Proljeće 2009

  PRAG ILI TORNADA
  Giorgio Agamben
 
 

Zacijelo se spominjete slike grbava covjeculjka iz prve teze o filozofiji povijesti Waltera Benjamina, patuljka koji se skriva ispod šahovskog stola i svojim protupotezima jamci pobjedu mehanickoj lutki u turskoj nošnji. Benjamin je tu sliku pokupio iz neke Poeove price; kad je prenio na podrucje filozofije povijesti, dodao je da je taj covjeculjak zapravo teologija ''koja je danas, kao što znamo, mala i ružna, pa se ionako ne smije pokazivati'' i ako je historijski materijalizam bude znao iskoristiti, dobit ce povijesnu partiju sa svojim opasnim protivnicima.

Time nas Benjamin poziva da tekst njegovih teza zamišljamo kao šahovsko polje na kojem se odigrava odlucna teorijska bitka koju, kao što moramo pretpostavljati i u ovom slucaju, vodi izmedu redova skriveni teolog. Tko je taj grbavi teolog što ga je autor znao tako dobro sakriti u tekst teza i što ga dosada nitko nije uspio raskrinkati? Je li moguce naci u tezama indicije i tragove koji bi omogucili dati ime onome koji se nipošto ne smije pokazati? Benjamin u jednom od komentara uz odsjek N u svojoj kartoteci (koja sadrži zapise o spoznajnoj teoriji) piše: ''Ovaj rad mora maksimalno razviti umjetnost citiranja bez navodnika''. Kao što znate, citiranje kod Benjamina ima stratešku funkciju. Kao što dolazi do tajnih susreta izmedu prethodnih naraštaja i našeg, tako se susrecu i tekstovi iz prošlosti i iz sadašnjosti – a citati su, takoreci, posrednici u tom susretu. Zato ne iznenaduje da moraju biti obzirni i znati izvesti svoju zadacu inkognito. Pritom nije posrijedi toliko ocuvanje koliko uništenje. U raspravi o Krausu citamo: ''Citat zove rijec po imenu, uništavajuce je cupa iz konteksta''; citat istodobno ''spašava i kažnjava''. U raspravi ''Što je epsko kazalište'' Benjamin piše: ''Citirati neki tekst znaci prekinuti kontekst u kojeg spada''. U toj raspravi govori Benjamin o Brechtovu epskom kazalištu, cilj kojeg je bio napraviti takve geste koje bi bilo moguce citirati. ''Glumac mora moci svoje geste razmaknuti kao slagar slova''.

Njemacki glagol što smo ga tu preveli s razmaknuti glasi sperren. Znaci tipografsku konvenciju koja nije samo njemacka, po kojoj kurziv, što ga iz nekog razloga želimo naglasiti, nadomještamo s razmakom medu slovima. Sam Benjamin to pravilo poštuje svaki put kad upotrebljava pisaci stroj. S paleografskog stajališta posrijedi je suprotnost skracivanju što su ga koristili kopisti za neke rijeci što su se u rukopisu ponavljale i koje se takoreci nisu trebale (ili, pomislimo li na Traubeove nomina sacra, nisu smjele) citati. Te razmaknuto pisane rijeci na neki su nacin hiper-citane, citane dvaput, i to je dvostruko citanje moglo biti, prema Benjaminovu mišljenju, palimpsestno citanje citata.

Ako sada prolistamo po Handexemplar tezama, vidjet cemo da u drugoj tezi Benjamin upotrebljava takav zapis. U cetvrtom redu od kraja citamo: Dann ist uns wie jedem Geschlecht, das vor uns war, eine s c h w a c h e messianische Kraft mitgegeben, ''Tada nam je, kao i svakom prethodnom naraštaju, dana kao popudbina s l a b a mesijanska snaga''. Zašto je rijec slaba napisana s razmakom medu slovima? O kakvoj vrsti citatnosti je tu rijec? I zašto je mesijanska snaga kojoj Benjamin povjerava iskupljenje prošlosti slaba? No ja poznajem samo jedan tekst koji eksplicitno teorijski razmatra slabost mesijanske moci. Pogodili ste, posrijedi je odlomak iz Druge poslanice Korincanima 12, 9-10, što smo ga vec višeput komentirali: tamo gdje Pavle, koji je molio mesiju da ga oslobodi trna u tijelu, cuje odgovor: he gar dynaims en astheneiai teleteiai, ''jer moc se u slabosti dovršuje''. ''Zato'' dodaje apostol, ''uživam u slabostima, uvredama, poteškocama, progonstvima, tjeskobama poradi mesije; jer kad sam slab, onda sam mocan (dynatos)''. Da je rijec o pravom citatu bez navodnika, potvrduje Lutherov prijevod, što ga je Benjamin vjerojatno morao imati pred ocima. I dok Hijeronim prevodi virtus in infirmitate percfictur, Luther, kao i vecina modernih prevoditelja, kaže denn mein Kraft ist in den schwachen Mechtig: nazocna su oba pojma (Kraft, snaga, i Schwäche, slabost) i upravo tu hiper-citljivost, tu tajnu nazocnost Pavlova teksta u tezama hoce obzirno naglasiti s razmakom medu slovima. Lako možete zamisliti da me je taj skriveni – ali ne previše – citat iz Pavla u tezi cesto uznemiravao. Koliko znam, Jakob Taubes je bio jedini koji je spomenuo moguci Pavlov utjecaj na Benjamina, no njegova se hipoteza odnosi na tekst s pocetka dvadesetih godina, na Teološko-politicki fragment, kojeg povezuje s Poslanicom Rimljanima 8, 19-23. Taubesova spoznaja zacijelo je pravilna; no ne samo da u tom slucaju nije moguce govoriti o citatima (osim, možda, u svezi s Benjaminovim pojmom Vergängnis, ''prolaznost'', koji bi mogao odgovarati Lutherovu prijevodu 21. retka: vergengliches Wesen), ? izmedu tekstova su naime bitne razlike. I dok je kod Pavla bilo stvaranje nehotice podvrgnuto prolaznosti i uništavanju te zato ceka i pati u ocekivanju iskupljenja, kod Benjamina je – u genijalnom preokretu – priroda mesijanska upravo zbog svoje vjecne i posvemašnje prolaznosti, a ritam je te mesijanske prolaznosti sreca.

Nakon što smo jednom razotkrili citat iz Pavla u drugoj tezi (podsjetit cu vas da su teze O pojmu povijesti jedan od posljednjih Benjaminovih spisa, svojevrsni testamentni sažetak njegova mesijanskog poimanja povijesti), otvorio se put za utvrdivanje identiteta grbavoga teologa koji potajice usmjerava lutku historijskog materijalizma. Jedan od najenigmaticnijih koncepata Benjaminove misli zadnjih godina jest Bild, slika. U tekstu teza pojavljuje se više puta, prije svega u petoj, gdje citamo: ''Istinska slika (das wahre Bild) prošlosti h i t r o promice. Prošlost se može zadržati samo kao slika što nepovratno i zakratko zabljesne u casu svoje spoznatljivosti…Jer to je neponovljiva slika prošlosti koja prijeti nestati sa svakom sadašnjošcu koja se nije prepoznala kao u njoj mišljena''. Postoji više fragmenata u kojima Benjamin nastoji definirati taj pravi pravcati terminus technicus poimanja povijesti, no možda niti jedan nije tako jasan kao Ms. 474: ''Nije rijec o tome da prošlost baca svoje svjetlo na sadašnjost ili da sadašnjost baca svoje svjetlo na prošlost; slika je prije ono u cemu prošlost konvergira sa sadašnjošcu u nekoj konstelaciji. I dok je odnos izmedu tada i sada posve temporalan (neprekinut), odnos izmedu prošlosti i sadašnjosti je dijalektican, skokovit''. Za Benjamina je dakle Bild sve ono (predmet, umjetnicko djelo, tekst, spomen ili dokument) u cemu se trenutak iz prošlosti i trenutak iz sadašnjosti sjedinjuju u konstelaciju, u cemu je sadašnjost kadra u prošlosti prepoznati svoje znacenje, a ta pak dobiva u sadašnjosti svoj smisao i svoje ispunjenje. Na takvu konstelaciju prošlosti i sadašnjosti vec smo naišli kod Pavla u onome što smo nazvali ''tipološki odnos''. I tu mora biti trenutak iz prošlosti (Adam, prelazak preko Crvenog mora, mana itd.) prepoznat kao typos mesijanskog sada – ili, bolje, kao što smo vidjeli, mesijanski kairos jest upravo taj odnos. A zašto govori Benjamin o Bild, o slici, a ne o tipu ili figuri (koja je pojam iz Vulgate)? Na raspolaganju imamo još jedna tekst pomocu kojega možemo potvrditi da i u tom slucaju govorimo o pravom citatu bez navodnika: Luther prevodi Poslanicu Rimljanima 5, 14 (typos tou mellontos, koji je pralik Onoga koji ima doci) kao welcher ist ein Bild des zukunfftig war (typoi 1 Kor 10,6, prevodi s Furbilde, antitypos u Hebr 9, 24 s Gegenbilde). Benjamin inace i u toj tezi slova piše razmaknuto, i to trecu rijec nakon Bild, pojam za kojeg se ne cini potrebnim da bi bio naglašen: das wahre Bild des Vergangenheit h u s c h vorbei (istinska slika prošlosti h i t r o promice) – koji dakako može sadržavati i aluziju na Prvu poslanicu Korincanima 7,31: paragei gar to schema tou kosmou toutou; ''jer prolazi oblicje ovoga svijeta''. Možda je Benjamin otuda crpio ideju da slici prošlosti prijeti zavazda išceznuce ukoliko se sadašnjost u njoj ne prepozna.

S talijanskog preveo: Mario Kopic

Tekst u integralnom obliku sa bilješkama možete citati u štampanom izdanju "Odjeka"