Zima 2009

  AUTOIRONIJA POBUNE (POVODOM NEKOLIKO PJESAMA I PRIČA FARUKA ŠEHIĆA)
  Fahrudin Kujundžić
 
 

Piscu koji ne prihvati pravila tržišnog života preostaje da izumre. Čitalac koji ne prihvati to što mu tržište nudi osuđen je na književni post ili na ponovno prečitavanje knjiga koje je već pročitao. Pisac i njegov čitalac – ti zbog kojih književnost i postoji – danas su osuđeni na život u poluilegali. Svijetom književnosti vladaju proizvođači knjiga. Proizvoditi knjige još uvijek ne znači proizvoditi književnost.1

 

***
Pisanje samo po sebi danas nije nikakva pobuna, kao što je to u Orvelovom romanu 1984, gdje Vinston Smit, skriven od telekrana, šalje pozdrave budućnosti ili prošlosti, iz doba samoće, iz doba Velikog Brata.2 Mada kao i kod Orvela, svakodnevno gledamo prizore svijeta u kojem su ljudske vrijednosti cinično preokrenute, ovaj svijet, čini se, više nema strah od razmišljanja, jer svoju tiraniju ne gradi pomoću Policije misli nego pretvaranjem svega u robu: jer da samo zdrav razum može srušiti takav sistem vrijednosti – davno bi ga već srušio!
Već je mnogo puta rečeno kako je moderno doba “orvelovske’’ kontrole zamijenio postmoderni odbjegli svijet i vladanje haosom; stoga: Avangardistička gesta kulturnog otpora kao da više nije moguća. Pljusku društvenom ukusu (ili kulturnoj opsesiji) više nismo u stanju dati. Nema, uostalom, čvrstog i jasnog lica na koje bismo je mogli spustiti.3
Međutim, Orvelovo doba samoće i dalje traje, štoviše, pojačava se do paroksizma, samo ne u onome čega se Orvel bojao, u tišini, u zabrani glasa, nego baš suprotno, u nepodnošljivoj buci, kao globalizacijski delirij komunikacije, koji podrazumijeva dijalog, a ostvaruje se u praksi kao monolog,4 kao grafomanija koju proriče Milan Kundera u Knjizi smijeha i zaborava.
Zbog svega toga Dubravka Ugrešić na jednom mjestu piše kako u svoj toj kakofoniji ljudima od dobra ukusa, kao jedini prihvatljiv estetski izbor, preostaje šutnja,5 čime kao da negativno odgovara na sebi postavljeno pitanje o smislu pisanja danas (pitanje koje lebdi nad čitavom njenom knjigom). Meni, međutim, ta njena rečenica više liči na logički paradoks (na ono: Ova rečenica je lažna!) nego na priznanje poraza: jer svoju tvrdnju ona ipak zapisuje.

***

Uz nezaobilazno antiratno pismo, jedan od najvažnijih tematskih blokova u knjigama Faruka Šehića predstavlja i ukazivanje na fragmente koji konstruišu to lice bolesnog društvenog ukusa (kao ukazivanje na kadrove čije sjene prave lice na plakatu filma Trumanov šou). Ali što je jako važno naglasiti, ironija globalizacije kod Šehića, u kontekstu beznađa ovdašnjeg tranzicijskog prezenta,6 neodvojiva je i od teme ratnog iskustva.
Kada se nakon suočenja sa svojom biološkom bijedom, nakon vremena u kojem se smak svijeta doživljava kao siva svakidašnjica, kao nazeb u pjesmi Jakoba fon Hodisa, i u kojem izvjesnost nasilne smrti pretvara čovjeka u automat za preživljavanje – dakle, kada se nakon takvog iskustva čovjek probudi u depresivnom tranzicijskom društvu, okružen tričavim drangulijama svakodnevnice,7 nestaje džaka koji, kako govori Viktor Šklovski, prekriva sve, maskira i osiromašuje ljudski život, sprječava čovjeku da doživi i shvati svijet u kojem živi – da vidi stvarnost onakvom kakva jeste.
Čitav sistem vrijednosti koji se uspostavlja može tada da se sagleda skoro pa nevinim okom, iz perspektive nekoga ko doživljava a ne prepoznaje stvari, da bi se na taj način iznova ogolio svijet koji, čini se bespovratno, tone u oniričku ekstazu koja ne poznaje vrijednosti osim ugode i profita.8 Dodatna tragičnost te tričave stvarnosti je u tome što nakon užasa rata ne može da donese nikakvo olakšanje, što licemjerstvo svijeta zatvorenog u džak, svijeta koji se hrani i obnavlja besmislenim navikama i izmišljenim potrebama, može pobuditi samo gađenje i prezir: ni mirnodopska ne prestaje golgota.9 Razumijevanje postratnog stanja kod Šehića, koje obuhvata i temu globalizacije, zato je neodvojivo od ratnog,
I u opisivanju postratnog stanja i dalje ostaje taj, kako bi Tvrtko Kulenović rekao – pogled odozdo (pojedinac koji odbija nakon rata da mistički participira u ponovnoj konstrukciji kolektivnih mitova, i otvoreno govori kako je takav mit nevidljiva sjemenka iz koje zriju masovne grobnice10), a ironija, prisutna i u pisanju o ratnom iskustvu, ovdje se do kraja pojačava, puni se gorčinom razočarenja i u mir, i postaje jednom od najdominantnijih karakteristika Šehićevog stila. Ponekad i uz prisustvo hiperbole, ali hiperbole koja, kao kod ekspresionista, što govori Marko Vešović, ne preuveličava nego pokazuje suštinu, Šehić daje precizne opise različitih aspekata bolesnog društva i današnjeg svijeta uopće.

***

dok svijet postaje globalni Oprah ili Springer show
i hara banalnost k’o glad na zemljinoj kugli11
Pjesma molitva, iz zbirke Transsarajevo, na neki način pravi okvir u kojem se kod Šehića javlja tema globalizacije. Čovjek sveden na potrošača, u potrošačkom društvu globalnog kapitalizma, u svijetu čija je još odavno glavna karakteristika to da pre ili kasnije sve biva izneto na tržište da bi mu se ustanovila vrednost i da bi se pretvorilo u robu,12 u takvom svijetu čovjek pjeva pjesme Konzumu, upućuje mu ponosno molitve, jer smisao svog života ne vidi u nečemu transcendentnom, nego u novcu, u besramnoj potrošnji i nagomilavanju materijalnih dobara (o Konzume / želim da umrem u tvojim petparačkim Edenima / diveći se sunčanim bananama, ekstraktu malograđanske sreće13).
Tim putem se dolazi na kraju do sveopćeg osiromašenja duha, a u formiranju mladog čovjeka ljubav se prikazuje kao seks, cilj života kao hrpa novčanica, stalno mu se serviraju nove zvijezde, uzori na bilo kojem planu, što nesumnjivo vodi u šund.14
Ovdje može biti korisna kraća digresija o knjizi iz koje je preuzet ovaj posljednji citat. Ova knjiga Besima Spahića je zanimljiva i stoga što joj današnji čitalac prilazi pomalo nadmoćno, jer je njen cilj da na osnovu marksističkih postavki, a kroz komparativnu analizu robne proizvodnje i reklame u kapitalizmu i u socijalizmu, pokuša da odredi položaj reklame u tadašnjem jugoslovenskom društvu, i u samoupravnom socijalizmu uopće. Spahić primjećuje kako je i u SFR Jugoslaviji, dijelom zbog upliva strane propagande, a dijelom zbog nekritičkog preuzimanja, uloga reklame dosta slična onoj u kapitalističkim zemljama: pridobijanje potrošača nepotpunim istinama, zloupotreba njegove neupućenosti, nametanje načina života, pobuđivanje novih potreba, zastupanje samo svojih interesa, itd.15
Danas, kada je čitava ta priča stvar prošlosti, kada je kao jedna od posljedica svega onog šta se dešavalo zadnjih decenija, postala na kraju smiješna nada kako će zajedno sa reklamom, kao centralnim instrumetarijem održanja savremenog kapitalističkog društva, nestati i robna proizvodnja – danas se u dijelu knjige posvećenom socijalističkom društvu može prepoznati samo jedna utopija, raj na zemlji do kojeg ovakav svijet očigledno ne može doći, dok u dijelu posvećenom kapitalističkom društvu, o kojem se govori sa očitom distancom, kao o nečemu što se dešava tamo negdje na divljem zapadu – čitalac danas prepoznaje precizan opis svoje svakodnevnice.
Naglašavam to zato što na ovim prostorima, konkretno u BiH, pošto ovdje pišem povodom Šehića, pored posljednjeg rata, o čijem sam uticaju već govorio, pogledu na današnji svijet posebnu dimenziju daje i sjećanje na mitove socijalizma, pa preko toga i taj famozni tranzicijski prelazak iz komunističkog u neoliberalni sistem vrijednosti.16
No, da se vratim citatu. Besim Spahić na tom mjestu, dakle, želi ukazati na put koji vodi u šund. Bratstvo na zemlji ostvarit će se putem kiča, rekao je negdje Milan Kundera. Bratstvo se već odavno ostvarilo. (...) Jedino je riječ kič, predmet intelektualnog interesa u šezdesetim godinama, istisnuta iz opticaja. Na njezino mjesto zasjele su riječi industrija (filmska, izdavačka), entertainment, i nadalje: užitak (pleasure) i zabava (fun).17
A taj put ka afaziji duha osvjetljavaju uzori koji se serviraju običnom čovjeku kao megazvijezde koje će spasiti svijet, kako se zove jedno od poglavlja Šehićeve zbirke Hit depo.

***

U zbirci Pod pritiskom, u priči Automat, ironiji je podvrgnut mit o ratnom herojstvu. Bez dodatnih hiperbola, u odnosu na npr. hiperbolama nabildanog filmskog Ramba, poređenje koje se samo nameće, opisu kako s nožem u zubima preplivava nečujno rijeku, kako prolazi kroz minsko polje kao Isus kad hoda po vodi,18 dodaje se samo fantastični kraj, kada savijajući cijev pretvara tenk u slona (kraj koji je u istoj mjeri realan kao i sve drugo u vezi s Rambom). Tome se zatim suprotstavlja kontekst ratnog užasa koji proživljava lik koji piše priču, da bi se na kraju nasuprot neuništivog ratnog heroja stavio bivši student književnosti u uniformi, koji umire nakon što izgubi obje noge.
Na tom primjeru važno je uočiti da je groteska princip po kojem Šehić gradi ovu priču: Šehić kao da se trudi da nasmije čitaoca, kako bi mu kasnije zaledio taj osmijeh (Hugo Fridrih je govorio kako je groteska smijeh koji se gubi u cerenju ili jezi). To je, kako želim pokazati, jedan od dominantnih principa pomoću kojeg Šehić pokušava da osvijetli to lice društvenog ukusa.
Pjesma bez naslova, koja počinje stihom: draga drugarice Oprah, iz zbirke Hit depo, zamišljena je kao pismo upućeno još jednoj od megazvijezda koje spašavaju svijet, samo što za razliku od priče Automat ovdje nema direktnog prisustva rata, jer je Oprah mirnodopska megazvijezda. U tom pismu se ironično podiže spomenik pretvaranju u show i ljudske dobrote, procesu nježnog ispiranja mozga malog čovjeka,19 banalizaciji elementarnih ljudskih vrijednosti i potrage za toplinom (naslov drugog poglavlja zbirke Pod pritiskom); Oprah je, kako formuliše Dubravka Ugrešić, megametafora suvremene fetišizacije spontanosti i iskrenosti.20 Ako se zanemare trenuci u kojima se u ovoj pjesmi Oprah iz zone božanstva spušta među ljude, i ako se zanemari molba na kraju pjesme (molim Vas oslobodite me Vaše emisije21), sve ostalo, bez ikakvog preuveličavanja i ironiziranja, jeste jedno od pisama kakve i dobija Oprah.
Pjesma bez naslova o brkovima Harisa Džinovića,22 ovaj put na primjeru lokalne megazvijezde, u brkove koji probijaju limite džambo plakata, sinegdohično okuplja probleme jednog od najvažnijih aspekata procesa globalizacije: eutanaziju kulture,23 pretvaranje i kulture u robu. Muzika, koja je, po riječima Ivana Fohta, nešto najčistije i najuzvišenije što je čovjek izumio, danas se ponižava srozavanjem na turbo folk, u svrhu ostvarivanja profita i zadovoljenja turbo folk osjećaja i potreba; ili, kako bi rekao Rambo Amadeus: Muzika je miljenica svih muza, harmonija svih umjetnosti. Turbo folk nije muzika, turbo folk je miljenica masa, kakofonija svih ukusa i mirisa.24
Dok s jedne strane Šehić daje ironijske portrete megazvijezda koje se serviraju danas čovjeku kao najveći uzori u svim oblastima, i u tome otkriva banalizaciju elementarnih ljudskih vrijednosti, koja u pozadini ima ideju profita, s druge strane, kao u priči Automat, veličini i besmislu tih postmodernih gurua, po principu groteske, Šehić suprotstavlja ogoljenu stvarnost “malog čovjeka’’. Kao kod Asmira Kujovića, u poglavlju Sarajevo noću, romana Ko je zgazio gospođu mjesec, tako se i kod Šehića kao u noćnoj mori kojom luđak klizi kroz gomilu prestrašen onim što vidi,25 halucinantno pojavljuju aveti savremenog svijeta, svijeta običnog čovjeka, a čovjeku koji je još uvijek pod šokom preživljenog rata, otkrivaju se goli u svojoj besmislenosti i nakaznosti. Od najniže fudbalske lige u galaksiji,26 pa sve do ljudi iz konzerve27 i noćnih prikaza gradova u kojima caruje isključivo i bezmjerno NIŠTA28: narkomani u dvorcima ništavila, božanstvo ljubavi pretvoreno u kurvu, kao Olimpija Eduara Manea – prosjak čija ruka se transformiše u kuku očaja kojom uporno grabi novčane planktone u tranzicijskom vazduhu.29
Zato su i psovke i vulgarizmi neizostavni dio Šehićevog stila, i svoje književno opravdanje nalaze u reakciji na šok rata, ili u ispoljavanju frustracija uzrokovanih tričavim drangulijama mira, gdje željezni prst demijurga svrdla duboko u tlo, praveći jame za čelične temelje solitera koji će biti nenadjebiva proteza ka bulevaru skršenih snova.30 U tom slučaju može se reći da za Šehića vrijedi isto ono što Edin Pobrić govori za Emira Šakovića: Jezičko oponašanje i prikazivanje primjereno je stanju i radnjama u kome se nalazio (ili još uvijek nalazi?) bosanski čovjek: agresija, smrt, hladnoća, glad, pomjerane granice moralnosti, izopačenost državnog sistema, laž, malograđanštvina...31
Odatle se kod Šehića sjećanja na rat u miru ne javljaju samo u vidu Pekićevih munjevitih snimaka (koji nisu Proustovi medenjaci koji vode prema lepotama izgubljenog vremena, nego okrutno bacaju u njegove jame kojih se dobrovoljno nikad ne biste setili32), nego se javljaju kao u Razglednicama sa Marsa, u posljednoj priči zbirke Pod pritiskom, svjesno dozvana da bi se suprotstavila beživotu mira, jer se čini da je, uz sav užas, u stalnom prisustvu prijetnje nasilnom smrću, život u ratu, i tako jeftin, (šta je jeftinije / život čovjeka ili život kokoši – pitanje je sad, piše Šaković33), bio vrjedniji i stvarniji nego što je u miru.

***

Iz ove analize sasvim je očito da Faruk Šehić ne pripada današnjoj tržišnoj socrealističkoj književnosti.34 Šehić će sam za sebe reći da je tumor na zdravom tkivu techno-manijačkog kapitalizma,35 i u pitanju je opet, naravno, ironijsko izvrtanje, jer na tumoru globalnog-tehno-turbo-folk-manijačkog-i-kakvog-sve-ne kapitalizma, ovakvo pisanje ostaje kao jedno od rijetkih zdravih tkiva, uz osnovanu sumnju da će prije taj tumor zahvatiti i sva ostala zdrava mjesta, nego što će ga umjetnost svojom ironijom izliječiti.
I za Šehića je zato nezaobilazno pitanje kojim sam počeo ovaj tekst: položaj književnosti (i umjetnosti uopće) koja želi dekonstruisati takav sistem vrijednosti, ali se sve više gura na margine, ostajući neka vrsta nemirne podsvijesti društva. Kao što je dominantno pogled odozdo u antiratnom pismu bio otpor tom pogledu odozgo i daljnjem iživljavanju nad običnim čovjekom koji u užasu rata ne može da vidi oca svih stvari nego ništitelja,36 tako se i u ironiji, koja u svojoj gorčini nosi i ratno iskustvo, vidi mogući otpor, da bi se, uz prisustvo i hiperbole, čitav sistem vrijednosti, oneobičen, prikazao u svoj svojoj poremećenosti.
Međutim, što se mora naglasiti, pjesma lice sa visokotiražnih američkih magazina, iz zbirke Transsarajevo,37 pokazuje kako je Šehić svjestan toga da je i pobuna danas postala marketinški trik: lik Che Guevare, na kojeg se odnosi naslov ove pjesme, ogoljava paradoks današnjih, npr. ljetnih i zimskih pobunjenika, da ih tako nazovem, koji nose starke i martinke od nekoliko stotina maraka, ne primjećujući kako nisu ništa drugo do cigle u zidovima beskrajnih prodavačkih mjesta institucija koje imaju moć da naplate i pobunu protiv njih.
Današnji kolonizator je Tržište. Tržište usisava svaku rezistenciju, uzima u obzir svaku kritiku na svoj račun, štoviše, anticipira je i pretvara u vlastiti profit. Tržište nas kolonizira tako da to i ne znamo, štoviše, kolonizira nas s našim vlastitim vrijednostima, zvale se one identitet, etnicitet, pravo na različitost, ili kako već tko želi. Protiv novca, medijskih moćnika, konglomerata, protiv monopola distribucijskih lanaca, sve u svemu, protiv “tržišnog fundamentalizma’’ koji uključuje i kulturu, teško je zamisliti efikasan otpor.38
Drugim riječima, tržište je Veliki brat današnjeg doba samoće, a pisac danas da bi djelovao mora pristati na neki vid kompromisa sa svijetom protiv kojeg piše, da bi uopće objavljivao, jer potpuna pobuna bi vodila u dadaističko buncanje i negiranje svega, koje u svojoj dosljednosti vodi prema samouništenju, dakle – prestanku pisanja, šutnji.
Zato je sasvim logičan slijed to što ironija kod Šehića prerasta u autoironiju, kao u pjesmi smrt pjesnicima!, gdje se u ironijskom izvrtanju, opet skoro bez prisustva hiperbole, daje stvarni glas “savjesnih građana’’ koji “znaju’’ šta je realitet i “znaju’’ da čovjek živi da bi radio i da bi bio koristan porodici, zajednici i svojoj lijepoj zemlji,39 i da bi pjesnika, kao tumor sa zdravog organizma društva, trebalo odstraniti hirurškim zahvatom.40 Autoironija u tom slučaju prije svega govori o svijesti o položaju književnosti u društvu kao njegove potisnute grižnje savjesti, koja se pokušava utišati upravo takvim riječima “savjesnih građana’’, da bi se zatim tom svjesnošću relativizirao i društveni značaj pisanja (taj značaj se ne isključuje, ali se niko ne zanosi njime), i da bi se na kraju ismijala i pozicija pjesnika koji će svojom popularnošću (tako što će i on postati megazvijezda i još jedno lice sa visokotiražnih magazina) i pobunom pretvorenom u materijalnu korist, predvoditi rulju današnjih ljetnih i zimskih pobunjenika.
Pisanje ovdje, kao i u slučaju pisanja o ratu, svoje opravdanje prije svega nalazi na elementarnom nivou: kao borba za očuvanje zdravog razuma i u miru, kao gađenje na čovjeka čija slava staje između dvije ledene oštrice akvamarinskog Wilkinson sworda.41 ý

 

 

Bilješke

1 Dubravka Ugrešić, Zabranjeno čitanje, Sarajevo: Književna radionica Omnibus, 2001, str. 10. (poglavlje: Los Torcedores)
2 Džordž Orvel, 1984, Beograd: Izdavački zavod Jugoslavija, 1968, str. 40.
3 Dubravka Ugrešić, nav. djelo, str. 67. (poglavlje: Cinici, vratite se, sve vam je oprošteno!)
4 Dubravka Ugrešić, nav. djelo, str. 175. (poglavlje: Pitanja na odgovor)
5 Dubravka Ugrešić, nav. djelo, str. 176. (poglavlje: Pitanja na odgovor)
6 Enver Kazaz, Neprijatelj ili susjed u kući: interliterarna bosanskohercegovačka zajednica na prelazu milenija, Sarajevo: Rabic, 2008, str. 176.
7 Faruk Šehić, Pod pritiskom, Sarajevo: Naklada Zoro; Zagreb: Zoro, 2004, str. 123. (priča: Dakle, ovo je roman)
8 Tomislav Šola, Marketing u muzejima: ili o vrlini i kako je obznaniti, Zagreb, 2001, str. 12.
9 Faruk Šehić, Pod pritiskom, str. 124. (priča: Dakle, ovo je roman)
10 Faruk Šehić, Transsarajevo, Zagreb: Durieux, 2006, str. 20. (pjesma: živim u državi gdje je iskopavanje kostiju udarna tv-vijest)
11 Faruk Šehić, Hit depo, Sarajevo: Omnibus, 2008, str. 52. (pjesma bez naslova, koja počinje stihovima: opšta mjesta / kao glavice bijelog luka)
12 Kritički termini istorije umetnosti, priredili Robert S. Nelson i Richard Shiff, Novi Sad: Svetovi, 2004, str. 245-246. (tekst: Charles Harrison, Modernizam, str. 243-258)
13 Faruk Šehić, Transsarajevo, str. 17.
14 E. Vlajki, Potrošačko društvo i masovna kultura, citirano iz: Besim Spahić, Aspekti reklame u jugoslovenskom društvu, Sarajevo: OOUR Izdavačka djelatnost, 1983, str. 139.
15 Besim Spahić, nav. djelo, str. 117.
16 Senadin Musabegović, Šizoidna granica između etnonacionalizma i kapitalizma
17 Dubravka Ugrešić, nav. djelo, str. 150. (poglavlje: Having Fun)
18 Faruk Šehić, Pod pritiskom, str. 71. (priča: Automat)
19 Faruk Šehić, Hit depo, str. 21.
20 Dubravka Ugrešić, nav. djelo, str. 66. (poglavlje: Cinici, vratite se, sve vam je oprošteno!)
21 Faruk Šehić, Hit depo, str. 21.
22 Faruk Šehić, Hit depo, str. 57. (pjesma počinje stihom: brkovi Harisa Džinovića u Bulonjskoj šumi)
23 Tomislav Šola, nav. djelo, str. 21.
24 Rambo Amadeus, Turbo folk
25 Faruk Šehić, Hit depo, str. 49. (pjesma: Dok sam čekao da sunce zađe za zgradu)
26 Faruk Šehić, Pod pritiskom, str. 136. (priča: Rajski geto)
27 Faruk Šehić, Pod pritiskom (priča: Kvart u konzervi)
28 Faruk Šehić, Pod pritiskom (priča: Džepna odiseja)
29 Faruk Šehić, Pod pritiskom, str. 150. (priča: Faruk Sehic & The Blackhearts)
30 Faruk Šehić, Pod pritiskom, str. 144. (priča: Džepna odiseja)
31 Emir Šaković, Pjesme iz pouzdanih izvora, Sarajevo: Biblioteka grada Sarajeva, 2005. (pogovor: Edin Pobrić, Poetsko svjedočanstvo, str. 116)
32 Borislav Pekić, Godine koje su pojeli skakavci, Beograd: BIGZ, 1987, str. 88.
33 Emir Šaković, nav. djelo, str. 44. (pjesma: Još jednom i još jedno razmišljanje o čovjeku)
34 Današnja tržišna književnost je realistična, optimistična, vesela, seksi, eksplicitno ili implicitno didaktična i namijenjena širokim čitalačkim masama. Kao takva ona idejno preobražava i odgaja trudbenike u duhu personalne pobjede nekog dobra nad nekim zlom. Kao takva ona je socrealistička. (Dubravka Ugrešić, nav. djelo, str. 33, poglavlje: Živio socrealizam!)
35 Faruk Šehić, Transsarajevo, str. 23 (pjesma: smrt pjesnicima!)
36 Enver Kazaz, nav. djelo, str. 58.
37 Faruk Šehić, Transsarajevo, str. 10.
38 Dubravka Ugrešić, nav. djelo, str. 174. (poglavlje: Pitanja na odgovor)
39 Faruk Šehić, Transsarajevo, str. 23.
40 Ibidem
41 Faruk Šehić, Transsarajevo, str. 63. (pjesma: revolucija na Soukbunaru)