Jesen 2010

  PISMO PICOTU
  René Descartes
 
 

Pismo autora onome koji je knjigu preveo na francuski koje ovdje može služiti kao Predgovor
(Pariz 1647.)
Gospodine,
Prevod mojih Principašto ste ga, potrudivši se, načinili tako je čist i savršen da mi daje nadu kako će ih više ljudi čitati i bolje razumjeti na francuskom nego na latinskom jeziku. Plašim se samo da naslov knjige ne odbije mnoge koji uopće nisu odgojeni u učenim studijama(nourris aux lettres)ili pak imaju loše mišljenje o filozofiji, jer ih nije zadovoljila ona kojoj su podučavani; to me uvjerilo da bi bilo dobro tome pridodati jedan predgovorkoji bi tim ljudima objasnio što je zapravo predmet knjige, koju sam namjeru imao dok sam je pisao i koja se korisnostodatle može izvući. Premda bi moj posao bio da sastavim taj Predgovor, jer bih ja sve to morao znati bolje nego iko drugi, nisam se na to mogao odlučiti. Zato ću ovdje ukratko izložiti glavne tačke koje bi se, kako mi izgleda, u takvom Predgovoru morale razmotriti i vašoj ocjeni prepustiti odluku o tome što smatrate da bi od toga trebalo saopćiti javnosti.
Najprije bih ondje objasnio što je filozofija, započinjući s najpoznatijim stvarima, kao što su: da riječ filozofija znači izučavanje mudrosti (l'étude de la saggese) i da se pod mudrošću ne razumije samo razboritost u svakodnevnim poslovima nego i savršena spoznaja svih stvari koje čovjek može spoznati, kako radi vođenja svog života tako i radi očuvanja svog zdravlja i iznalaženja svih vještina; zatim bih objasnio kako bi, da bi bila takva, bilo nužno da ta spoznajabude izvedena iz prvih uzroka, kako bi učenje (étudier) za njeno stjecanje – a to zapravo znači filozofiranje – moralozapočeti istraživanjem tih prvih uzroka, a to će reći principa; nadalje, da se za spoznaju tih principa moraju ispuniti dva uslova: najprije, da ona budu takojasna i izvjesna (évidents) da, sve dok ih pažljivo bude razmatrao, ljudski duhne može sumnjati u njihovu istinu; drugo, da spoznaja drugih stvari tako zavisi o njima da se ti principi mogu spoznati bez tih stvari, dok se, naprotiv, te stvari ne mogu spoznati bez tih principa; da se, prema tome, mora pokušati da se na taj način iz tih principa izvede spoznaja svih stvari što od njih zavise i da u nizu dedukcija koje će otudslijeditine bude ništa što ne bi bilo sasma očito. Uistinu, samo je Bog savršeno mudar, to će reći da ima potpunu spoznaju istine svih stvari; no može se reći da i ljudi imaju više ili manje mudrosti zbog toga što imaju više ili manje spoznaje najviših istina. Takođe vjerujem da se u tome svi učeni ljudi slažu sa mnom.
Nadalje bih razmatrao korisnost te i takve filozofije i, pošto se ona proteže na sve što ljudski duh može znati, pokazao bih da semora vjerovati da je ona jedina koja nas čini različitim od divljaka i barbara, i da je svaki narod utolikociviliziraniji i pristojniji ukoliko ljudi u njemu bolje filozofiraju, te da nema većeg dobra u nekoj državi nego da ima istinske filozofe (vrais philosophes). Uz to, za svakog je čovjeka zasebno ne samo korisno živjeti sa onima koji se posvećuju tom učenju, nego je neusporedivo bolje da ga se late oni sami, baš kao što je nesumnjivo daleko bolje služiti se svojim vlastitim očima i ponašati se sukladno tome te i na taj način uživati ljepotu boja i svjetla, nego ih držati zatvorenima i slijediti vodstvo nekoga drugoga. No, i to potonje još uvijek jebolje nego oči držati zatvorenima i nemati samoga sebe za vođu; život bez filozofiranja zapravo znači imati zatvorene oči i nikada ih ne pokušati otvoriti; pa ni užitakgledanja stvari što ih otkriva naš vid nipošto nije usporediv sa zadovoljstvom koje pruža spoznaja onih stvari što se otkrivaju filozofijom; napokon, to je učenje nužnije za uređenje našeg morala i vođenje našeg života, nego što je to upotrebaočiju za odmjeravanje naših koraka. Divlje životinje koje trebaju samo održavati svoje tijelo neprekidno se bave time da pronađu nešto čime bi ga prehranile; no ljudi kojima je glavni dio duh morali bi svojom glavnom brigomsmatrati istraživanje mudrosti (recherche de la sagesse), što je prava hrana duha; takođe sam siguran da ima podosta ljudi koji ne bi zakazali kad bi se nadali uspjehu i kad bi znali koliko su za to sposobni. Nema takve, ma kako prostodušne duše koja bi bila tako snažno prikovana predmetima čula da se ne bi katkad odatle odvratila,žudeći za nekim većim dobrom, premda često ne zna u čemu se ono sastoji. Oni pak kojima sudbina najviše ide na ruku, koji napretek posjeduju zdravlje, čast i bogatstvo, nisu manje lišeni te želje nego ostali; naprotiv, uvjeren sam da baš oni snajvećim žarom žude prema nekom drugom dobru, savršenijem nego sva ona što ih posjeduju. To najviše dobro, shvaćeno prirodnim razumom, bez svjetla vjere, nije ništa drugo nego spoznaja istine pomoću prvih uzroka, to će reći mudrošću; a učenje mudrosti jest filozofija. Pošto su paksve te stvari sasvim istinite ne bi bilo teško da se o tome uvjerimo, samo ako budu dobro izvedene.
No, pošto tom uvjerenju stoji na putu iskustvokoje pokazuje da oni koji su po zanimanju filozofi jesu često manje mudri i manje umni nego oni koji se nikada nisu posvetili tom učenju, ovdje bih ukratko objasnio u čemu se sastoji cijela sadašnja znanost (science) i koji su stepeni mudrosti do kojih se došlo. Prvi stepen sadržava samo pojmovekoji su po sebi tako jasni da se mogu steći bez razmišljanja (méditations); drugi stepen obuhvaća sve što čulno iskustvo umije spoznati; treći stepen je ono što nas uči ophođenje sdrugim ljudima; tome se kao četvrti stepen može dodati lektira knjiga, posebno onih što su ih pisali oni koji su sposobni da nam daju dobre poduke, jer to je jedna vrsta razgovora što ga vodimo snjihovim autorima. Čini mi se, takođe, da se sva mudrost kojom raspolažemo pridobiva samo na ova četiri načina; jer ovamo ne računam božansku objavu, pošto nas ona ne vodi tim stepenima, nego odjednom uzdiže jednoj nepogrešivoj vjeri.
Ali u svako je doba bilo velikih ljudi koji su pokušavali pronaći neki peti stepen kako bi dospjeli do mudrosti, neusporedivo viši i sigurniji odostala četiri; to je traženje prvih uzroka i istinitih principa iz kojih se mogu izvesti razlozi svega što se može znati, a one koji su posebno radili na tome nazivali su filozofima. No ne poznajem nikoga ko jedosad uspio u tome. Prvi i najglavniji čije spise imamo jesu Platon i Aristotel; oni se međusobno razlikuju samo po tome što je, slijedeći tragove svog učitelja Sokrata, prvi bezazleno priznao da nije još mogao pronaći ništa izvjesno (certain), i tako se zadovoljio da piše stvari što su mu se činile vjerojatnezamišljajući u tu svrhu neke principe kojima je pokušao opravdati druge stvari; nasuprot tome, Aristotel je bio manje iskren i premda je dvadeset godina bio njegovim učenikom i nije posjedovao druge principe nego svoje, potpuno je promijenio način njihova izlaganja i predložio ih kao istinite i pouzdane, premda se uopće ne čini da ih je ikada smatrao takvima. No oba su ta muža imala mnogo duha i mnogo mudrosti koji se pridobivaju na ona četiri načina, i to im je pribavilo mnogo autoriteta, tako da su njihovi sljedbeniciradije odlučili da slijede njihove nazore, nego da potraže neke bolje; glavni pak spor među njihovim učenicima bijaše ovaj: da li se mora u sve sumnjati da bi se nešto znalo ili pak ima takvih stvari koje su izvjesne; to ih je,i na jednoj i drugoj strani, dovelo do pretjeranih zabluda (erreurs); jer neki od onih koji su bili za sumnju proširili su je sve do radnji života, tako da su zanemarili razboritost unjegovu vođenju; oni pak koji su bili za izvjesnost pretpostavljali su da ona mora zavisiti o čulima, potpuno im se prepustivši, kao što se govorilo o Epikuru da se usuđivao, nasuprot svim proračunima astronoma, da tvrdi kako Sunce nije veće nego što se čini da jeste.
To je pogreška koja se može primijeniti kod većine sporova, naime dase, pošto je istina na sredini između dva nazora što ih zastupaju, svako od nje udaljuje tim više što joj žustrije proturječi. No pogreška onih koji su više naginjali strani sumnje dugo nije nalazila sljedbenike, a strana drugih bila je donekle ispravljena time što se priznalo da nas čula varaju u mnogim stvarima. Međutim, nisam uopće znao da je ta zabluda potpuno uklonjena kad se pokazalo da izvjesnost nije u čulima nego samo u razumu kad ovaj pruža očite percepcije (perceptions évidentes); i da se svedok raspolažemo samo spoznajama koje se stječu pomoću prva četiri stepena mudrosti ne smije sumnjati u stvari što se čine istinite u pogledu vođenja života, ali da ih, takođe,  ne smijemo smatrati tako izvjesnim da ne možemo mijenjati gledištekada smo na to prisiljeni očitošću nekog razloga.
Većina onih što su posljednjih stoljeća htjeli da budu filozofi slijepo je slijedila Aristotela, pošto tu istinu nisu poznavali ili, pak, ako su je i poznavali nisu se njome znali služiti; tako su često kvarili smisao njegovih spisa pripisujući im razne poglede koje on, ako bi se vratio u ovaj svijet, ne bi prepoznao kao svoje. Oni pak koji ga nisu slijedili (a njima je pripadao niz odličnih duhova) ipak su u svojoj mladosti bili prožeti njegovim pogledima (jer su to bili jedini pogledi što su se proučavali u školama), što ih je toliko zaokupljalo da nisu mogli dospjeti do spoznaje istinitih načela. I premda ih sve cijenim i ne želim na sebe navući mržnju drugih osuđujući ih, ipak mogu pružiti dokaz za svoju tvrdnju koju, vjerujem, niko od njih neće osporiti, da su, naime, svi oni pretpostavljali nešto kao princip koji sami nisu savršeno spoznali. Tako, na primjer, ne poznajem niti jednog koji nije pretpostavljao težinu u zemaljskim stvarima; no premda nam iskustvo veoma jasno pokazuje da stvari koje nazivamo teškima streme prema središtu zemlje, ipak još uopće ne znamo koja je priroda onoga što se zove teža, to će reći uzrok ili princip koji te stvari tako privlači, ito moramo naučiti negdje drugdje. Isto se može reći o praznini i o atomima, kao i o toplome i o hladnome, o suhome, vlažnome, o soli,o sumporu i o živi, te o svim takvim stvarima što su ih neki prihvatili kao svoje principe. No, nikakvi zaključci koji se izvode iz nekog principa koji sam nije očit, takođe ne mogu da budu očiti, makar bili očito izvedeni; otudaslijedi da im nikakvi zaključci koji su se oslanjali na takve principe nisu mogli pribaviti izvjesnu spoznaju bilo koje stvari, niti su ih,dakle, približili makar jedan korak istraživanju mudrosti. A ako su i našli nešto istinito to im je pošlo za rukom samo pomoću jednog od četiri gore izvedena sredstva. Za utjehu onima koji uopće nisu studirali, samo sam dužan reći da, na isti način kao kad putujemo, ako okrenemo leđa mjestu prema kojem idemo,sve smo dalje od njega ukoliko duže i brže hodamo; tako, ako kasnije i dospijemo na pravi put, ipak ne možemo tako brzo stići na cilj kao kad uopće ne bismo krenuli; jednako je tako kad se imaju loši principi. Jer koliko se oni dulje njeguju i koliko se brižljivije odatle pokušavaju izvesti razne posljedice vjerujući da se ispravno filozofira, toliko se više udaljujemo od spoznaje istine i mudrosti; odatle valja zaključiti da su najsposobniji da nauče istinsku filozofiju oni koji su najmanje naučili od onog što se dosad nazivalo filozofijom.
Nakon što su te stvari pojmljene, rado bih ovdje naveo neke razloge kako bih dokazao da su principi pomoću kojih se može dospjeti do najvišeg stepena mudrosti, naime to u čemu se sastoji najviše dobro ljudskog života, oni principi što sam ih razložio u ovoj knjizi; dovoljna su samo dva, ponajprije da su ti principi jasni i, drugo, da se otuda mogu izvesti sve ostale stvari; samo se ta dva uvjeta moraju zahtijevati od tih principa. Lako ću dokazati da su oni veoma jasni: ponajprije načinom njihova nalaženja, naime, pošto sam odbacio sve stvari u kojima sam mogao susresti najmanju priliku za sumnju: jer izvjesno je da,ako se pažljivo razmotre, one stvari koje se na taj način nisu mogle odbaciti jesu najočitije i najjasnije što ih ljudski duh može spoznati. Tako smatrajući da onaj koji hoće o svemu sumnjati ipak ne može sumnjati da sam postoji dok sumnja, i pošto ono što tako razmišljane može sumnjati u samosebe sumnjajući u sve ostalo,i ne može biti naše tijelo nego ono što nazivamo našom dušom ili našim mišljenjem, uzeo sam bivstvovanje (l'être) ili egzistenciju te misli kao prvi princip odakle sam veoma jasno izveo sve drugo; naime, da ima jedan Bog koji je tvorac svega što je na svijetu i koji, pošto je izvor svekolike istine, nije baš naš razum stvorio na taj način da se on može varati u sudovima što ih pravi o stvarima o kojima ima veoma jasnu i veoma razgovijetnupercepciju(perception). To su svi moji principi kojima se služim u pogledu nematerijalnih ili metafizičkih stvari, odakle veoma jasno izvodim principe tjelesnih ili fizičkih stvari, naime da ima stvari protegnutih u dužinu, širinu i dubinu što imaju raznovrsne oblike i kreću se na razne načine. Eto to su, ukratko, svi principi iz kojih izvodim istinu drugih stvari. Drugi razlog koji jasno dokazuje jasnoću principa jeste da su oni bili poznati u svim vremenima i takođe bili prihvaćeni kao istiniti i nesumnjivi od svih ljudi, izuzevši samo egzistenciju Boga u koju su neki sumnjali zato što su suviše značenja pridavali čulnim opažajima (perceptions des sens), a Boga se ne može vidjeti ni dodirivati.
No, iako su uvijek i svugdje bile poznate sve istine što ih ubrajam među svoje principe, dosada ih, koliko znam, još niko nije priznao principima filozofije, što će reći takvim da se iz njih može izvesti spoznaja svih drugih stvari što ih ima na svijetu; stoga mi preostaje da ovdje kažem da ti principi jesu takvi i čini mi se da to ne mogu bolje učinitinego pokazati iskustvom, to jest pozivajući čitaoca da čita ovu knjigu. Jer, premda u njoj nisam razmatrao sve stvari, što i nije moguće, vjerujem da sam ipak imao priliku da ih razjasnim tako da će pažljivi čitaociimati razloga da se uvjere kako uopće nije potrebno tražiti druge principe nego što sam ih ja pružio kako bi se dospjelo do svih najviših spoznaja za koje je ljudski duh uopće sposoban, poglavito ako se, pročitavši moje spise, potrude da razmotre koliko je različitih stvari u njima razjašnjeno; ako, takođe, prođu spise drugih, vidjet će koliko se malo makar i vjerojatnih razloga moglo navesti da bi se razjasnile iste stvari principima koji se razlikuju od mojih. I da bi to lakše pokušali, mogao sam im reći da će oni koji su upoznati s mojim pogledima trebati daleko manje truda da razumiju spise drugih i da spoznaju njihovu pravu vrijednost, nego oni koji s mojim spisima nisu upoznati. Sasvim obratno proći će oni što smo ih gore spomenuli i koji su započeli sa starom filozofijom, jer koliko su je više proučavali toliko su manje običavali biti sposobnima da shvate istinsku filozofiju.

Naslov izvornika: Principes de la philosophie, u Oeuvres de Descartes, publiées par Adam et Tannery, Paris, Vrin 1964, tom IXB, str. 1–20.
S francuskog preveo Mario Kopić
Stručna redaktura Predrag Milidrag

(Tekst u integralnom obliku i sa bilješkama možete čitati u štampanom izdanju ODJEKA)