Zima 2009

  UVOD U ADMIRALA MAHIĆA
  Tomislav Dretar
 
 

Dobro se sjećam pojavljivanja Admirala Mahića u književnosti Bosne i Hercegovine. Usprkos svemu, nije to bio ni sramežljiv niti neprimijećen ulazak na scenu novog aktera. Nije izazvao nikakav lom jer nije imao što razbiti, sve je bilo samo puka praznina, nije bilo ničeg za slomiti. Nije nikog pomaknuo s mjesta koje bi ovaj već otprije zapremao, jer ta mjesta se nisu nalazila u sferi književnosti, ma koliko duboke uredničke fotelje im bile i lanac koji ih je s politikom povezivao debeo bio. Kako je to bilo moguće? Njegov početak ne bijaše skroman jer je bio postojan i siguran u sebe. On je znao što čini, drugi nisu. Bili su tu Željko Ivanković i Goran Simić, ali to je druga priča. Sva trojica su znali tko su i što donose, ali svi su znali da je Mahić nešto drugo i netko drugi. Marginalac, rečeno je odmah. Da, Marginalac koji je otvorio svoj prostor ondje gdje ga se nitko nije sjetio postaviti. Ili nije znao ili prosto nije imao tog dara. On je jedini bio i ostao pjesnikom. Danas se vidi, taj prostor u bosanskoj književnosti, pa tako i bošnjačkoj, u njemu tada suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti bio je jedan šir, izvan nakisle pisarske šire Rajka Petrova Noge, jedna širina koja je počivala na rascjepu, naprslini, raskidu s epičnom, da ne kažem epičkom, tradicijom uvijek iznova regeneriranom rusko-srpskim inspiracijama, modelima, obrascima pa čak i onima koji su slovili avangardnima (Jesenjin, Jevtušenko, Visockij, etc) i koji su nestali čim se zagušljiva kavana „široke slovenske duše“ otvorila prvom propuhu slobodnog disanja čistog zraka. Naravno, trebalo je propuh ukloniti, a to se moglo samo gurajući u stranu ono što otvara prostor ulasku čistog zraka, Mahić je gurnut na marginu, Ivanković i Simić postali su perjanice, da ne kažem perjanici novina koje su došle izgledati malo drukčije. Mahić je identificiran kao opasnost po ono čemu je došlo vrijeme da nestane sa scene, čak i danas događa mu se isto, on je opet opasan, jer on je poezija a zoon politykón koji je trenutno, kao i onda vlasnik javnog mnijenja, ne trpi ono što je u sebi neiscrpivo i neobjašnjivo. Radi se o sudaru dviju vječnosti, vječnosti koja bi htjela neograničena u sadašnjosti, što je apsurd i vječnosti koja nedodiriva, žudnja za vječitim mandatom protiv mandata žudnje ograničenog. Svećenik-vlast protiv vlastitosti svetosti. U to vrijeme to je još bio na polju obračun ostataka real-socijalizma: Države i Politike, s jedne strane sa socijalističkim realizmom, s druge strane. Ili, bolje rečeno, između političkog aparata jednog društva koje je, u stvari alijenirana država sama, a kojoj je pučanstvo (izdijeljeno u “prijateljske” i “neprijateljske” klase) objekt nad kojim Država vlada u jednoj krvavoj diktaturi metodama psihičke i fizičke torture.
Naravno, u isto vrijeme oboje, i Politika i Kultura, budući da su u sebi podvojene, i u sukobu su sa svojim vlastitim onostranim dijelom u sebi samima, sa svojom suprotnošću/negacijom, a ne nekom “nevidljivom realnošću”. Danas, u novim uvjetima i na generalnom planu to je obračun socijalnog onostranog bića (koji ulazi u krug “Dasein”) protiv onostranog bitka (koje se doživljava kao “Nichtsein”) u onom što se htjelo postići u vrijeme socijalizma kolektivnim/transpartikularnim bićem kao Apsolutnim bićem. Sukob Transpersonalnog-Mi koje je smrt za Partikularno/Individualno–Ja. Na prvi pogled apsurdno, jer radi se o božanskom. No, nimalo tome nije tako. Božansko je skinuto s neba i strpano u Knjige. Pjesnik ga traži ondje gdje se i nalazi u Nedokučivom, a pojavni svijet, tj. Vladajuća stvarnost pojavnog svijeta ga ne pripušta onamo već ga, nanovo, kao u starom dobrom socijalizmu nanovo vraća u Knjige da u njima traži Boga, tj. Apsolut, a taj Apsolut ima svoje ovozemaljske zastupnike, Inkarnacije bez mandatnih ograničenja i Tumače koji čak i vole pjesnike pod uvjetom da su dobri sinovi Nacije. Mahić je to sve manje, a Durakovićeva sve čvršće. I čime – Dobrim, a što je onaj drugi element u vrhunskom filozofijskom paru, pogodite i sami ili pitajte Tunju.
Novi gospodari scene, bilo da su postavljeni côté cour ili côté jardin uvijek su na istom povijesnom mjestu i uvijek imaju istu točku gledišta mada je prije bila socijalistička a sad je nacional-socijalistička mada sebe predstavlja socijalnom, ali tako dobro socijalnom da su svi sociusi – gladni. Ne baš uvijek kruha, ali znanja o sebi svakako i problem i jest u tome što im se ne da dà budu gladni sebe-znanja, što će im znanje, boli glava od njega, naime, pjesnik-rhapsod hoda i cestama a ponekad viče i osamljen iz pustinje. Njega treba ušutkati kako se vlasi ne bi dosjetili i počeli slušati pjesnike i počeli gledati u tami i tako otkrili da ih prejaka svjetlost pojavnog čini slijepima.
Ta nova točka gledišta je nacionalistička sa svih strana a Mahić ju nadilazi na svim razinama jer njegove riječi igraju takvu igru koja kolo vodi ravno u slobodu, on ne voli ako svi nisu slobodni, ako mi svi nemamo slobodu iako sloboda ima nas sve, dakle, on ne voli svakodnevnicu gdje caruje mržnja na različito i nepoznato, on naročito ne voli mržnju. Zato on može biti i hrvatski i bosanski i srpski i balkanski i francuski pjesnik, zato što on nije ništa drugo nego Pjesnik. Onaj pjesnik s početka Poezije – Rhapsod. On je danas jedini Rhapsod u Europi. On jedini ima šansu da završi kao Homer. On jedini već piše Odiseju, a Ilijada će zasigurno slijediti i bit će to sjaj Bosne , a ne ovo što je danas Bosni - jada. Evocirajmo stih u kojem Gabrielle izjavljuje : U ovoj tranzitnoj zoni ciriškog aerodroma jedan je čovjek proveo trideset godina jer nije imao kamo otići, nije bio slobodan. Plaćam tvoju avionsku kartu za Sarajevo. Ja volim tvoju slobodu! Interesantna vijest za Dnevni avaz, opasna dubina za dnevnu bosansku politiku, pojavnost uopće. Tu je jedan ponor od slutnji, nagnuti se prejako može dovesti do pada u ponor u nedokučivo. Zato je poezija opasna stvar. Nikad se ne zna gdje joj je dno i što ima na dnu, a dna ni nema, pa je jasno da politika mrzi poeziju. Političari, oni javni i oni potajni, u BiH ne vole Admiralovu poeziju. Jedan me prijatelj upitao zašto toliko pišem o Mahiću kad on ništa drugo ne radi nego zahvaljuje onome tko mu je učinio dobro. Zar je to poezija? Jeste, to je poezija u svojem najvišem dosegu i svojoj najvećoj dubini jer vrhunsku filozofsku kategoriju - Dobro združuje s vrhunskom umjetničkom vrijednošću – Ljepotom, jer tako Dobro i Lijepo postaju obzorjem ljudskosti, jer tako ono nepojamno gasi svjetlosni snop užasne svakodnevnice koja čovjeka zasljepljuje u gledanju u svoju dubinu. Da nije RIJEČI „Gabrielle” Mahić bio ostao vječito u Riječi No man’s Land. Srećom, njegov No man’s Land je poezija. On piše, živi i pjeva svoju poeziju. S njim bosanska književnost ima svoju slobodu, svoje dobro i svoje lijepo, s njim je ona na cestama svijeta. Gdje god da jest Mahić Bosna je s njim, s njim su ono bosansko i hrvatsko Dobro, Lijepo i Istinito. Bosansko jer je Bosanac, Bošnjak, hrvatsko jer je poklonio Hrvatskoj dio svog opusa. Kako piše tako i čini, on je Jésus Christ, taoïst. Za one koji ne znaju, Isus je rekao: Ja sam put, a tao znači put. Zašto je Mahić Isus Krist, taoist, neka čitateljstvo zaključi samo. To su možda najznačajniji stihovi iskazani u poeziji ovoga stoljeća i oni su bosanski. On je uvijek, osim toga, na putu, na cesti koja vodi u beskonačno. Već sam kazao da on nikome nije iskao da se skloni i napravi mu mjesto u književnosti Bosne i Hercegovine ni Hrvatske kamo također pripada po svojim darovima učinjenih Hrvatskoj i njenoj književnosti. On nema svog klana, on a nema definiranog estetičkog programa, on je slobodni odašiljač poetskih radio-valova, onih kojih se postaje svjestan kad njihova emisija utihne. Činjenica da je bio gurnut na marginu ne govori ništa o njemu, ali govori sve o onima iz njegovog doba koji su ga onamo potisnuli. Otkriva stanje duha koje vlada njegovom epohom. Ili radije rečeno: nezainteresiranost koja ga je svojevremeno okruživala pokazuje nesposobnost tadašnje kritike i estetike, koja u Bosni ni postojala nije, ni da ga zapazi niti prepozna jednu drukčiju prirodu književne vrijednosti. O čemu se radi? U Bosni i Hercegovini, kao uostalom ni drugdje u bivšoj SFRJ nije bilo estetike ni estetičara koji bi mogli, znali i umjeli, ili obrnutim redoslijedom, stvari staviti na njihovo mjesto. Književna kritika je tako bila prepuštena sama sebi da se snalazi izvlačeći estetičke zaključke iz marksističke političke filozofije, ili barem gnoseologije koja se u to vrijeme koprcala u raljama boljševičkog dogmatizma vodeći boj s gnoseologijom i ne sluteći da je vrhunsko pitanje filozofije – estetika. Njen univerzum bio je građen u produkciji, a ne u kreaciji, ili radije u produkciji i re-produkciji vlasti, okolnosti života prije no u produkciji Života samog. Poïésis i tekhné – Činiti i Praviti . U stvari svi su bili u utakmici za vlast – sav svijet je zaboravio da poïesis uvjetuje tekhnè . Ali sav svijet je znao da ukoliko i jedna jedina stvar izmakne totalnoj kontroli, piramida moći može pasti kao kula od karata. Poezija je bila marginalizirana na ruski način. Bilo da je pretvorena u pisarnicu himni svakodnevnici na čelu s onima koji njome ravnaju, bilo da postane oponašateljica ruskog estetičkog obrasca, imitacija ruske poezije, tematski, ritmički, osjećajno, metaforički, simbolički – funkcionalno. Ruski poetički ideal je postao nevidljivi gazda, najbolji ogledni obrasci definirani su i provjeravani u Beogradu. Jedan od najlukavijih izuma srpske hegemonije u Jugoslaviji. Onaj tko je različit, drukčiji, nasuprot, negirajući ne daj Bože postajao je nacionalist, antikomunist, prljavi i razulareni liberal, neprijateljski anarhist, truli buržuj. Dakle, Admiral je bio nadgledan i nije mogao svugdje pristupiti. Sa svečanosti otvaranja Doma pisaca izbacio ga je Emir Kusturica kao ustaškog špijuna. Bio je to bal srpskog nacizma usred Bosne. No, boljševici su otišli, ali su drugi konstruktori piramidalnog ustrojstva života u jednom društvu došli na njihovo mjesto. Srećom, rhapsod Admiral Mahić hodi bosanskim i svjetskim cestama kao štit o koji se slamaju udari retrogradne pameti u Bosni. Još uvijek je svima marginalac, ali nije i onima koji zatežu kajase.
Oni znaju ako im se otrgne Admiral, otišli su i oni na bunjište povijesnog bez-umlja. Zato ga se često viđa bezuspješno čekati u redu izlaznu vizu.
On neovjerenu i neodobrenu od službenih organa iznosi ljepotu i dobrotu, plemenitost i istinu iz Bosne i Hercegovine, naravno.
A sad uđimo u predmet. Čitajući Mahićeve pjesme zapazit ćete da su takve da dušu uzdižu kao duh. Reklo bi se – himnička poezija. I imate pravo. Ali njen kralja na prijestolju jest riječ. Ideje koje se ovdje susreću, simboli, značenja, pod-razumijevanja, način vođenja igre riječima u službi je Njenog veličanstva Riječi. A on, autor, čini ih, pokreće na igru, da plešu, pjevaju, zafrkavaju se, izvrću smisao, okreću naopako svoje habite, valjda da svećenice ne bi bile iako upravo time ono profano u sebi pročišćavaju, zato su i katarktične i katarzične, kao purgativ i kao afrodizijak. No, da ja prvo definiram svoju poziciju. Kao stanovit interpret ove poezije stavljam se u trokut estetički koji čine: Thomas Stearns Eliot, María Zambrano i Luigi Pareyson. Ukratko, ono što Thomas Stearns Eliot dekodira u Pustoj zemlji Admiral Mahić oplođuje. Dobro ste razumjeli, u Mahića nema “nemilosrdnog travnja” ako T.S.Eliot (pro)kazuje strah u grumenu zemlje, Mahić nam daje sredstvo za rasipanje tog straha. Mahić jest Tirésias kojeg Athéna nije oslijepila niti lišila dara da razumije govor ptica niti moći da pjeva u zboru s njima. Čak i slavni štap, Atenin dar za vođenje slijepca, opća osjetilno-umna sposobnost razumijevanja svijeta i kretanja njime. On prolazi Paklom, ali tmina se ne zatvara za njim, vječita svjetlost obasjava videće u svijetu donjem i život u svom potpunom spokojstvu može kročiti njime. Ali, nasuprot Thomasu Stearnsu, Eliotu Admiral Mahić ne rekonstruira čit, on ga stvara. Imena u njegovoj poeziji postaju riječi koje napuštaju svoj aktuelni smisao i pripadajuću im simboliku. Po tome one su određene postati subjekti/osobe koje stvaraju mit. U ovom času mnogo ih je Europi nepoznato, ali Europa će ih morati upoznati. Jer, ono što je u Mahića novo jest činjenica da u njega nema boja Erosa s Thanatosom. Kod njega Život nema potrebe za Smrću. Za Maríu Zambrano gdje filozofija i poezija vode boj, filozofija sebe gubi, kako ona kaže, u paklu svjetlosti, u pojavnom svijetu koji nas zasljepljuje. Reklo bi se da Mahić luta pod svjetlošću poznatog, da se zabavlja pred publikom čineći aluzije. Ali, to je varka. Uzimajući Tiresijin štap koji nije ništa drugo do filozofija sama, on nas uvodi u znanje o tome što je površnost života, njegova vremenitost. Bit će čitatelja njegove poezije koji će se gušiti od smijeha, bit će tu stvari za ljubitelje mudrosti, ali Mahić je pjesnik, on igra riječi, on čini da riječi igraju svoju igru po samo sebi znanim i mogućim zakonima originalnosti. On je tome gospodar. Slijedeći Zambranovu nalazimo se na samoj obali, polju poezije.
Citirajmo ju povodom Fedona1 (mi sumnjamo u intimnu istinu o Sokratu . … . Onaj koji kaže da „je filozofija pripremanje za smrt“, napušta filozofiju prilazeći joj i, sprema u nju ući,, čini poeziju i zbija šalu. Da li je istina nešto drugo? Dodiruje li on tad jednu istinu onostranu filozofiji, jednu istinu koja može biti otkrivena samo poetičkom ljepotom; Prijevod T.D.)“
Mahić je u potpunosti tu. I to je ono što nas odvodi k velikom talijanskom filozofu Luigiu Pareysonu i njegovoj ontologiji neiscrpivog. Ali, kako je Mahić neiscrpiv, kad izaziva i smijeh? Bez ikakve sumnje svojom poetikom umijeća, umjetnosti čak neočekivanog svršetka.2 Već su nam poznate “les nouvelles et les poèmes à chute”: Sjetite se Kontemplacija Victora Hugoa, Spavača iz dola Arthura Rimbauda,  Mussetovog Pjesnika, niza novela Anne Gavalde, Dina Buzzatija, Julija Cortàzara…lista je zaista duga, a ni hrvatska ni bosanska književnost u tome ne manjkaju i onako usput, ne treba to pomiješati s onim postupkom poznatim pod  theòs ek méchanês3 (Menander) premda je srodnost očita, ali svrha nije uvijek ista niti se u potpunosti preklapaju ta dva slučaja. Ali naše promišljanje Mahićeve poezije ne zaustavlja se na tome. Tu ono počinje! Mahić također koristi taj postupak iznenađujućeg, neočekivanog preobrata, završetka, umetka, promjene značenja i uloge riječi u stihu, ali kod njega se ne radi o literarnom postupku kao sredstvu, on stvara poetiku neočekivanog, nenadanog, pa tako sve do neiscrpivog. Činiti nešto neočekivano kod Mahića vodi, dakle, k ontologiji neiscrpivog Luigia  Pareysona. Zašto neiscrpivog? Odgovor je dug i zahtijeva jednu filozofijsku/estetičku elaboraciju čiji cilj nadilazi naše predstavljanje velikog pjesnika na razini jednog prigodnog uvoda u čitanje jednog izbora iz njegove poezije. Za ovu prigodu reći ćemo da neiscrpivo kod Mahića počinje ondje gdje kod drugih doživljava kulminaciju, da ne kažemo završava, završetkom njegovih pjesama. Neočekivani svršetak vodi nas ponovo na početak s prostog razloga da provjerimo da li je to literarno moguće, pa time i književno-umjetnički istinito, to što pjesnik upravo reče. Po tome stižemo k drugim stvarima kojima nemamo moći potpunog iscrpljivanja ni smisla, ni potrebe, ni oblika, ni načina gradnje, ni… pitanja i odgovori slijede jedni druge, smjenjuju se i čine da silazimo sve dublje i dublje. Čitatelj je uvijek iznova privučen ponovnom pročitavanju. Katarakti vrijednosti i sredstava, postupaka i nijansiranja završavaju, nakon te kaskade u onome što je cilj svake istinske umjetnosti u katarzi. Ukratko, s ovim tipom literature treba uvesti na scenu i novu znanost o literaturi, bez čega nikad nećemo doznati o čemu se tu radi ý

 

Bilješke

1”, nous gardons un doute sur l’intime vérité de Socrate. ….Celui qui dit que “ la philosophie est une préparation à la mort “ , abandonne la philosophie on s’en approchant et prêt à y entrer, fait de la  poésie et plaisante. La vérité était-elle autre ? Touchait-il alors à une vérité par-delà la philosophie, une vérité qui ne pouvait être révélée que par la beauté poétique ; ”
2 O tome povodom teorije neočekivanog svršetka vidjeti više u posebnoj raspravi Tomislava Dretara koja slijedi, pod nazivom „Umjetnost umijećem neočekivanog“.
3 Deus ex machinae – Bog iz mašine.