Ljeto 2010

  BOSNIACO
  Tarek ELTAYEB
 
 

SAVJETI  MOJE BAKE

Savjeti moje bake kad sam bi mali     
Bili su:
       “Jedi kako valja da porasteš velik.”
       - i porastao sam velik -.
       “pij mnogo vode,
       uveče ne ostaj vani do kasno,
nemoj pušiti, da bi živio duže”.
       Vani sam ostajao do kasno,
 pušio sam,
       i nisam umro.

Jednog dana, u veče moga života
sjedio sam pred televizorom
i vidio kako teške čizme
gnječe i ravnaju svijet
čuo sam beskonačno nabrajanje
onih koji su tek napustili zemlju
gledao sam trku u brzom sahranjivanju.

Od toga dana jedva da ikako spavam.

Na drugom jednom kanalu
iste slike,
morao sam ih podaviti
samo na drugom jeziku
pa još jedan kanal
i još jedan jezik.
A onda su moje oči još ostale
koje su sve to posisale.
Munje su stalno parale moje lice,
i nisam više zaspao.

Reklame između vijesti:
savjetovale su mi
nešto dobro za želudac,
nešto svježe za moje raspoloženje.
Ali kako sam mogao ikako zaspati?
Bako, ostario sam
tih dana,
mora da sam još ostario,
čim sam pomislio
da razumijem,
kako se ti ništavni giganti
spremaju
da preoru čitavu Zemlju
da joj otmu mnogo i mnoge.
Da oni oru čak i kosmos,
samo da bi nas usrećili vijestima
o novim i teškim čizmama
koje ravnaju ovo tlo.

Bako, ja više ne spavam:
Ovdje ovaj apsurdni višak hrane,
ondje glad,
ovdje apsurdni višak vode,
a tamo žeđ
a i ovdje i tamo sve sami višak vijesti!

Bako, niko neće
da razumije te vijesti!
Lica se priljubljuju uz izloge
Ostaju da ondje vise,
njihaju se tamo-amo kao klatna
lica što još požudno
tragaju za čizmama
primjerenim za direktan prijenos.     

 

CRN                      

Prešao sam prekorijeke,
a kad sam stigao na drugu obalu,
bio sam crn.
Viknuo sam svom pratiocu na obali:
“Voda je odlična. Dođi!”
No moja ga je boja uplašila,
i on je šutio.
Zahtijevao sam od njega
da pređe rijeku.
Nešto je promrmljao
a vjetar je donio samo komade njegovih riječi.
Viknuo sam mu
da priđe bliže.
No moga je pratioca plašila moja boja
te me više nije htio slušati,
zaboravio je našu prošlost.

Svake godine idem na tu obalu,
dozivam ga među svim ljudima ondje,
blizu sam odluke
da se vratim k njemu.
No se bojim
da ću pritom
izgubiti svoju pravu boju
i čula svoja.

 

KAFA I VODA                 

Stotinu puta na dan on ponavlja:
“Moram se vratiti. Ovdje milosti nema.
Tamo ima dobrote i topline i…”
Pa zašuti.

Pitam ga:
“Tamo? A gdje je to?”
On pokaže u nekom pravcu.
Lice mu je bezizražajno,
I ne rekne više ništa.

Uzmem ga za ruku.
Sjednemo u kafić
Za sto u mirnom kutku.
Naručim za njega kafu
A vodu za sebe.

S njime govorim arapski
a nalijem vodu u kafu.
On se živcira: “Jesi ti lud?”

Pokušava da vodu
odvoji iz kafe.

Pokušava.

Pokušava da vodu opet
s vodom sastavi.

 

BIK

Bik se ne ruši na zemlju,
zato što je došlo vrijeme
za žrtvovanje,
on se ne ruši na zemlju
od oštrice noža u hramu
ni od kopalja u areni,
ni od prijetećeg sjaja
sječiva
ni od nemilosti
ni od praznovanja ili od buke
ni od krkljanja
onih upravo zaklanih,
ni od pomračenja Mjeseca
posljednje noći
ni od krvožednih pasa,
ni od…
niti od…
Bik se ruši na zemlju,
jer je zaboravio
da bogovi nakon vremena molitve
na kraju bivaju poklani
a onda
budu pojedeni.

 

ZATOČEN U SJENCI    

Idem iza njega,
Zatočen
U njegovoj sjenci.
Ne povraćam,
kako bi on želio.
ne vidim
ko nam ide ususret
i pozdravlja nas.
Krišom odlazim
s prostirke njegove sjenke.
Sunce me peče,
te se vraćam na svoje mjesto.
Ali sam vidio
šta mi je duž puta
on bio sakrilo,
šta mi nije rekao,
uprkos brojnosti njegovih riječi.
Nije mi dao da
Sunce svoje prepoznam.
Odmećem se od
hladnoće njegove sjenke,
od tame.
Stupam u sunčeve zrake.
Stojim toliko
dok on sa svojom sjenkom
ne nestane.
Idem sam
sjenka moja ispred mene
poput kakva bačenog šala.
Prebacujem ga
preko ramena
od straha,
neki prolaznik bi mogao
nagaziti na njega i
biti njime zatočen.
Skrećem u jedan sokak,
širok i otvoren.
Ovdje niko
iza nikoga ne ide.

 

RIJEČI OD OLOVA

Zamisli,
riječi od olova,
popadale na malo, usnulo djevojče
što sretno leži u vrtu.

Otac ju je izgrdio,
jer je upala u svijet snova
i nje poslušala njegove riječi.

Zamisli,
da je to mlado djevojče tako teško
i da svoje povijeno tijelo vuklja
pred sobom
stalno praćena grdnjama.

Zamisli,
da je to djevojče postalo žena,
da je pogrbljena,
da su njeni pogledi upravljeni u tlo.

Zamisli,
kako su tone olova u njenoj glavi,
četrdeset dugih godina,
a cijeli njezin život pogrde
koje je sijeku.

Zamisli ti to!

 

NASUKAN

Nakon što se mladić
nasukao,
more ga je
izbacilo,
njegovo iznureno tijelo ostalo je
da leži između pasa i policijskih čizama.
Njegova je duša još bila na putu,
negdje da stigne na neki oblak.

On ju je otkrio
kad je kasno popodne
sišla do njega.
S jednom rukom
na čelu
pokušao ju je
drugom rukom
odande otjerati,
odvratiti
da sleti u ovu zemlju.

Uzalud

Duša je legla kraj njega,
a psi su
zalajali na nju,
čizma jednog policajca
već je stajala na njoj.

MORE BEZ ZUBA

More bez zuba
još sisa sunce noći
i mjesec dana.

Kad plače,
osuši se,
isušujući ribu
kao kakvu koru,
preobražavajući kitove
u češljeve na pijesku.

Što more više stari,
to mu manje treba
sunca i mjeseca,
prijateljujući sa vjetrom
maštajući o pustolovinama
o gusarima i istraživačima.

Smije se grohotom
izbacuje malo zemlje,
udahne
i proguta jedno ostrvo.
Pa ipak na kraju svoga puta
potone u plavetnilo,
ne spoznavši
razliku između
mora i neba.
Stanjujući se
isušujući se,
umire
more bez zuba.

 

KOKICE I BALONI

Ne mnogo prije no što sam saznao
mislio sam
da su Španci
samo jedanput prošli
pored tvrđave Al-Mahdia.

Taman nakon što sam to shvatio,
vidio sam ih ispred sebe
kako prolaze pored nje
svojim olovnim stopalima
u potrazi za svetim
bikom bez znaka.

Dugo vremena nakon što ovu priču
sasvim svjesno budem usvojio
ima da shvatim
da sirove glave i okrutna srca
do visoka sjaja glade
svoju modernu povijest
vrećicama punim kokica,
šarenim balonima
i brojnim vatrometima.

 

EMIGRACIJA NOĆI IZ DANA

Noć je emigrirala iz neutješnog grada
i ostavila iza sebe iscrpljene dane.
Uzela je svoj Mjesec, svoje zvijezde i otišla.
Grad se radovao svjetlu i
danima ostao budan.
Kad se umorio, nije više mogao naći noć
u kojoj se mogao odmoriti.
Dan je emigrirao iz iscrpljenog grada
i nije u njemu ništa ostavio.
Uzeo je svoje Sunce, svoju buku i otišao.
Nije prestajao nikako da svuda traži
tamu,
koju mu je dodijelilo vrijeme.
Dan se umorio i nije znao
kako i kada i gdje bi spavao.

Preveo: Sinan Gudžević