Proljeće 2010

  Jezički vidici evroorijentalizma
  Mirt Komel
 
 

Evroorijentalizam i jezičko pitanje. Koncept ''evroorijentalizam'' se s jedne strane oslanja na Saidovu i njime poduprte studije o orijentalizmu, a s druge strane na novije studije Balkana, koje su ispostavile potrebu za istovremenu distancijaciju i rekonceptualizaciju Saidovog koncepta samog. Kako pokazuju novije studije, balkanizam postaje ekvivalent za jedno specifično polje istraživanja, koje još bolje nego Bliski istok predstavlja ''unutrašnjeg drugog'' Evrope. Ako je Said Bliski istok definirao kao ''intimnu stranost'' Evrope i na toj osnovi konstituirao polje svog istraživanja, onda su novije studije o Balkanu svoje polje istraživanja konstituirale kroz definiciju ''vanjske unutrašnjosti'' ili ''strane unutrašnjosti'', da bi prikazale  kako orijentalizam i balkanizam nikako nisu ista stvar.
Geopolitički je ''evroorijentalizam'' moguće ograničiti na područja širenja Evropske zajednice, dakle na istočnu i jugoistočnu Evropu, međutim predstavlja polje koje se zbog društveno-političkih i kulturnih razloga postavlja kako ''izvan'' Evrope tako i ''unutar'' Evrope (prije svega ''ne-zapadne'' države bivšeg istočnog bloka, doduše ne-članice EZ, ali zato kandidatkinje, odnosno 'države-pristupnice' EZ). Ukratko, evroorijentalizam cilja na polje, koje jeste ''evropsko'' (u parametrima evropskog geopolitičkog samo-shvaćanja) a u isto vrijeme i ''orijentalističko'' (u parametrima evrocentraliziranog, zapadnog, na EZ usmjerenog pogleda), dakle ''evroorijentalističko''.
U temu evroorijentalizma se dotični prispjevak namjerava uključiti iz vidika jezika, jer kako je jezik bez sumnje veliku ulogu igrao u konstituciji modernih nacionalnih država, tako i danas, kada je – kako se govori - moderna nacionalna država u krizi, igra važnu ulogu u konstituciji nadnacionalnih instanci novog doba, u ovom slučaju Evropske zajednice. Stare evropske kolonijalizme monarhijsko-feudalnog tipa obično zamišljamo kao putovanja mačeva i vatre, popraćenih križem i… jezicima kolonizatora, koji su u kolonijama igrali odlučujuću ulogu koliko mač, vatra i križ. U postkolonijalnoj situaciji širenja Evropske zajednice, kad je mač zamijenilo pero kojim se potpisuju (politički ali i trgovački) ugovori, i dok je križ još daleko od toga da nestane, igra jezik, po našoj postavci, ključnu ulogu.
Ako se za početak naivno upitamo što je evropski jezik par excellance, koji od evropskih jezika prevladava u EZ-u, dobijemo barem dva, u određenom pogledu kontradiktorna odgovora: s jedne strane odgovor glasi ''ni jedan'', jer su ''svi jezici EZ jednakopravni'' (dakle ''istovažeći'') – a s druge strane je prilično jasno (u odnosu na političke, privredne i naučne govorne i pisane prakse, koje se izvode kako na ravni institucija EZ, tako i na međunarodnoj ravni) da je među svim evropskim jezicima upravo engleski onaj koji prevladava.
Primjer Lisabonskog ugovora, naročito 47. član zaključnih odredbi poglavlja posvećenog ''zajedničkim sigurnosnim i vanjskim politikama'' (Chapter 2, Specific provisions on the common foreign and security policy. Title VI, Final Provisions, Article 47), daje jasan primjer paradoksa te vrste: tekst s jedne strane tvrdi da je ugovor napisan na svim jezicima država-članica i da tako  postoji 27 unikatnih primjeraka (čuvanih u Republici Italiji, koja se mora pobrinuti da svaka članica dobije svoju kopiju ugovora) i pritom su svi (nacionalni) jezici (na kojim je napisano 27 primjeraka ugovora) ''jednakovrijedni'' – '' the texts in each of these languages being equally authentic'' – a istovremeno je Lisabonski ugovor napisan na engleskom jeziku, koji je, jasno, skupan svim državama – članicama.
Upravo tu ''skupnost'', taj commonplace, kako je engleski commonlanguage EZ-a, u nastavku  namjeravam pretresti i preispitati, jer se tu, po mom mišljenju, nikako ne radi o pragmatizmu (u smislu, trebalo je jednostavno ''izabrati'' jedan jezik na kojem ćemo se sporazumijevati).
2.
Vladajući jezik je jezik vladajućih. Ako sada sebi postavimo malo manje naivno pitanje, naime u čemu se sastoji ta „jasnost“, koja privilegira engleski jezik, na to ni u kom slučaju nemamo pripravnih odgovora na dlanu, što je, barem za Althussera, znak da smo već preuzeli „ideologiju vladajućeg jezika“. Argument, da bi ulogu koju igra engleski jezik mogao odigrati i bilo koji drugi jezik (u smislu: ''mogli bismo govoriti ovaj ili onaj, sasvim svejedno je koji jezik, samo da imamo neki zajednički jezik sporazumijevanja''), obori se ako ne drugdje onda upravo na točki faktičnosti: činjenica, da ne govorimo ''bilo koji drugi jezik'' nego upravo engleski, već unaprijed ruši bilo koji 'što ako bi…'' scenarij. Ali da bismo uopće mogli misliti jednu takvu ideologiju, koja ''spontano'' privilegira engleski jezik, ne smijemo se zadovoljiti prostim odbacivanjem ''što ako bi…'' argumenata, već, upravo suprotno, sve te ''što ako bi…'' scenarije moramo produbiti i pritjerati do kraja.
    
Često se špekulira, naročito na području naučne fantastike (koja seže od novela preko filmova pa sve do kompjuterskih igrica, koji bi bio ''službeni evropski jezik'' (a u nekim megalomanskim slučajevima i '' službeni svjetski jezik'') da je u drugom svjetskom ratu pobijedila Njemačka ili da je Rusiji uspjelo preplaviti kako stari (Evropu) tako i novi (Ameriku) kontinent: taj jezik bi bio ili njemački ili ruski, ali ni u kom slučaju ne bi bio engleski. Problem s NF, ili bolje, s njenom publikom, jest u tome da ne vidi realitet koji joj stoji pred nosom i da upravo tu stvarnost, koja je okružuje, nije sposobna kritizirati iz pozicije NF postavljenih scenarija. Činjenica, da je nacifašistička Njemačka (i njene saveznice) bila poražena, iz vidika jezika ne svjedoči samo o tome da njemački nije prevladao kao vladajući jezik, nego – taj banalni fakt se često izgubi iz vida – da ako imamo poraženu, onda imamo i pobjedničku stranu, čiji jezik na kraju krajeva jeste preuzet.
Razlika nije samo nijansa: naravno da je razlika u tome da li neki jezik prihvatiš dobrovoljno ili zbog represije, ali to još uvijek ne briše osnovnu poantu: ako kao moderni „Evropejac“ („evropski državljanin“, dakle državljanin bilo koje države-članice EZ – kako glasi definicija evropskog državljanstva u Lisabonskom ugovoru) prošetaš bilo kojim većim aerodromom u Evropi, na natpisima koji te vode od terminala do terminala vidjet ćeš kako govore engleski i francuski (jezike pobjedničkih strana u ratu) a nikada njemački, španjolski ili talijanski, osim kada se radi o ''domaćim'' aerodromima tih jezika. Ako kao državljanin bilo koje evropske države stjecajem okolnosti stigneš do Bruxellesa, do prijestolnice evropskog parlamenta i ukoliko tamo imaš posla s evropskom birokracijom ili politikom (što je danas uostalom jedno te isto) – govorit ćeš ili engleski ili francuski jezik. Ako, i taj zadnji ako nije toliko mogućnost koliko je nužda, kao državljanin bilo koje evropske države imaš posla s državljanima drugih evropskih država, vrlo brzo ćeš shvatiti da je ne samo ''službeni'' već i ''spontani'' jezik u EZ-u engleski; ne samo u politici već također i prije svega u poslovanju, kulturnim djelatnostima, obrazovanju a najočitije u pragmatičkim situacijama, prilikom susreta pripadnika dva jezika, koji ne poznaju jezik jedan drugoga, te spontano preuzmu engleski kao skupni, common jezik.
Pitanje je svakako sljedeće: da li je ta sveprisutnost engleskog kao common language EZ-a, života i djelatnosti unutar parametara EZ-a, nešto što je ''spontano'' izraslo iz ruševina drugog svjetskog rata i što se isto tako ''spontano'' upotrebljava kao lingua franca EZ? Ili je rezultat više ili manje sistematske politike širenja EZ, koji, na kraju krajeva, uprkos svom prividnom pluralitetu, teži određenoj hegemonizaciji?  Ukratko, upravo tu je i naša teza, da li na tu prevlast engleskog jezika u evropskom prostoru možemo gledati kao na nešto, što producira i reproducira vladajuću ideologiju EZ-a, dakle na vladajući jezik gledati kao na jezik vladajućih?
Mislim da je, barem u ishodištu, potrebno prihvatiti i jedno i drugo: ono, što bi trebalo značiti ''spontano'' usvajanje engleskog kao općeg evropskog jezika, treba razumjeti kao posljedicu sasvim pragmatičkih razloga sporazumijevanja, ali istovremeno ne zaboravljati ni to da sama upotreba engleskog sa sobom nosi jednu sasvim određenu socijalnu i političku povijest i učinke. Evroorijentalizam označava cjelokupno područje ''bivšeg istočnog bloka'' i kao takvog ga je moguće ''jezično'' definirati te ograničiti upravo iz perspektive Zapada.
Uzmimo banalni primjer: Rade Šerbedžija može u filmovima hollywoodske produkcije igrati kako Srbina tako i Hrvata, Poljaka ili Rusa – iz perspektive Zapada su jezičke razlike između likova koje impersonalizira  Šerbedžija samo nijanse u akcentima, jer su jezici koji se govore od područja bivše Jugoslavije pa sve do Baltika, na kraju krajeva, iz filološke perspektive indoevropskog, svi ''slavenski jezici''. A korijeni tog skupnog denominatora ''slavenski jezici'' nalaze se u jednoj sasvim određenoj nacionalističko-filološkoj tradiciji, koja nacionalni identitet povezuje s („nacionalnim“) jezikom. Da bi se dokopali tog vidika evroorijentalističke predstave – predstave, koja sve ''jezike EZ'-a' (nacionalne jezike država–članica EZ) postavlja na jednu stranu kao ''evropske jezike'', a sve druge jezike, dakle jezike država-pristupnica EZ-u, na drugu stranu, kao ''neevropske'' – moramo se osvrnuti prema nacionalnoj prošlosti (i sadašnjosti) modernih evropskih nacionalnih država.

3.
Evrocentrizam i nacionalizam. Za potrebe dotičnog prispjevka pokušajmo skicirati povijesni kontekst u kojem se dešava ono što H. Arendt naziva ''zatonom moderne evropske nacionalne države'' (upor. Arendt, 1996: 271), koji možemo povezati s nastankom ideje o ''ujedinjenoj Evropi'' odnosno jednostavno o EZ kao o jednoj nadnacionalnoj instanci: s jedne strane se čini da zasluge za presezanje starih nacionalizama, koji su igrali odlučujuću ulogu u užasima drugog svjetskog rata, pripadaju upravo EZ-u, a s druge strane se čini da se ti nacionalizmi ustupanjem država u EZ samo još okrepljuju i da nema izgleda da će nestati, dok romantične ideje o ''evropskom'' državljanstvu problem više zamagljuju nego što ga rješavaju ).  
 U tom procesu ne radi se ni o kakvom paradoksu: kako precizira M. Velikonja u svojoj knjizi Evroza, radi se o pojavi evronacionalizma, gdje stari nacionalizmi idu s rukom u ruci s ''novim evrocentrizmima'': ''u samom jedru tvorevine nacionalnih država pripadaju – (…) – etničko, kulturno i vjersko čišćenje, nasilna nacionalna hegemonizacija, asimilacija i prisilna preseljavanja (bogatstvo Evrope, između ostalog i njena raznolikost i multikulturnost, pojavljuje se tek kasnije, nakon što se je u stogodišnjim procesima čišćenja i asimiliranja nacionalno, vjerski, politički i kulturno razdijelila)'' (Velikonja, 2005: 93).

Tekst u integralnom obliku sa bilješkama i navedenom literaturom možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"