Ljeto 2010

  Gem! Set! Meč!
  Dijan Kalač
 
 

Srebreni sam Losos. Rodili su me u burnim i moćnim vodama Balkana. Moj Otac – Losos bio je, prema predanjima i legendama nekih riba što sam ih susretao i susrećem tokom svog bivstvovanja u uzvodno-nizvodnom plivanju, jedan od nekoliko dijamantskih Lososa, najboljih plivača koji su mogli da se sretnu u njegovu Vremenu. Mati je bila i još uvijek jeste briljantna Lososkinja koja danas malo teže pliva, ali i dalje pliva. Ponosan sam na svoje riblje porijeklo. Moje dede su, svaki u svojoj vodenoj okolini, bili vođe. Njihove lososkinje bile su plemenita roda i izrodile su im najjače mlade losose koji su mogli da se vide u rijekama Balkana i Evrope, a kad sam sebi laskam, kažem i Svijeta. Njihovo plivanje uvijek su pratila jata lososa. Ponekad je tu bilo i drugih riba koje nisu mogle da izdrže tempo što su im zadavali moji preci. Sve ove predispozicije dovele su me do toga da već u svojoj mladosti postanem veoma ugledan losos u okolini gdje sam učio da plivam. Moj otac Losos bio je uvijek prezauzet svojim brzim plivanjem uzvodno-nizvodno tako da sam većinom sam otkrivao kako plivati uzvodno. Dok sam bio mlad, jato u kojemu sam plivao bilo je poprilično moćno i urbano. Otkrivali smo vodene struje i muški moćno plivali. Iskakali smo na površinu a onda se zagnjurivali do najdubljih i najljepših dubina voda u kojima smo egzistirali. Naše lososkinje bile su glatke, ženstvene, moćne, predobre plivačice, sjajne zaštitnice i svakako elegantne ljubavnice. Sve one losose koji su čekali na red da se pridruže našem jatu uslovljali smo jednim testom koji je gledajući iz današnje perspektive bio neumoljiv i poprilično nemilosrdan. Uglavnom smo znali kada i na kojim mjestima su bile sezone lova na losose. Tada bi novake puštali da plivaju ispred nas. Ako ne bi bili upecani, to bi bio znak da možemo nastaviti slobodno da plivamo, a za njih bi to značilo da mogu da nam se pridruže. Ako bi bili upecani, mi bismo mijenjali rutu svoga plivanja i nastavljali dalje. Toliko smo bili sretni vlastitim postojanjem i mišlju kako možemo sve da nismo ni primjećivali starije iskusne losose koji su uvijek bili tu negdje pored nas. Oni su stalno plivali i mudro kako to samo ribe znaju ćutali. Danas kada otkrivam neke nove ljepote plivanja vjerujem da shvatam kako su oni čuvali sigurnost našeg plivanja. I to je tačno. Većine njih uglavnom nema. Neki su ulovljeni, neki su ostarjeli, neki su predaleko otplivali. Danas ih se sjećam i nazdravljam u njihovo ime. Nazdravljam Čuvarima Naše Mladosti. Bili su se u jednom momentu pojavili neki novi lososi koje sam vrlo rijetko ili skoro nikako viđao u našim vodama brbljajući da su to ustvari bili lažni lososi zaduženi za raskol u našim vodama. Čvrsto vjerujem da to nije istina. Jer sjećam se da su oni čuvali naše plivanje i mladalački duh. A ustvari oni su bili lažni lososi!, to znam jer za one neupućene losos je riba a ribe ne govore niti sa drugim ribama imaju komunikaciju, niti izdaju svoje losose ma kakva situacija bila jer mi! lososi jednaki smo, bez obzira u kojim vodama živjeli, štitimo jedni druge. Ako treba krenuti i na ajkule da bismo zaštitili lososa iz našega jata, to ćemo i uraditi. U porodici sisara mi jesmo posebna vrsta riba. Naša prirodna zaduženja razlikuju se po stilu tradicionalnog razmnožavanja – između svega, obično to radimo na izvorištima matičnih rijeka u kojima obitavamo. Lososkinje s kojim smo produžavali vrstu ostaju na izvorištu sa jajima dok se ne izlegu i zaplivaju svoj prvi vodeni ples nizvodno. Mi – lososi mužjaci spuštamo se nizvodno pa se opet vraćamo. Samo posebnim među nama dozvoljeno je da se razmnožavamo i na izvorištima i tokom plivanja. Moja prva prava Lososkinja se pojavila niotkud. Ne znam kako, ali odmah sam znao da je vrijeme plivati sa njom prema izvoru kako bismo ostavili trag svoga postojanja. Nakon iskrenog, strasnog, originalnog, moćnog plivanja sa mojom prvom bronzanom Lososkinjom nastavio sam sa plivanjem uzvodno nizvodno. Tada se desilo što nikome od riba nije prijalo. Bez prethodnog upozorenja novaka bili smo prepušteni ribarima koji nisu poštivali norme sportskog ribolova. Oni su svoje štapove zamijenili dinamitom i htjeli su preko noći da pohvataju sve najveće losose naše rijeke. Ne znam kako sam preživio, ali znam da sam preživio. Većina najvećih od kojih sam učio da plivam i od kojih sam učio etiku ribljeg življenja nastradali su od lažnih ribara i njihovog dinamita. Vodene detonacije bile su toliko jake da su ribe letjele metrima iznad vode naknadno beživotno padajući na površinu. Mene je spasila intuicija koje možda i nisam bio svjestan. Čuvajući nastavak mog plivanja stariji čuvari su plivali u danima i vodama budućnosti štiteći sve nas kako bi danas svojim ponašanjem i ribljim jezikom dao i dali do znanja  da im nismo zaboravili kršenje pravila igre. Nakon jakih detonacija vodene struje su me nosile katkad svjesnog, katkad podsvjesnog, katkad nesvjesnog ka nekim drugim dijelovima naše rijeke i drugih rijeka. Godinama sam plivao sam. Nailazio na našu vrstu koja se sporazumijevala drugačije. Ulazio sam u zone nekih drugih ribolovaca koji nisu kršili pravila igre u ribolovu. Tokom godina šutnje i traženja adekvatnog odgovora zašto su nestali pravi lososi postao sam a da nisam ni osjetio enormno velika riba koja je došla do izvora svakog većeg balkanskog i evropskog izvorišta ostavljajući Lososkinje da čuvaju naša jaja trudeći se da joj uopšte ne zapamtim lice. Nakon predugog lutanja upoznao sam se sa najvećim i najbržim lososima rijeka u kojima sam bio gost. Oni kao da su znali za tugu, ćutnjom su odobravali moje boravke u njihovim zonama i uvijek sam bio praćen od strane mladih Lososa. Oni su mi pokazivali gdje se nalaze ribolovci i tada sam sa najhrabrijim među njima skakao na površinu samo da lovcima pokažem svoju čistu srebrenu boju i veličinu kakvu do tada nisu viđali. To sam radio iz inata naspram njihove gladi prema mome mesu. Pokazivao sam im svojim skokovima koliki i kakav jesam dajući im do znanja da me nikad neće imati. Moji domaćini u nekim velikim vodama pokazali su mi zone sportskih ribolovaca koji su hvatali losose iz razonode i ljubavi naspram lososa a onda bi ih puštali. Tada sam odlučio da ću jednom od njih dozvoliti da me uhvati. Mjesecima sam kružio i birao čijoj udici da se prepustim. Naposlijetku pronašao sam najboljeg i uz poštovanje naspram štapa koji drži ruka puna etike i pravog sportskog duha prišao sam udici i dopustio rizikujući život da mi se zakači za lijevu stranu vrata. I danas imam ogroman ožiljak od udice na vratu. Na lijevoj strani vrata. Nisam se bojao. Nisam se koprcao. Nije me bilo strah smrti. Mislio sam o svojim malim ribama i o čuvarima. Da! O čuvarima. Ljudima koji su nas čuvali od udica i loših lovaca. Sportski ribolovac nije mogao da vjeruje kako je tolikog lososa uhvatio bez mučenja i bez natezanja svoga štapa. Otkačio je svoju zlatnu udicu iz vrata i zaista me pustio da nastavim dalje plivati. Nakon dugog lutanja napokon sam se vratio u svoju matičnu vodu. Neki novi lososi plivali su našim prostorom. Govorili su kako su oni odvajkada tu, ali da im nije bilo dozvoljeno slobodno plivanje. Godinama sam ih gledao i ćutao. Plivao skoro stalno odbijajući plivati u ovim jatima koje su pratile kopije originala... Pronalazio sam neke nove ribe koje su kao hipnotisane plivale onako kako bi im se reklo. Čak sam se i mrijestio nekoliko puta krijući. Moja dva mala Lososa ponekad plivanju pored mene. Kad god plivaju sa mnom, učim ih i pokušavam ugraditi u njih svu moć etike, pravilnog plivanja, ribljeg poštenja, a i nemilosrdne borbe za opstanak. Želim vjerovati da će jednom sami otkriti svoju posebnost plivanja uzvodno-nizvodno i da će se ponositi svojim porijeklom isto onako kako se i sam ponosim. Plivajući u proteklim godinama otkrivao sam neke losose i lososkinje koji su bili približnih generacija. Poznavao sam ih. Znam da sam ih poznavao iako sam bio siguran da se nikad nismo upoznali. Naknadno  – istražujući najmoćnije dubine naših rijeka otkrio sam da su oni djeca i unuci onih naših čuvara slobodnog plivanja. Bili su ogorčeni i plivali su iz inata svima. Počeo sam da im prilazim na razne načine, da saznajem sve o njihovom plivanju. Saznao sam njihova riblja imena i pokušao da se družim sa tim lososima koji uglavnom nisu bili ni svjesni svoga plemenitog i moćnog porijekla. Nisu znali jedni za druge a plivali su moćno. Počeo sam plivati s njima kako bi pomagao sebi a i njima da se sjete koliko su moćni. Neki su uspjeli da shvate svoju moć brzog, elegantnog i moćnog leta kroz vodu a neki nažalost nisu. Prisustvo ovih dobrih lososa pomoglo mi je da vratim svoje samopouzdanje i da počnem da se borim protiv lažnih koji nisu zaslužili privilegije naših rijeka. I dan danas ne odustajem. Često skačem iznad površine na najopasnijim mjestima rugajući se nekim novim umišljenim ribolovcima da vide kako sam jači od njih i da se nikad neće osladiti mojim srebrenim oklopom i bijelim mesom. Kada se spuštam, čitavim svojim tijelom i repom udarim o površinu prskajući ih vodom po licu samo da bi se sjetili kako su njihovi prethodnici napravili nepravdu naspram jata najvećih lososa naše rijeke. I danas me prate neki mladi. To su moji lososi. Oni nisu ni svjesni koliko volim njihovo prisustvo. Uvijek se pravim da ih ne vidim, ali znam sve o njima. Znam njihove očeve i majke losose. Znam sve o njima. Svojim gradskourbanim plivanjem borim se da ugradim u njih kakva riba treba biti da bi nas ostale vrste poštivale a da bi nas se neprijatelji bojali. I taj dan kad sam pronašao svoju lososkinju, srebrenu lososkinju bio je dan za sjećanje. Ponovo se desilo ono kako sam znao da smo nekad i negdje u nekom životu plivali najelegantnije i najmoćnije u vodi gdje smo obitavali ali nisam znao kako to znam. Otišli smo na izvorište. Ona je čuvala jaja a ja sam čuvao nju i jaja. Čekao sam protivno pravilima da naše male ribe krenu a da nas dvoje nastavimo plivati uzvodno nizvodno i da nastavim svojim srebrenim postojanjem prkositi lažnim lososima i ribolovcima koji nas nikad neće uhvatiti.

Gem! Set! Meč!

 (Iz neobjavljenog romana General u dvokrilcu)