Proljeće 2010

  SEKTE: Duhovna droga
 Đukanović Boro
 
 

Još u l6. vijeku isposnik Grigorije Palama, ispisujući svoju hrišćansku antropologiju, insistira na trihotomičnom ustrojstvu ličnosti kod svakog čovjeka tj. postojanju diferenciranih manifestacija duha, duše i tijela. Ova trihotomičnost u kasnijim naučnim konceptualizacijama prerasta u već uobičajnu distinkciju na našu biološku dimenziju (koja nam je zajednička sa životinjama i biljkama), duševnu, koju dijelimo samo sa životinjama, te duhovnu, čiji smo posjednici samo mi ljudi.
Veza duševne sfere sa duhovnom kod čovjeka nam je takođe dobro znana i elaboracija ove sprege ima svoju dugu istoriju. Veza duhovnosti i čovjekove biološke dimenzije aktuelizovana je tek u posljednjih nekoliko decenija zahvaljujući intrigantnim i relevantnim istraživanjima u oblasti neuroteologije i neuropsihologije. Svima im je zajedničko traganje za odgovorom na pitanje postoji li biološka osnova duhovnosti.
Neuropsiholog M.Persindžer u svojim istraživanjima otišao je najdalje i poslije njih je tvrdio da je u sljepoočnim režnjevima ljudskog mozga otkrio «božju tačku» za koju kaže da je spiritualni centar smješten u neuronskim spletovima a čija se elektroaktivnost mijenja onog trena kada čovjek počne da intenzivno razmišlja o duhovnim i religioznim temama.
Kernberg je tvrdio da moralno ponašanje i milosrđe potiču iz najdubljih nivoa ličnosti, njene duhovnosti. Jung smatra da je duhovno prosvjetljenje suština ljudskog postojanja te da je prirodna datost čovjeku da bude homo religiosus a da je Bog njegov najvažniji arhetip.
Diltaj, tvorac duhovne naučne psihologije čije jezgro čine njegova proučavanja duhovne kulture, duhovnost vidi kao božji dar čija je svrha stalno izoštravanje naše percepcije moralnih vrijednosti.
Za Ričardsona duhovnost je «skup iskustava, uvjerenja i fenomena koji spadaju u transcendentne i egzistencijalne aspekte našeg bitisanja». To uključuje tematizaciju sadržaja i zapitanosti nad njima kao što su u prvom redu pitanja smisla i značenja života, pitanja dobra, zla, smrti itd.
Duhovna iskustva su univerzalna i privatna, spontana i duboko intimna, ali uvijek afektivno obojena.
Za vjerujuće ljude se unutar okvira njihovih religija odvija njihova duhovnost dok se za nevjerujuće duhovnost odvija unutar okvira njihovih ideala i aspiracija.

Dakle, pristup čovjekovoj duhovnoj sferi odvajkada je bio moguć kroz percepciju njegove pripadnosti tradicionalnim religijama dok pripadnost sektama možemo smatrati deformišućim oblikom ovog pristupa jer se srećemo sa psihopatološkim sadržajem čovjekove duhovnosti, kompromitacijom i teškim oštećenjem njegovog duhovnog zdravlja.
Duhovno zdravlje se obično definiše kao usredsređena cjelovitost, koja mora biti snažno prožeta sveobuhvatnim doživljajem ljubavi prema Bogu, drugim ljudima, prirodi i samom sebi.
Prema Zoharovoj i Maršalu, postoji sedam indikatora visoke duhovne inteligencije (SQ) od kojih bi se, za potrebe ovog izlaganja, osvrnuo samo na indikator «opiranja nanošenju zla». Sudeći po ovom indikatoru sljedbenici sekti, posebno pripadnici agresivnih i destruktivnih satanističkih sekti, jesu na vrlo niskom nivou duhovne inteligencije.
Naime, nijedna tradicionalna religija ne propovijeda zlo dok je ono kod mnogih sekti ugrađeno u njihovo dogmatsko učenje, zlo i nasilje su njihove vodeće programske odrednice. Već površan osvrt samo na stravična i sve učestalija ubistva i samoubistva, koja su dirigovana i ritualizovana u okrilju sektne ideologije, govore nam da je homo sapiens ulaskom u pakleni krug sektne pripadnosti postao homo demens i zauvijek srušio osnovni princip svih religija i vjerovanja na ovom svijetu - sjedinjenje s dobrom.
Savremena psihijatrija spremnost žrtve /pristalice neke sekte/ da se povinuje i ispunjava sve zahtjeve sekte tumači modifikacijom moralne svijesti pojedinca, uspostavljanjem svojevrsne mentalne kontrole nad njom, izopačavanjem njene duhovne sfere, a sve to pod snažnim uticajem sektne ideologije.
U ovakvom tumačenju rezultati viktimoloških dometa sekte se nesporno ukazuju kao zlo i destruktivnost ili, još preciznije rečeno, kao  paradoksalna transformacija ljudske duhovnosti i njenih suštinskih sadržaja koje nalazimo u svim tradicionalnim religijama kao što su ljubav i transcendencija. U duhovnim prostorima pripadnika mnogih sekti nalazimo zlo i descendenciju.
Na ovaj način svaka sekta postiže svoj osnovni cilj da putem psihološke destabilizacije kod svojih sljedbenika uspostavi bezuslovnu odanost, pokornost i da otupi njihov kritički duh sa konsekutivnim odbacivanjem opšteprihvaćenih naučnih, etičkih, građanskih, pravnih i drugih vrijednosti, te vrlo izraženim nepoštovanjem tradicionalnih vjerskih zajednica. Sektologija se još uvijek ne može usaglasiti  oko definicije pojma sekti i osnovnih performansi sektnog djelovanja na pojedinca.

 

Bez obzira na mnoga oprečna mišljenja o ovom pitanju, ipak se većina istraživača ove problematike slaže sa stanovištem da sektom možemo nazvati svaku društvenu grupu ako ona u svom postojanju i djelovanju ispunjava slijedeće kriterijume:
-mentalna destabilizacija
-prenaglašeni finansijski zahtjevi
-ugrožavanje fizičkog i psihičkog zdravlja
-uvlačenje djece u svoje redove
-izražavanje (ili ispoljavanje) antisocijalnog stava
-sukob sa redom i zakonom
-značajni pravni sporovi
-izbjegavanje zakonskih obaveza
-pokušaj infiltriranja u državne organe

Svako sektno djelovanje u dinamičkoj organizaciji čovjekovog duhovnog, duševnog i fizičkog zdravlja, generiše promjene, oštećenja, pa i teže patološke procese što opet dovodi do reperkusija i na planu socijalnog zdravlja zbog čeka se sekte kvalifikuju kao pojavni oblik socijalne patologije.
Mnogi autori socijalno-psihijatrijske orijentacije već duže vremena zagovaraju stav da je svako pripadništvo sekti novi oblik bolesti zavisnosti a definicija sekti kao «duhovne droge» odavno se odomaćila kako u laičkom tako i u stručnom vokabularu. Mehanizam adikcije na neku PAS i na sektu jesu dva fenomena sa dosta zajedničkih karakteristika. I pod dejstvom droge, ali i pod teretom pripadništva nekoj sekti, pojedinac odlazi u sasvim drugu stvarnost, redovno konzumiranje droge kao i članstvo u sekti čine ga robom, dakle, neslobodnim čovjekom koji sve podređuje svojim potrebama za organskim i duhovnim drogama. Autori koji se bave komparativnim istraživanjem ove dvije adikcije tvrde da se u slučaju adikcije na sekte radi o mentalnoj manipulaciji gdje se bihejvioralnim kondicioniranjem uspostavlja sindrom adikcije. Isti autori u ovoj vrsti adikcije vide kompletnu tj. fizičku, psihičku i socijalnu zavisnost te pojavu apstinencijalnog sindroma tj. novi sljedbenik sekte počinje da pokazuje veliku prvrženost sekti koja se na fenomenološkom planu u svojoj punoj kliničkoj ekspresivnosti ukazuje kao intelektualna i emocionalna zavisnost, koje su dovoljne da se konstituiše potpuna opčinjenost sektom vidljiva u slijepoj poslušnosti i bespogovornom izvršavanju zadataka i slijeđenju ideja gurua.
Već smo rekli da se kontaminacija duhovnog prostora odvija na matrici mentalne destabilizacije (popularno «ispiranje mozga») sa elementima psihotraumatizacije koja vodi lučenju endogenih opijata endorfina i enkefalina, što izaziva efekte bezbolnosti i relaksacije. Kada se ovi enodgeni opijati razgrade, koji se stvaraju u mozgu sektne žrtve, javlja se potreba za novom stimulacijom njihovog lučenja te žrtva odlazi guruu gdje doživljava retraumatizaciju, koja će stimulisati ponovno lučenje endogenih opijata.. I tako se ulazi u krug čije se trajanje sve više boji depresivnošću i često prekida suicidom. Ovakva destrukcija duhovne sfere kod jedne ličnosti često je ubrzana karakteristikama preadiktne ličnosti, dodavanjem psihoaktivnih supstanci u fazi inicijacije, starošću žrtve (znamo da su žrtve najčešće mladi) itd.
Ovaj paralelizam dviju adikcija je etabliran do te mjere da se čak oni koji navode mlade da pristupe sektama nazivaju dilerima. Naravno, u ovom slučaju oni ne dilaju heroin već transcendenciju kao najsuštinskiji oblik duhovnog.
Žrtve sektne adikcije doživljavaju ne samo mentalnu destabilizaciju i destrukciju, već i fizičku i socijalnu, što ih u jednom momentu čini vrlo ozbiljnim psihijatrijskim slučajevima.
Ova problematika se tim prije usložnjava što znamo činjenicu da sekte uglavnom vrbuju i salijeću djecu, mlade, starce i  osobe hendikepirane na bilo koji način... Takođe je znana činjenica da se sektama ne odlazi već one dolaze nama, što takođe ukazuje na njihovu propulzivnost i agresivnost.
Motivi ulaska u sektu su raznoliki kao i u slučaju posezanja za nekom od psihoaktivnih supstanci, ali iz ugla psihijatrijskog gledanja na  ovu motivaciju najznačajnija je elaboracija presektne/preadiktne/ ličnosti sa svim njenim poteškoćama i neusklađenostima koje se očekuju kod budućeg adepta.
Ne zaboravimo da sekte nude spasenje, izliječenje, olakšanje, izbavljenje, otkrovenje, spašavanje od ljudskih zala i ovozemaljskog licemjerja. Sekte takođe imaju aspiracija da našeg savremenika, rastrzanog u bolnoj svakodnevnici, oslobode stresa i patnje, uklone njegovo duboko osjećanje usamljenosti, alijeniranost, tragične anticipacije sopstvene budućnosti. Za ovako nesigurnog, neurotičnog i ophrvanog raznim krizama čovjeka, sa izgubljenim skladom u komunikaciji sa svijetom oko sebe i u sebi, ulazak u sektu je spas, alternativa, mir, zadovoljstvo i ponovo pronađeno izgubljeno uporište u sopstvenoj porodici.
U sekte se često ulazi, to psihijatri dobro znaju, u funkciji odbrane od psihotičnih doživljavanja ili nekog drugog psihijatrijskog poremećaja a u cilju definitivnog  povratka homeostatskog balansa.

 

Tekst u integralnom obliku i s bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"