Zima 2009

  POEZIJA
  Manja Žugman Širnik
 
 

Moj anđeo

Moj anđeo je zlatni ruj,
            nedotaknjeni mir,
            postojana trava,
koja svoj ples daruje životu.

Moj anđeo je svilasta krivulja
što mi nesebično pokazuje put pravi.
Moj anđeo je sanjana ili izmišljena riječ,
što zablude svjetske nevidom preplavi.

Moj anđeo je dijamantski lik šutljivoga,
kristal blistavih dvorana života.

Moj anđeo je topla zraka zlatne lune,
koja mi poklanja nesnosnu tišinu,
da lahko u mraku stisnem oči.

Moj anđeo je umilni glas,
što me u svitanje pomiluje po zaspanim očima
i toplo me grli u turobnim zamskim danima.

 

Duga

Gledali smo dugu snenu
o sivo nebo obješenu.
Šest boja
u blistavom luku
raspršilo se po slavoluku.

Po bojama suzne treptajke
šapuću bajke,
što od magle tkaju tkanine
za dane skrivene.

Tamo daleko,
u snu bez kraja,
uzmemo se za ruke
od drhtaja,
da od svih želja teških vremena
bar jedna bude i spašena.

 

Ljubav

S proljećem sve se budi,
iz tužnih bi snova ljudi,
u vodi vrba se ogleda,
da  žal joj prošli preda.

Prvi visibabin cvijet
u oku njiše svijet,
na raspuću breze bijele
tužno su zašumjele.

Na grani ptica zastala,
u srce mi zapjevala
simfoniju godina svih,
ledom još prekritih.

 

Pasji pjev

Otegnuto,
žalosno zavija pas,
skrhan i tih
u svojoj boleščini.
Iz zuba rasutih
na mjesečini,
prosipa se grozne serenade stih.

Nakostriješen,
pogledima zatamljenim,
nogama
kao polomljenim,
grebe po zemlji.

U hropcu,
kao da lovi
zadnji dih,
i ja sam tu,
tako tih,
iako bih najradije zaurlao
s njim
da udvoje
ispjevamo sve to,
što boli.

Prosjak

Osjetim ga iza sivoga zida,
nagriženog vlastitim životom,
bosim nogama utire prašne putove sudbinskih zabluda,
i gleda tamo gdje nema kraja,
sav sazdan od očaja.

Gledam ga,
kako u krugu ptica na vlažnoj zemlji sjedi,
šireći umorne oči, ko dugu,
zamagljene rujom vina,
dok noć uspavljuje tugu.

Umorne ruke, što mole,
za pticama bi da lete,
a noći sve hladnije
ništavilom crnim mu prijete.

Vjetar reže, pršte kapi,
dom neumitno šuti,
bljedilo osmijeh mu pije,
bolje da ga mati
nikad ni rodila nije.

 

Usamljenost

Sama sam u svojoj samotnoj sobi,
predana sva toj tjeskobi.
U očima nema više žara
da bih ugrijala hladni put.
Mrak što guta za zidom se krije,
a taj bi, drzno,
mene da upije.

Muči me tiktaktanje
zidnog sata,
što bije svojim čudnim ritmom
i ne dopušta
da ga prestignem,
ni svojim snom.

Sama sam u svojoj osami
i čekam,
da vrijeme nahranim,
i predam se sjenama smrti,
tu zbranim.

 

Posrnuli život

Plačem iznakaženim smiješkom.
Rastem s mirisom umiranja.
Dišem u luđačkoj košulji.

Plačem u ime heroina.
Rastem u ime amfetamina.
Dišem u ime pesticida.
Živim u ime radioaktivnog zraka.

Moj život u zatrovanim rijekama sa smiješkom tone.

Prijevod: Ismet Bekrić