Zima 2009

  UMJETNOST I POLITIČKO
  Bernard Harbaš
 
 

Uvod:


O

vaj rad se bavi vezom između dvije osnovne teme Lacoue-Labartheove filozofije: mimezisom kao osnovnim principom nadomještanja stvarnosti i zajednicom kao umjetničkim djelom. Lacoue-Labarthe polazi od kritike klasičnog poimanja mimezisa kao oponašanja, koji datira još od Platona. Nasuprot klasičnoj Platonovoj postavci Lacoue-Labarthe predlaže Aristotelovu i Diderotovu ideju po kojoj mimezis nije samo oponašanje već i nadopuna stvarnosti. S druge strane, Lacoue-Labarthe tumači pojam zajednice polazeći od Heideggerovih koncepcija o polisu kao zasnivanju Daseina, duhovnoj misiji njemačkog naroda, studentskoj zajednici koja se treba transformirati u narodnu zajednicu. Drugim riječima, Lacoue-Labarthe pronalazi izvjesnu vezu između pojma zajednice i mimezisa. Ovaj rad ima za cilj da postavi pitanje dvostruke relacije i to, sa jedne strane, političku uvjetovanost mimezisa i mimetičku uvjetovanost politike.

I.
Misao francuskog filozofa Lacoue-Labarthea se može svesti na dva osnovna područja. Sa jedne strane to je problematizacija umjetnosti kroz perspektivu klasične filozofije, a sa druge je to politička filozofija koja se uglavnom vezuje za misao Martina Heideggera i problem političkog. Obje filozofske perspektive se u Lacoue-Labartheovoj filozofiji susreću u problemu organske zajednice shvaćene kao umjetnički projekt i to prije svega kroz perspektivu identifikacije. Naposljetku, kao što se i sam Lacoue-Labarthe pita: “zašto nakon svega problem identifikacije uopće ne bi bio problem političkog uopće?"1

II.
Pojam mimezis je prema mnogim povjesničarima filozofije dugo vremena bio određen kao oponašanje stvarnosti. Platon je, kao što je poznato, određivao mimezis kao oponašanje objektivne stvarnosti koja je, sa svoje strane, već bila oponašanje svijeta ideja. Drugim riječima, radilo se o dvostrukom oponašanju. Lacoue-Labarthe tom uvriježenom stanovištu suprotstavlja cijeli niz autora  koji su odbijali shvaćati mimezis kao oponašanje svijeta, pa tako među njima pronalazimo Filostrata, Aristotela, Diderota, Hoelderlina itd. Naime, u Aristotelovoj Fizici se nalaze dva određenja stvaralaštva ili tehne-a: “U cijelosti, umijeće dijelom dovršava ono što narav ne uzmaže završiti, a dijelom je oponaša".2 Polazeći od Aristotela, Lacoue-Labarthe ukazuje na mogućnost shvaćanja mimezisa kao produkcije, kao stvaralaštva. Riječ je o tome da priroda i umjetnost stoje u nekom ko-relativnom odnosu, tj. da jedna drugu nadopunjuju.  Priroda i umjetnost nadopunjuju jedna drugu. Lacoue-Labarthe to naziva paradoksom mimezisa. Mimezis nije jednostavno definiran. Njegovo određenje je uvijek odloženo i narušeno budući da sa jedne strane predstavlja oponašanje a sa druge produkciju i nadopunu svijeta. Da bi pojasnio Aristotelovo određenje, Lacoue-Labarthe navodi Denis Diderotovo djelo Paradoxe sur le comédien. Naime, Diderot dovodi u vezu prirodu i umjetnost kao su-određujuće. Umjetnost i priroda su u stalnom odnosu. Diderot razumijeva glumca-mimetičara kao nekoga kome je od prirode dat dar i koji on (glumac) usavršava: “Priroda  je ta koja daruje kvalitete ličnosti – figuru, glas, sud i finesu. Proučavanje velikih modela, poznavanje ljudskog srca, navika društva, pošten rad, iskustvo i upoznatost sa teatrom, su ono što usavršava dar prirode."3 Radi se o tome da Diderot izjednačava funkcije  prirode i tehnea.  Pored su-odnosa prirode i tehnea Lacoue-Labarthe razmatra i Diderotovo shvaćanje nevlastitosti što pokazuje na primjeru glumca. Glumac je neko ko je u paradoksu, tj. neko ko je u isto vrijeme glumac i sam lik kojeg glumi. Dakle, na primjeru glumca Diderot nam pokazuje da subjekt sam sebe dokida, gubi svoju vlastitost. Subjekt time prestaje biti subjekt ili pak odustaje (désister) od statusa  biti subjektom. Riječ je o tome da glumac u činu glume gubi svoje kvalitete. Glumac u procesu oponašanja ne posjeduje ništa vlastito. Dakle, prema Diderotu, mimezis je zasnovan na zakonu nevlastitosti.4
Diderotovo tumačenje mimezisa je na taj način donekle blisko Platonovom. Diderot razumijeva proces mimezisa kao dokidanje subjekta. Ako sam subjekt ne predstavlja sebe već nešto drugo, onda se on povlači od samog sebe. Tu je vidno da je  Diderot na istom stajalištu kao i Platon, koji je za mimetičara govorio da je niko, jer sam subjekt u procesu oponašanja postaje niko. U prikazivanju objekta sam subjekt se ne prikazuje već postaje neko drugi. U tom pogledu ne postoji neposredno prikazivanje već svojevrsno nastojanje da se postigne veća realnost. “Ne postoji nikad čista i prosta imitacija"5
Uvidjeli smo da Lacoue-Labarthe na primjerima radova Aristotela i Diderota pokušava da razmotri mogućnost jedne drugačije perspektive pojma mimezis. Kroz stajališta ova dva filozofa mimezis se razumijeva ne više kao oponašanje već kao nadopuna prirode, tj. priroda sama. Sa jedne strane Aristotel nas poučava da tehne možemo shvatiti kao dovršenje prirode a sa druge da je glumačka umjetnost nastojanje da se postane stvarnijim no što sama stvarnost to jeste. Time se umjetnost (mimezis) može razumjeti i kao oponašanje ničega, jer njegova funkcija nije samo prikazati dati objekt već i dovršiti ono što je priroda započela. Iz svega do sada rečenog uviđa se da je mimezis paradoksalan pojam. Mimezis je u isto vrijeme i oponašanje i produkcija, darivanje prirode i usavršavanje, subjekt koji to nije jer se uzdržava od biti-subjektom itd. Zapravo riječ je o tome da svaki pokušaj mimetičke identifikacije otpada jer sam mimezis nije ništa drugo do težnja za imitacijom i u isto vrijeme “uzdržavanje" od identificiranja sa nekim modelom.  

Tekst u integralnom obliku i s bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"