Proljeće 2010

  MARINA MALIČ JE ŽIVA!
  Vladimir Glocer
 
 

Još su početkom osamdesetih godina u Lenjingrad, u ulicu Majakovskog, bivšu Nadeždinsku, u stan u susjedstvu s onim u kojem je do uhićenja 1941. godine živio Daniil Harms, stizala pisma iz Južne Amerike, kamo je sudbina poslala Marinu Malič, Harmsovu ženu. Ona je pisala iz Venecuele svojoj prijateljici i, izgleda i rođakinji, Marini Rževuskoj, koja je bila udana za povjesničara umjetnosti Vsevolda Nikolajeviča Petrova, koji je poznavao Harmsa prije rata. No 1983. godine se sa smrću Rževuske ta prepiska ugasila. Kćerka Rževuske i Petrova, također Marina, i Harmsova sestra Jelizaveta Ivanovna Tobilevič, rođena Juvačeva, koju sam poznavao, dolazivši povremeno u Lenjingrad, bili su uvjereni da Marina Vladimirovna Malič više nije živa. Ona bi, svakako, pisala, smatrali su.
Zbog mnogih razloga čak i početkom osamdesetih godina prepiska, a još više put u daleku i nepoznatu Venecuelu činila mi se nerealnom i o tome nisam ni pomišljao.
No nešto me je potaklo da pomislim – a što ako je Marina Malič još živa?
Priča o njenoj sudbini, koju sam prvo čuo od Harmsove sestre, činila mi se fantastičnom. Bože moj, što se sve ne događa u bijelom svijetu!
A što ako ona na pisma više ne odgovara? Krenuo sam uhodanim putem – obratio sa se poslanstvu Venecuele u Moskvi, k poslaniku Jesusu Fernandezu s molbom da mi pomogne naći Marinu Vishes ili Wishes (takvo je prezime bilo u adresi koju mi je dala kćerka Rževuske i Petrova), koja živi u gradu Valencia. Zaposlenici u poslanstvu, sami i preko svojih prijatelja i rodbine, pokušali su udovoljiti mojoj molbi, no sve je bilo bezuspješno. Knjižara koju je nekad držala Marina davno je bila zatvorena i nitko nije tamo znao je li živa njena vlasnica ili ne. Na žalost, o nekakvim adresama ureda koji bi bili slični našim u Venecueli nije bilo ni govora.
Čak sam bio odbacio ideju o traženju Harmsove žene i samo želja da saznam datum njegove smrti, što je bilo važno za povijest književnosti, tjerala me je da ponovo nazivam poslanstvo Venecuele, pošto su i godinu rođenja i godinu smrti Marine Malič u svim tekstovima posvećenih Harmsu njihovi autori, uključujući mene samoga, pisali sa znakom pitanja.
Kada sam čuo od slikara Leonida Tiškova, s kojim sam zajedno radio u pripremi nekoliko knjiga, među kojima i dvije Harmsove knjige ("Starica" i "Slučajevi"), da će imati u glavnom gradu Venecuele, Karakasu, samostalnu izložbu slika, pitao sam ga da pokuša na samom mjestu saznati je li živa Marina Malič.
I zamislite – venecuelanska prijateljica Leonida Tiškova, Maria Delgado, kada se Tiškov već vratio u Moskvu, raspitala se na njegovu molbu o Marini u Valenciji i javila njenu adresu.
Živa!
Tada sam preko Tiškova zamolio Mariju Delgado da se što prije sretne s Marinom Vladimirovnom i da zapiše sve čega se ona sjeća o Daniilu Harmsu, čijim proučavanjem života i djela se bavim više od četiri desetljeća. No, kako će mi poslije reći sama Marina Vladimirovna, ona nije mogla tek tako, nepoznatoj osobi, govoriti o Danji. Maria Delgado se spremila zapisivati, no ništa nije zapisala. Do mene je došlo samo: "Prošlo je mnogo godina i ona se ničega ne sjeća, osim toga da je on jako volio žene."
Sad sam na kraju raspolagao točnom adresom Marine Vladimirovne Durnovo (takvo joj je bilo novo prezime) i napisao joj pismo, bolje reći poslao pismo u Venecuelu, koje je bilo napisano prije deset godina.
I gle čuda! Iz Venecuele je stigao odgovor.
"Dragi Vladimyre Yosifoviču", pisala mi je Marina. "Prvo Vam moram reći da mi je vrlo teško pisati na ruskom. Dogodilo se u mom životu da sam skoro izbjegavala sretati Ruse. Smrt moga muža, Daniila Harmsa, zauvijek je ostala u mom sjećanju. To kao da je jučer bilo. To je bilo tako užasno da je bilo nemoguće zaboraviti."
Na kraju dugačkog pisma ona je napisala:
"Vladimire Yosifovichu, dođite i moći ćemo dugo razgovarati. (...) S Vama bih mogla napisati veliku knjigu."
Početkom studenog 1996. godine poletio sam iz Moskve u Venecuelu i poslije dvadeset sati putovanja, kasno navečer pozvonio sam na vrata stana Marine Vladimirovne Durnovo.
Preda mnom je stajala elegantna, malena žena, plavih očiju, živahna, koja se kretala kroz svoj stan poput djevojke, umalo ne poskakujući. Plemenite crte njenog lijepog lica i prekrasni maniri odavali su aristokratsko porijeklo.
Bez obzira na to što smo se sreli prvi put, mi smo se vrlo brzo zbližili i nakon tjedan dana priznali jedno drugom kako oboje osjećamo da se znamo mnogo godina. Možda, bez tog uzajamnog osjećaja, danas mislim, naši razgovori, Marinine ispovijesti bilo bi, vjerojatno, nezamislivi.
Dva tjedna sam proveo u stanu gostoprimljive Marine i lovio svaku mogućnost da razgovaram s njom, podesivši da se sjećanja koja sam bilježio – u slučaju da zakaže tehnika – istovremeno snimaju na dva magnetofona.
Bilježenje je išlo vrlo teško. Sve čega se sjećala Marina Vladimirovna, bilo je tako davno! Osamdeset, sedamdeset, šezdeset godina, prije pola stoljeća... Kada sam od nje očekivao neke detalja, ona mi je rekla: "Htjela bih vidjeti čovjeka koji bi se poslije pedeset godina sjetio u detalje svega što se dogodilo..." Ponekad bi prekidala samu sebe, zastajala: "Ne znam, možda nije dobro što o tom govorim, možda je čak užasno..." Često bi duže vrijeme zašutjela, gubila volju da govori i magnetofonska vrpca bi se produljivala okretati, bilježila zvukove izvana, one koji su dopirali, kroz uvijek otvorena, vrata balkona.
Prestavši govoriti ruski, ona bi najednom prelazila na privikli španjolski, ili na engleski ili na omiljeni francuski. I svjesna te mješavine, kada bi zaboravljala jednostavne ruske riječi, stala bi razmotavati lingvističko klupko. Ukoliko ne bi bilo nikakve nade, još jednom bi se vraćala u isto emocionalno stanje.
Dogodilo se da su Marinina sjećanja išla u smjeru prvobitnog interesa, s kojim sam joj se i obratio, i preda mnom je prošao – u krhotinama – sav njen život, ne manje interesantan nego njene godine provedene s Harmsom, i zato, u skladu s pravilima memoaristike, nisam se htio ograničavati samo na Harmsovu smrt. To su već bila sjećanja ne samo o njemu no i o njoj samoj u žiži i izvan njegove žiže.
Slušao sam Marinu Durnovo i sve više shvaćao da je ona, zapravo, posljednji svjedok života Daniila Harmsa.

*  *  *

Ne jednom je u našim višednevnim razgovorima Marina Durnovo žalila što se nismo ranije sreli, kada se još dobro sjećala živih detalja iz dalekih desetljeća. Po njenim riječima, samo prije godinu dana, vraćajući se iz posjeta bolesnoj muževoj sestri, iz Caracasa u Valenciju, ona je najednom izgubila svijest na autobusnom kolodvoru. Tek tako – stajala, čitala knjigu i upala. I nakon toga se mnogo toga od onoga što joj se dogodilo prestala sjećati.
Vrlo često je na moja pitanja odgovarala: "Ne sjećam se", "Ne znam, toga se ne mogu sjetiti…", "Ne sjećam se, iskreno rečeno se ne sjećam" i tako dalje. Kad sam nastojao po nekom povodu probuditi njeno sjećanje, govorila je: "Ne mogu reći, zato što nikad ne lažem." I: "Ako počnem izmišljati, kakvog bi to imalo smisla?"
Ne krijem da sam sumnjao u to koliko se ona dobro sjeća tih i drugih događaja, kojih je bila svjedok, i onih koji su mi bili poznati iz drugih izvora. No u vrijeme kad sam prenosio sjećanja na papir mnoge su moje sumnje otpale.
Navest ću samo jedan primjer koji je potvrdio snagu i vjerodostojnost njenog pamćenja. Kako se sjeća čitatelj, Marina je pričala kako je bila na pokopu Kazimira Maljeviča. I lijes u kojem je ležao Maljevič bio je neobičnog oblika, a izrađen je po nacrtu Harmsa i Vvedenskog. (Lidija Ginzburg je zapisala 1935. godine: "Suprematistički je bio izrađen po nacrtu pokojnika.") No u čemu se odlikovala ta neobičnost Marina nije mogla objasniti.
Nakon toga, kad sam u prosincu 1996. godine objavio u "Liternaturnoj gazeti" članak "Harmsova žena", gdje sam pisao o svom susretu s njom, k meni je došla, zajedno sa svojom moskovskom znanicom, njemačka sineastica, redateljica dokumentarnih filmova, Uta Hercher. Pokazalo se da je ona snimila film o Kazimiru Maljeviču u trajanju od jednog sata. I pitao sam je da li je istina da je Maljevičev lijes bio neobičnog oblika. "Lijes je", rekla je Uta Hercher, "bio sasvim običan i ničim se nije razlikovao od tada prihvaćenog standarda." Čak je rekla kako postoji u njenom filmu kadar (bilo je to vidljivo iz izrađene fotografije) u kome se vidi Maljevičeva sahrana i njegov lijes.
Ja sam se bio snuždio. Znači da Marinino pamćenje – čak i kad je bila uvjerena u ono što govori – nije baš savršeno? I bio sam pomislio da li ostaviti ili ne taj detalj iz njenih sjećanja.
Prošla je ravno godina dana od posjeta Ute Hercher i u "Ruskoj misli" (broj 4204, 1998) čitam članak o posthumnoj izložbi u Tretjakovskoj slikarice A. Leporskaje, Maljevičeve učenice. I tamo ne samo da je napisano da je na jednoj fotografiji, koje su bile na izložbi, "muž [slikar Nikolaj Suetin] i žena [Ana Leporskaja] uz suprematistički učiteljev lijes", no je i objavljena sama fotografija. Nekoliko fotografija, na kojima se mogao vidjeti lijes, bile su u jednom starom zapadnom katalogu. A u knjizi Vasilija Rakitina "Nikolaj Mihajlovič Suetin" (RA, Moskva, 1998) se nalazi i fotografija tog neobičnog lijesa, koju je izradio N. Suetin, kako je ovdje napisano…"
Još hoću reći kako Marinina sjećanja na tolike godine o kojima ona govori, nisu išla kronološki, dan za danom, godinu za godinom, to jest nisu bila osobito usklađena. Ona nije profesionalni memoarist, već jednostavno žena Daniila Harmsa (od proljeća 1934. do njegove smrti u zatvoru 2. veljače 1942. godine) koja je proživjela mnoga stradanja. Zato je u njenim sjećanjima ponešto zasjalo, a ponešto ostalo u mraku. Zbog toga se ona o svim događajima i ljudima ne prisjeća povezano, ne slijedi naracijsku logiku. No ja sebi nisam uzeo za pravo unositi tu logiku u njena sjećanja.
I posljednje. Što god još da pojašnjavam i što god rekli o memoarima Marine Durnovo, ipak se čini nevjerojatnim da nam na kraju ovog stoljeća može pričati o Daniilu Harmsu osoba toliko njemu bliska.

1996. – 1999.

 

Vladimir Josifovič Glocer (1931. — 2009.) je ruski književni historičar i kulturni djelatnik. Radio je kao tajnik Korneja Čukovskog i Samuila Maršaka. Od pedesetih do sedamdesetih godina je rukovodio književno-istraživačkim odjelom pri Dječjoj knjižnici "Lomonosov". Na osnovu tog iskustva je objavio knjigu "Djeca pišu pjesme – Knjiga o dječjem književnom stvaralaštvu" (1964, s predgovorom Čukovskog) i zbornik dječjeg pjesničkog stvaralaštva "Rano sunce" (1964, s predgovorom Maršaka). Napisao je i knjigu "Ilustratori knjiga za djecu o sebi i svojoj umjetnosti" (1987). Bavio se i obradama bajki naroda bivšeg Sovjetskog Saveza.
Devedesetih je bio jedan od autora fundamentalne monografije "Ruski pisci, 1800 - 1917".
Osobito se zanimao i proučavanjem djela pisaca skupine OBERIU, prije svega Harmsa. Potražio je i našao Harmsovu udovicu Marinu Durnovo u Venecueli i zabilježio i obradio njena sjećanja koja su prvo izašla 1999. godine u časopisu "Novyj mir" a potom kao knjiga pod naslovom "Moj muž Harms" čije je prvo izdanje izašlo u Moskvi 2000. godine.

 S ruskog preveo i  bilješke priredio: Žarko Milenić