Ljeto 2010

  SAM NA PUČINI

  Miroslav Pelikan
 
 

Potpuno si sam na netaknutoj pučini
Brod leži na staklastoj modrini

Ni najmanji dodir vjetra ne klizi s jedra na tvoje suho, izbrazdano lice
Ponekad staro drvo zaškripi, no kratko i bezbolno

Sada kada si doplovio do kraja, do središta dalekih mora, očekuješ da te snovi polako napuste pretvoreni u bijele ptice
Ne mičeš se napeto osluškujući većinom nepoznate zvukove

More ti nešto govori, upozorava li neznanca ili ga bodri najavljujući zaštitu?
Ne znaš i dalje posve mirno ležeći na samotnoj palubi posljednjeg broda na svijetu

Oči su mi zatvorene, pokrivam i uši, usta, sav sam nijem
Možda me prije završnog sna pronađu smrtonosni virovi i zaplešu sa mnom

Suvišna priča ipak je došla kraju
Polako i mučno, bolno se otkidajući, izjedajući me poput neizlječive bolesti

No, preživio sam, s ponekim dubinskim, skrivenim ožiljkom
Koliko je zbivanja uzrokovala zapamćena priča
A boli

Sretnik sam, njezino je vrijeme isteklo, slobodan sam, oslobođen ali ne i izliječen od mogućeg ponavljanja iste greške

Valjalo bi se osamljenički usidriti u središtu dalekog mora

***

 

U snu me probudio topot kentaura, gledali su me začuđeni netremice širom otvorenih očiju, gledali su me kako sam se opružio na palubi starog, nemoćnog broda i zurim li ili škiljim na jedno oko u njih, čudeći se njihovoj iznenadnoj prisutnosti
Kentauri mi nisu ništa rekli, prolazili su pored mene, a to je svima na pučini jasno, kao da sam odbačeno, neupotrebljivo kameno sidro, pazeći da me ne dotaknu, jednostavno su željeli da ostanem u svom snu na njihovom brodu
Zaklopio sam oči nadajući se kako ih neće biti kad iznova otvorim oči sunčevom pogledu

Što ja radim na njihovom brodu u snu u kojem sve miruje?

***

Sam na pučini
More
Prihvatilo me je i polako  ljulja

Zaspati na kraju svijeta i zaboraviti  priču misterija
More će me očistiti i onako nagog i čistog odvući u ralje morskih tajanstava Istoka, daleko od svih nedosegnutih labirinata Južnih mora

Sreća je otploviti s nadom u srcu, uzdajući se u vjetar i valove
I biti sam na staklenoj pučini mora

***
   
Zapis 5

Čamac miruje na ulju mora
Bez pokreta
Sjedim zgrčen izložen vrelini svjetla
Sve je zaustavljeno
I moje misli i moji strahovi, satjerani u dubine nepoznatog, grčevito uronjeni u slabašno tijelo
Jedva opažam modru boju s rijetkim blijedim linijama

Jedino se užareni krug lagano primiče najavljujući duge sate vreline
U dilemi sam, tko će duže izdržati?
Staro drvo čamca ili istrošeno tijelo?

More će odgovoriti, na njegovoj uspavanoj površini uskoro će se sve saznati

 

***

 

Zapis 6 

Isplovili smo davno s velikim, brzim, oholim brodom, sjajnih vesala, čvrstog jedra, odanih kormila
Otisnuo sam se prema dalekim morima u drugoj godini Kentaura s odlučnom posadom i vjerom u srcu
Preostao sam u malom čamcu u zaboravljenom moru, u moru bez mitova i tajni
Što se dogodilo između dva plovila?

Jedno, dugotrajno putovanje na jug, prema Južnom moru, prema labirintu, putovanje koje traje cijeli život, moj život tragača
Ostao sam posljednji s ponešto nade, no maleni me čamac ne nosi u željenom smjeru, ja, jednostavno plutam kako tijelo mora želi
More šuti, nijemo je na moje brojne upite, ne zamjećuje me jer ja sam Nitko na njegovom vječnom tkivu

Svejedno se nadam kada me natkrile zvijezde u tami,  možda me iznenada probuđena struja iz crnih dubina ipak ponese prema jugu, mada more i dalje neće primjećivati moju muku u skromnoj drvenoj ljusci