Zima 2009

  POEZIJA
  Danja Đokić
 
 

Danja Đokić

rođena 1960. god. u  Pločama, Republika Hrvatska, živi u Sarajevu, pisanjem poezije bavi se od  djetinjstva, do sada je izdala jednu  zbirku poezije“Mirisni tragovi u meni” u NK “Judita” u Hrvatskoj, a isti nakladnik  joj  upravo ovih dana treba izdati i drugu zbirku poezije “Dah proljeća u sazreloj jeseni”. Objavljivala  je u više kako klasičnih, tako i elektroničkih časopisa, gdje su joj uz pjesme objavljeni i književni prikazi  knjiga. Bavi se i digital art grafikom. Član je Udruženja za kulturu Novo Sarajevo.
 

Životnost

Odlično se poznam, bez sumnjičenja
U lijevo i desno  orijentirane misli.
Kad pričam, pričam pjesmom duše
A pjevam prstima što su se u dvije šake
Po istom logičkom rasporedu stisli.
Plačem zvijezdama padalicama što klize
Niz moćne vodopade skliskih trepavica,
A smijem se očima sedefastih bisernica
Što mi ih vrijeme nikad ne briše sa lica.
I istinom trajem, u moru životnih nedoumica.

Pozivam te večeras na premijeru,
Oratorij tuge u vječnom neprebolu.
Soliste i zbor pregazit će aplauzi
Licemjerja što se svijaju u parabolu
Kao, oni su sretni, njima cvjetaju ruže
I njihovi se obrazi proziru od tančine,
A mi smo rasprostrli svoje gole živote
Da ih gaze takve samozvane junačine.
O Bože, daj mi moć da viknem kroz eter,
Daj mi prkos da vrisnem snagom istine,
Kako to izgleda kad istinoljublje jačinom sijeva
I iskrenost zaurla paroksizmom gnijeva.

Na lijevom mi ramenu feniks, na desnom ibis,
Sebe isuviše dobro poznam, bez straha,
U krvotok mi unijeli poštenja kodni zapis
Kad su me iskrenošću s izvora, po rođenju, krstili,
Da između uzleta i pada nikad ne ostajem bez daha.

 

San o snu

Uvukla sam se u procijep vremena
I sada taktilno komuniciram
Sa Svemirom van i unutar sebe.
Dodirnem li usne, slijedi vrisak
I eho zvjedane prašine se ćuti...
Dodirnem li zvijezde padalice
Meteori optužbi sjurit će se
I sjesti na usne, sastavnice,
Dok se ne sliju kanalima istine
U dušu ovozemaljsku, ranjivu.
Neksus dana i noći je u meni
I ne bojim se oštrih i uvrjedljivih riječi
Jer će, prolazeći kroz atmosferu istinoljublja,
U najsitnije čestice sagorjeti.
Nije me briga kojim ćeš stazama
Svoje ljubljene nadobudnosti kročiti.
Spavaj svaku noć u drugoj odaji
Raskošnošću okružen, a prazan.
Ja palim i gasim svjetla kad želim
U elegičnosti svoje ubožnice,
Ali sa srcem punim ljubavi.
Nemoj me pitati, ni u ludilu,
Zašto spuštam zastore po danu,
A noću otvaram širom prozore,
Skupljajući zvjezdani sjaj u njedra.
Neću ti priznati svoje dnevne more
I tuge koje zabole i otvaraju ponore.
Uvučena u procijep vremena,
Za jučer sam naručena kod umiranja,
A sutra bih se zapravo tek trebala roditi...
Ili sam samo san u snu sanjala.....



A mogli smo bolje

Imali smo moć navike,
Obaveze iz običaja.
Rituale iz dosade.
Razgovor iz učtivosti.
Imali smo niti koje su nas razdvajale,
Kao istok i zapad, kao rođenje i kraj,
Ono nešto između, nedefinirano,
A u oba oka stalo i još mozak nahranilo.
imali smo srca vjetrom očišćena i prozračena,
Paučinu skinutu sa svih zidova i zavjesa prošlosti.
Ogromne apetite za nedostižnim i debelo razmimoilaženje...
I sve uredno spremljeno, složeno i odloženo
U onu posebnu ladicu bliske nedodirljivosti.

Imali smo sebe, strane i nepoznate,
Obilježene u prolaznosti vremena
Tek zarezom, koji i spaja i razdvaja.
Postojanje u ambitusu trajanja,
Od jučer do sutra rastegnutu monotoniju,
Dosljednu sebi i potpuno neobzirnu.

Imali smo težak zadah ustajalosti,
Plutajući kao plovci na udicama nelovkama,
Tek ovlaš bačenim, radi mira i reda.
One naše jutarnje kave u totalnoj šutnji,
Odlaske i dolaske po ustaljenom rasporedu,
Obroke s nogu ili samo u prolazu,
Okrznut pogled u žurbi i odmore
Uz dva TV prijemnika, sa različitim programima.
Zajednički krevet, uredno zategnut i namješten
I sebe u njemu, sa uvijek okrenutim leđima.

Bili smo dva klauna, bezglasna i našminkana,
Obično sa osmijehom i nekom sjetom u očima.
Korov smo bili na nekim do tada plodnim oranicama,
Zgaženi izdanci nekoć obećavajuće ljetine,
Što se ni žetvom snova nismo znali pogostiti.
Kao nevažeće karte u tarotu, kod naborane gatare
Odlagani negdje daleko, gluho bilo, sa strane,
Nama je grah uvijek pogrešno padao,
A linije ljubavi na dlanu nisu se podudarale.
Jer nismo htjeli, ili nismo znali, sad je nevažno.

Nas dvoje smrtnika, kao dvije obične budale,
Nismo znali cijeniti to što se imamo, što dišemo,
Nego smo kucali na neka nova, neotvorena vrata,
Da nam poklone pažnju i obljube nas, dok suzno uzdišemo.

A bilo je dovoljno samo ruke pružiti,
Iskrenim osmijehom srca se naoružati,
I sve smo nesuglasice time mogli razoružati.


 

Pjevanje se bijesom ne može ugušiti

Za bolju predstavu
trebalo bi detaljno
opisati trenutak
u kojem se jedna
proširena rečenica
stisla naprosto
u prostu
u dubini
grudnog koša
opisati osjećaj
nečijeg bolnog krika
i još bolnijeg odjeka
u preslikanoj duši
kad je istinski vapaj
postao
molitva za trajanje
tražiti krivca u
u prostoru
besmislenih radnji
u čijem se rasponu
od sumnje do bijesa
cijeli život vrti
u istom kadru
osuditi istinu
jer zaboga
mi smo pričali i
pjevali i
radovali se i
pjevali i
sanjali i
pjevali i
ja sam
oplođena tvojim riječima
porađala pjesmu
razumjevanjem ispjevanu
znate
uvažena gospodo
nije se sinoć
pjesma o nama
napisala
ona se naprosto
umjesto zraka
disala.