Jesen 2010

  Sjećanje bez opsjednutosti
  Claudio Magris
 
 

U grčkoj mitologiji, Mnemosina,pamćenje, majka je Muzâ, odnosno svih umjetnosti, onoga što daje oblik i smisao životu, čuvajući ga od ništavila i zaborava. Jedan od najdubljih atributa Boga u hebrejskoj tradiciji jest onaj o sjećanju sve do u treće, četvrto, stoto koljeno. To božje pamćenje istovremeno je pravednost i milost, odbijanje da se zlo prepusti zaboravu i iskupljenje za njegove žrtve. Čin sjećanja, u tom smislu, jest milost i pravednost za žrtve zla i boli, za pojedince i za narode koji katkad nestaju u mraku i tišini, zdrobljeni strašnom moći uništenja univerzalne Povijesti, kako bi rekao Nietzsche. Pamćenje je otpor protiv tog nasilja; pamćenje označava traženje slabih koji su bili zgaženi i izbrisani, traženje onog kamena što su ga graditelji odbacili, a Gospodin će ga, kao što je zapisano, postaviti kao kamen temeljac svoje kuće, no kamena koji sada leži pod ruševinama i otpacima i valja ga potražiti i čuvati s ljubavlju  i poštovanjem.
Pamćenje je osjećaj zajedništva svih ljudi, i onih koji u ovom času nisu vidljivi, otkriva njihovu prisutnost i budi odsutne, kao što je zapisao Lorenzo Mondo, pamćenje je čin ljubavi. Osobe, vrednote, čuvstva i strasti – jesu; iako su vezani za točno određen vremenski trenutak ne pripadaju samo tom trenutku, kao što i pjesma, napisana određenog dana i određene godine, ne pripada samo tom datumu, nego pripada sadašnjosti života i nastavlja da postoji i raste. Takvo sjećanje, tijesno povezano s ljubavlju, ima malo toga zajedničkog s mehaničkim pamćenjem, sa sposobnošću uočavanja i čuvanja brojnih datuma i sa plačljivomsentimentalnom nostalgijom za prošlošću, promijenjenom i falsificiranom u stanje koje bi trebalo biti bolje od sadašnjeg, premda je često bilo užasno i puno nedaća.
Pamćenje je temelj svakog identiteta, pojedinca ili kolektiva, koji se zasniva na slobodnoj svijesti o sebi,i o vlastitim proturječjima i nedostacima, a ne na potiskivanju, koje izaziva strah i nasilje. Čuvar i svjedok, sjećanje je povrh toga jamstvo slobode; stoga se diktature ne trude uzalud promijeniti i izbrisati povijesno pamćenje. Nacionalizmi ga falsificiraju i siluju, meki totalitarizmi brojnih sredstava komuniciranja brišu ga podmuklim i lukavim nasiljem što produbljuje ne samo zastrašujuće ponore među generacijama, nego i između jednog i drugog razreda u školi,stvarajući osobe koje nisu svjesne kompleksnosti povijesti, koje nisu u stanju biti jednostavne kao golubovi i oprezne kao zmije, kako kaže evanđelje, ali su itekako prijemčive za obmanu, manipulaciju i potčinjenost.
Posvetiti službeno određene dane žrtvama genocida, pokolja, ratova i ostalih zločinačkih katastrofa nije dovoljno, kao što nije dovoljno ni samo jednom na godinu odnijeti cvijeće na grob. Riječ je o simboličkom činu koji, ako mu nismo posve oduzeli značenje i pretvorili ga u puku retoričku konvenciju, ima autentičnu vrijednost i značenje kojim posvjedočuje osvješćenje čitave nacionalne i državne zajednice.
Prijedlog da pominjemo zajedno, odnosno izjednačimo, sve žrtve različitih totalitarizama i nasilja što su ih izazvali i netotalitarni režimi i vlade, pobudio je brojne rasprave i proteste. Ti su kadšto bili opravdani, ali kadšto ine.
Neopravdani su ukoliko se hoće razlikovati žrtve, kao da bi neke žrtve imale veće pravo od drugih da ne umru, da ne budu ubijene i zaboravljene. Žrtve Auschwitza traže, pojedinačno, da budu pomenutepodjednako kao i žrtve staljinističkih gulaga, titoističkih fojbi i logora na Rabu, žrtve onih logora gdje su Italijani u odnosu na Slovene sa svom gorljivošćuimitirali Nijemce. Ako tko iz pijeteta i sjećanja želi isključiti jednu ili drugu masu žrtava, nije u pravu. I ne smijemo zaboraviti da su zločine zgriješili ne samo tiranski režimi, nego i demokratski, odgovorni za cinične masakre u daljnjoj ili bližnjoj prošlosti, da su se pokolji katkada odvijali i još uvijek se odvijaju u tišini, jer nas krici tih žrtava ne dosežu, kao što se to i danas događa u brojnim državama, a televizije o tome ne izvještavaju. 
No, jednačenje žrtava ne znači izjednačavanje razloga koji su izazvali njihovu smrt. Nijemci koji su umrli u zvjerskom bombardiranju Dresdena nisu ništa manje dostojni sjećanja nego pali britanski ili američki vojnici, ali to ne može eliminirati, u jednom prevarantskom pomirenju u kojem su kao u mraku sve krave crne, suštinsku razliku između Churchillove Velike Britanije i Hitlerove Njemačke. Žrtve fojba - među njima su i gorljivi antifašisti, što su ih ubili oni za koje su vjerovali da su prijatelji i saveznici u borbi protiv nacifašizma - nisu manje vrijedne od žrtava holokausta. Ali ne može se povijesno uspoređivati fojbe sa holokaustom, ne samo zbog razlike u broju, nego i zato jer je riječ, s jedne strane, o planskom istrebljenju čitavog jednog naroda, a u drugom o nacionalističko-socijalno-ideološkom nasilju, sličnommnogim drugim epizodama što su se dogodile u analognim okolnostima rata i civilnog kolapsa, no zbog toga izvjesno ništa manje užasnim iliviše opravdanim.
Zašto tako dugotrajna šutnja o fojbama? To pitaju mnogi koji bi o tome mogli i morali govoriti. Ako je šutnja komunistima, kako danas kažu, donosila političku korist, antikomunisti su šutjeli zbog interesa Zapada, kako bi Tito mogao nastaviti sa svojim suprotstavljanjem Moskvi i mirno voditi nesvrstane zemlje. Naravno da je dobro što je Zapad pobijedio,no unatoč tome se čini isto tako ciničnim, u odnosu na mrtve, prepustiti ih zaboravu samo u ime vlastitog političkog interesa.
Žrtve fojba, jednako važi i za egzodus Istrijana, bile su ovijene u šutnju i zbog drugih razloga; zbog ravnodušnosti, zbog navike da vlastiti interes usmjeravamo samo na dnevne stvari o kojima govore i svi drugi…U tim godinama zaborava sjećanje na fojbe i općenito egzodus Istrijana često su politički zloupotrebljavali na krajnjoj desnici, gdje su time potpaljivali opću mržnju i prezir prema Slovenima, što jebio i jedan od temeljnih uzroka drame što su je doživjeli Italijani na svojoj istočnoj granici.
Sjećati se, imati Auschwitz uvijek prisutnim, ne znači da gajimo mržnju prema današnjim Nijemcima. Još bi manje prihvatljivo i bogohulnobilo ako bi Italijani i Sloveni svoje mrtve upotrebljavali za poticanje mržnje na zemlji čiji je smisao, kako su ustanovili veliki kršćanski književnici - koegzistencija kultura, od kojih bi zatiranje ili nestanak jedne od njih značilo sakaćenje za sve. Najautentičniju predstavu tog svijeta dali su nam, sa italijanske strane, oni koji su – kao na primjer Tomizza, Madieri ili Migla, navedem li samo neke – bez kolebanja i bez ogorčenja pripovijedali o drami koja ih je kidala, polazeći pri tome od činjenice, kao i njihove slovenske kolege, da nije riječ o pamćenju kojebi bilo odvojeno, nego o pamćenju koje je zajedničko.
Kreativno sjećanje je sloboda, sloboda i od opsjednutosti žalosnim događajima kojih se sjećamo: »Odbaci od sebe svoju bol i bit ćeš slobodan«, kaže Rebekka u Ibsenovom Rosmersholmu. Pamćenje gleda naprijed; sa sobom nosi prošlost, ali zato da bi je sačuvalo od zaborava, kao što se skupljaju zaostali mrtvi i ranjeni da bi ih odnijeli u onu domovinu, onu rodnu kuću za koju svako, kako kaže Bloch, u svojoj nostalgijivjeruje da je vidi u djetinjstvu, a koja se zapravo nahodi u budućnosti, na kraju putovanja.

S italijanskog preveo Mario Kopić