Proljeće 2010

  Ukidanje monarhija
  William Stoddart
 
 

I – Silazni trend u islamskome svijetu

 

            Nije tek puka slučajnost to što je očigledna degeneracija islamskoga svijeta, koja se odigrala tokom druge polovine XX stoljeća, koincidirala sa svrgavanjem monarha mnogih islamskih zemalja i njihovim smjenjivanjem predsjednicima, “pukovnicima,” i/ili diktatorima, bilo onim sekularističkim ili fundamentalističkim.

            Otomasko carstvo je već krajem I svjetskog rata bilo ukinuto. Nakon II svjetskog rata, a posebice nakon 1960.-ih i poslije, sasvim novi duh — ogorčen, buntovan, ikonoklastičan, i kulturno i duhovno osiromašen — izdigao se i proširio cijelim svijetom, uključujući i islamske zemlje. To je bilo doba oznamenjeno masovnim pokretima, surovim interkulturalnim i interreligijskim sukobima, i nečovječnim “etničkim čišćenjima.”

Tabela 1. Svrgnuti islamski monarsi

zemlja monarha

titula

ime monarha

godina rođenja i smrti

svrgnut

Albanija

Kralj

Zog

1895.-1961.

1945.

Irak

Kralj

Faisal II

1920.-1965.

1952.

Egipt

Kralj

Fuad II

1952-

1953.

Tunis

Beg

Muhammad VIII al-Amin

1881.-1962.

1957.

Jemen

Imam

Muhammad al-Badr

umro 1996.

1962.

Libija

Kralj

Idris od Sanusija

1890.-1983.

1969.

Afganistan

Kralj

Zahir Šah

1914.-2007.

1973.

Perzija

Šah

Mohammed Reza Pahlavi

1919.-1980.

1978.

Tabela 2. Postojeći islamski monarsi

Zemlja

titula monarha

ime monarha

Maroko

Kralj

Mohammed VI

Jordan

Kralj

Abdallah

Saudijska Arabija

Kralj

Abdallah Abd al-Aziz

Malezija

Kralj

Mizan Zainal Abidin

Bruneji

Sultan

Hassan al-Bolkiah

 

 

 

 

(kao i nekoliko emirata, kao što su Kuvajt, Oman, Katar, i drugi.)

 

II – Koncept kraljevstva

Za Ibn Halduna, kraljevstvo je oblik oblik vladavine koji proishodi iz prirode, i koji je stoga odlučen Božijom voljom.    
Titus Burckhardt: Fez, City of Islam. Za potpunu raspravu naravi kraljevstva, zasnovane na prirodnoj podložnosti i zavisnosti, vidi stranice 26-29.

Zakon hijerarhije

Svjetopogled na kojem je bila zasnovana srednjevijekovna kultura - i kojem se Danteova Božanstvena komedija nadaje poput završne sinteze - prepoznavao je hijerarhiju kao najveći od svih zakona, prema kojem se svaka stvar u postojanju izvodila, u skladu sa stupnjevima, od svog Božanskoga Stvoritelja. Svaka stvar u postojanju ima svoje vlastito počelo, u smislu da je simbol nečega što počiva na razini višoj od njezine vlastite. Sa kršćanske tačke gledišta, ovaj zakon se izvodi iz doktrine Utjelovljenja Božije vječne Riječi, jer, kada čovjek ne bi bio udaljena slika Božija, Bog nikada ne bi preuzeo ljudski oblik.

Hijerarhija je jedinstvo koje se objavljuje u mnoštvu; ona je uraznoličenje koje se, bivajući kvalitativne a ne kvanitativne naravi, ne rasparčava. Svaki zasebni element, u skladu sa svojom posebnom prirodom i položajem, ostaje biti izrazom jednog sveobuhvatnog poretka - baš kako i svjetlost koja, iako izražava svoj puni spektar boja kada se prelama kroz prizmu, ostaje uvijek biti jedincata u svome unutarnjem izobilju. 

Titus Burckhardt: Chartres and the Birth of the Cathedral, poglavlje naslovljeno “Church, Kingdom, and Art”.

Akvinski

            U pogledu hijerarhije, Sv. Toma Akvinski piše: “...uzrokujući razlikovanje među stvarima radi savršenstva cjeline, ista Božanska Mudrost uzrokuje i nejednakost. Svijet ne bi bio savršen, kada bi u njemu postojala samo jedna razina dobrosti.”
           
Res Publica

            Naziv republika sam po sebi nema negativne konotacije. Latinski izraz res publica jednostvano znači “javna stvar”. Također se može zapaziti da je i Platonova Politeia konvencionalno i valjano prevođena kao “republika.” Potom tu je i Rimska republika, sakralnoga porijekla, koja je bila daleko primordijalnija od Rimskoga carstva koje je nakon nje uslijedilo. Tek nakon Francuske revolucije, 1793. godine, riječ “republika” poprima svoje sekularno, destruktivno, i antiaristokratsko značenje.

 

“Kralj kraljeva i Gospodar gospodara”

            U našem dobu, mnoge su zemlje (kao što je naznačeno u spiskovima predočenim u ovom članku) “napredovale” do statusa repulike, ove ili one vrste. Međutim, dr. Martin Lings jednom prilikom je rekao da će “kraljevstva imati posljednju riječ.” Kada je bio upitan zašto, odgovorio je: “Zato što Bog nije predsjednik!”

 

III – Silazni trend u kršćanskome svijetu

Napomene usporedne onima koje smo načinili u ovodnome odlomku ovog članka mogle bi se, mutatis mutandis, načiniti i u pogledu onih kršćanskih zemalja koje su izgubile svoje monarhe. Francuska, 1793., i Rusija, 1917., snažno su prokrčile put! Na kraju I svjetskog rata, pala su dva velika monarhijska carstva: Prusko (protestantsko/Hohenzollernsko), Austro-Ugarsko (katoličko/Hpsburško), i Tursko (islamsko/Otomansko).

Evo kršćanskih zemalja koje su prestale biti monarhije tokom II svjetskog rata:

Tabela 3. Svrgnuti kršćanski monarsi

Zemlja

titula

ime

godina rođ. i smrti

svrgnut

Rumunija

 Kralj

Karol II

1934.-1970.

1940.

Mađarska

 Regent

Horthy

1868.-1967.

1944.

Srbija

 Kralj

Petar II

1934.-1970.

1945.

Bugarska

 Car

Simeon II

1937.

1946.

Italija

(Kralj

Victor Immanuel

1869.-1947.

1946.)

 

 Kralj

Umberto II

1904.-1983.

1946.

Grčka

 Kralj

Konstantin II

1940.

1973.

 

Posebno je žalosna činjenica da su, po svršetku II svjetskog rata, i Italija i Grčka izgubile svoje monarhe, skoro pa nesretnom slučajnošću, moglo bi se reći, udruženom, naravno, sa zlom voljom neprijatelja koji na takve prilike uvijek čekaju.

U mnogomu blagodareći Franku obnovljena je katolička burbonska monarhija u Španiji.

           
Tabela 4. Postojeći kršćanski monarsi

Pravoslavni

Katolički

Protestantski

 

Španija

Ujedinjeno Kraljevstvo*

 

Belgija

Nizozemska

 

Luksemburg

Danska

 

Lihtenštajn        

Švedska

 

Monako

Norveška

*(također Kanada, Australija,  New Zealand, i mnoge druge zemlje Commonwealtha)

 

IV –  Druge postojeće monarhije

Tabela 5. Hinduističke monarhije

Nepal

 

Indijske države

razvlašćene indijske radže i sultani

Tabela 6. Budističke monarhije

Japan

 

Sijam (Tajland)

 

Kambodža

monarhija koju je obnovio Prince Norodom Sihamoni 2004. god.

Tibet

razvlašćeni Panchen Lama i Dalai Lama

 

Dobro je znana činjenica da je rapidno ubrzavanje procesa propadanja — koje svoje korijene ima u kršćanskom svijetu, a koje se proširilo posvuda — počelo 1960.-ih godina prošloga stoljeća. Ovdje ukazujem na tri stvari: “beatlesi,” “hippici,” itd., II vatikanski koncil, i danas posvuda šireća manija “političke korektnosti.”

 

V – Pojašnjenja

Monarsi u danas postojećim kršćanskim monarhijama možda zadržavaju par rezidualnih ovlasti, ali oni su, u suštini, ceremonijalni predvodnici država; efektivna moć nalazi se u rukama premijera, kojeg uglavnom biraju članovi parlamenta. Stoga se može pitati: kakva je korist od ceremonijalnog monarha koji ne posjeduje efektivnu moć?

Prije mnogo godina, pri svojoj posjeti Engleskoj, Frithjof Schuon je rekao: “Čovjek odjednom osjeća da se nalazi u monarhiji.” Kada je bio upitan da li čisto “konstitucionalna monarhija” ima ikakvu zbiljsku vrijednost, odgovorio je empatičkim “da.” Jasno je bilo iz njegovog odgovora da je time uzeo u obzir duboki simbolizam monarhije kao zbilju od stanovite važnosti i značaja.

Voćka se poznaje po svojim plodovima, a plodovi Francuske revolucije, Ruske revolucije, i mnogih otužnih “islamskih” revolucija, veoma snažno naznačavaju nemudrost ovih iznenadnih svrgavanja dotičnih monarha. Nije samo “islamskih” to što bi se trebalo staviti ovdje pod znake novoda, nego također “Francuska” i “Ruska”; jer nije Robespierre taj koji oznamenjuje ono što je tipično francusko, nego Sv. Bernard od Clairvauxa i Sv. Ivana Orleanka; ili iznova, nije Lenjin taj koji oznamenjuje to što je tipično rusko, nego Sv. Serafim od Sarova i Sv. Jovan od Kronstadta; i također, mnogi žalosni “islamski” uzurpatori ne oznamenjuju to što je tipično islamsko, nego Kur’an i prakse i izreke Muhammedove.

Suvremene predrasude u pogledu monarhije su velike. Organi javnog mnijenja podigli su neprestanu kampanju omalovažavanja monarha (bili oni budističkog, kršćanskog, ili islamskog porijekla) koji i danas postoje.

Ovaj članak ne ulazi u pitanje neizbježne razvaline između pojedinačnog nositelja funkcije monarha (koji može imati ozbiljnih osobnih nedostataka) i svete funkcije monarhije kao takve, s njezinim duboko ukorijenjenim simbolizmom i njezinom doktrinom duhovnog autoriteta i vremenske moći (odnosno “Crkve i Krune,” kako se na to ukazuje u kršćanskim zemljama). Neki nositelji funkcije monarha možda su uspjeli ispuniti njezine zahtjeve u adekvatnoj mjeri; drugi su, možda, posrnuli. Usprkos svemu, monarh, ipak, posjeduje ono što se u teologiji naziva “blagoslovom položaja.” To je usporedno “blagoslovu stanja” kojeg uživa svećenik. Isto bi se moglo primjeniti i u slučaju liječnika, koji je položio Hipokratovu zakletvu.

Monarh je odgovoran pred Bogom. On je odgovoran bilo kršćanstvu, islamu, Zakonu Manua, ili nekom drugom objavljenom Zakonu. Kraljevi drevnoga Izraela svoju privrženost su iskazivali svetome Zakonu. Kada monarh pogriješi, narod pati; u slučajevima tiranije, narod se moli Nebu za olakšanje. Nasreću, Biblija nam osigurava da Magna est veritas et prevalebit (“Istina je velika i ona će pobijediti”). Pravda, kao i istina, jest “kćerka vremena” — ponekada dugog vremena, ali Istina će na kraju pobijediti. “Reforme” mogu biti, ali do “revolucija” ne smije doći (barem ne u suvremenom smislu ove riječi).

Kao primjerni monarsi, mogu se navesti Sveti Louis, Kralj Francuske (kršćanski monarh), Saladin (muslimanski monarh), i Ašoka (budistički monarh).
           

 

S engleskog preveo: Asim Delibašić