Ljeto 2010

  MALI VOJNICI - NOVI NARAŠTAJ
  Nermina Kurspahić
 
 

„Za čime je čeznuo svih dvadeset godina, pobogu si brate? Za ovom siromašnom zemljom, za pakošću što u nama živi duže i jače od materinske ljubavi, za neodoljivom potrebom da činimo zlo kad god možemo, za našom divljom turobnošću?... Eto! Sve čemer, sirotinja, glad, nesreća. A ljudi? Gadno mi je i da govorim. A zašto je tako? Ne znam. Možda zato jer smo po prirodi zli, što nas je Bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasno smijati, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile, koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda čudo što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas a mi smo na tom zahvalni... Utjeha je samo što će oni koji budu poslije nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena i pominjati naše dane kao sretne.“              

(Meša Selimović, „Tvrđava“)

U kultnom filmu Bate Čengića „Mali vojnici“, rađenom po scenariju Mirka Kovača, dječaci, siročad iz II svjetskog rata, u vaspitnoj ustanovi predano maltreriraju dječaka plave kose. On voli i životinje, naročito pse (a ostali baš rado ubijaju pse), zna da svira/odtrubi njemačku pjesmu, ima  građanske manire, tih je, pristojan, i po svemu različit od njih samih. Za njega su ostale junoše zaključile da takav drugačiji, nesklon nepodopštinama koje su za ostale bile zakon, može biti samo dijete mrskog neprijatelja - Švabe, kojeg, naravno po naputku tadašnjeg vremena i starijih treba maltretirati, uništiti.

Tako je to bilo u tom umjetničkom djelu, koje je u suptilnim tonovima oslikalo grubu postratnu stvarnost, a preko toga svevremenu psihologiju balkanskih kolektiviteta i njihova zakonomjerja. U, naizgled bezazlenu priču o dječijim nestašlucima ušuškana je sva patologija balkanoida; njihovi atavizmi, skriveni strahovi, ksenofobije i frustracije, zamaskirani tobožnjim junaštvom. U konkretnom filmu „karakterologija Balkanaca“ u znaku je jedne ideologije i jedne dobne skupine. No, u takvom svijetu stoljetne vrednote nikad bitno ne narušava bilo kakva ideologija, vrijeme ili prostor. One su se s koljena na koljeno prenosile među svojtom, hvaleći nasilje, moć i okrutnost, i promovirajući ih kao općeprihvatljive, važne za opstanak i  plemenski poredak. U takvom svijetu odavno već nema mjesta za posebnosti, čak i kad su potekle iz kruga najbližih. Nema mjesta za slabe, obrazovane u kodu univerzalnih etičkih, spoznajnih, vrijednosti, vrijednosti koje su nerazumljive ovdašnjim patrijarsima. Za njih je prihvatljivo samo ono što je uspostavio „nepismeni genij, usmeni praotac nacija“, svejunak, čija se svojstva moraju produžiti, multiplicirati uvijek i svagda, za sva vremena. Pa i onda kada su, samo prividno, ta vremena drugačije ideološki obojena. Tako se uspostavlja sistem jedinstvenog općeg odgoja koji je uvijek „u krajnjem preziru prema svim činjenicama i svoj zbilji“ (Hannah Arendt). U ključu takvih odgojnih mjera, a koje su prepoznate i označene kao: antiindividualističke, nacionalističke, kolektivističke, antikulturne, njihove žrtve nisu dostojne žaljenja. Njima sljeduje prijezir u ratu i hinjeno žaljenje u miru. Zato oni što se sada kao zgražaju nad okrutnostima „naših malih vojnika“, a sami su dio elite koja uspostavlja i održava društveni red i status quo, lažu; nisu iskreni. Jer, baš njima odgovara taj nasilni model ponašanja. On ih održava i produžava.

U međuvremenu ovaj prostor poharao je novi rat, potpuno uklopljen u ovdašnje vrijednosne sustave. Svjedočimo, bio je siroviji i prljaviji od onog svjetskog. Zašto prljaviji, pa zato što je bio balkanski, sa svim „komparativnim prednostima“ koje sazdržava taj pojam. Oni filmski mali vojnici stigli su dakle da odrastu, osmisle još jedan ratni/poratni ambijent, zatruju klimu (društvenu, socijalnu) i stvore sve potrebne uvjete za nova ubijanja i mržnju. I ne samo to, velikom brzinom i sa strašću uspjeli su da osposobe generacije nasljednika. Ti nasljednici isto su tako brutalni, bešćutni, netolerantni, lišeni bilo kakve empatije za drugog, drugačijeg, baš onako kako su ih očevi, bivši „mali vojnici“ naučili. Ovaj odgojni  „(ne)red“, a koji su uspostavili svi pređašnji „mali vojnici“, i prenijeli ga sadašnjim naraštajima vojnika, čini „neku vrstu kauzalnog reda“, na način kao što se dešava kod, recimo, Pueblo-Indijanaca, o čemu je pisao Elias Canetti. Tako, kaže Canetti, ono što su posijali preci tih Indijanaca (kiša), dospije kao plod (kukuruz) u liku djece. Time su očevi osvojili prostor za nesmetan opstanak istog genetskog materijala. A njih su predano odnjegovali i usadili prapreci za sve buduće naraštaje bioloških nasljednika.

I zato djeluje neiskreno sada kada se bivši „mali vojnici“ čude nad zločinima svojih potomaka. Čude se kao kad vide da su novi naraštaji „malih vojnika“ spremni pretući, zatući, zaklati svakog mrskog drugačijeg dječaka, staricu, djevojčicu, a da ne spominjemo pse i mačke. Tobož su iznenađeni i mobiliziraju se u nastojanju da prevaspitaju, kazne naše „male vojnike“. Uzaludni je to ljubavni trud, rekao bi Shakespeare. Ništa od toga dok je uzor živ i zdrav, i uvijek isti. Kao, htjeli bi prevaspitati mladce, a da pri tom sebe ne oštete. Nemoguće, uvjerili su se mnogi. Sve dok se ljubav za svoje naraštaje, a koja podrazumijeva naučavanje mladaca da valja samo svoje, ne univerzalizira. Dok se ne dozvoli da se maknu iz sebičnog ćorsokaka, u kojem je sve svoje dobro, a sve tuđe loše i zlo, koje treba zatući. Sve do tada trpjet ćemo nasilje svih budućih „malih vojnika“.