Proljeće 2010

  OSLOBOĐENJE AUSCHWITZA
  Georges Snyders
 
 

Uhićen sam u Lyonu u ljeto 1944. godine, kada su se Amerikanci već bili iskrcali. Francuski sam Jevrejin prve generacije, roditelji su mi bili Holanđani. Uhićen sam na cesti jednostavno po izgledu.
Prebačen sam u zatvor Montluc u Lyonu, tranzitni logor u kojem su se skupljali budući deportirci. Bilo je to u vrijeme kada su Nijemci pomalo počeli biti svjesni da ih čeka poraz: režim u Drancyju bio je zato znatno ublažen. Hodajući tom ogromnom zgradurinom naišao sam na neki klavir i počeo svirati Treći Beethovenov koncert. Ušao je jedan od čuvara i rekao mi: ''Ne biste smjeli da svirate s obzirom da se sutra sprema konvoj za logor''. Odgovorio sam mu: ''Znam, i ja sam u tom konvoju''. Povukao se okamenjen, a ja sam nastavio svirati. Krenuli smo sutradan u stočnim vagonima. Nacistički oficir zatvorio je grubim pokretom vrata vagona; tupi udarac vrata sličio mi je zvuku giljotine, život je u tom času bio prekinut.
U vagonu beskrajne evokacije onoga što nas čeka. Neki su mislili – ili su se silili da misle – da odlazimo samo u neki strogi logor; drugi, kojima sam i ja pripadao, bili su uvjereni da idu u smrt. Ništa tako ne pogoduje pesimizmu kao pasivnost u kojoj smo se nalazili. Kad se suočimo s našim neprijateljima, sakupit ćemo svu preostalu energiju: to je jedini način na koji možemo pokazati da ne zaslužujemo postupak kojem smo izloženi.
U Drancyju su nam dali hljeb, koji nismo pojeli. Taj miris buđavog hljeba nesvjesno je bio povezan s našom buđavošću, prisjećam ga se i danas. Stigli smo. Svaki od nas nastojao je ponijeti nekoliko stvari, materijalna i simbolička zaštita. Najhrabriji su čak ušili pokoji zlatnik u odjeću. No izdana je zapovijed da sve stvari ostaju u vagonu. Osjetili smo potpuno i krajnje siromaštvo.
Prolazimo ispred njemačkog oficira koji pokretom glave pokazuje jednima da krenu lijevo, put koji ovdje vodi u smrt, a drugima desno, u radni logor. Ipak nisam siguran jesam li tu scenu zaista doživio ili sam je vidio u nekom američkom filmu o deportaciji – možda je bio i dokumentarac. Bilo kako bilo, pješice smo krenuli iz Auschwitza prema jednom od njegovih sporednih logora – Monowitzu. Upitnik, između ostalog, i pitanje zanimanja: učinio sam veliku glupost rekavši istinu: student. U koncentracionom logoru to znači ''nije ni od kakve koristi''. Određen sam kao radnik uz betonsku miješalicu. Posao se obavlja na otvorenom i naporan je. Brzo se umaram. Podijeljeni smo na male skupine od dvanaest do petnaest ljudi, a nadzire nas kapo: moj je bio Ciganin. Mnogo je Cigana ubijeno! Nacisti ih koriste kao čuvare Jevreja.
Razgovori među zatvorenicima imaju često metafizičko obilježje: malo je mjesta tako pogodno za metafiziku kao koncentracioni logor, patimo i blizu smo smrti. Pitamo zašto nacisti žele da istrijebe Jevreje? Opozicionari i pobunjenici znaju zašto su u logorima koji su, uostalom, bili u početku njima i namijenjeni: oni su izabrali pobunu i borbu… Jevreji, počevši od malene jevrejske djece koju su odmah slali u krematorij, nisu izabrali ništa od toga: naša je smrt rezultat strašnog nesporazuma, lišena svakog smisla? Mi smo žrtveni jarci – ali mogli su to biti i neki drugi.
Onda sam odjednom shvatio zašto Hitler svakog Jevrejina smatra svojim neprijateljem: zbog načina njihovog života i oblika njihove emancipacije. Jevreji priznaju iskonsku jednakost među narodima, među nacijama. Za nacizam samo je jedna viša rasa, ostale su niže rase; Jevreji rat smatraju najgorom krajnošću, dok je on za naciste čas iznimnog zanosa; Jevreji vjeruju u čovjekovu slobodu, dok Hitler traži pokorne mase kako bi ih načinio ''jačima''. Tri su dakle jevrejska nedostatka koji su apsolutno nespojivi s fundamentalnim nacističkim vrijednostima.
U džinovskoj borbi u kojoj je svijet stavio na kocku svoju sudbinu težeći na jednoj strani demokraciji i pravdi, a na drugoj razdraženosti jačih koji mogu po volji uništiti one koji im smetaju, Jevreji su nesumnjivo pretrpjeli više od drugih; ali na kraju, što se tiče mrtvih Auschwitza, bili oni pobunjenici, opozicionari…borba je bila ista!
Pitam se sada i za mene je to vitalno pitanje: Da li je Auschwitz iznimka u historiji svijeta? Cilj mu je bio uništiti cijeli jedan narod, od odojčadi do staraca. Da li je to krajnja tačka dugog slijeda pokolja, ratova, trgovine crncima, ropstva, kolonijalizma, eksploatacije čovjeka po čovjeku? Auschwitzi su posvuda oko mene, pa iako živim u građanskoj udobnosti, ipak sam bliži izopćenima, nego oni koji nisu osjetili nesnošljivost.
No vratimo se logorskoj svakidašnjici. U vrijeme objeda, ako nisi sasma ''otupio'', prisjećamo se prošlog života, naravno uljepšanog. Svi se bojimo postati ''musliman'', što u logorskom žargonu znači ublijediti – vidljiv znak da nemaš više snage za rad i da si zreo za krematorij. ''Ako budeš tako radio'', istim tempom kao kad te gleda kapo, ''za tri dana si musliman''.
Usudio bih se reći da u Auschwitzu nisu postojale ''lake bolesti'' (nazeb, gripa): umireš ili živiš. Glad je bila istovremeno i bol i opsesija. Za malo repe (onako slabi kakvi smo bili) pristajali smo satima raditi prekovremeno. Na dan Kipura (praznik na koji Jevreji poste kako bi iskupili svoje grijehe) madžarski Jevreji (masovno deportirani u ljeto 1944. godine) odbijaju podnevnu supu: teško je to danas razumjeti, ali onda je to bila nečuvena pojava: čak su i kapoi i esesovci bili njome zadivljeni: ti ''podljudi'' sposobni su odreći se hrane kako bi sačuvali dostojanstvo! Sve do nedavno, premda nisam vjernik, postio sam toga dana u spomen, makar i ''laički'', tog svjedočanstva.
Drugi put u smrt vodio je kroz bolnicu. Jer, premda paradoksalno, u logoru je postojala bolnica. Služila je da se izbjegnu epidemije, kojima su bili izloženi i esesovski čuvari. Drugovi su me odgovarali od toga da odem tamo jer, govorili su, odatle je najlakše završiti u krematoriju. Pa ipak, jedne večeri vraćajući se s posla pao sam u blatnu kaljužu; ako se pojavim u baraci u takvom stanju, neizbježno će me izbatinati. I tada sam stavio sve na kocku. S više očajanja nego nade našao sam se u bolnici. Zahvaljujući prijateljstvu koje sam sklopio s jednim starijim logorašem (koji nije oklijevao da radi mene rizikuje ionako malu zaštitu koju je imao u bolnici), a i grčkom Židovu ljekaru koji je saznavši da sam student, projicirao u mene dvostruku sliku Bergson-Jaures, proveo sam tamo nekoliko popodneva, izbjegao prisilni rad i sačuvao malo preostale snage. Moja sudbina ne može se usporediti sa svakodnevnim mučenjem mojih prethodnika: Nijemci su sada već znali da su izgubili rat i postali su oprezni. Osim toga, esesovci su bili u škripcu između dviju logika: istrebljenje ili predaja. Zato je ipak poneki logoraš i preživio…

S francuskog preveo Mario Kopić

Georges Snyders, ''La libération d'Auschwitz'', Le Monde, 22-23. januar 1995.

 

Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"