna sufaru, i posjeduje vještine izrade kojekakvih ručnih radova te da se o njoj pronese glas kao vrlo učene. U tom sistemu prenošenja informacija, preciznije te vrste informacija, imale su kone. Njima je mjesto bilo na minderu, kao i drugdje u dunjaluku, gdje se drži do kakva reda, razmišljala je hanuma starog kova.

Iznimka naravno ne smije biti ni njihova kuća. Zlatu su zasmijavale kone kada bi dolazile u posjet njenoj majci. Dok bi ih ukućanke nastojale ugostiti, hodajući svaki čas od mutvaka do salona, u trenucima osamljenosti kone bi počele zagledati ćoškove, ili zavrtati ćilime. Zabavljalo je Zlatu uvijek uhvatiti ih u ovim nestašlicima, dovedoći se u situaciju da im padne u nemilost. Revnosne su u tom poslu bile ko da su za nadnicu radile. Posebna je bila kona Magbula.

S kapije bi zavikala: “Vidi, vidi naše hanumice”, teatralno bi napravila pauzu, ”Mašalah... eto je ko karanfil.” Ne bi ona vrijeme gubila. Dok bi otegnuto naglašavala svaku izgovorenu riječ, okicama je već kupila informacije. Uvijek bi bijesno, smješkajući se pritom, konstatovala da je “kaldrma sređena i nema trave! Hmm.” 

Tog oblačnog dana, dok je boravila u „vježbaonici“ Zlata je čula povike. Prenula se. Bila je to Mina-hanuma, njena majka. Nekom je govorila: “Dakako, ima, ima bujruma...”

- Kazala sam ja da u ovu kuću vazda ima bujruma - polagano umjesto pozdrava reče Magbula.

Djevorčurak nije više više obraćao pažnju na glasove. Znala je da će je majka zazvati da joj štogod pripomogne. Pisala je: “... tabijatli.” Nije ni slutila da upravo od tog trena više neće biti ni čipke ni azbuke, još dugo godina.

  1. Zvala si me majko – reče polagano ulazeći u kuhinju.
  2. Tamo su musafiri, kćeri, stigli. Magbula ih dovela. Išću te i ja sam te rekla - reče Mina-hanuma tonom koji nije trpio prigovora.
  3.  Ako odbiješ, nek’ je prokleto mlijeko kojim sam te zadojila.
  4. Dobro, majko. – reče Zlata kao da joj je rečeno da pomete kuću. Nije nijekala. Nije srkletila. Nije plakala. Znala je da ne vrijedi. I u tom trenu sebi je svečarski obećavala da će azbuku naučiti. Usudi se ipak upitati: “Kome si me dala, majko?”

 

Starica sliježe ramenima. Polagano objasni šćeri da baš „ovu“ porodicu ne zna.

- Ali ne mari! Ih,  čuvena je to familija! Begovska. Nema tu prigovora, mladić je od junačkog roda. A i na oči, onako, viđen - znalački će Mina-hanuma. I tu priča presta.

Bez puno pripreme, do kraja tog dana rečeno je i učinjeno. Zlatu pripremiše brzo. Staviše je na konja, kao igračku. Svatovi se zaputiše u susjedni grad, koji su drugojačije zvali kasaba od berićeta. Kad stigoše u taj grad, prođoše ga, pa ravnicom duž obale rijeke uz oranice. I onda, stadoše da predahnu i okrenuše u šumu.

Ovo je već bilo previše. Shvativši gdje je vode, Zlata zavrišta. Jedino čega je bila svjesna jeste sablasna šuma. U noći ovaj je vrisak prolomio upozoravajuće, kao predskazanje. Svatovi se međutim ne poremitiše u naumu. “Ta već smo pred kućnim pragom”, srdito je promrmljao, više za se, stari svat Bećir-beg. Skupinom prođe žamor. To bi jedini odgovor na mladicin užas. Ne stadoše. Niti mladenka svog đuvegiju vidje. Zlati ni do čega više nije bilo – jedino je bila svjesna činjenice da će živjeti u šumi. A, još jučer život joj se činio drugačiji. Pisala je t – tabijatli. Izrađivala je čipku. Sama se čudila kako se u ovoj kompletnoj zbrci bavi slovima i čipkom. Jašta radi, kad zagusti, insanu svakakve stvari padnu na um! Pod zarom je tvrdo stegla zube. Obećala si je da će snove snijevat. “To mi ne mogu uzeti. Ono što ne zna, ni majka ne može proklinjati i zabranjivat”, zaključi.

Konačno povorka stiže u zoru. Tu tek Zlata ču da su svatovi došli bili po drugu mladenku. Ovaj put nastala je vriska u njoj. U svom jadu shvati da je nečija zamjena. Nekom strancu, kog još nije ni vidjela zamijenit će ženu koju je volio, preturala je u mislila. Više nije vrijedilo glasno ječati nad svojom sudbom. Isprošena je bila komšinica Fata. Sve se odvijalo pod budnim okom i preporukom kone Magbule. Kad Fata slaga, ljuta je bila jer su svatovi došli izdaleka po njenoj preporuci. Dok ju je stoput znoj oblio od nedaće u kojoj se nađe, okicama je radila tamo-amo niz sokak. I to je bio glavni zgoditak. Sirota Zlata veselo je trčkarala ka svojoj avliji. Plan je sekundarno realiziran. Tako se djevorčurak već navečer naš'o u Šumi, kako je zvala mladoženjino selo. Nasreću, hajde barem nešto, on bješe lijep i duhovit, pa to bi neka utjeha.

Nakon visokih stabala slike su se ispred Zlate brzo smjenivale. Neko joj dade Musaf, reče joj da ljubi prag (friško izriban, zaključi), poteško dijete dadoše joj da uvis diže. Kasnije joj magla pade na oči te kroz perde gledala je okupljene žene. Iz druge prostorije, dok joj je tutnjalo uglavi, razaznavala je  glas starog svata: “U zdravlje. Skoro ti u sinovo ime nazdravljali...” Pa onda pjesmu, koju je povremeno zamijenio plač, pa pjesmu... Nakon što svadba prođe, rodbina se poče razilaziti. Tako se počeše dizati ćilimi i iznositi iz kuće fino bakarno posuđe.

Osta haman gola soba. Avaj! Zlatinom očaju nije bilo kraja. Ona koja je imala tako ponosno držanje, za koju su svi mislili da je predodređena za veliku kuću završila je u Šumi. Poštivala je ona sav rod u koji je došla, ali se nije mirila sa činjenicom da će vijek provesti tu. Znala je da svijet ne stoji, da se mijenja jer je lišće, pupoljilo, zelenilo, žutilo i nestajalo.

Mislila je: “Podučit ću ga onom što me Milica učila.” No, tuga nikad ne dolazi bez društva, barem ne kada je Zlata u pitanju. Bog joj podari sina Mehmedaliju.

Ljubav, nadu i snove, sve je u njega ugradila. U dvije godine, ispričala mu je sve priče koje je znala.

- Sine moj, majka će raditi da ti, Mehmedalijo, zlatna sukna dam. Pričao mi je tvoj daidža Ramo, upoznat ćeš ga ako Bog da, da alimi  – žuborila je Zlata uz bešiku. Ako nije bila priča o alimu, a onda je bila o Dobrom koji je upućivao na učenje. Slova, riječi, knjige nikad joj nisu dale mira. Nije ona znala šta je knjižnica, u životu je vidjela svega nekoliko knjiga. Godio joj je njihov hrapavi dodir.  S druge strane Šuma joj nije dala mira. Bio je to još jedan razlog dase odsele. Tjerala je muža: “Neću da Mehmedalija raste ovdje. Hoću da mi dijete bude u čaršiji.” Iz noći u noć na jastuku zborila je Zlata. Činilo se da je ne čuje.

Onda prasak najavi još jednu kušnju pred mladu nevjestu. Dječačić bi, kako je tek bio prohodao, svako malo padao. Činilo se to dječije. To bi nekaka bolest tog vakta. Preko noći je živote odnosila. Bi to još jedan Zlatin danak. Mehmedalija je preselio. Kao eho iz zloslutne šume do nje je dopirao optužujući šapat: „Ubila si ga! Udavila!“ Činilo joj se da čuje kako joj srce puca. Skoro da je osjećala, kad bi rukom prešla preko grudi, duboke rane koje su joj sablasti Šume stalno i stalno činile.   

Izgubila je jedino što je imala. “Jedno što mi je ova Šuma dala i uzela je”, mislila je, a ni sad mi ne daju mira, „Bože učini da ušute, neka prestanu. Bože dragi daj mi mira u kome ću oplakivati ono što si mi dao i uzeo.“

Mir je dolazio u noćima sa hladnom i praznom posteljom. Nametnutog izabranika rijetko je viđala. Intiligentan, duhovit, lijep nije škrtario. Žene su ga htjele i uzimale. Noću se njoj vraćao i ona je, uvijek iznova, molila da je odvede iz Šume da je spasi od surovih sablasti. Činilo se da  je ne čuje i ne vidi.

Te, četvrte godine reče joj: “Pazario sam jednu kuću usred čaršije. Platio sam je. Još sutra te vodim” . Zausti Zlata da kaže da čeka još jedno dijete, ali se suzdrža. Mislila je: “Konačno će moje dijete imati šansu da nauči, zna.” Nije ni slutila da će to što je iz utrobe dala uvijek je do smrti vraćati u Šumu, da će i kad njen plamičak dunjalučki bude jedva vidan izgovarati samo jedno ime – Mehmedalija.

Savladala je azbuku. Potom i abecedu. Čipkama je ukrašavala vlastiti dom. Razlikovale su se od onih koje je svojevremeno radila Milici: hrapave pod rukom, mirišući na mem i celulozu, podsjećale su je na sve ono što je htjela ali nije dobila. Dodirujući ih uvijek je osjećala krhotine napuklog i srca punog ožiljaka. Konačno, imala je svoje knjige i nije ih morala kriti. Mada ih to vrijeme nije bilo mnogo, nekako je dolazila do njih. One su joj dale toplinu koja je izostala od muža kojeg je na koncu zavoljela,ali i on je umro. Otišao je Mehmedaliji. U sedam decenija koliko je živjela plašila se da voli.

Dozvoljavala je sebi jednu strast: knjige i priče. Riječ sirota ili siroče u njenom prisustvu se pažljivo izgovarala. Zapisa iza nje nije ostalo. Ostalo je mnogo priča za koje slušalac nikad nije znao da li su zbilja ili fikcija. Svjedoče o njoj čipke i djeca, te njihova djeca koja su se rodila koju je učila čitati sa polica koje je ostavila pune. Zaboravila je, možda, podučiti ih ljubavi. Ali uvijek im je kazivala da ne mrze.    

Čini se da je decenije nakon odlaska iz Šume provela u iščekivanju. Posljednje riječi su joj bile: „Mehmedalija, eto majke...“ Na bijelom čaršafu, koji je mirisao na štirku, kanula je kapljica krvi koja je najrječitije govorila o njenom životu.

 

                                                                *** 

Minuta je tek prošla, a već si me vratila. Stihovi i tvoja soba. Evo me opet zavaljene među jastuke koje si opšila čipkom.

„Udala me stara majka nisam ni znala!
Kad mi kosu raspletoše, mišljah petak je;
Kad mi ruho dodavaše, mišljah Bajram je;
Kad mi prsten natakoše, mišljah šala je;
Kad mi dragog uvedoše, mišljah brat mi je;
Zagrli me, poljubi me, vidoh šta mi je!

Nikada mi nisi rekla zašto si voljela ovu pjesmu? Jesi li je ti ispjevala?