Proljeće 2010

  HARMS I MARINA
 Žarko Milenić
 
 
Pola života Vladimira Glocera je prošlo u izučavanju dvije književne teme – dječja književnost i djela skupine avangardnih pisaca iz dvadesetih godina OBERIU u koju su spadali Aleksandr Vvedenskij, Konstantin Vaginov, Nikolaj Zabolockij, Nikolaj Olejnikov, i drugi te, svakako, najpoznatiji i najpriznatiji - Daniil Harms. Harms, uz to objedinjuje, u sebi to dvoje jer je i pisac za djecu. U jednom intervjuu na pitanje novinara što misli o ruskoj književnosti za djecu danas Glocer izjavljuje da je njena kvaliteta opala u odnosu na onu koja se pisala u SSSR-u, a kao primjer sjajnog pisca za djecu navodi upravo Harmsa. Vrijeme je pokazalo da su ostala neodrživa mišljenja nekih Harmsovih suvremenika da je on za djecu pisao samo radi novca. Pokazalo je i da je bila u pravu Harmsova žena Marina da je njen muž pristupao ozbiljno pisanju za djecu kao i svemu drugom.

Od svih pisaca upravo je Harms onaj kojim se Glocer najviše bavio. Kao rezultat toga Glocer nije objavio monografiju o Harmsu, no jest knjigu u kojoj su zabilježena sjećanja Marine Malič Durnovo na svog muža Harmsa. Knjigu koja je doživjela više izdanja, s kojom je Glocer postigao najveći uspjeh i koju je jedan kritičar nazvao romanom. Po meni ipak nije riječ o romanu, već o memoarskoj knjizi, no koja se čita kao vrlo zanimljiv i dojmljiv roman. Ostvarilo se ono što je Gloceru napisala Marina Durnovo – "dođite i moći ćemo dugo razgovarati. (...) S Vama bih mogla napisati veliku knjigu." I nastala je njihova zajednička knjiga, velika ne po obimu, već po svom značaju, po jednostavnosti, po dojmu koji ostavlja na čitaoca, knjiga koja oslikava duh jedne epohe.
Povod da se Glocer uputi u daleku Venecuelu bio je Harms. Kao i povod da se napiše knjiga o Harmsu. Prvo će za ovom knjigom posegnuti Harmsovi čitaoci i poštovaoci. Kako reče jedna ruska kritičarka dok je pisala prikaz ove knjige, da muž Marine Durnovo nije bio Daniil Harms, mnogi ne bi otvorili ovu knjigu. Smatra da bi to bila greška jer Marina Durnovo ima o čemu govoriti. Tvrdim da će ovu knjigu s jednakim uživanjem čitati i oni koji ne samo da nikad nisu čitali Harmsova djela, već i oni koji nikad nisu čuli za Harmsa.
Slušajući Marinina sjećanja pred Glocerom (kao što će i pred čitaocima ove potresne knjige) "je prošao – u krhotinama – sav njen život, ne manje interesantan nego njene godine provedene s Harmsom (…)".
Marina Malič upoznaje Daniila Harmsa u proljeće 1934. i ostaje s njim sve do njegove tragične smrti u zatvoru početkom veljače 1942. godine. Riječ je o djevojci koja je "puna života", koja se "veseli životu", koja je "vesele prirode", koja je niska rastom i krhka, no u njoj je "previše energije" što će potvrditi sve nedaće koje će doživjeti kako za Harmsova života tako i poslije njegove smrti.
Marina i Daniil žive u neimaštini i još u zajedničkom stanu. Nerijetko gladuju i njegovi autorski honorari su im često jedini prihodi. Mladi su i vole se te im se život ne čini teškim.
Prije no što će upoznati Marinu 1934. Harms je tri godine ranije bio uhićen s drugim "oberiutima" zbog "antisovjetske djelatnosti" i osuđen na tri godine logora. Iduće godine je kazna zamijenjena progonstvom i on je deportiran u srpnju 1932. godine u Kursk. Odande je pušten u studenom iste godine. To neugodno iskustvo doprinijet će da će Harms godinama očekivati ponovno uhićenje, što će se i dogoditi u kolovozu 1941. kada je uhićen zbog defetizma. Izjavio je da ne želi ratovati i da će svi u Lenjingradu biti osuđeni da umru od gladi i da će grad biti bombardiran i sasvim razoren. Harms kao da se spremao za to. Savjetovao je svoju ženu Marinu da ne mijenja prezime radi njenog dobra kako ne bi zbog njega, nedužna, stradala. Simulirat će ludilo da ga ne pošalju na frontu, da bi umro, vjerojatno od gladi, u vrijeme tragične blokade Lenjingrada, 2. veljače 1942. u zatvorskoj bolnici.
Njegovo uhićenje, opisano u knjizi Marine Durnovo, podsjetit će nas na slučaj Josefa K. Iz Kafkinog "Procesa". Harms, pisac apsurdnih priča, doživjet će u apsurdnu sudbinu. U vrijeme blokade i gladi, Staljinova policija uhićuje čovjeka koji nije ništa skrivio. "Kome je on smetao?", pita se Harmsova žena Marina. "Pisao je knjige za djecu…"
Harmsova je smrt Marinu strahovito potresla. Ozbiljno je tada pomišljala da i sama prekrati svoj život. Harms je umro u vrijeme blokade Lenjingrada, i to onda kad je u tom gradu vladala najveća glad.
Zahvaljujući činjenici da je Harmsova udovica, Marina prvo dobiva stan u zgradi za pisce. Potom je, na osnovu toga, evakuiraju iz opkoljenog Lenjingrada. Ona potom dospijeva u jedno rusko selo koje okupiraju Nijemci. Odande je odvode na prisilni rad u Njemačku. Nakon što radi najteže fizičke poslove Marina dospijeva u logor za Francuze. Zahvaljujući svom izvrsnom znanju francuskog dospjet će u Pariz. Potom u logor za raseljena lica. Potom dolazi u Nicu gdje nakon toliko godina sreće svoju majku. O tome su pisali u svim novinama. Da nakon toliko "desetljeća, majka se prvi put sreće sa svojom kćeri koja se spasila prvo uz sovjetske Rusije, a onda iz njemačkog zarobljeništva!"
Marina je imala jobovsku sudbinu, no nakon svega proživljenog ipak izjavljuje: "I nisam se srdila na svoju sudbinu zbog svake nedaće koju sam doživjela."
Godinu dana prije no što je srela Glocera, Marina je "upala na autobusnom kolodvoru i izgubila svijest." Kako sama tvrdi: "Do tog dana ja sam se svega vrlo dobro sjećala." Da se to nije dogodilo, bila bi ova knjiga znatno dulja. I da je Marina više htjela govoriti o svojoj neobičnoj vezi sa znatno starijim Mišom Višeslavcevim, koji je bio muž njene majke i s kojim je dobila sina. Nije mnogo govorila ni o svom drugom mužu, Juriju Durnovom. Ostali smo uskraćeni i za informaciju što se s njim dogodilo u Venecueli. Možemo pretpostaviti da je umro jer Marina kaže da Gloceru da živi sama, a prezime Durnovo je zadržala.
"Moj muž Harms" Marine Durnovo je veličanstvena knjiga, knjiga koja nas zasigurno neće ostaviti ravnodušnim.

Bibliografija Harmsovih knjiga prevedenih na hrvatski i srpski jezik:
- "A grlo luta britvom" (dnevnici), prevela Mirjana Grbić, "Plato", Beograd, 2004.
- "Arhimedova kada" (stihovi, molitve, pjesme), preveo Vojislav Despotov, "Solaris", Novi Sad – "Krovovi", Sremski Karlovci, 1999.
- "Čudesna predstava", prevela Vesna Vasić–Vujčić, "Dragan Laković", Saraorci, 1991.
- "Gde ste Vi Puškine", prevela Kornelija Ičin, "Logos", Beograd, 1997.
- "Gotovo obične drame", prevela Irena Lukšić, "Šareni dućan", Koprivnica, 2009.
- "Knjiga", izbor i prijevod Vladimir Gerić, "Studentski centar", Osijek – "Izdavački centar", Osijek, 1983.
- "Nula i ništa", prevela Kornelija Ičin, "Logos", Beograd, 1996.
- "Nule i ništice", izbor i prijevod Dubravka Ugrešić, "Grafički zavod Hrvatske", Zagreb, 1987.
- "Pjesmice – Igrice", preveo Ivan Slamnig, "Školska knjiga", Zagreb, 1991.
- "Pomalo neobični slučajevi",  prevela Irena Lukšić, "Šareni dućan", Koprivnica, 2001.
- "Porodica Rundadavov" (izabrana proza), preveli Zoran Đerić i Dejan Mihailović, "Solaris", Novi Sad, 1994.
- "Sasvim obične besmislice" (priče, drame, pjesme, traktati, pisma, dnevnici, bilješke i crteži), izbor i prijevod: Irena Lukšić, "Šareni dućan", Koprivnica, 1999.
- "Slučajevi",  (separat časopisa "Znak"), preveo Dejan Mihailović, "Filološki fakultet", Beograd, 1982; "Rad", Beograd, 1989; 1995.
- "Slučajevi i još ponešto", preveo Dušan Patić, "Mono – Manana press", Beograd, 2000.
- "Takmičenje" (Slučajevi za decu), preveo Dejan Mihailović, "Rad", Beograd, 1995.
- "Poezija/Proza i scene/Drame/Dela za decu" (prvi tom sabranih dela), preveli: Boban Đurić, Kornelija Ičin, Ana Jakovljević, Jelena Kusavac i Julija Stankov, "Logos", Beograd, 2005.
- "Traktati/Članci/Pisma/Beležnice/Dnevnik/Crteži/Prilozi" (drugi tom sabranih dela), preveli: Boban Đurić, Kornelija Ičin i Natalija Nenezić, Logos, Beograd, 2005.