Ljeto 2010

  PJESME
  Alan Pejković
 
 

Poetska simbioza 

 

Pjesnik je mrtav.
Kritičar je objašnjavao ozbiljnim glasom
da je pjesnik stvarao i za buduća vremena ističući njegovu nesumnjivu veličinu.
Pjesnikova supruga se fragmentarno sjećala pjesnikove impotencije
i sasvim se neprimjereno pitala,
koliko često će se kritičar penjati na nju
u ovim izmijenjenim okolnostima.

 

 

Pjesnik prije i poslije

Prije.
Pjesnik je rijetko odlagao knjigu da pogleda vijesti sa nekog ratišta.
Bio je mlad pjesnik i nije bilo vremena za gubljenje.Bio je Werther u stalnom nastajanju
Brzo se vraćao udžbeniku poezije.

Onda.
Pjesnik je trčao naokolo s kalašnjikovim u ruci.
Nesvjestan da se poezija piše na različite načine.
Čekao je da prestane. Čekao je da postane.
Nosio je ruksak pun iskustava koja će jednom postati riječi.

Poslije.
Gledao je CNN. Djeca Gaze su gledala sa ekrana unezvjerenih pogleda.
Uzeo je knjigu poezije. Otvorio je na nekoj strani.

 

Čudo na CNN-u

 

Pilot je mekano spustio padajući avion u rijeku Hudson.
Svih 155 putnika je preživjelo bez vanjskih ozljeda. Svi su se složili da je pilot heroj.
Čudo jedno.

U Gazi, Izraelci danima bombarduju žene i djecu.
Već i ekran je uokviren bijelim fosforom.
Još ima preživjelih Palestinaca.
Čudo jedno.

 

Moj brat

Moj otac je bio šef odjela za vodovod u gradskom Komunalnom.
Bavio se dakle vodom.
Moja mama je rađala moga brata.
Bavila se dakle porođajem.
Ležala je na ginekologiji malog srednjebosansko-kraljevskog grada zvanog Jajce koje se moglo zvati i Titovo Jajce, da je historija drugačije htjela.
Na istoj ginekologiji nije bilo vode danima.
Nije to bila greška moga oca već strukture gradskog vodovoda.
Moj otac je pravio druge greške.
Onda su došla tri dana u kojima se moj brat trebao roditi.
Veliki snijeg je odveo doktore na lokalna skijališta.
Mi nismo narod koji vodi računa o plodovima. Mesojedi smo.
Moj brat se borio protiv gušenja.
Izašao je azuran kao dres talijanske reprezentacije.

U inat, danas teži preko sto kila.