Proljeće 2010

  AFRIČKE PRIDOŠLICE: (NE)SIGURNOST U DISKURSU EVROPSKE IMIGRACIJSKE POLITIKE
 Marinko Banjac
 
 

Opšta (medijska) slika dolazećih afričkih ilegalnih imigranata na obale Evropske unije zapravo je slika njihovog spasavanja. Značajan je već standardizovan kadar: imigranti su tu, pred vratima (odakle su došli ostaje više ili manje nepoznanica; kraj ili odakle dolaze se najviše uklapa u grupni simbol »Afrika«), i pošto nije vjerovatno da će se vratiti, potrebno im je krenuti naprijed. Pri tom akt budućnosti Afrikanaca istovremeno znači prognozu problema, na koje se evropske države odazivaju  spasavanjem tamnoputih izbjeglica sa malenih brodova. Kao dokaz da je budućnost Afrikanaca ozbiljan problem, mediji obično još pokažu snimke neizdržljivih  uslova u privremenim kampovima na obalama evropskih država.
Preko portretisanja akcije u kojima osposobljeni i opremljeni spasioci tik pred potopom isprazne prenatrpane brodove, konačan ishod refleksije skoro neizbježno je  jednak ovom: svaka priča se ne završava tako srećno, tragedije sa smrtnim ishodom u takvim razmjerama su stalno moguće. Direktna intervencija, spasavanje očajnih pridošlica i pomoć u prvim hitnim kampovima na obalama Evrope bi se mogli razumjeti kao dokaz da zapadna društva nisu sebični i nijemi posmatrač patnje, koja ne bi željela pomagati ili ne bi htjeli shvatiti avanturu u koju se upuštaju Afrikanci. U toj slici istiniti pasivni promatrači su upravo imigranti, koji u vlastitoj patnji i teškim trenucima slijede svoj cilj. Njihov pogled, držanje tijela i radnje su te koje odaju nevjericu konkretne situacije u kojoj su se našli. I taj pogled nam daje osjećaj krivice i samilosti.
Samilost prema žrtvama je način kako izbjegnuti neizdrživom pritisku tog pogleda, i zato postoji uvjerenje da pridošlice treba razumjeti, shvatiti njihove probleme i omogućiti im dostojan boravak. Pomagati im, nuditi im skrb koju trebaju. Ali ipak, u tome je potrebna opreznost. Evropska imigracijska politika je usmjerena, prije svega, na obuzdavanje ilegalnog doseljavanja, što znači da je nezakonite pridošlice potrebno zaustaviti i zabraniti im naseljavanje na starom kontinentu. Naslovi u štampanim medijima i međumrežju puno o tome govore: Odbrana Evrope pred imigrantima, Gambija - nova fronta u migracijskoj trgovini. Takođe, u nedavnom izvještaju za javnost koji je objavila Evropska komisija, izjava komesara Jacquea Barrota, zaduženog za područje slobode, zaštite i pravosuđa, istakla je potpunu dvojnost. Tako su, sa jedne strane, imigracije evropska mogućnost za privredni razvoj i prosperitet, pri čemu pridošlice treba poštovati i biti prema njima tolerantan. S druge strane se iznosi oštar stav kako nije dozvoljeno nikakvo popuštanje nezakonitim imigrantima. Ukoliko ih se ne diskredituje već time da su »na drugoj strani« zakona, protiv njih se  usmjerava militantna retorika...
 
Imigracija je za Evropsku uniju prilika i izazov: ukoliko  se sa njom pravilno upravlja, bogatstvo je  za naše društvo i privredu. Države članice u Evropskoj uniji moraju djelovati u Evropi bez unutrašnjih granica, na osnovi  grupne vizije. To je preduslov  za zakonito upravljanje imigracijama  i integracijom,  kao  i  za borbu  protiv  nezakonite imigracije  u poštovanju univerzalnih vrijednosti, kao  što su  zaštita izbjeglica, poštovanje čovjekovog dostojanstva i tolerancije.
 
Praktično je nemoguće da ne izađe na vidjelo isključujuća dvopolnost, koja se pojavila u gornjim rečenicama. Postoji određena istovremenost, uporednost dviju dijametralnih pozicija: postoji težnja  da se pomogne pridošlicama, ali se u istoj mjeri zahtijeva postavljanje brana. Preko militantnih trupa se jasno kaže da tolerancija ima svoju granicu. Oštra granica ne demonstrira samo to da je regulisanje  migracijskih tokova nužno, već da se interveniše u pitanje sigurnosti. U već pomenutoj izjavi za javnost Evropske unije, govori se o tome da je jedan od važnih stubova na kojem bi se morala temeljiti evropska grupna politika imigracije upravo područje sigurnosti. To je gesta obrata, jer se na ideji univerzalnih vrijednosti tolerancije uporedno stvara potreba za nadzorom imigracije. Sugeriše se, i čak ostvaruje strah pred imigrantima, koji su kao takvi portretisani kao prijetnja,  ne-sigurnost.
 
 1. Da li je primjer primjeren uvodu? (uvod)
 
Zašto primjer umjesto uvoda? Možda se ne odnosi na zamjenu, jer primjer nastupa kao uvod. Razmisliti, znači treba, ne o umjesto, nego o na mjestu. Tako, zašto postaviti primjer umjesto uvoda? Razlog bi bio pragmatične prirode. Primjer učinkovito privuče čitaoca u štivo; unutra ga povuče i potopi, istovremeno mu pokaže šta je centralna tema teksta. Primjer može biti orijentacijska tačka, s kojom čitalac može razumjeti raspravu u daljnjem tekstu. Zatim, da li je opis svakodnevene situacije korisna smjernica, koja će po izvršenoj analizi djelovati kao konkretni, partikularni dokaz u dalje stvarno apstraktnom tekstu?
Te opcije čitaocu nije moguće oduzeti, mada taj primjer umjesto uvoda ima drugu, možda značajniju funkciju. »Praktični« primjer ne adresira »odistinitog -svijeta-udaljene« teorije zato, da bi čitaoc štivo lakše shvatio. Nije predstavljen zato da bi pokazao da teorija i praksa nalaze kontakt. Primjer na tom mjestu nam se čini primjeren jer nije pasivno oruđe, već aktivni element koji vodi teoriju. Ne ostaje na svom mjestu, već je u okviru sledećeg teksta cijelo vrijeme u kretanju. Tu je upravo zato da ga pomjeramo, da  tekst pretresamo kroz promatrajuće uglove, te da ga postavljamo u ulogu dekompozitora i rekompozitora obrađivane suštine. Teoretsko je oruđe, koje osvjetljava strukturu teksta. Njegova aktivna sila je istovremeno određen oblik retroaktivne sile, koja pokazuje nešto čega u samom polazištu nije bilo moguće vidjeti. U njemu je plodan, generativan paradoks: primjer se nalazi ispred teksta, mada se po čitanju teksta unazad osmišljava i kreira suštinsku vrijednost pročitanog. Odnosi se na antihermeneutičku lekciju, gdje u suštini nije važan kontekst koji bi služio za razumijevanje detalja. Pojedine karakteristike su te koje označavaju i određuju cjelokupnu perspektivu i u tom smislu detalj kontekstualizira kontekst.
Suštinska rasprava sljedećeg teksta je podijeljena u dva dijela, koja su među sobom prepletena i povezana i zato je važno da ih, uprkos podijeljenosti, shvatimo kao druge u drugoj suštinski prožete jedinice. U prvom dijelu postavljeno je  pitanje imigranata, koji su u preovladavajućoj slici koncipirani kao prijetnja Evropskoj uniji, evropskom redu, evropskoj privredi itd. Zanimaće nas na kakav način se uspostavlja takva slika ilegalnih imigranata i kakvi su principi po kojima djeluju kao opasnost. Pored toga, svrha prvog dijela članka je shvatiti kakvu funkciju ima u diskursu imigracijskih politika opasnost. Pri tome će teoretska refleksija biti usmjerena ka dvjema tezama. Prvo, opasnost predstavljena preko imigracijskih politika je »planski« stav vlasti. Strukture vlasti Evropske unije  u tom smislu nužno trebaju takvu vrstu tehnologije vlasti, jer na taj način ostvaraju lično postojanje. Drugo, ukoliko vlast demonstriranjem opasnosti utvrđuje položaj, to joj nikako nije dovoljno; svoj autoritet preko opasnosti mora utemeljiti kroz praksu i strategiju u okviru koje pojedinci vlastiti položaj vežu za grupnost kao organsku cjelinu. Poenta je da vrebajuća nesigurnost predstavlja konstituirajući element određene grupe i istovremeno neotklonjiv element preko kojeg određeno društvo mora naći vlastitu suštinu.
U drugom  dijelu sadržaja ćemo zaključke iz prvog dijela refleksirati preko Foucaultova koncepta biovlasti. Pri tome će u središtu biti razmatranje kako pretpostavljena opasnost zahtijeva odaziv kroz prizmu pitanja zaštite, kroz koncept sigurnosti. Pokazaćemo - i na taj način nadgraditi tezu iz prvog dijela - da predstavljanje nesigurnosti ili opasnosti nije samo jednostavan potez vlasti. Teško bi bilo (samo) tvrditi da je to as iz rukava, kojeg vlast uvijek može izvući. Tehnike vlasti su kompleksnije; upravo to ćemo preko biopolitike pokušati pokazati. Svrha drugog dijela sadržaja je, tako, analizirati kako vlast preko pitanja zaštite djeluje, na kojoj ravni se nalazi, od kuda se napaja njena moć. Pri tom tvrdimo da su imigracijske politike jedna od tehnologija sebstva, gdje se pojedinci konstituišu samo preko termina prožete nesigurnosti.

2.   Imigrant: opasnost

Službena imigracijska politika Evropske unije je uvrštena u grupu odgovora na sigurnosnu problematiku (Bigo, 1994; Huysmans, 2000). Bjegunci i njihov dolazak su u tom smislu shvaćeni kao stvaranje zaštite, kao sila koja podiže ili bar potkopava pokrenutu postojeću zaštitu. Fraza »tvrđava Evropa«, kada govorimo o imigracijama, možda na prvi pogled i jednostavnoj logici govori ono što želi reći. Granice stare cjeline su zamišljene kao branik, unutar kojeg je stabilna okolina, unutra su ljudi sigurni, ali istovremeno znaju  sve vrijeme, kada su unutra, znači, da postoji nešto svana. To je upozorenje koje stalno okružuje tvrđavu i koje nije moguće odstraniti, bez obzira koliko jako to žele oni koji su unutra. Tvrđava je, na kraju krajeva, postavljena zato da brani, da sprečava ulazak vanjskoga, koji je to upravo zato jer oni koji su unutra shvataju ga uvijek kao vani. Sveprisutnost vanjskog nije moguće odbaciti, jer je konstitutivni dio unutrašnjeg. Uprkos tome je nepodnošljivo da imigranti koji dolaze izvana očigledno uspiju načeti naoko uspostavljen red toga što je unutra. To je takav dodatan element koji još više zaoštrava jedro potencijalnosti. Svakodnevni dolasci migranata su eksces, prognoza skorašnjega sasuća pretpostavljene idile tih koji su unutra. Implicitno je imigrant zato kontrapol zaštite, predstavlja ne-zaštitu, ili, drugim riječima bjegunac znači prijetnju.
Tada  se postavlja pitanje, zašto je status imigranta redukovan kao prijetnja? Otkud im podijeljena potencijalnost, kroz koju se prikazuje opasnost, neprestano sad-sad, ostvarenja onog što se predviđa kroz potkopavanje sigurnosti i razbijanja »normalnog« stanja? Dolazeće imigrante moramo u tom okviru razumjeti čak kao okrenutu temporalnost. Valovi pridošlica su jasni, nije ih moguće ignorisati. Vidimo i znamo da imigrantski tok nije moguće prekinuti. Upravo to neposredno polje vidljivosti govori o tome da imigranti dolaze. Sve je jasno, interpretacija nije potrebna. Upravo očiglednost, taj »čisti« dokaz pred našim očima se mora desiti da bi konačno unazad realizovao opasnost. Invazija ne-sigurnosti mora prodrijeti u jedro toga »unutar«, da se može opasnost uopšte razmatrati.
Zanima nas i o tome slijedi refleksija, zašto su imigranti instiktivno i istovremeno, u svoj svojoj potencijalnosti, još-ne aktualizovana opasnost? Opasnost koja je sa svakim danom i sa svakim čamcem, koji pristane na obale Evrope, bliža svojom ispunjenju.  Prije nego što odgovorimo na to pitanje, smisleno je ocrtati na kakav način se uspostavlja imigracijska politika Evropske unije kao sigurnosna dilema. Odnosi se na razmatranje koje su strateške linije, preko kojih se u posljednjih dobrih pedeset godina transformisani evropski politički prostor uključio u skup politika, to jest u grupno upravljanje azilske politike i imigracijskih tokova.
Grupa autora (gledaj npr. Huysmans 2006, Ole Waever 2002), tvrdi  da se po završetku hladnog rata razumijevanje sigurnosnog pitanja u međunarodnoj okolini veoma promijenilo. Neosporna kriza ograničene problematike se pojavila prije svega radi neposrednog gubljenja doktrinalnih i strateških sadržaja u njenom okviru, uključujući »klasično« vođenje rata, vojnih povezivanja, sprečavanje mogućih oružanih napada itd. Ukoliko je bilo znanje o sigurnosti više ili manje vezano za područje vojske i odbrambenih aktivnosti,  po promjeni odnosa u međunarodnom sistemu se pojavio jaz, koju su strukture vlasti morale ispuniti. Koncept zaštite se morao pokriti i preuzeti nov objekt kojim se može baviti. Ispražnjenih identiteta područja tako nije moglo ostati: ukoliko su željela  opstati, ona su morali u sebe uključiti nova polja upravljanja.
U tom svjetlu su migracijski tokovi postali sve aktualnije pitanje, koje je potrebno proučiti kao potencijalni konfliktni element unutar država, a takođe i u međunarodnoj okolini (cf. Weiner, 1992). Imigranti i bjegunci nisu bili odjednom identifikovani kao potencijalni rušilački element unutar stabilne okoline, već su  u preovladavajućem diskursu postupno označeni kao rizična grupa i predmet straha. Pridošlice bi trebali predstavljati nesigurnost, koje treba da kao katalizator sprže konflikt između države iz koje dolaze i države  kojoj su namijenjeni. Upravo tako bi predstavljali opasnost političkom sistemu i kulturnoj okolini gostujuće države. Istovremeno ih je moguće i  shvatiti  kao socijalni i privredno opterećujući problem (Huysmans, 2006: 47 - 51) koji na jednoj strani djeluje kao razorna sila sistema, a na drugoj strani kao sila kontinuiteta i očuvanja postojećeg. Zato je diskurs zaštite stalno dramatizovan, predstavljen kao tematika koja neprestano zahtijeva pozornost, neprestano ponavljanje i obnavljanje uzoraka koji ih održavaju. Tako kako ga  vlast želi i rješava sa vanrednim mjerama (Buzan et al., 1998: 26). Dolar (2004: 123) opaža, da je to nacrtni ulog vlasti. Naime, sa ekscesivnom i spektakularnom vidljivošću realizovane opasnosti sve manifestacije vlasti okružene su nevidljivom opasnošću i to im omogućava odgovarajući autoritet. Najveći učinak odvraćanja se izaziva time kada se upotrebljava najveća vidljivost gdje su u igri fantazmatski učinci sa brižljivo upotrijebljenim priborom, zatim masovno izvođenje realizovane opasnosti.
Stapanje migracijskog pitanja sa pitanjem sigurnosti (securitisation of migration) se nikad ne materijalizira u praznom prostoru. Nema vakuumske okoline, gdje bi bila neka opasnost ili nesigurnost »istinita« i kao takva  bila univerzalno priznata, već je stalno produkt specifičnih društveno-političkih odnosa. Bigo (2002: 65) tako tvrdi da je takav diskurs produkt instrumenatlnih prijema i već ograničenih mnogovrstnih manifestacija vlasti, administrativnih praksi i sa njim povezanih analitika sigurnosnih problematika. Ali kako smatra Dolar (2004), opasnost, koja leži u srži autoriteta i vlasti, ima svoj pravi medij u jeziku, u različitim modalitetima njegove upotrebe, koji su diskursi. Ukoliko nema vlasti bez podrške u diskursu, takođe nema ni diskursa bez reference na opasnost, koji uzdržava autoritet.
           Tvrdimo, dakle, da je imigracijska politika nekakva gesta, kojoj vlast služi kao predstavljanje opasnosti. Stalno je prisutna, tu i sada, mada istovremeno neizmjenjiva i neizreciva. “Ohranjenje nevidljive opasnosti, ohranjenje i nevidljivosti, ohranjenje njene potencijalnosti je jedno od glavnih učinaka vlasti.” (Dolar, 2004: 120). Vlast mora stalno djelovati tako da drži opasnost u stalnoj pripravljenosti. Mora uzdržavati graničnu tačku, jer stalno postoji ta potencijalnost, koja se može iz opasnosti preoblikovati u katastrofu ili bar teško iskustvo. Pri tom imigrant, koji dolazi na obale Evropske unije, ne treba dodatna objašnjenja. Očigledno je da djeluje kao neposredan i viđen prikaz »istinitosti« opasnosti. Opšte uvjerenje je nekakvo ovakvo: ukoliko veza treba grupnu imigracijsku politiku kao kontrasilu toj nesigurnosti, niko ne može tvrditi da je problem zanemarljiv. Imigranti su opasnost ukoliko ih takve stvara upravo evropska imigracijska politika. To je jedan od ključnih elemenata koji konstituiše i uzdržava pridošlice u smislenim okvirima pred-aktualnosti, istovremeno ih određuje sa stalno unaprijed odloženoj opasnosti. Kao što smo već rekli, stalno novi odgovori i strategije za rješenje problema migracija dovode do pretpostavke o još većoj prijetećoj nesigurnosti.  Politike su dakle te koje opasnost uspostavljaju. Osmišljavanje dolazećih migranata kao nesigurnosti, opasnosti, imanentno je od vlasti i zato je opasnost migranata opasnost vlasti.
           To je takođe tačka, gdje je vlast možda najučinkovitija. Vlast ne prijeti neposredno, mada uprkos tome to mora vršiti, ukoliko želi održati svoj autoritet. Mora kreirati atmosferu da bi iskazala svoju moć, mada je neposredno u potpunoj mjeri ne ostvaruje. Eksplikacija ovoga se ne iscrpljuje (pre)brzo, jer bi moć vlasti ubrzo nestala ukoliko se njen autoritet ne bi temeljio na stalnom prognoziranju ostvarenja opasnosti. Opasnost može djelovati takođe na velikoj, kompleksnijoj ravni, pa je zato vjerovatno učinkovitija. Kako kaže Dolar (2004:126), »vlast postaje organizirana kao odbrana pred nevidljivom opasnošću, opasnošću koju predstavlja neki sveprisutni protivnik. Vlast se sama predstvlja kao žrtva, žrtva nevidljivih opasnosti, kojoj ne preostaje ništa drugo nego da se brani«. Kako se opasnost brzo širi, tako vlast mora odreagovati; te se zato na sveprisutnost prve odazove tako, da je takođe sama sveprisutna. Opasnost uspostavljena kao suprotan pol autoritetu, na taj način legitimiše izvođenje vlasti. Još više, “vlast, koja je sama ugrožena je vlast koja može preći svoje granice, u ime sigurnosti  svoje zaštite koje se želi riješiti i to upravo sa pričom navodne mržnje, koje ih služe u životu”  (Dolar, 2004: 130). Zar to ne radi upravo Evropska unija? Imigracijske politike su shvaćene kao pristup zaštite. Migracije znače sigurnosnu dilemu evropskih država, imigranti su tretirani kao da predstavljaju prijetnju zaštiti. Doseljenici su stavljeni u poseban položaj, u stanje izuzetka. Nekako su potisnuti van reda (zakonskog, vrijednosnog itd.) društva, u koje su upali. Mada, to sa druge strane ne znači da su izvan autoriteta koji ih je isključio. Suprotno, vlast i sila zakona se ohranjuju baš u relaciji sa tim vanjskim ( Diken, 2004).
          Funkcija opasnosti nije samo u tome, da održava vlast, već je važno  da je naše shvatanje imigranata kao rizične grupe osnovano na shvatanju države (ili bilo kakavog drugog oblika politčkog prostora) kao tijela, kojeg je potrebno zaštiti. Tako veza imigranata i nesigurnosti, koju bi donijeli sa sobom, nije osmišljena samo kao načinjanje funkcionalnog integriteta i neovisnog identiteta političke jedinice, istovremeno je tu stalno politička aktivnost, koja zahtijeva jednakost i autonomnost grupa.
       Stabilnost identiteta određenog političkog prostora ili grupe je ta koju je potrebno svo vrijeme uzdržavati. Svo vrijeme se mora perpetuirati ideja jednakosti, povezanosti političkog tijela u organsku cjelinu, koja mora biti predočena na taj način, da bi stalno mogla održati vlastitu egzistenciju. Grupa zato treba nešto sa čime može da se identifikuje i supstancionalizira. I gdje tu nastupa imigrant? Diskurs o opasnosti, personalizaciji i ilegalnim imigrantima je upravo taj element, koji »govori« o tome, da postoji određena harmonija u određenom društvu. Logika, koja je povezana sa tom idejom je, ukoliko te harmonije nema, postojanje opasnosti nije smisleno. Znači, diskurs opasnosti ima svoj izvor u ideji da neko ili nešto, što prijeti, ima potencijal narušiti »normalno« funkcionisanje određenog društva. Mada se određene pretpostavke temelje na anticipaciji, rijetko kad imamo neposredan doticaj sa imigrantima; ali uprokos tome se »samo po sebi« prognozira, da će se njihovim širenjem ostvariti i širenje kriminaliteta i ostvariti sveobuhvatna nesigurnost. Anticipacija opasnosti  tako se  ne temelji na proteklim iskustvima, štaviše na njima je osnovana  vrlo rijetko. Očekivanje je  istovremeno stalno očekivanje neznanog, gusta magla, u koju treba stupiti i radi čega je opasnost to šta je. Neznano je konstitutivni element opasnosti, njen osnovni element, koji straši, koji  prognozira da će se ostvariti i istovremeno neulovljivo se pomaknuti  u budućnost baš onda kada pomislimo da smo mu se približili. Stalni ponovni prognozirajući dolazak destruktivnog elementa  pokazuje nam se kao potencijalnost lišavanja jedra i bivstva određene političke grupacije. Identitet bi bio diskreditovan, ukoliko ne bi bilo Drugog, ukoliko ne bi bio vezan na to vanjsko kojega mora misliti u sebi, ukoliko želi da se njegov identitet ohranjuje i očuva smisao. U tom smislu su doseljenici taj nemogući faktor, koji je istovremeno stalno nužan; nije ga se moguće riješiti, potreban je samo ukoliko grupa želi očuvati očiglednu polnost.
          Imigracijskle politike su gesta koja na nekoj ravni funkcioniše kada se suočava sa opasnošću da ih neko nastoji ukloniti. Upravo u tom elementu je srž tih  politika. Odnosi se na to da je stalno prisutna neka konstantost. Stalno se opasnost uklanja, posao ostaje nezavršen. Ukoliko ne obratimo pažnju na to koliki je trud uložen u uklanjanju teškoća, te kako pristupamo problematici, ona će stalno ostati. Još više, politike stalno teže ka novim potezima, ka novim zamislima i još rigoroznijem zaoštravanju mjera. Paradoksalno, radikalizacija problema vodi ka priznanju da je problem veći nego što je bio na početku; kao da je val imigranata stalno prisutan kao živi entitet, koji na nove poteze reaguje tako da mjenja svoj tok, oblik i način djelovanja, kao posljedica tome, i politike stalno iznova treba prilagođavati. Imigracijske politike se izvode zato da opasnost nikad ne bi bila uklonjena, već upravo obratno, da bi bila tu i na tom mjestu ostala. Kao što je već rečeno, prisutna mora biti jer napaja identitet političke grupe, predstavlja njenu punoću. Orijentacijska je tačka preko koje se lakše uklapa u određen prostor i nalazi temelj na kojem se može uspostaviti.
 

Tekst u integralnom obliku sa bilješkama i navedenom literaturom možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka".