Proljeće 2010

  MOJ MUŽ DANIIL HARMS
  (ODLOMAK)

 Marina Durnovo
 
 

Danja je, vjerojatno, živio s predosjećanjem da će po njega doći. Očekivao je uhićenje. U mene, moram reći, tog predosjećaja nije bilo.

Jednog od tih dana Danja je bio osobito nervozan.
Bila je subota. Bilo je deset ili jedanaest sati ujutro kad je zazvonilo na vratima stana. Mi smo se trgli jer smo znali da je to GPU i ranije predosjetili da će se dogoditi nešto užasno.
Danja mi je rekao:
- Znam da mene traže...
Rekla sam:
- Bože! Kako znaš da je to?
Rekao je:
- Znam.
Bili smo u našoj sobici kao u zatvoru i ništa nismo mogli učiniti.
Pošla sam otvoriti vrata.
Na stubama su stajala tri niska, čudna tipa.
Tražili su njega.
Rekla sam, čini mi se:
- Pošao je po kruh.
Oni su rekli:
- Dobro. Pričekat ćemo ga.
Vratila sam se u sobu i rekla:
- Ne znam što da radimo...
Pogledali smo kroz prozor. Ispod njega je stajao automobil. U nas nije bilo sumnje da su došli po njega.
Otvorili smo vrata. Oni su  grubo, strašno grubo upali i zgrabili ga. I poveli.
Rekla sam:
- Povedite mene, mene! I mene povedite!
Rekli su:
- Neka, neka ide i ona.
On je drhtao. To je bilo užasno.
Pod pratnjom smo se spustili niz stube.
Oni su ga ugurali u automobil. Onda uveli i mene.
Oboje smo se tresli. Bio je to košmar.
Došli smo do Boljšog Doma. Oni su zaustavili automobil ne uz sami ulaz, već dalje od njega, da ljudi ne vide da ga vode. Trebalo je proći još nekoliko koraka. Oni su vrlo čvrsto držali Danju, no u isto vrijeme hinili da on ide sam.
Ušli smo u neku prijemnu sobu. Tu su ga uveli i ja sam ostala sama.
Samo smo uspjeli pogledati jedno drugo.
Više ga nikada nisam vidjela.

I onda su se oni vratili i gurnuli me:
- Idi naprijed.
I izveli su me van, no tako da se ne vidi kako me vode. Išla sam malo naprijed a oni iza mene.
I vratili su se tamo gdje je stajao taj prokleti automobil.
Oni su me uveli u njega. Dvojica su sjela kraj mene sa strane – vjerojatno zato da ne pobjegnem – i povezli me do našeg stana.
I tu je počeo pretres. Bilo je užasno! Sve je padalo, lupalo. Oni su sve bacali, izvlačili, kidali. Rasparali su jastuke. Svuda su zalazili, nešto tražili, grabili papire – sve što im je došlo pod ruku. Bili su odvratni.
Sjedila sam nepomično. Što sam mogla učiniti?
Na kraju su sjeli i napisali zapisnik.
    
Otišli su i ostavili me samu.
Sjedila sam i nije u meni bilo snage da se pokrenem. Sve je bilo gotovo.
Za neko vrijeme zazvonio je telefon. Zvonio je netko od prijatelja.
Očito su svi intuitivno očekivali što će se dogoditi.
Pitali su me za Danju.
Rekla sam im:
- Da.
Vrlo kratko.
Netko je rekao da će mi donijeti nešto za jelo. Samo sam rekla:
- Ne treba, ne treba, ne treba...
Nikamo nisam izlazila. Ništa nisam mogla jesti. Nije mi bilo do jela. Svakim danom je bilo sve gore i gore.

Još davno, prije mnogo godina sam pročitala memoare L. Pantelejeva "Iz lenjingradskih zapisa" i zapisala sljedeće:
"Evo ulice Majakovskog. Ovdje je na broju 11 živio Daniil Ivanovič Harms... Još u kolovozu, čini mi se, 1941. prišao mu je domar i zamolio ga da pođe za njim zbog nečeg u dvorište. A tamo je već stajala "crna vrana". Odveli su ga poluodjevenog, samo u papučama na bosim nogama..."
Je li bio Danja "samo u papučama na bosim nogama" ja se ovog časa ne mogu sjetiti. Možda je i bio jer je bilo ljeto. Domar je doista prisustvovao kao "građanin prisutan na pretresu". No on nije Danju zamolio da "pođe za njim zbog nečeg u dvorište." To je bio od početka javno uhićenje i nikakvih sumnji u to zbog čega su oni došli ni u mene ni u Danje nije bilo.

Nisam znala što raditi, kuda bježati.
Više nije bio živ Danjin otac, stari Juvačev, i nikoga nije bilo da se zauzme za njega.
Bila sam sasvim bespomoćna, sama. (...)

Kada sam se oporavila od udarca, stala sam ga tražiti po zatvorima. Tražila sam ga svuda i nikako nisam mogla saznati u kojem se zatvoru nalazi.
Na kraju mi ne netko rekao gdje se on nalazi i kojeg dana mu je moguće predati paket.
Pošla sam tamo.
Trebalo je po ledu prijeći Nevu.
Na Nevi se nalazio snijeg. Viši nego što je moja visina. U njemu je bio prokopan uski prolaz tako da je jedva dvoje moglo kroz njega proći rame uz rame.
Obukla sam valjenke i pošla. I išla, išla, išla...
Kad sam izašla iz stana, bilo je jutro, a kad sam se vratila, bila je noć.
Dva puta sam išla tamo gdje je on bio i od mene su primili paket.
A treći... (...)

Vjerojatno sam i treći put pošla tamo da bih mu predala paket.
Stavila sam komad nečeg – možda kruha – nešto maleno, mizerno, što sam mu mogla dati. Paketić je bio sićušan.
Svim znancima sam rekla da tamo idem da bi svi znali, zato što sam mogla i ne dospjeti. Moglo je ne biti u meni snage, a tamo je trebalo ići pješice.
Išla sam. Sunce je sijalo. Sjajio se snijeg. Krasno kao u bajci.
Ususret su mi išla dva mladića. U uniformama u kakvim su išli gimnazijalci u vrijeme Carske Rusije. Jedan je pridržavao drugog. Iznemogli je jedva vukao noge, a drugi ga je stao voditi. I taj koji je vodio molio je: "Pomozite! Pomozite! Pomozite!"
Ja sam stezala taj sićušni paketić i, naravno, nisam ga mogla dati.
Jedan od mladića je stao već padati. S užasom sam vidjela kako umire. I drugi je stao klonuti.
Sve je okolo blistalo. Ljepota je bila nestvarna. I sad ti mladići...

Išla sam nekoliko sati. Bila sam vrlo umorna.
Na kraju sam se uspela na obalu i došla do zatvora.
Tamo gdje je bio mali prozor gdje su primali pakete, čini se, nikoga nije bilo ili je bilo vrlo malo ljudi.
Pokucala sam na prozor i on se otvorio. Rekla sam prezime – Juvačev-Harms – i predala svoj paketić s hranom.
Muškarac je kroz prozor rekao:
- Čekajte, građanko, i udaljite se od prozora.
I zaklopio je prozor.
Prošle su dvije ili pet minuta. Prozor se ponovo otvorio i isti muškarac mi je rekao:
- Umro je drugog veljače.
I izbacio moj paketić kroz prozor.
I pošla sam natrag. Sasvim bez osjećaja. U meni je bila praznina.
Tada mi je sinulo kroz glavu: "Bolje da sam to dala mladićima." No svejedno ih nisam mogla spasiti.

Sunce je zašlo i bilo je sve tamnije.
Bila sam u takvom očajnom stanju da nisam mogla više ni misliti ni ići. Bilo mi je potrebno doći k sebi.
Ne sjećam se kako sam se dovukla do Jaše Druskina. On je jako volio Danju. I mene također.
Vidjevši me, sve mu je bilo jasno. Nije trebao govoriti – vidio se užas na mom licu.
Jaša Druskin je živio zajedno sa svojom majkom, malo pogrbljenom.
Ona je postavila pred njega tanjur s varivom i rekla:
- Evo ti. To je zadnji tanjur variva.
On je na to rekao:
- Ne, mama. Daj to Marini. Neka ona jede.
Majka se kolebala, a on je ponovio:
- Mama, kažem ti da to neću ni dotaći ako to ne daš Marini.
Ona je slegla ramenima i dala mi tanjur.
Mislim da je to varivo bilo od psećeg mesa.

Ne sjećam se kako sam se dovukla do kuće. Bila sam crna od tuge. I vrlo promrzla.
Da bih se nekako ugrijala, naložila sam peć i ubacila u nju nešto od namještaja. Neke veće daske.
Sjedila sam kraj vatre, naravno, s ogrtačem, omotavši se još nečim preko ogrtača, i mislila, mislila, mislila...
Zazvonio je telefon. Dovukla sam se do njega u hodnik.
Zvala je iz bolnice moja sestra Olga. Njoj su kao učiteljici dali tamo krevet, iako nije bilo dovoljno imati distrofiju pa da te smjeste u bolnicu.
- Manja?
Rekla sam:
- Ja sam.
Rekla je:
- Kako si?
Odgovorila sam:
- Loše.
Rekla je:
- Sad ću ustati i doći k tebi.
Rekla sam:
- Ne treba.
Onda je upitala:
- A Danja?
Ona ga je također voljela.
Rekla sam:
- Nema ga više.
Rekla je:
- Doći ću k tebi.
Rekla sam:
- Nemoj. Moram sada sama riješiti hoću li okončati sa sobom ili ću nastaviti živjeti...
I spustila sam slušalicu.
Vratila sam se u sobu, sjela uz vatru i gledala u nju.
Ne znam koliko sati sam tako nepomično sjedila. To je bio kraj.
Nakon toga sam ustala i rekla sebi: "Treba živjeti. Izabirem život“. I dalje se produžio taj užas.

 S ruskog preveo: Žarko Milenić