Ljeto 2010

LUDI KALANDAR (izbor)
Damir Nikšić
 
 

(izbor)

Sarajevo-Stockholm, februar-mart 2010

 

Sulejmanija

Dočekao sam te na vratima hrama.
Širom otvorenim.
Poklonio ti se do zemlje
Zanosnoj i zavodljivoj.
Lijepoj i gracioznoj.
Bio tvoj domaćin i sluga:

Bujrum!

Uđi i pronađi sebi počasno mjesto.
Budi moja kraljica od Sabe,
Ali ne zagledaj!
Ne traži trun!
Ne pospremaj ništa!
Ne čisti!
Ne diži zvjezdanu prašinu!
Ne talasaj!
Ne mijenjaj!

Sve je tamo gdje ja volim da bude
I kako je meni predajom dano.

Uvedi i svoju svitu
Svoje sluge
Obožavatelje

Podigni cijenu svojim čarima
Intonaciju daj pojavi svojoj.

Svi su dobrodošli
Neka jedu i piju
Nek prenoće
Nek prebdiju
Ako hoće.

I na kraju kada ostanemo sami

Ne zateži!
Ne peglaj!
Samo lezi i uživaj.

Ne remeti mir koji još ne osjećaš
Koji ne usvajaš,
Red koji ne poznaješ
Koji ne razumiješ.

Ne prezri ga!
Ne proglasi neredom!
Ne smatraj bijedom
Svisoka.
Odoka.

Ne izruguj se!

Ne komanduj tamo gdje su komande
Milenijumima stare!
Ne sudi onom koji je odavno
Rasudio i presudio!

Ne mijenjaj ono što je po sebi
Ultimativna promjena
Svih vremena.

Ako ne znaš
Onda uči!
Uči!
Uči da čuješ,
Da vidiš
Nevidljive ritmove i harmonije kruga:
Baraka braka i bračnoga druga.
Baraka barka i bračnih voda
Baraka od kamenog poda
Do nebeskog svoda.

Ne remeti
I ne ruši
Baraku na stijeni.

Ipak
Ako se odvažiš,
Ako se osnažiš,
Ako me ne poslušaš,
Ako se ne suzdržiš,
Ako se uzoholiš,
Ako se pobuniš,
Ako se zainatiš,

Ja ti neću braniti
Ja te neću kriviti
Jer ljubav je ova
Što gori u meni,
Ovaj vreli plam
Ova slabost prema tebi
Od samog početka pustošna,
I suđena
Da proguta moj hram.
Da ovu baraku siromaha ljubavi
Pretvori u zgarište,

Ti si samo ta odsudna iskra.

 

Blago

Zakopao sam svoje srce
Da me ne budi više.
Da ne lupa na vrata snova
Da ne kuca na prozore svijesti.

Zakopao sam srce
Lakše se diše.
A s njim i oba oka
Da prestanu to lice
Od sjećanja plesti.

Zatro sam sve puteve
I zameo sve tragove.
Do mog zakopanog blaga
Ni u snu me ništa više
Ne može odvesti.

 

 

Poklon

Mislio sam da si ti ta koja je jaka.
Gorda,
Ponosita,
Odrješita;

Ta koja stupa naprijed
Zna šta radi
Kuda ide
I šta hoće.

Ta koja ošine pogledom
I britkim jezikom
Preko srca baršunasta
Preko duše svilene
Bez milosti.

Zato sam uzmicao
Sklanjao se s puta
Kupio svoje prnje
Vezao pertle
U hodniku
Pokunjen
Povučen
Slomljen i odbačen
Sam sa sobom
Sam u sebi
Ponovo i nanovo.
U korak

Ja sam se prestao gledati u ogledalu.

Moje ogledalo si ti.
U tebi se ogledam,
U tvojoj duši,
U tvojoj utrobi.

Ispred mene ja ne vidim više sebe.

Ispred mene stojiš.
Ponekad se otvoriš,
Ponekad zalupiš.
Ostaviš me samog
Da čekam
Na ledini
Da opet dođeš sebi,
Da opet dođeš meni,
Da strujimo
Jedno kroz drugo
Unutrašnjim dahom
Za kojeg vele da je vječan,

Da koračamo

U korak.

 

 

Ludi Kalandar

Mnogi su narodi i brojni su
njihovi putevi,
I okolni
I prečice.

Svi se jasno vide i svi jasno vode,
Kao potoci
Kao rijeke i rječice,
Njihove pretke i potomke,
Ka istom moru:
Ka ostvarenju,
Ka snu,
Bježeći košmaru,
Opiruć’ se umoru.

Moraš se držati jednog
Ako ikada želiš stići tamo gdje si htjela,
Gdje si se vidjela,
Gdje želiš biti viđena,
U daljini,
Svijetla obraza, uredna,
U najljepšoj haljini.

Ali znaj da će te svugdje dočekati i oni koji žive u mraku
Koji u svjetlost gledaju ispod oka.
Oni što pružaju tamnu pipak-zraku
I u svemu traže trunke i tragove,
Traže dlaku,
Traže sopstvene demone i vragove.

I ti će zraci tame
Da te golicaju i mame.
I naći ćeš se opet na početku,

Jer “dolazak” je iluzija
Sve dok se svijet oko sunca okreće,
Sve dok plodovi rađaju trulež,
Sve dok postoji blato i povratak
I nakon uspona
Silazak.

Dok je vremena
I dok vrijeme teče
Ljudi će proklinjati
Odbacivati svijet
I svijet će proklinjati
Odbacivati ljude.

Ljudi i svijetovi
Prijetiće jedni drugima
I preklinjaće
Jedni druge
Da prihvate
Jedni druge.

Ali ako ti ne želiš biti viđena,
Ako ne mariš biti prihvaćena,
Ako
Onako,
Za svoju dušu,
Želiš vidjeti i uvidjeti,
Onda moraš da se zaboraviš
Da se izgubiš,
Da čezneš da iščezneš,
Da se ogrneš nevidljivim ogrtačem,
Da nestaneš u putevima zamršene arabeske
Na prašnjavim stazama,
Na trgovima gradova,
Uskim bogazama,
Kao ludi Kalandar
Pred čijim se očima otvara,
Svjedočanstvo ljepotama svereda
U svijetu nereda
Koji će da traje sve dok si ovdje -
Samo dok si ovdje.

Moraćeš da siđeš sa piste
I sjedneš za ovaj divan,
Divan i zagledan,
U hladovini
Pod šator mirni.
Bez misli
Bez planova
Na brdu Taboru
U miru i saburu
Ovog roda i naroda
Dobrog plemena bez sekti i klanova.

Čiji je put bolji?
Koji je put najbolji?
Koji da se slavi?
Put koji je po volji
Put iz nevolje
Ili put iz bezvolje?
To su tvrde dumine
Koje dumaju tvrdi dvorovi i carski gradovi.
Kainiti kojima pašu ograde.
Kainiti koje pašu zidovi.

Nama,
Abelitskim nomadima na putu ka iščeznuću,
Nama je svejedno, nama je sve jedno
Jer nemamo kuću,
Ni stan
Niti naš ”Gurbetistan“.

Mi imamo Ghaib-u
Neviđenu.

Mi imamo Kismet
I prelijepi Nigaristan.

Sve je za nas relativno
I apsolutno
I bitno i nebitno.
I hitno
I nepotrebno
Osim brižne ljubavi koja tinja
Tiho kao svijeća.

Srešćemo se u narednom svijetu
Vječnim lovištima,
Gorama i pašnjacima
Kojih se duša prisjeća.
Na našem starom mjestu.
Nemoj da kasniš.
I ne zaboravi ponijeti sa sobom ovu pjesmu.

Do tada
Nema potrebe da se sramiš,
Da se kaješ,
Da se tješiš,
Da odustaješ;
Nemoj da te uvjere
Niti da pomisliš
Kako čitav život griješiš.

Ti sama svom životu
Svojim očima
I srcem
Najbolje svjedočiš.

Čemu biti kivni
Kada smo bez greške,
Bez krivnje i kivnje
Na ovoj obali
Tako mili i laki
Tako stameni i jaki,
Tako predivni?

Čemu težiti nepotrebnoj
I blatnjavoj težini
Kada smo s lakoćom u svježini
Oprani, umiveni?

Rastereti se.
Zbaci jaram i breme
Kojim ovaj svijet trguje.
I truje.

Grešku je izmislilo pravilo,
Snijelo kukavičije jaje u našem oku
Izbacilo iz njega svu radost
I mladost;
Svu našu prirodnu i kosmičku
Rođenu i urođenu
Našu urođeničku
Čednost,
Iskrenost
I dosljednost.

Pravilo su izmislili oni koji se boje slobode
Oni koji se boje ”putovati“,
Koji su na ovom visećem mostu oko stare zvijezde,
Na ovoj krhkoj barci
Na mreži energetskih talasa
Odlučili graditi svoju tešku utvrdu
Svoju tamnicu
Mramorni ideal
I kamenu ploču
Pod kojom sopću,
Ispod koje sikću
Na ludog Kalandara
U Khidrovoj barci
U društvo ”Prijatelja“
Dok ašikuje sa životom,

Sa tobom,

Opijen čežnjom,
Radošću i tugom
Za izgaranjem
Za drugom,

Za svim što traje i prestaje

Kao i ova pjesma.