Ljeto 2009

  Simbolički izazov
  Umberto Galimberti
 
 

U svojoj knjizi Izvanredno stanje: političko rješenje ili pomilovanje talijanska politologinja Rossana Rossanda opravdano primjećuje da pojam izvanrednog stanja ne znači ''niz nezakonitih provokacija koje su osuđene na prolaznost'', kao što se mislilo u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća i kao što možda još i danas misle oni koji potcjenjuju brojne primjere prijetnji i uvreda upućenih snagama reda. Izvanredno stanje je, tvrdi Rosanda, ''fiziologija živog društva različitih subjekata i interesa u njihovom sazrijevanju, ukrštanju, izbijanjima, padovima i mijenjanju postojećeg''. Međutim, oba određenja izvanrednog stanja ostaju na sociološkoj razini i zato čitaju izvanredno stanje ili kao otklon od pravilnog društvenog zbivanja ili kao fiziologiju koja je u osnovi svake društvene promjene.

Dok definicije ostaju na društvenoj razini, alternativa ''pomilovanje'' ili ''političko rješenje'' ostaje konsekventan izbor što prati dane definicije. No terorizam nije društvena činjenica, nego prekid društvenog sporazuma. Društveni se sporazum, naime, regulira s obzirom na vrijednost razmjene. Terorističko izvanredno stanje prekida vrijednost razmjene i sve premješta u područje simboličke razmjene, gdje u igri nije ugovaranje nego izazov.
O izazovu govorimo kad je ugovaranje ukinuto i sistem može odgovoriti samo smrću terorista ili vlastitom smrću. Silovitost simboličkog je tolika da prekida svaki oblik ugovora što su ga civilizirana društva s mukom dosegla postupnom emancipacijom od primitivnih modaliteta suživota.

Nitko naime ne zna što će moći utržiti u terorističkom činu;  niujednom terorističkom činu nema sporazuma o okvirima i mogućim ekvivalentnim razmjenama. Zahtjevi terorista su jednakovrijedni zahtjevima za radikalnim odbacivanjem pregovaranja. I upravo zbog toga prekidanja društvene norme i dakle prijelaza na simbolički poredak, čija je moć upravo u tome da ne poznaje nikakvu računicu i razmjenu, blokiran je sistem, sistem koji živi, pa bilo i u ravnoteži nasilja, samo od pregovaranja.

Simbolički izazov iznimno je djelotvoran. To su znala već sva primitivna društva. Naše ga tek otkriva, no to može izbjeći činiti čitajući terorizam kao ''otklon'' ili kao ''fiziologiju'' društvenog sistema. Olovne godine (razdoblje terorizma talijanskih Crvenih brigada u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, prim. prev.) nisu ni jedno ni drugo. One su prekid društvenog odnosa, budući da predstavljaju odbacivanje njegovog pravila, koje se izražava u ugovaranju, u pregovaranju, u razmjeni. Kao što piše Jean Baudrillard:

Svaka smrt se lako može iskalkulirati unutar sistema, pa čak i ratna klaonica, ali ne i smrt-izazov, simbolička smrt, budući da ona nema izračunljivog ekvivalenta – ona otvara put nadmetanju koje se ne može okajati drukčije osim uzvratnom smrću. Nema drugog odgovora na smrt, izuzev smrti. To se i zbiva u ovom slučaju: sistem je prisiljen zauzvrat izvršiti samoubojstvo – što na očit način i čini svojim rasulom i očitovanjem nemoći.

Ne kažem da teroristi toga nisu svjesni, no to nije značajno, budući da simboličko ipak djeluje s onu stranu njihove i naše svijesti. Djeluje svagda kad između dvije ugovorne strane nastupi situacija kad jedna od njih nema više ugovorne moći. A to se moglo dogoditi u šezdesetim i sedamdesetim godinama, kad je država nakon gospodarskog čuda i zajamčene socijalne sigurnosti ispunila društvo darovima bez mogućnosti protiv-dara. Već je Nietzsche dokučio suštinu moći u daru bez mogućnosti uzdarja, u tome je čak vidio genijalni potez kršćanstva:

Genijalni potez kršćanstva: Bog koji sama sebe žrtvuje za krivnju čovjeka, Bog koji sama sebe čini otplaćenim, Bog kao jedini koji od čovjeka može odriješiti ono što je za samog čovjeka postalo neodrješivo – povjerenik koji se žrtvuje za svojeg dužnika, iz ljubavi (treba li to vjerovati?), iz ljubavi spram svog dužnika.

Dar rada, dar plaće, dar potrošačkih dobara, dar slobodnog vremena, dar medija i njihovih poruka, sve dakako pod monopolom zakonika koji ne dopušta prigovor. Pa još dar zaštite, sigurnosti, nagrađivanja, društvene participacije, dakako na predviđene načine, no uvijek takve da nitko ne može pobjeći. Kad je sistem na taj način reducirao socijalne subjekte od ugovornih strana na društvene objekte, nagrađene darovima, otvorio je put simboličkom koje protiv sistema okreće samo načelo svoje moći: nemogućnost odgovora.

Društveni sistem je naime izazvan kad je potisnut u situaciju nemogućnosti odgovaranja svojom logikom, logikom ugovaranja, tipičnom za sva društva koja su oslobođena simboličkog nasilja koje je reguliralo primitivna društva.

Složimo li se oko toga da ideološki terorizam nije društveni otklon ili fiziologija društvenog, nego prekid društvenog i njegovog pravila, možemo reći da smo izišli iz olovnih godina, jer ugovaranje ponovno preuzima premoć nad simboličkim izazovom. To se događa sa zakonom o kriminalcima pokajnicima (kriminalci pokajnici, pentiti, su članovi mafije ili teroristi koji su u zamjenu za policijsku zaštitu i promjenu identiteta spremni svjedočiti protiv drugih članova mafije, prim, prev.), gdje smo u određenom smislu svjedoci obnove ugovornih strana i dakle povratka ugovora.

Pritom valja isključiti amnestiju, jer bi ona trebala biti dar koji opet slavi vlast (ona daruje, ne zahtijevajući nešto u zamjenu) i dakle ponovno nudi perverzni mehanizam koji je bio temelj simboličkih izazova. Političko rješenje pak dolazi u obzir ako ne želimo da se društveni sistem spotakne o vlastito nasilje, ne odgovarajući zapravo na izazov kojemu je bio izložen. Ako naime izazov izvire iz oduzimanja političke subjektivnosti u društvu koje je bilo nagrađivano darovima, no istovremeno objektivizirano, može samo još političko rješenje obnoviti subjektivnost što ju je preobilje darova oduzelo.

Sve je to moguće samo ako na događaje gledamo ne samo očima koje ne zastire veo izvanrednog stanja, nego prije svega očima uprtim u istinsku prirodu izvanrednog stanja, odnosno u rađanje simboličkog zbog prekida društvenog odnosa i njegove ugovorne potke. A ta se potka kida kad vlast negira drugog kao subjekt i oduzima mu mogućnost ugovaranja. Tada nastaju simbolički izazovi kao totalni odgovor na nemogućnost ugovaranja.

Umberto Galimberti, Il gioco delle opinioni, Milano 2008.

S talijanskog preveo: Mario Kopić