Zima 2009

  ROMAN O GUBITKU IDENTITETA (FAIZ SOFTIĆ, “STRAH OD RODNE KUĆE”)
  Anisa Trumić
 
 

Biografija Faiza Softića je skromna, tačnije Faiz Softić je skroman čovjek, jer više govori svojim knjigama o drugim ljudima, njihovim životima i sudbinama nego o samom sebi. Tako u knjizi koju imam pred sobom ne nalazim biografiju autora, a na internetu se može pronaći samo to da je Faiz Softić rođen 10. januara 1958. godine u Vrbama kod Bijelog Polja u Crnoj Gori, da je studirao na Poljoprivrednom fakultetu, te da govori francuski jezik i živi u Sarajevu i Luksemburgu.
Do sada su mu objavljene knjige: Strašan je zid bez sjene, poezija (1996.), Pod Kun planinom, proza (2002.), Čovjek na rasputici, poezija (2007.), Čovjek koji kisne, proza (2007.) i knjiga kojom ćemo se pozabaviti Strah od rodne kuće, roman objavljen 2006. godine u izdavačkoj kući Bosanska riječ, Wuppertal - Tuzla.
Kao što je naš dobri stari Safet-beg Bašagić rekao da sve što se pamti nestaje, a da sve što se zapiše ostaje, tako i Faiz Softić, slijedeći tu misao, svojom rukom zapisuje sudbine naših ljudi nevoljom razasutih izvan Bosne i Hercegovine. Zapisuje njihove rane, boli i patnje da se nikad ne zaborave, jer tragedija se nikada ne smije i ne može zaboraviti. Zaborav inicira ponavljanje.
Roman Faiza Softića Strah od rodne kuće je roman koji govori o gubitku doma i vlastitog ognjišta te o potrazi za njim. Roman o nasilnom gubitku identiteta i o nastojanju njegovog ponovnog pronalaska, dakle roman o potrazi identiteta preko potrage za mjestom boravka koje bi trebalo biti dom. Najjednostavnije rečeno, roman o bosanskom čovjeku i njegovoj bolnoj sudbini.
Sam naslov djela nas automatski podsjeća na nedavnu prošlost. Rat. Izbjeglištvo. Prognanstvo. Strah! Strah od rodne kuće je zapravo strah od povratka kući koje nema, strah od praznog ognjišta, tačnije zgarišta.
– Ah, ta prokleta Bosna! – doslovno tako je izgovorio, a onda iznio svoju nevolju...
Strah od rodne kuće predstavlja pokušaj bijega od vlastitog identiteta. Bezuspješan pokušaj pronalaska novog sebe, novog parčeta neba gdje bi se moglo skrasiti i stvoriti novi dom. Kada se javi opasnost gubitka novog doma, mogućnost deportacije, povratka rodnoj kući ne dolazi u obzir, dižu se sidra i nastavlja se bijeg, potraga za novim identitetom, tamo negdje u tuđini gdje “behara trešnja”, pa se tako iz Njemačke prelazi u Ameriku, iz Amerike na sve moguće načine u Kanadu, iz Kanade u Australiju i tako unedogled, sve za trešnjinim beharom koji se uvijek iznenada okruni i nestane...
Neka ga Bog čuva i ovdje i u toj dalekoj zemlji Americi – Čemerici, što nam mladež našu pozoba – veli Remz...
Roman je ispričan u prvom licu, tj. ich-formi, bez poglavlja. Pripovjedačev identitet, njegovo ime i prezime, ali i ostale osobine saznajemo u prvoj četvrtini romana i to od samog pripovjedača:
- Nakupilo se lijepih godina, brate moj, četrdeset i treća mi je. Ušao sam u ono doba kad čovjek, bojeći se da ne zgriješi, prebire po onom što uradi, što izgovori, kao kad traži kamenčiće međ jagodama. Znam, mnogo puta sam nalazio kamenčiće međ svojim jagodama i bacao ih u bezdan. Govorio sam sebi: - Ko si ti Ismaile Safire, da zbog tvojih nepromišljenih riječi nekoga zaboli srce – ko ti daje za pravo da griješiš prema ljudima? – Ali tada, duboko iz utrobe, začujem nečiji glas: Samo je Veliki Bog bezgrešan.
Pored starosne dobi, imena i prezimena otkriva se i pripovjedačeva religijska pripadnost i njegova duboko ukorijenjena religioznost.
Okosnicu romana čini potraga pripovjedača Ismaila i njegovog saputnika Remza za Nafilom Raspikućom koji je nestao čim je ispalio prvi metak u Bosni. Roman ima prstenastu strukturu koja liči na pričanje priča iz 1001 noći. Okvirna priča je, dakle, potraga za Nafilom Raspikućom što je i razlog za odlazak dvojice prijatelja u Njemačku. Unutar te glavne priče pripovjedač priča drugu priču, a to je priča o životu njegovog brata u Njemačkoj, prekidajući pričanje pri susretu i upoznavanju sa drugim ljudima koji, opet svi pričaju svoje priče, svoje ratne bosanske sudbine:
...kroz Naskovu kuću prošlo je mnogo ljudi. Svako od njih u njedrima svojim uprtio svoju priču. U priči utopljena bol kao u gnijezdu jaja jarebičina. Bol koja se prelivala u naše duše i lijepila kao vosak. Pošto bi malo odlili, obećavali su ti dobri ljudi, kleli se u mezar svoj, da će se na sve strane raspitivati o Nafilu Raspikući i da će nam pomoći da ga pronađemo.
Roman govori i o razlikama između Njemačke, savremenog demokratskog društva, i Bosne i Hercegovine, još uvijek patrijarhalnog društva. Odmah na početku romana čitamo razlike u onom najočitijem, u odnosu prema ženama:
Ovamo ti se, dobri moj ahbabu, žene provode: izlaze noću na druženje i pijančenje, idu same na godišnje odmore, žive onako kako se njima sviđa, a ne kao u Bosni – kako se dopada njihovim muževima i mahali.
Bosna je zemlja tradicija i starih vjerovanja, narodnih dosjetljivosti i mudrosti, ali i praznovjerja
(“- Nego – veli nam ona – je li nekom od vas slijetao pauk na rame?
- Ne sjećamo se – odgovorismo uglas, a ona dodade, da ako mislimo naći što tražimo, ne bi bilo loše da nam pauk sleti na rame.”), sve ovo kao i znamenkasti brojevi (tri, sedam, sedamdeset i sedam) i aluzije na bajke (priče o sinovima i preprekama, samo ovdje ratnim preprekama, manje bajkovitim a više stvarnim, “Sedam sinova ko sedam bregova”), puni korice romana Strah od rodne kuće i izvanredno se utkiva u šareni ćilim pripovijedanja. Bajkovito i basnovito u romanu, kao i elementi islamskog vjerovanja i orijentalnog ambijenta (ruža koja progovara, nečastivi upleten u njihov posao, velika krezuba usta u ključaonici...) proviruje iz teksta kroz našu narodnu tradiciju. Strah od rodne kuće je riznica antroponima i toponima, ispunjena bosanskom tradicijom i narodnim vjerovanjima (“...u selu Čičvarika, Amira Halemova, pružajući se da ubere kupinu, skliznula sa kamena i sunovratila u pećinu Zvečaljku, koja, tako se priča, nema dna.”), a u toj bosanskoj riznici neizostavan je i samo naš bosanski crni humor:
Samo je otud iz zatvorenog stana odgovorio kako mu je Bog s neba bacio sto maraka i da mu je dužan još. Dok je Safet kucao na vrata, Nadija se navodila preko ograde za onom kesom. Naginjući se u želji da je dotakne vidom, prevrne se preko ograde. I dok je padala, mlatarajući rukama i pokušavajući da se uhvati za terase, mršavi se pijanac, podbuho od pića i nespavanja, veselio. Nadija je izdahnula pred bolnicom.
- Pa životi su se gubili i za manje pare – veli Remz...
Ramo se opet žali: - Majku mu, nikad gori vakat za Cigana. Nas – veli – neće niko. Ni Indija nas, izgleda, ne bi primila. A u selu mi sve zaždiveno: i kuća, i šupa, ama sve...
Nur-hanuma, majka Nafilova, usnila je san i upravo taj san, vjerovanje u san, je razlog potrage za Nafilom. Ona je sanjala da će Ismail Safir i Remz Luta pronaći joj sina. I oni su krenuli na put za Njemačku, krenuli su da ispune svoju sudbinu. Njih dvojica poput Don Kihota i Sanča Panse, potpuno suprotni jedan drugome, dva sukobljena karaktera u romanu, bili su predodređeni za taj put. Njih dvojica su u vječitom sukobu što roman čini interesantnijim, ispunjenim neizvjesnošću. Ismail Safir vjeruje u pozitivan ishod njihove potrage, dok je Remz Luta veliki pesimista i on misli da je Nafil već odavno mrtav, međutim postoje trenuci kada se u Safiru budi sumnja i on prestaje biti optimista, ali tada Luta preuzima na sebe breme optimizma i hrabri mozak potrage omogućavajući njen nastavak i povećavajući napetost.
- Vidiš li gore nebo? – pitam ga.
Remz zakometnu glavu i veli: - Vidim ga. Vedro je i čudim se koliko je na njemu tragova od aviona.
- Je li daleko?
- Daleko je koliko do naše Bosne i još toliko, a možda ni tad ne bismo bili ni na po puta.
- Čini mi se – kažem mu – da je toliko i do Nafila.
Remz stade, iskolači oči, pobijelje i reče:
- Veliš li ozbiljno, o čovječe? Bog je svemoćan i on će nam pomoći. Uzdajmo se u Njegovu milost.
Ovo je bilo prvi put da ja izrazim sumnju u naš posao.
Pripovijedanje je jako dinamično, rečenice su kratke, nema predugih i preopširnih opisa, samo poneko spretno, jako neobično i originalno izvedeno poređenje. Roman pun neizvjesnosti, novih iznenadnih zapleta i raspleta, zadržava punu čitaočevu pažnju sve do samog kraja, kraja kojem se čitalac uopće nije mogao nadati što daje posebnu vrijednost djelu. Moglo se sumnjati u pozitivan ishod potrage, čak se moglo i pretpostaviti da je Nafil Raspikuća odavno mrtav, ali se nikako nije moglo pretpostaviti da će Remz Luta tragično skončati na kraju, još manje se moglo zamisliti njegovo žrtvovanje (“- Pa ti si živ? – to su prve riječi koje sam čuo iz slušalice.
- Zar sam trebao umrijeti?
- Već si bio umro, ali sam ja morao dalje – naš posao je jasan: po svaku cijenu pronaći Nafila i vratiti ga majci Nur-hanumi i zemljici Bosni – tužnim glasom saopšti Remz Luta. – Mi nismo važni.”) i herojsko umiranje, a upravo tako je Remz Luta izgubio život.
Navečer nas je nazvao, sav usplahiren, Safet Kolik:
- Zašto nam podmetnuste opasnog tipa Remz Lutu, zvanog Kerempuh?
Od srca se nasmijah. – Pa on je jedna dušica ljudska i nije u stanju ništa loše učiniti. Taj do sada ni mrava nije zgazio.
- Vi to objesite mačku o rep – čulo se s druge strane. – Da ste mi zdravi i veseli, ali to je najopasniji momak koji je zakoračio na čamac Zuj Belana. Niko se do sad nije usudio šefa mrko da pogleda, a on... neki dan... gađao ga flašom viskija u čelo. Hej, flašom u čelo! Zuj Belana u čelo!
To je bio samo početak Lutinog herojstva. Lavovski se borio do posljednjeg trenutka svog života.
Djelo, dakle, oscilira sa mijenjanjem uloga Ismaila Safira i Remz Lute, promjenama u optimizmu i pesimizmu, autor ostaje do kraja vjeran tim iznenadnim obrtima, stavljajući glavne likove djela u različita životna iskušenja na koja oni uvijek neočekivano odgovaraju. I te česte promjene predstavljaju svojevrsnu potragu za vlastitim identitetom. Tražeći drugog oni, zapravo traže sebe i ta potraga nikada ne prestaje, čak ni u smrti, jer i tamo čovjek traži svoje, cijeli je roman protkan potrebom za pripadnošću:

- E, sada onaj Skender veli ovako: - Za mene više nema ni države, ni sela, ni grada, ni azila, ni papira, ničega... Sve je moje sada pod zemljom. Ja se još vijem gore po zemlji i živim za dan kada ću mojima. Molim Boga da me što prije sastavi s njima. Ja, Skender Balta, molim Uzvišenog Allaha da me što prije pozove.
Ismail Safir je šef operacije, Remz Luta je njegov vjerni pratilac, prijatelj i pomagač, iako su česte situacije u kojima upravo Remz Luta otežava potragu i još više komplikuje komplikovane situacije.
Priča o Nafilu bila je rijeka u koju se ulijevalo bezbroj rječica i potoka, nadimajući je i dajući snagu njenim brzacima. U tim brzacima nestajala je snaga i mladost ljudi koje smo sretali. Žrvanj života satirao je čovjeka pretvarajući ga u gomilu bolesnog mesa. U ništa!
Potraga je okončana jednim telefonskim pozivom koji je javio da su kosti Nafilove pronađene u zemlji Bosni i da mu je majka preselila na ahiret. To nisu bile jedine žrtve potrage. Remz Luta je izgubio život, a s njim je i Ismail Safir izgubio dio sebe. Tako roman umjesto pronalaska samog sebe kroz potragu za drugim završava dvostrukom tragedijom: niti je nađeno ono što je traženo, niti se uspjelo sačuvati ono što se imalo.
Kao bez svoje desne ruke šetam ulicama razrušenog grada i žalim: za Remz Lutom, te za bratom Naskom, za Nafilom Raspikućom, za Nur-hanumom, i za bratom one mršave žene koji je, ko i mnogi Musliman, zaklan i bačen u Drinu, za sinovima Mahmuta Huseinovića od Zvornika, za voljenom zemljom, za sobom...
Neizbježno nam se postavlja pitanje da li smo mogli u Nafilovom prezimenu (Raspikuća) pronaći i pretpostaviti kraj priče? Da li ima simbolike u svim imenima, prezimenima, nadimcima, nazivima sela, gradova, država...  pomenutim u romanu? Simbolike koja je neodvojivo vezana za sudbine ljudi, za sudbinu same priče? Smatram da je veza neizbježna i zbog toga ovaj roman nudi izvrsnu građu ne samo za kritičku interpretaciju nego i za onomastičku analizu koja bi trebala biti neodvojiva od književne kritike.
Prepun onomastičkih termina pogodnih za analizu, roman prikazuje bogatstvo našeg jezika, tradiciju i mentalitet naroda koji se ogledaju upravo u onomastičkim nazivima.
Pored bosanskohercegovačkih antroponima, u romanu se pojavljuju i antroponimi drugih zemalja, što govori o piščevoj neisključivosti, odnosno o otvorenosti prema drugom.
Strah od rodne kuće je pripovijest o našim ljudima razasutim po svijetu i njihovim tegobnim sudbinama.