Proljeće 2010

SOKRATES I DELFI
Damir Marić
 
 

U Platonovoj Apologiji Sokrates objašnjavajući kako su nastale klevete protiv njega, te kako se pronio glas da je u nečemu mudar, veli: ''Nemojte me prekidati, Atenjani, ako vam se čini da se hvalim. Riječi, naime, koje ću upravo kazati nisu moj izum, već ću se pred vama pozvati na vjerodostojnu riječ. O toj mudrosti, ako je ima kod mene i koja mu drago ona bila, pozvat ću da vam svjedoči bog u Delfima. – Vi ste sigurno upoznali Herefonta. On bijaše moj drug od mladosti, bio je pristalica vaše stranke, s vama je zajedno otišao u progonstvo i s vama se zajedno vratio [iz progonstva]. I vidjeli ste kakav je bio Herefont, kako je bio žustar kad bi se nečeg prihvatio. Jednom se, otišavši u Delfe, odvažio pitati proročište – ljudi, kako rekoh, nemojte galamiti -, pitao je, dakle, ima li koga tko bi bio mudriji od mene. Pitija je odgovorila da nema nikoga tko bi bio mudriji. Kako je Herefont mrtav, to će potvrditi njegov brat, koji je sad tu s nama.'' (Apol. 20e – 21a) Cilj ovog rada je ispitati da li je riječi koje u ovom djelu kazuje Sokrates izmislio Platon ili je ispričao povijesni događaj.
Većina stručnjaka je smatrala priču o Delfskom proročištu povijesnom, čemu su se ipak neki žestoko opirali, dok neki stručnjaci jednostavno nisu raspravljali o povijesnosti ove priče. Za A. E. Taylora Apologija je vjerna reprodukcija Sokratesovih riječi na suđenju i u njoj nema falsificiranja temeljnih činjenica. Ovaj Platonov spis je par godina poslije suđenja kružio Atenom i mnogi su ga Sokratesovi prijatelji, ali i neprijatelji, mogli čitati, pa i sami suci. Bilo bi ludo pričati takvu priču i spominjati svjedoke ako se to doista nije dogodilo. Za Fergusona uopće nije upitno da li je Herefon zbilja išao u Delfe, već je samo važno odrediti datum tog ključnog događaja za Sokratesov život i filozofiju. Po Guthriejevom mišljenju nemoguće je da je Platon izmislio priču, mada se mnijenja o stupnju do kojeg je ovaj događaj odgovoran za Sokratesovu misiju mogu razlikovati. Christopher Taylor veli da je sklon uvjerenju da je priča istinita, jer zašto bi inače Platon identificirao Herefona kao onog ko je postavio pitanje, jer je isto tako mogao reći samo da je neko pitao, i zašto bi dodao da Herefonov brat može posvjedočiti jer je Herefon mrtav. Fontenrose se pita da li je cijela priča pobožna fikcija Sokratesovog kruga i odgovara da to nije nemoguće, mada je nevjerovatno. Za Johna Burneta je priča o delfskom proročištu humoristična, s čime se slažu W. D. Rossi A. E .Taylor.
Cijela priča je za Kidda primjer ''karakteristične Sokratesove ironije''. Hackforth smatra da je ovom pričom Platon, koji je i sam nije bio siguran šta su razlozi  Sokratesove misije, pokušao na najbolji način istaknuti pobožnu prirodu Sokratesovog djelovanja, ali je ipak cijeli odlomak, drži on, izmislio Platon. Wolff ističe da ova epizoda nije imala namjeru objasniti porijeklo Sokratesove misije, nego je retoričko sredstvo kojim je Platon htio naglasiti Sokratesovu iskrenost u podsticanju drugih da ispitaju svoje živote. Apologija u cjelini je, kaže Lesky, djelo Platonove imaginacije i dio je bogate apologetske literature o Sokratesu.
Mario Montuori veli da se možemo pouzdati u Apologiju samo ako je priča povijesno utemeljena, jer je cijela slika Sokratesa, njegov život i filozofija, izgrađena na odgovoru proročišta. Sokrates je o proročištu, po Platonovom pričanju, prvi put govorio tek na svom suđenju, a do tog vremena niko to nije znao, pa ni njegovi prijatelji. Trebamo se upitati, kaže Montuori, da li bi neko ko je bio tako impulsivan poput Herefona šutio toliko mnogo godina, pa čak i za vrijeme izbjeglištva kad ga je mučila nostalgija i da je takvu tajnu povjerio samo svom bratu. Ksenofon spominje Herekratesa, Herefonovog brata, ali opisujući kako se svađaju i kako Sokrates pokušava savjetima mržnju među braćom pretvoriti u bratsku ljubav. Isto tako se javljaju veliki problemi kada se pokuša odrediti vrijeme eventualne Herefonove posjete Delfima. Za A. E. Taylora posjeta se dogodila prije Peloponeskog rata, tj. prije nego što je Sokrates napunio 40 godina, ali i prije bitke kod Potideje (432. pne). Međutim, u Platonovom Harmidesu (153 a ff) se govori o Sokratesovom nastavku istraživanja po povratku iz Potideje kao o nastavku nečega što je za Sokratesa bila rutina koju je odlazak u rat prekinuo.
Pored svega ovog, nastavlja Montuori, delfsko proročište je bilo na strani Persijanaca za vrijeme rata Grka i Persijanaca i bilo je na strani Spartanaca od početka Peloponeskog rata. Kada su Spartanci upitali proročište o ishodu rata protiv Atenjana, dobili su odgovor da će pobijediti, ako se budu borili svom svojom snagom, i da će im sam Apollon u tome pomoći. ''Za vrijeme rata Delfi su čak postali operaciona baza spartanske vojske. Sve do primirja 423. g. pne, i kasnije, do Nikiasovog mira, Delfi su, u stvari, bili okupirani od strane spartanskih snaga.'' Iz ovoga slijedi, zaključuje Montuori, da je teško povjerovati da je Herefon mogao otići u Delfe u prvih deset godina rata (431 – 421 g. pne), tj. u vrijeme kada su Delfi bili u spartanskim rukama. Za to vrijeme je u Ateni ozbiljno uzdrmano poštovanje prema prospartanskom delfskom svetištu. Zato je malo vjerovatno da bi Herefon išao u Delfe u vrijeme rata. Pretpostavimo, veli Montuori, da je Herefon išao u Delfe za vrijeme dvije ili tri godine između Nikiasovog mira i obnavljanja neprijateljstava, da on, koji je bio demokrat, pita prospartanskog boga o tome ima li iko mudriji od Sokratesa. Šta bi se u Delfima, okupiranim od strane spartanskih snaga, znalo o Sokratesu, koji je u to vrijeme služio u atenskoj vojsci kao hoplit, i o njegovoj dijalektičkoj aktivnosti? Montuori zaključuje da je cijela priča o delfskom proročištu čista Platonova izmišljotina.
Stokes kaže, također, da bi se moglo zaključiti da je priča o proročištu iz Platonove Odbrane Sokratesove vjerovatno izmišljena. Priča se našla u ovom djelu jer je efektna kao literatura. Cilj joj je bio ubijediti u Sokratesovu nevinost, ali i u Platonovu, i cijeneći je po tome, bila je stoljećima vrlo uspješna. ''Kao fikcija, ili možda bi trebalo reći kao promišljeno konstruiran mit, briljantna je.''
Priča o proročištu, mada različita od one koju je ispričao Platon, nalazi se i u Ksenofonovoj Apologiji (14). Treba imati na umu da je Ksenofon najvjerovatnije pročitao Platonovo djelo i po tom uzoru napisao svoje. S druge strane, nemamo dokaze da je Platon čitao Ksenofonovu Apologiju. Iako postoje kasnija svjedočanstva o odgovoru proročišta na pitanje o Sokratesovoj mudrosti, Ksenofonovo svjedočanstvo je jedino koje danas posjedujemo a da je iz istog vremena kao i Platonovo. Kod Platona, kao što smo vidjeli, Herefon pita ima li neko mudriji od Sokratesa i dobiva odgovor da nema niko mudriji, dok kod Ksenofona Herefon pita delfsko proročište o Sokratesu u prisustvu mnogo ljudi i dobiva odgovor da niko nije slobodniji, pravedniji ili razboritiji (sofron). Ksenofon nam ne kaže koje je pitanje Herefon postavio, ali nam daje odgovor proročišta koji nas navodi da je pitanje bilo različito od onog koje nalazimo kod Platona. Iz Platonove verzije možemo zaključiti da je proročište odgovaralo sa da ili ne, dok iz Ksenofonove dobivamo pozitivan odgovor na pitanje, ali se ne spominje Sokratesova mudrost. Izgleda da je Platonov Herefon bio sam kad je dobio odgovor, dok je Ksenofonov bio u prisustvu mnogih. Razlike Platonovog i Ksenofonovog opisa mogu se objasniti, smatra Stokes, time što je Ksenofon uzeo Platonovu Apologiju, ne kao vjernu reportažu, nego kao djelo kreativnog pisanja i onda je koristio kao i druga djela literarne fikcije.

Tekst u integralnom obliku i s bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"