Ljeto 2010

  Ono što sam vidjela i čula u Rimu
  Ingeborg Bachmann
 
 

U Rimu sam vidjela da Tibar nije lijep, ali je nehajan na kejevima, iz kojih izbijaju obale koje nitko ne dira. Nitko ne koristi teretnjake, smeđe od rđe, ni čamce. Grmlje i visoka trava zamazani su blatom, a u podnevnoj žezi na osamljenim balustradama nepomično spavaju radnici. Nikada se niti jedan nije okrenuo. Nikada niti jedan pao. Spavaju tamo gdje im platane bacaju sjenu i navlače nebo ponad glave. No lijepa je voda rijeke, zelena kao mulj ili plava, već kako je svjetlo obasjava. Treba ići uzduž Tibra, ali ne gledati s mostova koji bi trebali biti putovi za otok. Na Tiberini stanujemo Noantri – mi drugi. To valja razumjeti tako da on, taj otok bolesnih i mrtvih, još od stara vremena želi da na njemu stanujemo i mi drugi, da se njime vozimo, jer on je brod i plovi vrlo sporo po vodi sa svim što je na njega nakrcano, plovi po rijeci koja ga ne osjeća kao teret.
U Rimu sam vidjela da crkva Svetog Petra izgleda manja nego što su njene stvarne dimenzije, ali je ipak prevelika. Priča se da je Bog poželio crkvu koja će čvrsto stajati na stijeni. I ona se sada uzdiže nad grobom svojega sveca koji se upravo otkopava. Tako se dogodilo da je upravo svetac taj koji je ugrožava i slabi. Pa ipak se još uvijek bučno održavaju velike svečanosti s umjetnim plesovima pod baldahinima, a u nišama vosak zamjenjuje zlato. Chiesa granne divozzione poca (Crkva velika, pobožnost mala). Još se uvijek siromašni u svojemu oprezu brinu da crkva ne propadne, a onaj tko ju je osnovao, pouzdaje se u došašće anđela.
U Rimu sam vidjela da mnoge kuće nalikuju na Palazzo Cenci, u kojoj je nesretna Beatrice živjela prije svojega smaknuća. Cijene su visoke, a tragovi barbarstva posvuda naokolo. Na terasama trunu lonci s oleandrima za dobrobit bijelih i crvenih cvjetova; a oni bi htjeli poletjeti jer nisu dorasli zadahu smeća i truleži što prošlost čini življom od spomenika.
U rimskom sam getu vidjela da ne treba hvaliti dan prije večeri. No kad se slavi Blagdan pedesetnice svakome se oprašta godinu dana unaprijed. U jednoj gostionici blizu sinagoge postavljen je stol i serviraju se male crvene ribe Sredozemlja, začinjene suhim grožđem i pinjolima. Starci se spominju svojih prijatelja čija je sloboda plaćena zlatom: no i kada su bili otkupljeni, naišli bi kamioni, i oni se više nikada nisu vratili. Njihovi unuci, međutim, dvije djevojčice, u suknjicama crvenim kao vatra, i debelo plavokoso dijete, plešu među stolovima ne skidajući oči sa svirača. “Svirajte dalje” dovikuje debelo dijete i maše svojom kapom. Njegova se baka počinje smiješiti, a onaj koji svira violinu posve je poblijedio i preskočio čitav jedan takt.
Na Campo de’ Fiori sam vidjela da se još uvijek spaljuje Giordano Bruno. Svake subote, kad se oko njega ruše tezge i ostaju samo cvjećarice, kad se smanjuje zadah riba, klora i trula voća, muškarci odnose smeće što je preostalo nakon što je sve bilo prodano na jedno mjesto i spaljuju ga pred njegovim očima. Opet se diže dim i plamenovi se vrte u zraku. Jedna žena viče, a ostali viču zajedno s njom. Budući da su plamenovi bezbojni u jakoj svjetlosti, ne vidi se dokle dosežu i u kojem smjeru sukljaju. I muškarac na postolju zna to, pa ipak ne opovrgava svoje riječi.
U jednom sam baru vidjela i brojila: mačku sa smiješnim ušima i gotovo golim licem, bijelim nogavicama i džemperom boje meda iz nekog boljeg vremena. Konobara koji je prosuo kavu i kojem su se prelile čašice s aperitivom. Maloga dječaka opasana pregačom koji je prao šalice i nikada nije pošao na spavanje prije ponoći. Goste koji su dolazili i odlazili, i posebice jednog koji bi se uvijek ponovno vraćao i koji je živio od malih gutljaja gorčine.
U Rimu sam vidjela velike vile s prirodnim pinijama i cedrovima, pa i šimširom rezanim u obliku fantastičnih životinja. Na Kapitolu sam vidjela drvo lovorovo i neuništivu divlju travu u Forumu i čula kada trava u sumraku napada zabačene stupove i obrušene zidove, buku grada, prividno daleku, i tiho promicanje automobila.
Vidjela sam gdje počinju ulice Rima, vidjela kako trijumfalno nebo ulazi u grad, nebo koje se ne može provući ni kroz vrata i koje se prostire iznad sedam brežuljaka, plavo od razbojničkih pohoda po obalama Sicilije i puno plodova Tirenskog mora, nebo nepovrijeđeno nakon napada na brigantsku zemlju s Abrucanskih planina i crno od jata lastavica, spašenih letom preko Apenina. Vidjela sam raskošno nebo od hermelina i siromašno nebo od jute i vidjela sam kako njegova ruka u najuzvišenijim trenucima izvodi zlatni rez nad krovovima.
Često sam vidjela da svatko svoju kuću gradi kako mu se sviđa i da nema plana koji bi jednu bolje povezao s drugom nego što to čini puki slučaj i ukus pojedinca. No nema toga ukusa koji bi uspostavio neophodna odstojanja, samotna polja za sunce i sjenu, i nema tog slučaja koji bi ukinuo jednakost kojom težina jednoga zida izražava bestežinsko stanje tornja. Kuće su prikovane u starom platnu; boje na njemu sasušene. Tek kada svjetlo prodre u porozni materijal pojavljuje se boja koju vidimo; smeđa, kadra za svaku promjenu.
U Rimu sam vidjela da sve ima svoje ime i da bi imena valjalo znati. Čak i stvari žele da ih zovemo imenom. Prijestolje Ludovisi (Trono Ludovisi) nije palo s posljednjom okrunjenom glavom. Stupovi su ostatak Venerina hrama – od tog hrama i nijednog drugog. Glava svete Agneze smežurala se, ali se nije pretvorila u glavu kožnate lutke. Nakon mnogih Papa i ovoga nose u nosiljci, a blagoslov glasi urbi et orbi! Porodice nose imena Corsini i Pignatelli, Ruspoli i Odescalchi, Farnesi i Barberini, Aldobrandini…Još se uvijek zovu tako i sada kada u jednom zamku u Campagni beskućnici postavljaju svoje željezne postelje i svoje kante za vodu stavljaju na sarkofage. Zadnji iz ove porodice davno se odselio. U gradu su njegove sobe obložene crnim brokatom; na crnom klaviru svira on svoje kancone plemenitog podrijetla. Kada čuje svoje ime, uplaši se. Drukčije je bilo sa životinjom koja nije jela, nego je u svom vlastitom mesu stvorila građu za legendu kojoj je sama prethodila: vučica.
Vidjela sam da onaj tko kaže Rim još spominje svijet i da se ključ moći sastoji od četiri slova S.P.Q.R. Onaj tko ima formulu može sklopiti knjige. Njihov sadržaj može čitati iz grbova na autobusima u prolazu, na ploči ulaza u kanalizaciju. Ta je formula znak bunara i oporezovanih pića; znak jedinog visočanstva koje je bez prekida vladalo gradom.
Na željezničkoj stanici Termini vidjela sam da se ljudi u Rimu lakše opraštaju nego drugdje. Jer oni koji odlaze kao da onima koji ostaju ostavljaju priznanicu za čežnju. Stanica graniči s ostatkom Dioklecijanova zida i u kontrastu prema novom staklenom zidu, koji kao da lebdi, nejasno se naziru tri čempresa. Klasično je najjednostavnije, pa je ono jednako dobro zastupljeno i u starim i u novim tekstovima.
Onaj tko baca novčić u Fontanu di Trevi da bi se ponovno jednom vratio, boji se da on možda neće biti prihvaćen. No neka bude spokojan. Noću jedan dječak sjeda na rub fontane i zviždi, doziva ostale. Kada su svi na broju, dječak skida odjeću i bezbrižno ulazi u vodu. Mjesec obasjava ovaj prizor dok se on drhteći od hladnoće sagiba i skuplja novčiće. Na kraju opet zviždi i u njegovim se rukama sve valute pretvaraju u srebro. Plijen je nedjeljiv na mjesečini jer dječak izgleda kao Bog u odnosu na druge, koji svoj izgled zahvaljuju jeftinoj odjeći.
Teško je vidjeti ono što je pod zemljom: voda i grobovi. Stepenice vode u dubinu do cisterne koju je vjetar isušio, do bunara natkriljenih kamenom i smještenih u mekano sedreno tlo, do žile kucavice od koje počinju izvori. Putovi se spuštaju u katakombe. Kresnu šibica. Njezin plamen zaustavlja se na simboličnim crtežima. Učas se pojavljuje riba, paun i golub, pa sidro i križ, hrana i piće. Šibica se brzo gasi, a oni koji idu ispred tebe hrle prema gore. Na okuci se jedan zaustavlja i pita: Odakle puše vjetar? Kada me je prošla volja da slušam i razgledam Rim, počeo je puhati šilok i nadjačao buru s planine. Sunce je tada navuklo košulju i sjalo lažnim sjajem. To je vrijeme kada se povećava broj nesreća i kada se lako izgovara ružna riječ. Jer topli vjetar dolazi iz pustinje. Pokadšto se nagoviješta, crvenim pijeskom posipa umrtvljen grad i toliko ga zapuhuje da ovaj posve gubi svijest. Kad puše šilok, on to čini potajice, posred noći, dok mi spavamo u zaboravu. Ujutro pak, oko tri pada rosa. Tko bi se u to doba probudio da navlaži usne!
U Rimu sam u praskozorje s protestantskog groblja gledala preko, na Testaccio, i svu svoju muku bacila tamo. Onaj tko se potrudi otkopati nešto zemlje, naći će tamo ispod muku drugih. Krhotine na Testacciu su bezbrojne, ali neznatne, za groblje koje traži sjenu Aurelijanova zida. Ono sebi prislanja veliki oblak na uho poput školjke, ali čuje samo još jedan zvuk. Tu je “One whose name was writen in water”, a pokraj Keatsovih i pregršt stihova Shellyja. O Humboldtovu sinčiću, umrlom od malarije, ni riječi. Ni riječi o Augustu von Goetheu. Od nijemih slikara Karstena i Maréesa ostalo je svega nekoliko crta, mrlja boje, znalački plava. O ostalim nijemim nikada se ništa nije znalo.
U Rimu sam naravno čula da neki imaju kruha ali nemaju zube, da se muhe lijepe na mršave konje. Da je jednom poklonjeno mnogo, a drugom ništa; čula sam da se onaj koji previše vuče lako kida, i da jedan jedini čvrsti stup drži kuću sto godišta. Čula sam da u svijetu ima više vremena nego razuma, a da su nam oči dane za gledanje.
(1955)

Ingeborg Bachmann, Was ich in Rom sah und hörte, Piper Verlag, Mnchen 1991.

S njemačkog preveo Mario Kopić