Proljeće 2010

  Revolucija ruke što daje
  Peter Sloterdijk
 
 

Na početku svih gospodarskih odnosa, smijemo li vjerovati klasicima, počivaju samovolja i lakovjernost. Rousseau u znamenitoj uvodnoj rečenici drugog dijela Rasprave o podrijetlu i osnovama nejednakost među ljudima iz 1755. godine daje potrebno objašnjenje: "Prvi kojemu je, nakon što je ogradio neko zemljište, palo na um reći – 'ovo je moje!' i našao na lakovjerne (simples) ljude koji su mu povjerovali, ustvari je osnivač građanskog društva (société civile)". 

Prema tome, ono što nazivljemo "gospodarskim životom" počelo je tako što je netko uspio postaviti uvjerljivu ogradu i što je ograđeni teren autoritativnim govornim činom stavio sebi, gospodaru ograde, na raspolaganje: Ceci est à moi. Prvi poduzetnik jest onaj tko je prvi uzeo – prvi građanin i prvi lupež. Njega je neizbježno pratio i prvi javni bilježnik. Tako nešto kao što je obrada tla koja daje višak vrijednosti jest pred-ekonomska "djelotvorna radnja" (Tathandlung) koja se ne sastoji ni od čega drugog osim sirove geste prisvajanja. Bez pristanka "lakovjernih" koji vjeruju u valjanost prvog uzimanja, posjedovno se pravo ne bi dugo održalo. 

Ono što počinje kao zauzimanje, zapečaćuje se unosom u katastarske knjige – ponajprije samovolja, a potom blagoslov legalnog priznanja. Prema tome, tajna se građanskog društva krije u naknadnom posvećenju inicijative koja u sebi nosi nasilje. Kada je posrijedi početna pljačka što će se kasnije pretvoriti u pravni naslov, najvažnije je biti prvi. Tko je kasno stigao, toga će život kazniti. Tko živi s pogrešne strane ograde, taj ostaje siromašan. Siromašnima se svijet pričinja mjestom na kojem je ruka drugog sve uzela još i prije no što su oni prispjeli na poprište. 

Samovolja kao pretpostavka gospodarstva 

Rusoovski mit o rađanju građanskog društva iz zauzeća zemlje ostavio je snažan dojam na čitatelje u političkoj moderni. Marx je bio toliko impresioniran izvornim postavljanjem ograde da je pokušao čitavu ranu povijest "kapitalizma" svesti na takozvanu prvotnu akumulaciju, na zločinačku samovolju nekoliko britanskih zemljišnih veleposjednika kojima je, kako je mislio, palo na um ograditi goleme površine zemlje i pustiti tu pasti velika krda kapitala s krznom – a što je prirodno podrazumijevalo da su prethodno otjerali ranije posjednike ili korisnike te zemlje. 

Kada je Marx kasnije svoju teoriju gospodarstva vođenog kapitalom razvio u obliku Kritike političke ekonomije, učinio je to na temelju slutnje, inspirirane Rousseauom, da čitavo gospodarstvo počiva na pretpostavci predekonomske samovolje – upravo na onoj inicijativi nasilnog ograđivanja iz koje je, nakon puno međukoraka, proistekao aktualni vlasnički poredak građanskog društva. Prve inicijative beati possidentes jednake su izvornom zločinu – one nisu ništa manje do ponavljanje prvotnog grijeha na polju vlasničkih odnosa. Čovjek je doživio pad čim je privatno vlasništvo izdvojeno iz zajedničkog. Taj se pad nastavlja u svakom sljedećem gospodarskom činu. 

Popravljanje početne nepravde
 

Takav način gledanja na stvari nalazi se u osnovi modernog habitusa pomanjkanja poštovanja važećeg prava (habitusa karakterističnog za marksizam, ali ne samo za njega), napose najgrađanskijeg među pravima, prava na nepovredivost vlasništva. Svatko tko vjeruje da je kadar prozreti "opstojeće" kao rezultat jednog početnog neprava, automatski će prestati poštovati pravo. Budući da se vlasništvo, tako promatrano, može svesti na izvornu "pljačku" iz difuznog zajedničkog imetka, tada sadašnji vlasnici trebaju računati da će jednoga dana u sferi politike doći na red korigiranje tako nastalih odnosa. Taj će dan svanuti kada "lakovjerni" prestanu to biti. Tada će se oni sjetiti "zločina" koji je počinjen postavljanjem prve ograde. Ispunjeni prosvijećenim revolucionarnim elanom, krenuti će rušiti postojeće ograde. 

Nakon toga će politika morati zajamčiti nadoknadu štete za ono što je većini oduzeto tijekom prve raspodjele: općem će biti vraćeno ono što su prvi privatni uzimatelji prisvojili. U osnovi svakog revolucionarnog pomanjkanja poštovanja nalazi se uvjerenje da naposljetku nema nikakvog značaja to što sadašnji ''legitimni'' vlasnici nisu isti oni od jučer. Od pomanjkanja poštovanja do razvlaštenja samo je jedan korak. Sve avangarde objavljuju da je neophodno iznova obaviti preraspodjelu svijeta. 

Lupeži na vlasti
 

Na ovoj pozadini lako je razumjeti zašto su sve "kritičke" ekonomije nakon Rousseaua morale biti samo opće teorije krađe. Gdje su lupeži na vlasti, makar oni već odavna postali upravljači, tu realistička ekonomska znanost ne može biti drugo nego nauk o kleptokraciji imućnih. Teorijski gledano, taj će nauk objasniti kako to da su bogati oduvijek i oni koji vladaju: tko je u početnom uzimanju zemlje zgrabio, taj će i u kasnijem uzimanju moći biti među prvima. 

Iz političke perspektive, nova znanost o "ruci što uzima" objašnjava zašto se realno egzistirajuća oligarhija može prevladati samo povratkom na početno uzimanje. Tako je na scenu stupila najmoćnija političko-ekonomska misao 19. stoljeća, ona koja je, zahvaljujući sovjetskom eksperimentu od 1917. do 1990, sudjelovala u definiranju prethodnog stoljeća: ta misao artikulira kvazi-homeopatsku ideju da u slučaju izvorne krađe od strane nekolicine od pomoći može biti samo ćudoredno opravdana povratna krađa od strane mnogih. Kritiku aristokratske i građanske kleptokracije, koju je začela Rousseauova slutnje puna početna teza, preuzelo je radikalno krilo Francuske revolucije; preuzelo ju je s ogorčenim oduševljenjem iz kojeg je iznikla pogibeljna sveza idealizma i ressentimenta. 

Već je kod ranih socijalista gotovo značilo: vlasništvo je krađa. Mladi Marx je u početku bio jako naklonjen anarhistu Pierre-Josephu Proudhonu, koji je skovao ovu zloglasnu frazu i tražio, u spisu o vlasništvu iz 1840. godine, ukidanje starog poretka i zasnivanje proizvođačkih saveza u kojima neće biti uprave. Dobro je znano da je Marx, nekoliko godina kasnije, kada je okrenuo leđa prudonističkoj inspiraciji, iznio zahtjev da se priroda problema vlasništva i eo ipso fenomena krađe, ispita dubljim zalaženjem u njezine temelje.  

Gospodarstvo kao kleptokracija
 

Marx je i kasnije u klasičnom tonalitetu pomanjkanja poštovanja iznosio parolu "eksproprijacija eksproprijatora", ali to se tada više nije svodilo na ispravljanje nepravde koja je učinjena u pradavno doba. Štoviše, taj marksistički postulat, oslonjen na mudro konfuznu teoriju vrijednosti, smjera na ukidanje pljačkaških odnosa koji se svakodnevno obnavljaju u sustavu kapitala. Ti odnosi navodno određuju da se "vrijednost" svih industrijskih proizvoda neprekidno nepravedno raspodjeljuje: za radnike samo egzistencijalni minimum, a za vlasnike kapitala višak vrijednosti. 

Iz Marxove teorije viška vrijednosti proizašla je plodna teza formulirana na polju kritike vlasništva. Kada ona sve obasja, tada vidimo kako je buržoazija, iako je de facto proizvođačka klasa, zapravo iz temelja kleptokratski kolektiv čiji modus vivendi zaslužuje prijezir, i utoliko više što se službeno poziva na opću jednakost i slobodu – između ostalog i na slobodu sklapanja ugovora prilikom ulaska u proizvodne odnose. Ono što se utvrđuje u pravnoj formi slobodno sklopljenog ugovora o razmjenskim odnosima između poduzetnika i radnika nije ništa drugo do još jedan slučaj onoga što je Proudhon nazvao "opresivno vlasništvo". 

Otuda put vodi ravno do one krađe viška vrijednosti koja navodno postoji svuda gdje postoji dobitak na strani kapitala. Plaćanje je nadnice uzimanje pod izgovorom davanja; nadnica je krađa odjevena slobodnom, pravno reguliranom razmjenom. Samo zahvaljujući ovakvom moralizatorskom tumačenju temeljnih gospodarskih odnosa mogla je riječ "kapitalizam" postati izraz kojim se u politici netko napada i izraz koji se sistematski razumije kao pogrdan. 

Kredit kao pokretač
 

On danas ponovno na takav način kruži. Kapitalizam se razumije kao nastavak feudalne eksploatacije robova i kmetova sredstvima moderne, odnosno buržoaske eksploatacije onih koji primaju nadnicu. To je ono što se kaže tezom da se "kapitalistički" gospodarski poredak pokreće bazalnim antagonizmom kapitala i rada – tezom koja u svom sugestivnom patosu počiva na pogrešno predstavljenim odnosima. Naime, pokretač modernog načina gospodarenja ne treba tražiti u igri u kojoj su kapital i rad suprotstavljeni. On se krije u antagonističkom odnosu povjerenika i dužnika. Moderno gospodarstvo pokreće skrb kako vratiti kredit – i u pogledu te brige kapital i rad se nalaze na istoj strani. 

Ipak, u ovim danima financijske krize bulevarski tisak piše: kredit je duša svakog poduzeća, plaće treba otplaćivati posuđenim novcem – a samo u slučaju uspjeha, i iz zarade. Profitni nagon je epifenomen dugovanja, a faustovski nemir neprestance živog poduzetnika nije ništa drugo do psihički refleks zbog kamatnog stresa. 

Kapitalizam i država 
 

No podvala da je "kapital" samo pseudonim za nezasitnu pljačkašku energiju živi sve do Brechtove sottise (budalaštine, prim.prev.) da pljačka banke nije ništa u usporedbi s osnivanjem banke. Tu vidimo još nešto: u analizama klasične ljevice kaže se da je na onaj tko je na vlasti vazda lupež i da nema maske koje će to prikriti, i da nije važno koliko se poduzetnici trse izaći u susret onima koji rade za njih. Glede "građanske države", prema ovom tumačenju, ona ne može biti ništa više nego sindikat za obranu dobro znanih "vladajućih interesa". 

Nema neke svrhe sada nabrajati razne zablude i pogrešna razumijevanja koja su, na crti od Rousseaua preko Marxa do Lenjina, svojstvena avanturističkim konstrukcijama oko načela vlasništva. Ovaj potonji je pokazao što se zbiva kada se formula "eksproprijacija eksproprijatora" prevede iz sfere sektaških traktata u sferu terora državne partije. Njemu treba zahvaliti za nenadmašni uvid da usud kapitalizma, kao i njegovog navodnog protivnika, socijalizma, neminovno ovisi o načinu kako je uobličena moderna država. 

Čudovište koje usisava novac
 

I doista, moramo pogledati kakva je današnja država ako nas zanima dokle je u svojem umijeću stigla "ruka što uzima". Da bismo točno razumjeli razmjere današnjeg nečuvenog nadimanja države potrebno je podsjetiti se historijskog srodstva između ranog liberalizma i začetaka anarhizma. Oba je pokreta nadahnjivala odveć varljiva vjera da ulazimo u eru slabih država. Liberalizam je težio minimalnoj državi koja će svojim građanima upravljati gotovo neosjetno i ostaviti ih na miru da rade svoje poslove, a anarhizam je na dnevni red stavio čak i zahtjev za potpunim odumiranjem države. 

U oba je postulata bilo živo očekivanje, tipično za 19. stoljeće i njegovo mišljenje koje je slijepo za sistem, da će pljački u dogledno vrijeme doći kraj. Jedni su vjerovali da će se to dogoditi putem već zakašnjelog razvlašćivanja onih koji su neproduktivni i samo isisavaju novac od drugih, to jest razvlašćivanja plemstva i klera; drugi su vjerovali da se pljačka može zaustaviti rastvaranjem (Auflösung) poznatih društvenih klasa na male krugove u kojima neće biti otuđenja i koji će sami konzumirati ono što proizvedu. 

Iskustvo je dvadesetog stoljeća pokazalo da logika sustava ide i protiv anarhizma i  protiv liberalizma. Koga zanima što danas doista radi "ruka koja uzima", taj bi trebao ponajprije pogledati najveću uzimajuću moć modernog svijeta, danas ostvarenu državu poreza, koja se sve više postaje dužnička država. Preduvjeti da to razumijemo de facto se nalaze pretežno u liberalnim tradicijama. U njima se na uznemirujući način brižljivo notira kako se moderna država tijekom stotina godina polako preoblikovala u golemo čudovište koje guta i troši novac. 

Oduzimanje porezom na dohodak
 

To se preoblikovanje događa ponajprije basnoslovnim proširenjem zone oporezivanja, pri čemu nije od najmanjeg značaja uvođenje progresivnog poreza na dohodak – poreza koji zapravo nije ništa manje do funkcionalni ekvivalent socijalističke konfiskacije, uz jednu značajnu prednost što se postupak može ponavljati iz godine u godinu, barem u slučaju onih koje cijeđenje od prethodne godine nije uništilo. Da bismo na pravi način shvatili koliko su danas dobrostojeće klase tolerantne prema porezima, možda bismo se trebali prisjetiti da je kraljica Viktorija, kada je prvi put porez na dohodak u Engleskoj podigla na pet posto, razmišljala nije li time prijeđena granica drskosti. U međuvremenu smo se odavno navikli na stanje u kojem šačica uspješnih gospodarstvenika puni više od polovicu nacionalnog budžeta. 

Zajedno sa šarenom listom postignuća i isisavanja, koji se uglavnom tiču potrošnje, javlja se jedan fenomenalan ishod: posve izgrađene poreske države uzimaju polovicu ukupnoga gospodarskog uspjeha svojih produktivnih slojeva za fiskus, a oni koji su time pogođeni ne pribjegavaju najplauzibilinijoj reakciji, antifiskalnom građanskom ratu. To je posljedak političke dresure u modernom društvu zbog koje bi svaki ministar financija u apsolutizmu mogao puknuti od zavisti. 

Peter Sloterdijk, Die Revolution der gebenden Hand, 2009.

 

 S njemačkog preveo: Mario Kopić

Tekst u integralnom obliku sa bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka".