Zima 2009

  U TOM GRADU, U TOM MRAKU
  Adisa Bašić
 
 

Zvijezda padalica

Bilo je to u gustom mraku.
U gradu.
Tako mračnom
da smo na večernji izlazak
išle da gledamo struju.

(ko priviđenje je
jedna jedina
zgrada sijala)

A mi bi se počešljale
obukle
i iz školskog
crnog dvorišta
u nju gledale.

E u tom gradu...
U tom mraku...
Jedne noći...

Zvijezda padalica
krenula je vodoravno
zamišljenim bedrom brda.
Zvijezda padalica je stala.
Nije nam se ispunila želja.

Baš tada. Baš iz mraka. Iz smjera
zvijezde padalice.
Zapucali su
na nas.

 

Sunčanje

Naši kostimi tog ljeta
možda nisu bili in
ali mi to nismo mogle znati.

Sunce je peklo
i zadnje kapi kreme
za sunčanje
cijedile smo na svoja
bijela lica.
Na svoje omršavjele
mliječne noge.

Peklo je i kad pažljivo slušaš
skoro se moglo čuti
praćakanje djece
u plićaku.

Nismo samo smjele
ravno ustati.
Uspraviti se. Pomoliti glavu.
Naša tajna plaža
na vrhu nebodera
ubola bi u oko snajperistu,
u trenu se u stratište stvorila.

Životu i suncu mi smo se
radovale mirne. Oprezne.
Mazne. I vodoravne.

 

Sankanje

Po vodu je lijepo ići
mliječnim, tek malo
utabanim snijegom.

Natovarene sanke
glatko klize.
Kanap skoro
prste ne reže.

A u polasku,
u polasku se prazne
nizbrdo spuštamo,
ti upravljaš
ja lice krijem u tvoja leđa...

Nogama lijeeevo... deeesno...
(o, hoooj... hoooj...
čuvaaaj!!!)
Spuštamo se
uz ciku zvonku
drsku
neustrašivu.

Skoro pa
mirnodopsku.

 

Tevhid ili oplakivanje

Artritične starice
Svečane i važne
Ulaze.

       Počinju molitvu.
       Uigrana ekipa
sinkronog plivanja.
Odlučni odred smrti.

Izvedba bez greške.
Tihi horski šmrcaj.
Ekstaza.

       Na kraju pakuju kostime
       (svečane papuče i
       šalovi protkani zlatom).
       Spremaju ih za naredni nastup.

Prije opraštanja
još pokoja lascivna šala
i već na vratima...

       Posljednji trač
       (pikantan kao turšija domaćice,
       malo joj je slabo nadošla)
       izgovoren šapatom, kao molitva...

 

Starci

Vijeće staraca:
važno vrte tespihe
i glave s kojih je vjetar historije
prije koji tren
otpuhnuo turbane
a sve drugo je isto barem četiristo...
barem četiri hiljade godina...
Odmjeravaju pedljom dužinu moje suknje.
Negoduju.
Malo bi da me poprave, prekroje.
Pokriju. Uljude.
Malo bi stenjali nada mnom znojni
čim se dobro smrači.
Tamo nekad iza jacije.
Estagfirulah...

 

Cenzura

Sa svih budućih porodičnih slika
nestaješ kao izbrisana
rukom neumoljivog cenzora.
Pomilovanja nema.

Koliko god se mi široko osmjehivali
sjena tvoje odsutnosti
od sada do vječnosti
svakoj slici
davaće glavni ton.

 

Neznanje

Kaže: Prekrsti se!
I ja se prekrstim.
Nego ja nisam znao
pa ja cijelom šakom.
E onda je on
ušicama sjekire
po ruci.
A dina mi, cura,
nisam znao.

Ljudi govore

Nikada nisu rekli ružnu riječ o ljudima koji su im to uradili. Osim iščuđavanja nad onim što su doživjeli.
Žan- Rene Ruez,
glavni istražitelj za Srebrenicu, o preživjelima

 

(Ključ, Sanski Most, Prijedor, Sarajevo, Potočari)


Ciklus Ljudi govore sastoji se od autentičnih rečenica koje su izgovorili ljudi koji su preživjeli različite oblike torture... Autorica je njihove izjave samo posudila, izdvojila i dala im naslov.