Proljece 2010

  MARŠ U EUROPU
  Nermina KURSPAHIĆ
 
 

Optimisticne prognoze na kojima su odgajane generacije temelje se na pretpostavkama da se iz grešaka, ili uspjeha prošlosti uci i gradi buducnost. Znate one pouke: „historia est magistra vitae“, ili nikad više, receno nakon jednog od tisucu genocida. E, upravo su takve pompezne izjave eutanizirale kriticko mišljenje kod naivnih „ucenika“, pretvarajuci ih u pogodne žrtve svakovrsnih nepodopština koje se kao nece ponoviti, jer su, zaboga prepoznate kao loše, zlo i štetne. Nikad više znaci opet, a jednom dosegnuto dobro u hipu prelazi u svoju suprotnost. Jer, jedino što je otporno na sve udare napretka, evolucije, pa i društvene revolucije, civiliziranja lošega, jeste (ljudska) glupost i zlo kao najotporniji dio ljudskosti. Zato, mislim da: NIKO NIKADA NIKOGA NICEMU NIJE NAUCIO, NITI CE. Nažalost. Ni historija, ni ljudi, ni znanost, ni ideologija, ni religije (narocito one), ni loši primjeri, ni dobri, ništa. Zašto, pa zato što sve što svjedocimo i u povijesti, i jucer i danas, a valjda i sutra odvija se po inerciji i volji silnika, onih koji u datom vremenu zagospodare društvenom zbiljom i njom upravljaju sukladno svojim prohtjevima, sebicnim željama, perverznim i iskljucivim interesima.

Gospodari ovdašnje zbilje, nema dileme, u nju su se demokratski instalirali. Ali, vrlo brzo demokratija je pretvorena u svoju suprotnost. Nacin na koji je to ucinjeno je podmukao, i cesto ga je teško detektirati kao nedemokratski; jer, taj metod govori i djeluje u ime demosa-naroda, nacije. Ali, prije bi se reklo u ime narodnjackih demona. Onih demona koji svaki narod, naciju svode na prosti skup poslušnika, plemenskih istomišljenika i istopacenika koji razumiju i poštuju samo i iskljucivo svoje, a sve drugo i druge smatraju zlom, propašcu. I sad, zar možemo i slutiti i željeti da je neko, makar na ovim jezicima koji se razumiju shvatio, prihvatio, naucio nešto od onoga što je recimo o nacionalizmu pisao Danilo Kiš (da se ne udaljavamo previše u druge jezike i kulture i ne prizivamo „ostale“ strance koji su o nacionalizmu pisali i govorili). Jer, veli Kiš, „nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, ni tzv. varijante, ne poznaje druge kulture (ne tice ga se). Ali, stvar nije tako prosta. Ako zna neki jezik, što ce reci ako kao intelektualac ima uvid u kulturno naslede neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kic i folklor, folklorni kic, ako vam se tako više svida, nisu ništa više do kamuflirani nacionalizam, plodno tlo nacionalisticke ideologije.“ A plodnije tlo, za izljeve nacionalizma, nije se moglo naci od balkanskog, posebice bosanskohercegovackog. Pri tome, sve ono što su predstavljale, cinilo se, konstante u socijalistickom znanju, o drugima, bližnjima, susjedima, svijetu nestalo je kao da nikad nije ni bilo. Novo, postratno „znanje“ osvješcuju oni kojima se trenutno najviše vjeruje: vjerski i nacionalno svjesne, polupismene, frustrirane spodobe željne vlasti i materijalne i duhovne. Nažalost, za sada su u tome vrlo uspješni. Uspjeli su ustrojiti društvo po principima „tajnih – urotnickih društava„ (H. Arendt) u kojima je sve podredeno njihovoj zaštiti, i gdje se ocekuje od svih clanova apsolutni posluh i odanost, koji ne poznaju izdaju, ili drugacije mišljenje. Stvorili su lažnu višeglavu konstrukciju, cudovište sklepano od anakronih etnija, ustvari otrcanih zakrpa ciji dijelovi funkcioniraju odvojeno, sa ciljem da svaki sebe „obogati“, a drugog ponizi i osiromaši. Tako se postiglo, da u onom što se nazvalo RS, caruje totalirarizam i nacionalsocijalizam, sa elementima fašizma, a u onom što zovu Federacija sve guši kleronacionalizam i primitivni kvazipluralizam. U takvim uvjetima odrastaju i školuju se generacije koje niko nije naucio da postoji ili da je cak postojao, drugi bolji svijet, u kojem je moguce biti poseban, a ne samo odrastati kao bedem i garant ovakve laže - paralaže. Tako uspostavljeni svijet se kani braniti do posljednje kapi krvi na nacin „zavjerenickih društava“ (gdje vlada potpuna predanost njegovih clanova i u životu i smrti. O tim fenomenima pisala je Hannah Arendt u svojim „The Origins of Totalitarianism“.) Sve ono što je u njima je „uspostavljeno jednostavno opcim odgojem koji je u krajnjem preziru prema svim cinjenicama i svoj zbilji... Zato istaknuta negativna znacajka (i ovdašnje) totalitarne elite jeste da nikad ne pristaje razmišljati o svijetu kakav doista jest (i može biti) i da laži, koje su stvorili, nikad ne usporeduje sa zbiljom.“ (H. Arendt)

Cinjenica da se laži ne žele usporediti sa zbiljom, nažalost, postala je europski fenomen. U lažno konstruiranu bh. zbilju, a cijoj konstrukciji su znacajno doprinjeli, povjerovali su i prihvatili je kao nepromjenljivu datost, koju tobož kritiziraju, i europski uspavani, arogantni birokrati. Oni ovdašnju društvenu konstrukciju perverznim inatom prepuštaju lokalnim demokratski izabranim elitama, za koje ocekuju da se sami poprave. Pri tome ignoriraju i zaboravljaju da je ova stvarnost lažna i da je izašla iz zlocina, iz one price o „nikad više„. No, za oholu evropsku elitu sve ovo je prihvatljivo i nudi se kao dostatna podloga za sveobuhvatne evropske integracije... Pa dobro, ako je tako, onda svi „mi“ takvi, kakvi smo, marš u Europu. Neka nam je dobrodošlica. Jedni druge zaslužujemo.