Zima 2009

  PRILAGOĐIVANJE I NEJEDNAKOST U JAPANSKOJ I KINESKOJ FILOZOFIJI
  LAM Wing-Keung
 
 

Tekst predstavlja saopćenje kazano na konferenciji ªEnvisioning the Potential of Japanese and Chinese Philosophy in the Twenty-First Centuryº (ªPredviđanje potencijala japanske i kineske filozofije u dvadeset i prvom stoljećuº), koja je održana u Hong Kongu u decembru 2008. godine. Iako japanska filozofija sada uživa široku međunarodnu platformu, fokus je uglavnom bio usredsređen na njezino susretanje sa filozofijama ªZapadaº Pored nekolicine kineskih i korejskih prijevoda i monografija, vrlo malo se pronalazi o ovome predmetu na ªIstokuº. U Hong Kongu, gradu koji leži na rubu filozofske podjele, sada su dostupni kursevi o zapadnjačkoj, kineskoj, indijskoj, ali i japanskoj filozofiji na matičnim odsjecima za filozofiju. Kako se susrećemo sa 21. stoljećem, uz zanimanje za pluralnost i simbiozu koja izrasta na sve strane, filozofija ne može sebi priuštiti da zaostaje u tom smislu. Tekst, dakle, oslovljava ovaj nesrazmjer i stimulira druge da rade na produbljivanju temelja filozofskih susretanja.

Konačno, nijedan proučavatelj ovih filozofskih tradicija ne može sebi dopustiti da ignorira veze, izvore i ogranke ovih filozofskih tradicija – želju da se promovira pluralnost unutar naših sve više narastajućih simbioza kao ljudske zajednice. Jer, sve ovo pripada široj zadaći redefiniranja same filozofije u dvadeset i prvom stoljeću.

 

Što se tiče Japana i Kine, pojam “filozofija” sa svojim grčkim porijeklom jeste koncept koji je uvezen sa Zapada. Još od sredine devetnaestog stoljeća, Japan i Kina su bili izvrgnuti recepciji, konfrontaciji i građenju svojih vlastitih filozofija. Uzimajući ove tri faze u razmatranje, tekst nastoji da sugerira da su i Japan i Kina istovremeno koristili metode asimilacije (prilagođivanja) i disimilacije (nejednakosti) kako bi asimilirali svoje vlastite i druge intelektualne tradicije s onima zapadnjačkog svijeta, te da su istodopce pretvarali rečene tradicije, kako bi izgradili svoje vlastite jedinstvene filozofske sustave koji su izvedeni iz tih sa kojima su postali asimilirani. Ovo ne znači da je asimilacija preduvjet za disimilaciju, niti da je disimilacija posljedica asimilacije. Umjesto toga, ovo dvoje su povezani, disimilacija je usađena u asimilaciju i obrnuto. Drugim riječima, ne samo da su ova dva pristupa nerazdvojiva, već i presreću jedan drugi.
Međutim, osobno sam zainteresiran kako su ova dva pristupa bila uzimana u japanskim i kineskim filozofskim pokretima i koji filozofski potencijal obje tradicije mogu dati samoj filozofiji. Filozofski se vjeruje da ove dvije tradicije posjeduju blizak odnos. Uz opsežne i temeljite komparativne studije “zapadnjačko-japanskih” i “zapadnjačko-kineskih” filozofskih razmjena, japansko-kineska veza se ne bi smjela zanemariti, napose u pogledu pojedinih ubjeđenja tijekom prošlog stoljeća za građenje “jedinstvenih” filozofija nasuprot zapadnjačkom filozofskom kanonu.

 

Asimilacije i disimilacije:
dva neizbježna koraka za Istok?

John Maraldo je ponudio temeljitu analizu koja se tiče identiteta japanske filozofije, kazavši da je njezina jedinstvenost usađena u “pre-vođenje” zapadnjačke filozofije kroz transformiranje i dodavanje japanskoj kulturi:

Pre-vođenje “zapadnjačke filozofije” očito je pomoglo da se izvede transformacija japanske kulture koja je često nazivana “pozapadnjačenjem” ili “modernizacijom”. Štoviše, ovo pre-vođenje također ima za nužnu posljedicu transformaciju filozofije kroz dodavanje japanskih perspektiva, a ove perspektive se primjenjuju na čitanje tradicionalnih tekstova i tekstova koji će uz to biti tradicionalizirani.
(MARALDO 1995., str. 239)

Kroz definiranje pojma “pre-vođenja” kao “među-jezične i unutar-jezične transmisije”, Maraldo dokazuje da ona ne označava samo “prijenos tekstova iz jednog neizrađenog jezika u drugi, već jednako tako transformaciju tekstualno usađenih problema, metoda i terminologija kroz i unutar neizrađenih jezika”. Moja pozicija je da takovrsno pre-vođenje zapravo nameće dva aspekta, tj. asimilaciju i disimilaciju, koji omogućavaju “transformiranje filozofije pomoću dodavanja japanskih perspektiva, a ove se perspektive primjenjuju na čitanje tradicionalnih tekstova i čitanje teksta koji će k tomu biti još tradicionaliziran” (str. 227).

Vjeruje se da dodavanje japanskih perspektiva nije puki japanski preliv na zapadnjački filozofski kolač, već da jednako tako utjelovljuje pitanje o tome što i kako tamo mora postojati japanska perspektiva u zapadnjačkoj filozofiji. Uzimajući transformaciju načina kuhanja kao primjer, nije neobičan fenomen za stranu kuhinju da pretrpi izvjestan stupanj modifikacije od svojeg izvornog okusa kako bi je prihvatili njezini očekivani kupci. Međutim, takovrsne modifikacije nisu puke mrlje na vrhu japanskog wasabija njujorške torte od sira. Kako bi se potaknula njegova popularnost i povećale granice profita, kolač bi trebao obuhvatiti “njujorški” i “japanski” okus koji pomaže da se održi ili čak poveća broj ljubitelja njujorške torte od sira, kao i da se namame očekivani novi kupci, uključujući Japance.
Naravno, postoje nesličnosti koje su uključene u uporednu kuhinju i filozofiju, pošto potonja ima u biti za cilj da ustanovi neku vrstu univerzalne logike ka određenom argumentu umjesto povećanja profita, međutim, modifikacija koja je utjelovljena unekoliko ima za posljedicu dva pojma koja ističem u ovome eseju: asimilaciju i disimilaciju. Bez asimiliranja izvornog okusa njujorške torte od sira ujedno dodajući japanski wasabi, kupci, napose njujorški ljubitelji torte od sira, možda neće prihvatiti “transformiranu” njujoršku tortu od sira.
Drugim riječima, primjenjujući ovo na filozofiju, uviđamo da u toku uvođenja koncepta filozofije u Japan, “dodatak” koji Maraldo sugerira ne dodaje jednostavno nešto novo postojećim tekstovima, već da utjelovljuje pre-vođenje tekstova kroz asimiliranje s njegovom naročitom kulturom ili tradicijama. Posve je očito da je teško Japancu da shvati što tačno filozofija znači kroz njezino doslovno transkribiranje u japansko pismo ヒロソヒ ili grafiju kao斐鹵蘇比 kao što vidimo u Nishi Amaneovom djelu『開題門, gdje su njegovi kasniji prijevodi filozofije kao希哲学 dati u postcriptumu; ili u『性理論』 (1861.) koje je napisao Tsuda Mamichi 津田真道; ili iznova kao希賢学 i 窮理学 u 『百学連環, u kojemu oni obuhvataju asimilaciju konfucijanskih ideja s kojima su Japanci više upoznati, napose s njegovim nacionalnim učenjem (国学) tijekom Edo perioda.
Još više, pre-vođenje zapadnjačke filozofije kroz dodavanje japanskih perspektiva nije ograničeno na asimiliranje konfucijanskih ideja, već jednako tako ima za posljedicu nejednakost zapadnjačke filozofije sa japanskim perspektivama. Slično, iako se njujorška torta od sira sa wasabijem još uvijek može smatrati njujorškom tortom od sira, ona više nema “originalnu”aromu; ona je simulirana. Primjenjujući ovo na uvođenje zapadnjačke filozofije u Japan, s jedne, zapadnjačka filozofija se podvrgava modifikaciji kroz asimiliranje japanskih perspektiva; i s druge strane, ona trpi modifikacije kroz njezino jednačenje sa japanskim perspektivama koje mijenjaju tzv. zapadnjačku filozofiju.
Naravno, pitanja koja se tiču značenja pojmova “zapadnjačko” i “japansko” ne bi se trebala previdjeti. Međutim, čini se posve jasnim da pre-vođenje koje je sugerirao Maraldo nije puko dodavanje, već da radije utjelovljuje asimilaciju i disimilaciju, u kojemu su dva nerazdvojiva koraka za filozofiju koja će se uvesti u Japan. Još značajnije, uvezeni koncept filozofije koji se podvrgava asimilaciji i disimilaciji može generirati novo razumijevanje filozofije, koja je unekoliko izvezena na Zapad, kao i na druga “tržišta”. Stoga, zbilja imam rezervacije u svezi s teorijom dvospratne zgrade (二Í­建) koju je iznio Karl Lőwith (Ōhashi 1992., str. 152-3) o tome da dva različita stupnja filozofije ostaju, zapadnjački i japanski, dok se zapadnjačka kultura infiltrira u Japan.
Slijedeći teoriju pre-vođenja koju je iznio Maraldo, želio bih dokazati da možemo smatrati kako japanska arhitektura ili unutrašnjost vrše utjecaj na zapadnjački kat i obrnuto, tako da će biti jako teško da se razlikuju ova dva različita kata, kako je Lőwith predlagao. Nije pretjerano kazati da, tijekom prihvatanja zapadnjačke filozofije, postoji značajan potencijal za asimilaciju i disimilaciju u suvremenoj japanskoj filozofiji, tako da filozofija ne ostaje “zapadnjačka”, već jednako tako uključuje “japansku” perspektivu.
Ovo je jednako tako slučaj sa Kinom. Filozofija je uvezeni koncept koji je prihvaćem kroz asimilaciju i disimilaciju. Kroz posuđivanje kanji prijevoda哲学 (jap. tetsugaku; 哲学 na uprošćenom kineskom, koja je izgovarano zhexue na mandarinskom; 哲學 u tradicionalnom kineskim znakovima, izgovaranim jithok na kantonskom ona nosi sličnu konotaciju kako ju je sugerirao Nishi u svojoj Enciklopediji (『百学連環』 Kitano 1997., str. 20) da filozofija ukazuje na znanost svih znanosti. Međutim, nedavno se pojavio izvjestan broj etimoloških studija3 o pojmu zhexue (ili jithok) koju ističu neke od različitosti između zapadnjačke filozofije u kineskom kontekstu. Jedan primjer je Zhou Hai-chun 周海春, koji kaže:
Riječ zhe哲 obuhvata transcendentalnu orijentaciju (超越論的傾向) i orijentaciju iskustva svijeta s ljudima kao središtem (從人的中心體驗世界), dok xue 學 nosi značenje probuđenja (覺悟)…. Kombinacija zhe i xue precizno pokazuje metod i cilj, u kojemu zhe naglašava cilj i ideal, a xue naglašava metod. (Zhou 2008, str. 45).

Za razliku od Zhoua, Kwan Tze-wan 關子尹 ne specificira razlikovnosti između zapadnjačke i kineske filozofije, sugerirajući jedino da se ideje koje zapadnjačka filozofija ističe, kao što su ”sud” na engleskom ili da budemo precizniji, urteilen na njemačkom, također mogu pronaći u riječi 哲, koja se upotrebljava u nekim kineskim djelima (KWAN 2008., str. 13) i znači “situacija” (str. 9). Međutim, Kwan dokazuje da filozofija ne bi smjela biti tek konceptualna igra na papiru ili određena vrsta proučavanja (學問) te čak smatra pošto je neka vrsta proučavanja, da bi ona trebala biti proučavanje života (生命的學問). Drugim riječima, filozofija, uz svoje grčko porijeklo, nije ograničena na značenje ljubavi spram mudrosti u slučaju Kine, već jednako tako u skladu sa transcendentalnom orijentacijom suda određene situacije, ona utjelovljuje čovječanstvo u svojemu središtu.
Definiranje filozofije kao proučavanja života je vrlo uobičajeno među nekim suvremenim konfucijancima. Mou Zong-san 牟宗三 (1909–1995.) i Tang Jun-yi 唐君毅 (1909–1978.), primjerice, nisu samo naglašavali “život” kao onaj koji je od središnje važnosti za filozofiju, već su počeli da tvrde je on središte same filozofije, te otuda izmješta znanje (知識) koje zapadnjačka filozofija općenito smješta u središte. Ovo ne znači da konfucijanska filozofija odbija na vrijednosti znanju. Međutim, kineska filozofija zbilja daje na značaju životu umjesto objektivnosti znanja koje je naglašavala zapadnjačka filozofija. Sukladno tomu, možemo doći do preliminarnog zaključka da se filozofija u Kini jednako tako podvrgava asimilaciji i disimilaciji, u kojoj prva ukazuje na asimilaciju specifično kineskih životnih zanimanja filozofirajući, dok potonja može ilustrirati neku vrstu disimilacije sa zapadnjačkom filozofijom koja vrednuje objektivno znanje, pošto se usporedi sa silnom pozornošću subjektiviteta koji je označen konceptom života koji naglašava kineska filozofija.

 

S engleskog preveo i priredio Nevad Kahteran

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"