Zima 2009

  NEUGODAN GOST: NIHILIZAM I MLADI
  Umberto Galimberti
 
 

Nihilizam stoji pred vratima: otkud nam stiže taj najneugodniji od svih gostiju?
Nietzsche

Knjiga o mladima: jer mladi se, premda toga nisu uvijek svjesni, ne osjećaju dobro. Ali ne zbog uobičajenih egzistencijalnih kriza, kojima je posuta mladost, nego zbog toga što se oko njih mota neugodan gost, nihilizam, prodire u njihova osjećanja, muti njihove misli, briše im perspektive i obzorja, slabi dušu, kvari njihove strasti čineći ih beskrvnim.
Porodice su preplašene, škola više ne zna što činiti, samo se tržište zanima za njih, kako bi ih povelo na put zabave i potrošnje, a tamo pak ono što se troši nisu toliko predmeti, koji iz godine u godinu zastarijevaju, nego sam njihov život, koji se ne uspijeva više projicirati u budućnost koja bi im mogla bilo što obećati. Sadašnjost postaje apsolut kojeg treba živjeti što je moguće intenzivnije, no ne zato jer bi taj intenzitet donio radost, nego zato jer obećava da će prikriti tjeskobu koja se pokazuje svaki put kad okoliš poprimi obrise pustinje smisla.
Svoju nelagodu mladi ne znaju opisati, jer su već dosegli onaj stupanj emotivne nepismenosti kad ne mogu više prepoznati svoje osjećaje, prije svega ih ne znaju nazvati svojim imenom. Uostalom, kako uopće nazvati to ništavilo koje ih prožima i duši? U komunikacijskoj pustinji, gdje porodica ne pobuđuje više nikakvu privlačnost, a škola ne izaziva nikakvo zanimanje, sve se riječi koje pozivaju na zauzetost i na pogled usmjeren budućnosti utapaju u tu neartikuliranost s kojom se samo još krik može mjeriti. Povremeno taj krik prodire neprozirni i debeli oklop šutnje, koji svojom težinom okružuje usamljenost njihove skrivene depresivnosti kao bezvremenog raspoloženja kojim vlada onaj neugodni gost što ga Nietzsche naziva ‘nihilizam’.
I zato riječi koje upućuju na nadu, riječi svih ostalih, koje su više ili manje iskrene, riječi koje ustrajavaju, riječi koje obećavaju, riječi koje nastoje ublažiti njihovu skrivenu patnju, zamiru oko njih kao besmisleni šum.
Nešto muzike, koja para uši, kako bi izbrisala sve riječi, malo droge, kako bi umrtvila bol ili kako bi iskusili barem neki osjećaj, mnogo usamljenosti, karakteristične za ozlojeđeni egoizam, što ga prethodne generacije nisu poznavale i koji je posljedica uvjerenja da se u vrijeme u kojem su presušile sve čuvstvene veze možeš očuvati samo ako si sam ili, u najboljem slučaju, ako se u pustinji vrijednosti osloniš na jedinog simboličkog generatora svih vrijednosti što ga u našoj kulturi nazivamo novac.
Kada nije posrijedi samo nelagoda pojedinca, nego je pojedinac samo žrtva sveopćeg pomanjkanja perspektiva i projekata, ako već ne smisla i čuvstvenih veza, kao što se događa u našoj kulturi, tada je samo po sebi razumljivo da su nedjelotvorni kako farmakološko liječenje, kojemu danas pribjegavamo već u ranom djetinjstvu, tako i psihoterapeutsko liječenje patnji koje izviru iz pojedinca.
A to zato jer u pustinji besmisla, što je širi nihilistička atmosfera našeg vremena – ako je čovjek, kako kaže Goethe, biće upravljeno osmišljavanju (Sinngebung) – nelagoda više nije psihološka, nego kulturna. Dakle treba raditi na kolektivnoj kulturi, a ne na patnji pojedinca, jer ta patnja nije uzrok, nego posljedica kulturne implozije, čija su prva žrtva mladi koji se nalaze u školama, na univerzitetima, poslijediplomskom studiju ili na radu na određeno vrijeme.
A što reći o društvu koje ne iskorištava maksimum svoje biološke snage, snage što je izražavaju mladi između 15 i 30 godina, koji projektiraju, zamišljaju, stvaraju čim im se ukaže stvaran cilj, ubjedljiva perspektiva, nada koja je u stanju dati polet toj snazi što je osjećaju u sebi? Što reći kad zatim puštaju da ta snaga implodira, i tako, da se s njim ne bi trebali suočiti, preduhitre razočaranje?
Nije li ovo zanemarivanje mladih istinski znak sumraka naše kulture? A to je mnogo više zastrašujući znak nego uspon integralizama drugih kultura i prekomjerna djelotvornost naroda koji se pojavljuju u našoj historiji i s njom se prepliću, naroda koji su se odrekli svih vrijednosti koje se ne mogu svesti na vrijednost novca.
Ako nelagoda mladih nije psihološkog, nego kulturnog porijekla, rješenja što ih je izradila naša kultura očito su nedjelotvorna, bilo da su u vjerskoj varijanti – jer Bog je doista mrtav – bilo da su u prosvjetiteljskoj varijanti, jer ne izgleda da danas um regulira sve ljudske odnose, osim u reduktivnoj formuli ‘instrumentalnog uma’, koji jamči tehnički razvoj, ali ne i širenje obzora smisla za misao koja je pobjegla i za osjećanja koja su usahla.
U ovoj knjizi nije riječ o lijeku koji bi olako i odmah djelovao. Već to da priznajemo svoju nemoć rječito govori o prirodi nelagode, koja – ponavljam – nije egzistencijalna, nego kulturna. No činilo mi se opravdanim ovo djelo napisati već zato da počistim sa svim rješenjima što su ih smislili, a da pritom nisu prepoznali pravu prirodu nelagode naših mladih. Mladi se u nihilističkoj atmosferi koja ih okružuje ne pitaju više o smislu svoje i tuđe patnje, kao što je čovječanstvo svagda radilo, nego, a u tome je, kako nas podsjeća Günther Anders, ogromna razlika, o samom značenju svoje egzistencije, koja im se čini lišenom smisla ne zato jer je puna patnje, nego, naprotiv: čini im se nesnosnom jer je bez smisla. Negativitet što ga širi nihilizam, naime, ne tiče se patnje, koja u različitim stupnjevima manje ili više prati svaku egzistenciju i oko koje se gomilaju razni oblici pomoći, nego radikalnije oštroumne percepcije besmislenosti vlastitog egzistiranja.
A što ako je rješenje drugdje? Ne u zagriženom traženju smisla, kao što to zahtijeva judeo-kršćanska tradicija, nego u prepoznavanju onoga što svatko od nas uistinu jest, dakle u vlastitoj virtù (grčki: arete, ono što je nečemu svojstveno, prim. prev.), u vlastitoj sposobnosti, odnosno, rečemo li to grčki, u vlastitom demonu (daimon), koji, kada nađe svoju realizaciju, doseže sreću (grčki eu-daimonia)?
U tom slučaju nihilizam, unatoč pustošenju smisla što ga sa sobom nosi, može naznačiti da egzistenciju ne opravdava toliko pronalaženje smisla – za njim žudi više želja (ponekad neograničena) nego naše stvarne sposobnosti - koliko umjetnost života (Grci su je zvali teche tou biou), koja je u tome da prepoznamo i priznamo vlastite sposobnosti (gnothi seauton, spoznaj sebe sama), izrazimo ih i pustimo da se primjerno (kata metron) rascvjetaju.
Taj pomak iz kršćanske u grčku kulturu mogao bi kod mladih pobuditi onu vedru radoznalost otkrivanja sebe samog i nalaženja smisla u tom otkrivanju. Ako bismo to otkrivanje primjereno podupirali i gajili, moglo bi nas privesti životnom razmahu kojemu već po svojoj prirodi stremi mladost i njezina kreativna snaga.
Ako bi upravo prelazeći i prekoračujući nihilizam mladi znali izvesti taj pomak perspektive, kadar pobuditi im radoznalost za njih same, ‘neugodni gost’ bi barem nečemu služio.

Epoha afekata žalosti
Na pitanje kakve su posljedice nihilizma, prije svega na mlade, odgovaraju nam argentinski filozof i psiholog Miguel Benasayag, koji već niz godina živi u Parizu, i profesor dječje i mladenačke psihijatrije Gerard Schmitt, koji predaje na sveučilištu u Reimsu.
Stručnjaci su proučavali službe za psihološko i psihijatrijsko savjetovanje u Francuskoj i ustanovili da se tim službama obraćaju prije svega ljudi čija patnja nema pravi psihološki izvor, nego reflektira opće proširenu žalost, karakterističnu za naše suvremeno društvo, kojeg prožima stalan osjećaj neizvjesnosti i nestalnosti.
No obojica “tehničara patnje” osjetili su se nespremnima suočiti s problemima koji nisu psihopatološke prirode. Umjesto da jednostavno pribjegnu farmakološkim sredstvima koja liječe molekularni poremećaj i umiruju krizu, počeli su proučavati smisao skriven u srcu simptoma, kada kriza nije više toliko kriza pojedinca, nego više refleks društvene krize na pojedinca, krize koja na čuđenje obeshrabrenih savjetnika nenajavljeno preplavljuje centre za psihološku i psihijatrijsku pomoć.
I u čemu se sastoji ta kriza? U tome da je oznaka budućnosti sada drukčija: iz budućnosti-obećanja promijenila se u budućnost-prijetnju. Psiha je zdrava kada je otvorena prema budućnosti (za razliku od deprimirane psihe, koja je sva sabrana u prošlost, i od manične psihe, koja je sva usredotočena na sadašnjost). Kada budućnost zatvori vrata, odnosno otvori ih samo zato da se pokaže kao neizvjesnost, nestalnost ili zabrinutost, tada se, kako kaže Heidegger, “užasno već dogodilo”, jer tada inicijative zamiru, nadanja se pokazuju prazna, demotivacija raste, a životna moć sasipa.
Stručnjaci smatraju da je sve počelo sa smrću Boga, koju je navijestio Nietzsche. Taj je nagovještaj obilježio kraj teološkog optimizma koji je gledao na prošlost kao na zlo, na sadašnjost kao na iskupljenje, a na budućnost kao na spasenje. Smrt Boga nije ostavila iza sebe samo siročad, nego i nasljednike: znanost, utopija i revolucija u laičkom su obliku nastavili to utopijsko viđenje povijesti, gdje je trijada krivnja-iskupljenje-spasenje našla svoju novu formulaciju u istorodnom pogledu; u njemu se prošlost pokazuje kao zlo, znanost ili revolucija kao iskupljenje, a napredak (znanstveni ili sociološki) kao spasenje.
Pozitivizam s kraja 19. stoljeća pobuđivao je naime svojevrsni znanstveni mesijanizam, koji je jamčio svijetlu i sretnu budućnost zahvaljujući znanstvenom progresu. Na sociološkom području Marx je upozorio na proturječje kapitalizma i predlagao radikalnu preobrazbu svijeta, na psihološkom području Freud je pretpostavljao da je riječ o presušivanju nesvjesnih sila koje Ja (Ego) ne kontrolira, budući da “tamo gdje bijaše Id, treba postati Ego. To je rad u području kulture (Kulturarbeit)”.
Kad je Zapad napustio pesimizam starih Grka – prema Nietzscheu, samo su oni bili tako snažni da su mogli gledati boli u lice - bezrezervno se predao optimizmu judeo-kršćanske tradicije; ta je tradicija kako u vjerskoj varijanti tako i u laičkim varijantama znanosti, utopije i revolucije gledala u budućnost poduprta uvjerenjem da je povijest čovječanstva neizbježno povijest progresa i dakle spasenja.
Danas je ta optimistička vizija krahirala. Bog je doista mrtav, a njegovi nasljednici (znanost, utopija i revolucija) nisu održali obećanje. Zagađenja svih vrsta, socijalne nejednakosti, gospodarske katastrofe, pojava novih bolesti, eksplozije nasilja, oblici netolerancije, ukorijenjenost egoizama, rat kao nešto uobičajeno, bacili su budućnost iz krajnje pozitivnosti judeo-kršćanske tradicije u krajnju negativnost vremena koje je prepušteno slučajnosti bez smjera i orijentacije. Budućnost je od “obećanja” postala “prijetnja”.
A to je zato jer nas tehnološka znanost – premda je istina da napreduje u spoznaji realnosti – istodobno baca u oblik neznanja koji je posve drukčiji (možda još strašniji) i naposljetku nas čini nesposobnim uhvatiti se u koštac sa svojom nesrećom i problemima koji nas uznemiruju i straše oko odsutnosti smisla.
Sa Spinozom možemo reći da živimo u vremenu u kojem vladaju “afekti žalosti”, gdje nije riječ o boli ili plaču, nego o nemoći, raspadu i nedostatku smisla, zato je sadašnja kriza drukčija od ostalih (prijašnjim se krizama Zapad znao prilagoditi), budući je posrijedi kriza samih temelja naše civilizacije.
Dakako, nitko ne ide u psihološka savjetovališta, govoreći: “Dobar dan, doktore, jako patim zbog sadašnje povijesne krize”. No zato savjetovališta iz dana u dana opsjedaju roditelji i učitelji, koji ne znaju više kako da se suoče s ravnodušnošću svoje djece, odnosno učenika, s procesom gubitkom motivacije (zbog čega se mladi zatvaraju u svoje sobe i omamljuju uši muzikom), eskalacijom nasilja, jointima koji im omamljuju um i šarene ure bezvoljnosti. Kako sve te simptome povezati s “povijesnom krizom”?
Ako budućnosti kao obećanja nema, želja se zaustavlja u apsolutnoj sadašnjosti. Bolje je biti dobro i uživati danas ako je sutrašnjica bez perspektive. To znači da mladi čovjek ne prolazi više prirodno iz narcističkog libida (gdje je riječ o ljubavi prema samome sebi) u objektni libido (koji se tiče drugih i svijeta). Ako toga prijelaza nema, postoji opasnost da ćemo mlade poticati na učenje s utilitarističkim motivacijama i uvesti obrazovanje, kojeg će cilj biti preživljavanje, gdje se samo po sebi razumije da  ‘se svatko treba spasiti sam’, s posljedičnim slabljenjem emotivnih, čuvstvenih i socijalnih veza.
Ako budućnosti kao obećanja nema, ostaju roditelji i učitelji bez autoriteta da bi mladima pokazali put. Zato se između adolescenata i odraslih uspostavlja ugovorni odnos, a posljedica je takvog odnosa da se roditelji i učitelji neprestano osjećaju dužnima opravdavati svoje odluke pred mladima. To što im je ponuđeno u egalitarnom odnosu mladi prihvaćaju ili ne prihvaćaju. No odnos između mladih i odraslih nije simetričan, i ako mladog čovjeka smatramo sebi jednakim, to znači da mu ne pokazujemo granice, a prije svega da ga prepuštamo njemu samome s njegovim porivima i tjeskobom koja iz tih poriva proistječe.
Kada simptomi nelagode postaju bjelodani, ponašanje roditelja, odnosno učitelja oscilira između stroge prisile – koja može biti smislena kada su obećanja budućnosti zajamčena – i zavođenjem na komercijalni način, na koji poziva sve raširenija potrošačka kultura.
Ali i današnji mladi moraju doživjeti svojega Edipa, što će reći da moraju istražiti svoje mogućnosti, iskusiti granice društva, suočiti se sa svim situacijama karakterističnim za rituale prijelaza iz mladenačkog doba, između ostalog i sa simboličkim ubojstvom autoriteta, dakle oca. I jer se taj proces ne može dogoditi u obitelji, gdje zbog ugovornih odnosa između roditelja i djece autoritet više ne postoji, mladi svojega Edipa vide u policiji, oslobađajući nasilje, obuzdano u obitelji, u kvartu, na stadionima, u gradovima, u društvu.
To je samo jedan od niza primjera na koje bismo mogli upozoriti oko povezanosti između povijesnog prijelaza iz “budućnosti kao obećanja” na “budućnost kao prijetnju” i oko psiho(pato)loških znakova u nelagodi mladih, koji se ne znaju više uključiti u društvo, učiti, ulagati u svoje projekte, povezane s nekom njihovom dubokom željom, koja je zapravo želja za životom.
Dodajmo još da afekti žalosti i fatalizma mogu imati i određenu privlačnost i da se čovjek olako zavodi pjesmom koju pjevaju sirene očaja, okušava očekivanje najtežeg ili dopušta da ga obuzme apokaliptična noć koja se – od nuklearne opasnosti do terorističkih prijetnji – kao tamni oblak nadnosi nad sve nas. Istina je i da su afekti žalosti konstrukt, način na koji tumačimo realnost, a ne realnost sama, koja za nas čuva još puno zaliha, samo ako ne dopustimo da nas zavede taj danas dominantni označitelj, neizvjesnost.
Naše doba nesumnjivo raskrinkava iluziju moderniteta da čovjek sve može mijenjati po svojoj volji. Nije tako. No neizvjesnost, koja iz toga proistječe, ne smije privesti naše društvo do toga da masovno pristane na paranoidni diskurs u kojem se ne govori drugo do o nužnosti da se zaštitimo i preživimo. U tom slučaju dolazimo do točke kad se društvo osjeća slobodnim od načela i zabrana; posljedica će takve slobode biti da će na vrata zakucati barbarstvo.
Jer temeljito iskorjenjivanje neizvjesnosti pripada još modernističkoj utopiji ljudske svemoći, treba slijediti drugi put: na njemu valja graditi osjećajne i solidarnosne veze, sposobne ljude izvesti iz osamljenosti u koju ih nastoji zatvoriti društvo u ime egoističnih ideala, koji se, polazeći iz Amerike,  prijeteće šire i prema nama.

Umberto Galimberti, L’ospite inquietante. Il nichilismo e i giovani, Milano 2007.

S italijanskog preveo Mario Kopić

Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"