Ljeto 2010

  INTERVJUI
  Alain Badiou
 
 

Današnja ideologija je dezorijentacija

U svom predavanju na nedavnoj konferenciji o ideji komunizma na Birckbeck Institutu govorili ste o ideji komunizma kao o ideji koja stvara prostor za mogućnost mogućnosti. Ideja komunizma tako trasira put za događaj kojeg shvaćate kao radikalan prijelom s postojećim. Možete li u današnjoj društveno-političkoj konstelaciji prepoznati kakav politički pokret ili akciju koja bi nagovještavala događaj?
Točnije rečeno, posrijedi je to da događaj kao takav stvori mogućnost mogućnosti i da je ideja komunizma danas ideja mogućnosti događaja. Komunistička ideja je tako mogućnost mogućnosti mogućnosti, što zvuči vrlo apstraktno. Pokušam li precizirati, komunistička ideja je prezentacija mogućnosti događaja u formi činjenice, u formi nečega vidljivog. Na konferenciji je netko kao primjer komunističke ideje ispostavio Eva Moralesa u Boliviji. Kako možemo to razumjeti? Provodi li doista Morales u Boliviji komunističku politiku? To ne znam, a slažem se da je potrebno ideju komunizma prezentirati ili ispostaviti. Vlada Moralesa u Boliviji je povijesna činjenica. Je li kod nje posrijedi događaj ne znamo, budući da ga svagda možemo prepoznati tek u retrospektivi, unatrag. U njegovim posljedicama. Možda u tom konkretnom slučaju nije posrijedi događaj, možda je posrijedi prezentacija mogućeg događaja u formi činjenice. Drugim riječima, u okviru komunističke ideje jasno je da tek događaj odlučuje o novoj mogućnosti. Događaj možemo anticipirati i na njega smo spremni tako da u konkretnoj situaciji za određen dio ili dijelove kažemo da za nas predstavljaju mogućnost komunističkog događaja u punom značenju riječi i dakle u određenom smo trenutku spremni na nadolazak nove političke istine.

Čini se da je puno ljudi na nedavnoj konferenciji očekivalo da će od vas filozofa dobiti recept ili formulu za revoluciju ili konkretnu političku akciju. No Vaše predavanje i neka druga predavanja bila su namijenjena afirmaciji same filozofske misli. Je li, kako je rekao Marx, zadaća filozofa mijenjati svijet ili je jednako značajno promjenu i misliti?
Danas je zbog niza uzroka što smo ih izložili tijekom konferencije veoma teško formulirati komunističku hipotezu unutar konkretnog političkog iskustva. Unutar konkretnoga političkog iskustva krećemo se u okviru ideje emancipacije, nove slobode, distance spram države i tomu slično. To doduše posve razumijem, jer je komunizam u prošlosti bio ime za politike koje nisu baš bile uspješne. Danas je partikularna zadaća nekih filozofa predstaviti mogućnost debate o komunističkoj hipotezi. Nije neuobičajeno da filozofija, kada je politička situacija tako zamagljena, predlaže nešto novo, povezano s komunističkom hipotezom. A to ne proistječe iz političkog eksperimentiranja, nego iz same filozofije. Filozofija danas nudi tu mogućnost. Na konferenciji nisam bio iznenađen brojem filozofa koji su sudjelovali, nego brojem slušatelja. To je doista bilo zanimljivo.

Govorimo li o filozofiji i njezinim zadaćama, iznenađuje da je Vaša knjiga Ime čega je Sarkozy?, u kojoj iznosite kritiku politike koju zastupa francuski predsjednik, postala velikim bestselerom u Francuskoj, pa i drugdje. To je vjerojatno jedan od načina kako filozofija intervenira u dnevnu politiku. Vidite li na svjetskom političkom zemljovidu još kakav događaj koji bi zahtijevao takvu filozofsku intervenciju? Je li to, prema Vama, izbor Baracka Obame za predsjednika SAD-a?
Mislim da postoji novi interes za radikalnu filozofiju, u koju smještaju i mene, premda tu oznaku, pravo rečeno, ne razumijem najbolje. Držim da danas za nju postoji interes zato jer konkretna situacija izaziva veliku konfuziju, jer među ljudima vlada velika dezorijentacija; ne samo u području politike, nego i u općenitijem polju egzistencije. U vrijeme hladnoga rata, kad smo imali dvije strane, kapitalističku i socijalističku, struktura je svijeta bila jasna. Danas više nije. Ako je filozofija nešto, tad je zacijelo prijedlog nove orijentacije egzistencije. Radikalni filozofi zastupaju tezu da novu orijentaciju ne možemo naći u svijetu takav kakav jest, unutar dominantne ideologije. Trenutna je ideologija naime upravo sama dezorijentacija. To možemo vidjeti posvuda; i masovni mediji pridonose toj dezorijentaciji. Moramo predlagati novi koncept, nove reference. Knjiga o Sarkozyju je vrlo konkretna, Sarkozy se naime ne tiče vječnih pitanja (smijeh). Uspješna je  pak bila jer su je ljudi razumjeli kao odgovor na tu dezorijentaciju. A Sarkozy uistinu nije tema knjige; za mene je bio zapravo izgovorom za tematizaciju trenutne situacije. Mislim da je analiza, koju predlažem sa Žižekom i još nekim drugim filozofima, analiza političke situacije, a iz aspekta pitanja orijentacije egzistencije politike.

Vaša knjiga o Sarkozyju se na trenutke čita kao manifest. Manifest je i inače česta tema u Vašim djelima, pa i sami ste prije dosta godina napisali manifest za filozofiju i nedavno još jedan. Što je, prema Vama, u manifestima tako privlačno da pišete o njima i da ih sami pišete?
Forma manifesta je suvremena forma, i to zbog situacije u kojoj se nalazimo. U uobičajenoj situaciji razmišljamo o tome da nešto nastavimo. Kad sam bio mlad, recimo, htio sam nastaviti Sartrovo djelo. Tu se radilo o ideji nastavljanja, o nastavljanju djela jedne ključne reference. Danas imamo ideju da treba početi nešto iznovice. Ta nam je zadaća zadana. Ljudima moramo reći da se ne dâ nastavljati sa svijetom takvim kakav jest, da ne mogu nastavljati s egzistencijom takvom kakva jest. Ne dâ se predlagati samo nova forma orijentacije onoga što već postoji. Suočeni smo s globalnom dezorijentacijom, zato moramo početi iznovice – i za taj je početak manifest primjerena forma. I kod Marxa je bilo tako. Zašto manifest za komunističku partiju? Jer je bio komunizam tada na apsolutnom početku i komunistička je partija, da bi se uopće uspostavila, potrebovala manifest. Nakana je manifesta stvoriti ne posvema novu situaciju, nego točku novoga početka.

Vratimo se konferenciji. Očekivali smo više konfrontacije, recimo između Vas i Tonija Negrija. U svojim djelima polemizirate s njim, ne slažete se s njegovim konceptima i u antiglobalizacijskim pokretima, kojima Negri pridaje veliku težinu, ne vidite neku obećavajuću političku snagu.
S Negrijem se apsolutno ne slažem, i to glede niza stvari. No konferenciju nisam zamislio kao polemiku. Moja je ideja bila da treba s predavačima koji se ne slažu sa mnom, i s kojima smo inače u polemici, naglasiti jedinstvo, a ne razdor i razdvajanje. U debatama znam biti veoma oštar, no ovaj mi se put činilo veoma značajnim da nekoliko filozofa, za koje svi znaju da se međusobno ne slažu, ne samo na političkoj, nego i na filozofskoj razini, da tih nekoliko filozofa bude zajedno i nešto kažu o komunizmu, ne želeći pritom nadmašiti jedan drugoga. To je naša pobjeda. 
Kant je rekao da je filozofija bojište. Filozofija je doista veoma zanimljivo bojište, a predstava o filozofima koji se neprestance suprotstavljaju ujedno vrlo stereotipna. Hoću naglasiti novu ideju glede odnosa filozofije i politike, želim artikulirati što je precizno ideja komunizma, kako je možemo razumjeti danas. Jedinstvo na konferenciji ne bismo mogli dosegnuti suprotstavljanjima između Negrija i mene, između Žižeka i Negrija ili između Žižeka i mene itd. Čitamo naime knjige i upoznati smo sa svim tim polemikama. I to je doista velika promjena. Prije toga komunizam je bio kriminalizirana riječ, danas pak najznačajniji filozofi na svijetu zajedno izjavljuju da je komunizam za njih značajan. To je dostignuće. Za suprotstavljanja bit će vremena kasnije.

Različiti filozofi na konferenciji različito shvaćaju komunizam, drukčije razumiju i državu i njezin status. Negri u državi vidi protivnika, Žižek zagovara demontažu države iz nje same, Vi  pak zagovarate distancu spram države. Vjerojatno se slažete da je danas za obična čovjeka nezamislivo živjeti u svijetu bez države?
U 19. stoljeću je bila ideja društva bez države nešto uobičajeno. Mnogo je ljudi prepoznalo patološku prirodu države. Zašto je dva stoljeća kasnije tako nemoguće zamisliti društvo bez države? To je pravo pitanje. Država je bila apsolutno prisutna u cjelokupnom 19. stoljeću, a najlošije pak mjesto u povijesti, prema meni, pripada socijalističkim državama u prijašnjem stoljeću. Sve klasične revolucije u posljednjem stoljeću stvorile su nove države, a ne njezinu demontažu. Riječ je o golemim državama, veoma autokratskim, čak terorističkim, a ne o procesu povlačenja države. Imamo čak stoljeće političkog iskustva opozicije državi, bilo socijalističkoj, kapitalističkoj ili neokolonijalističkoj. Iznova treba uspostaviti ideju – ne apsolutno iščeznuće države, budući da ne znamo što je to, nego ideju da možemo započeti politički proces, a da pritom ne budemo odmah suočeni s pitanjem moći. Pitanje države je značajno, jer pri njoj nije riječ o različitim oblicima moći, nego i o kapitalističkoj ekonomiji, medijima itd. A ponavljam: poanta nije u tomu da želimo živjeti izvan države, nego da možemo započeti politički proces koji ne bi odmah bio zatočenikom pitanja moći. Odatle možemo nastaviti.

Događaj, veoma značajan koncept u vašem djelu, povezan je i s procesima istine. Navodite četiri procesa istine: znanost, politiku, umjetnost i ljubav. Događaj u svakom od navedenih polja stvara istinu koja pripada tom određenom polju. No, zar ne možemo određene umjetničke akcije, recimo umjetničke avangardne pokrete, vidjeti i kao politički događaj? Zar ne može umjetnički događaj obilježiti i druga polja? Kako razlučujete različite procese istine?
To je značajno i teško pitanje. Posrijedi je naime pitanje odnosa različitih tipova istine, procesa istine. Nekoliko sam puta sam  predavao o tomu da danas postoje političke konsekvence umjetničkih kreacija. U umjetničkom polju možemo artikulirati i pitanje države, dakako alegorijski. Državu možemo u polju umjetnosti vidjeti kao reprezentativnu funkciju umjetnosti. Tu nije riječ o mimezisu, o nasljedovanju, nego o reprezentativnoj funkciji. Kreativni momenti suvremene umjetnosti, što ih možemo prepoznati u performansu, instalaciji, body artu i mnogim drugim oblicima, sežu s onu stranu reprezentativne funkcije i možemo reći da idu i u smjeru nove političke vizije. Ta je dakako nejasna, no to mi se ne čini problematičnim. Postoji dakle ozbiljna mogućnost da umjetnički događaj ima konsekvence pri konstruiranju nove političke svijesti.

U svezi sa četiri procesa često se pojavljuje i pitanje zašto ste se odlučili upravo za spomenuta četiri. Zar ne bismo mogli njima pridružiti i još kakav proces istine?
Glede tih procedura nisam dogmatičar. Opstoje dva razloga za četiri procedure: prvi je posvema povijesni i dogmatski; kod Platona, koji je utemeljitelj filozofije, imamo ta četiri procesa. Drugi je razlog da me preostali prijedlozi nisu uvjerili. Višeput su mi predlagali da tim procedurama pribrojim još sport, religiju i mnoge druge stvari. Predugo bi trajalo da idemo kroz sve te inačice, zato ću samo reći da me ti prijedlozi nisu uvjerili, jer ne odgovaraju tehničkoj analizi procesa istina. Ti se pak tiču događaja, organizacije konsekvenca, konstrukcije generičkog niza, pojava novog subjekta. Sve nabrojeno za mene je veoma značajno, i to u ostalim slučajevima ne nalazim. No, kao što je rečeno, ostajem otvorena duha ý

Razgovarala Jela Krečič,

Delo, 21. 3. 2009.