Zima 2009

  ULOMAK IZ ROMANA "KUĆA"
  Mišel Barović
 
 

 “Obazri se u svome vlastitom domu, pa ćeš vidjeti, kako je jednostavan tvoj inventar.“
Persius

Spustio je ruku na papir.
Park, okružen starim zgradama, ležao je u samom središtu kvarta, velik i star; bio je to ostatak šume što se nekada spuštala sa brda prije negoli se grad stao širiti i osim par dječjih igrališta, umjetno nasutih brežuljaka i uredno košene trave još je uvijek izgledao neokrnjen silama metropole. Tu je vladao onaj ravnodušni mir prirode koji se nije mogao zasaditi ljudskom rukom, mir koji se mogao osjetiti i usred bijela dana bez obzira na huk grada: stabla su ovdje stajala u nekoj daljini, odišući stranom i divljom samoćom kao da su u sebi još uvijek krila dušu zemlje bez ljudi, a rijeke sitnih cesta što su kružile i presijecale park nisu narušavale dojam da se ptice glasaju kao da su same na svijetu. I služe tišini.
Zvuk vjetra nadglasavao je grad i vitlao zrakom prašinu i lišće. Tramvaji su iz daljine škripali svoje visoko U. Na staklima parkiranih automobila umnažao se svod od smoga sa posljednjim obrisom sunca. Trag aviona presjekao je nebo preciznom, ravnom crtom: linija se rastakala na svom kraju i ostavljala sitne oblake dima. Na žutom svjetlu gradskih lampi odvajalo se tlo od nadolazeće noći.
Sumrak se sada spuštao na stabla i travu, na otpalo lišće, na drvene klupe srasle sa zemljom, na utabane prečace i potrošena igrališta, na zaboravljene predmete i sitno smeće, sve je gubilo sjene; izgubljene stvari, boce, grane, korijenje što je virilo iz zemlje, sve je gubilo kontekst, i čim padne mrak jedno će uroniti u drugo izjednačeno novim životom noći - jer nešto je zajedničko padalo na park i svemu davalo isto lice, nešto što je pripadalo obredu prirode: stvari su polako postajale šuma, vraćale su se sebi i gubile imena. Uz sve će stvari, na kraju, skladno pristati ta večer, jer je tu, u parku i oko njega, oduvijek lebdjela kao spokoj nad svijetom bez obzira na vrijeme.
Na balkonima okolnih zgrada vijorila je posteljina, po prozorima se vidjelo nekoliko ljudi; djevojka u bijelom otresala je mrvice sa stoljnjaka, čovjek u odijelu namještao je zavjese, nekoliko je njih stajalo nalakćeno, dijete je na balkonu mahalo mačem. Po šipkama skela naslonjenih na jednu od fasada radnici su vješali kante s alatom i sada su se spuštali i odlazili ostavljajući okrečene zidove da se suše. U predahu zviždanja vjetra čuo se razdragani glas sportskog komentatora, i radnici su žurili, a automobili tražili parking, završavao je radni dan i počinjao je derbi. Nebo se nad gradom vidljivo zgusnulo i mogao se osjetiti vlažni miris trave.
Pokraj kioska, nedaleko od stabala uz cestu, složeno su ležali komadi grana. Ogromne, preteške za sebe, vjetar ih je lomio, pa su ih vatrogasci rezali i ostavljali komunalcima.
Na jednom od prozora drugoga kata provirio je mršav starac. Nosio je modru košulju koja mu se pripijala uz svaku kost, grbavo se naslonio o oba lakta, rukom podbočio bradu, a drugom držao cigaretu. Imao je kožu koja se preobražavala u metaforu. Izgledao je prokleto sam. I cigaretu je uvijek otresao prekasno, sekundu nakon što bi pepeo već sam otpao, trznuo bi palcem o filter. Zidovi iza njegovih leđa bljeskali su obasjani svjetlom televizora i njegova je koščata silueta nepomično stajala uokvirena bojama. Imao je oči kojima je mogao vidjeti kroz zgrade ispred sebe.
I zgrade su gledale na park duhom nekog dovršenog vremena, zamišljene da dočekaju vrijeme koje nikada nije došlo - ostajale su zauvijek tamo, na početku nekog plana, i nisu se mogle nositi sa sadašnjosti grada. No sve su oduvijek nosile potpise mladog kvartovskog gnjeva: na dnu fasade, između klima i prozora, stajao je na brzinu ispisan grafit: «Bez kompromisa!». Odmah do njega plavio se uzdignut prst sa chaplinovskim šeširom na vrhu. Netko je njime prešarao stariji crtež što je prikazivao sada već isprano lice crvenokose djevojke sa tamnim, gotičkim očima: nevješt i srčano narisan pogled nije se uspijevao susresti sa pogledom prolaznika. Misli naslagane jedne preko drugih borile su se tako svaki dan za svoje mjesto pod suncem.
Neprozirni mrak uskoro se sasvim spustio iznad grada i reflektori noćnih klubova bacali su na nebo okrugle snopove svjetla. Vjetar je zamirao s dolaskom večeri, mijenjao je smjer, i uskoro sasvim prestao. Mjesec i oblaci nisu se vidjeli no osjećao se dolazak kiše i zrak je postajao vlažan i ljepljiv. Iz obližnje tvornice slatkiša kvartom se stao širiti miris kakaa; lijevale su se nove porcije čokolade i to se moglo udisati.
Oko lampe na južnom rubu parka koračala je krupna srednjovječna žena, nikoga drugog nije bilo u blizini. Kroz jedan od prozora dopirali su zvuci Rima Respighijevih Pinija, i ona je slušala: orkestar se utišao; klarinet je imao svoj solo: bog Janus polako je otvarao široka vrata svoga hrama – no ta je melodija u ženi otključavala nešto drugo i linije muzike mrsile su se na njenom licu kao klupko u vrtlogu. Radila je korake snažne svjesnosti. Nešto joj je bilo jasno. Na žutom svjetlu moglo se vidjeti lice usredotočene tuge.
Ništa nam ne pripada, draga moja, pomislio je.
 Spremio je zadaću u ruksak, pogledao na mobitel i polako se zaputio prema gradu. Do samog centra imao je dobar sat hoda i ta mu je šetnja mogla smireno ubiti vrijeme do početka koncerta.
Vatrogasci su sada podrezivali drveće uz glavnu cestu i neke su grane visjele zapletene na zaboravljenim kablovima božićne rasvjete. Ulicu je prožeo miris. Čestice piljevine padale su obasjane narančastim svjetlom izloga, a farovi automobila osvijetlili bi svako malo sitne žarulje u boji i one bi zasvjetlucale među lišćem, zatim bi na uglu skretali bljesnuvši u čovjeka što je čekao na semaforu; u oronuloj kući iza njegovih leđa stropom je prolijetao njegov lik.
Prošetao je s takvim pogledom na život dobar dio puta, a onda se cesta neprimjetno približila samog srcu grada i njegova je melankolija polako iščezla s ulicom koja se pretakala u trg.
Svijet koji blijedi. Sive rječite ulice. Puste sporedne ceste. Oderana pročelja. Mrak i svjetlost lampi. Vrijeme koje se čuje kako prolazi. Sa svakom gumom na asfaltu. A onda se gubi u daljini. Sve je to ostajalo za njim i široki se prostor otvarao pred njim.
Kiša još nije pala i trg je sjajio u tami ispod neba bez opisa. Reklame su prekrivale čitave zidove nekih zgrada, a djevojke u trapericama smiješile su se sa plakata, jebi me čovječe. Žamor gužve miješao se u simfoniji noćnog života sa maznim parfemima žena i muklim basovima kafića. Ulični svirač prosvjedovao je protiv nečega ganut zvukom svojih bongosa. Prodavač je na štandu vikao u svjetinu. Biciklisti su prodirali kroz rijeke ljudi. Tko će pomoći onom čovjeku što leži. Tramvaj se na uglu svijao u pjev čelika.
Trg mu je plijenio pažnju i svijet ga je polako prestao nadilaziti. Razmišljao je o rečenicama koje bi večeras mogao dobro upotrijebiti.
Nešto se slavilo, možda otvorenje kakvog festivala ili nekakva velika promocija pa je na ulicama bilo znatno više naroda nego obično. Gusto kretanje mnoštva promicalo je pred njegovim očima ispod snopova reflektora što su kružili točno iznad trga bacani sa najviše zgrade centra i to ga je podsjetilo na prvu večer u gradu. Razmišljao je o djevojci koja je bila negdje u blizini. Koliko je vremena prošlo? Zastao je da se ogleda oko sebe. Svijet je ovdje ostao uglavnom isti i ugodni košmar poznate graje sada mu se pričinjao naprosto dirljiv. Stajao je tako par sekundi a onda je izvadio bilježnicu, prislonio je na koljeno i zapisao u nju dvije kratke misli pa je vratio u ruksak. Zatim je iz hlača izvadio mobitel i pogledao u ekran pa ga je vratio u džep i ponovno krenuo.
Ljudi u jesenjoj odjeći promicali su ulicama, ljudi u tramvajima, ljudi u izlozima. Razmišljao je kakvu bi klopku za nju mogao spremiti. Razmišljao je o onome što je vidio oko sebe. Nekakav je omamljiv ljudski fragment kao omaglica izbijao iz gustih pokreta svjetine, nešto što je za podlogu trebalo noć. Bio je to nekakav komadić ljudske duše koji se najbolje izrazio u muzici što je sada dopirala iz jednog od kafića; Pastorius je pjevao na basu i to je raspirivalo njegovu maštu. Osjećao je kako se taj sretni metež oko njega blago isprepliće s njegovim mislima u sitne kovitlace nečega prisnog; u nekakav sporazum, suglasje, sklad, himnu ljudima u noći, pa zatekne sebe kako korača u ritmu basa i bubnja.
Samo da djevojčica bude tamo, pomislio je.
Uzdah, smijeh i pljesak povremeno bi doprli negdje iz gužve gdje su se iznad glava okretale zavitlane baklje žonglera i on se kretao trgom i dalje niz ulice pokraj izloga u čijim se staklima vrtjela prozirna gomila svijeta, koračao je u tom velikom prostoru koji su ispunjali ljudi i koji se doimao kao da slavi sam sebe u svakom čovjeku, zvuku i svjetlu kojim se ispunio: sve se to miješalo u jedan element kojim je grad dahnuo u novog gosta raspirujući njegove rečenice. A od onog što ga je spopalo čim je nogom stupio u park ostalo je tek nekoliko krhotina, više slike nego osjećaj, onaj starac i ona žena, par nasrtljivih iskri, proletjele bi mu pred očima kratke kao korak.
I tako je hodao. Razmišljao je o onome što ga večeras čeka. Razmišljao je kako bi prije odlaska u klub mogao napisati još koju riječ. Nekoliko minuta kasnije odnekud dopre prekrasan smijeh. Neka je djevojka pucala od smijeha i on se okrene i pogleda iza sebe; želio je vidjeti, izvio se na prste, ali tamo je bilo previše ljudi. Djevojka je u gužvi pucala od smijeha. Zamislio je njen izraz, tijelo koje se miče. Pogleda još jednom između glava ispred sebe, ali nije je mogao pronaći. Učinilo mu se kao da je osjetio kratku vibraciju u džepu pa je ponovno izvadio mobitel iz hlača, ali na ekranu nije bilo poruka. Naposljetku se okrene i nastavi dalje. No sada je imao svoju rečenicu, želio je u jednoj rečenici opisati taj smijeh, ali dok je u hodu vadio i otvarao bilježnicu iznenada osjeti kako ga obuzima nekakav bijes pa je zatvori i spremi u ruksak. Nekoliko koraka dalje ponovno izvadi bilježnicu i ponovno je spremi. Zatim je ponovno izvadi i otvori i utisne u list jednu mahnitu točku što je prošla sve do korica.
Koncert je trebao uskoro početi, ali napravio je jedan krug oko bloka zgrada pa se ponovno vratio na trg da još neko vrijeme šeće. Susreo je dvojicu starih poznanika i s njima kratko popričao pa je nastavio šetati u krug. Tada je ponovno uočio onog pijanog čovjeka što je ležao, no sada je stajao, klimav, kao da pleše, tamo ispred izloga, razorena osmijeha i zanesen, ispod postera velikog filozofa koji je sa vrata knjižare sućutno promatrao kako nježno otječe život iz tog čovjeka.
Zagledan u tu fotografiju iznenada mu se učini kako je nekog ugledao krajičkom oka pa nemirno baci pogled preko mnoštva kao da traži grešku koju ne vidi. Netko mu je zamakao pred očima. Više asocijacija nego lik i zaustavio mu korake. Stajao je i gledao nekoliko trenutaka u tom pravcu, tražeći detalj koji mu je privukao pažnju, neki trag ili pokret koji bi mogao prepoznati ali tamo nije bilo ničega. Skladni puls svijeta. Mirno kretanje gužve. Podigne se na prste, izvine vrat i pogleda malo dalje prema mjestu na kojem je uska ulica izlazila na trg. Rulja. Ništa. Ipak nitko. No osjeti kako mu udara srce. Na kraju skloni pogled pa konačno krene u pravcu kluba. Zaobiđe grupu mladih djevojaka i prođe pokraj čovjeka što se već kao kobra njihao na ritmu kojeg nije čuo, zaobiđe žonglere pa skupinu turista i napokon uđe u glavnu ulicu a onda ga ipak uoči. U zelenoj jakni i duge kose. Prolazio je iza jednog od štandova i ponovno se izgubio u gužvi. Bio je to Damjan.

***

Bio sam to ja, stari prijatelj s kojim se rastao i vrlo se dobro svega sjećam. Ugledao sam ga tu večer na trgu prvi put, dvije godine nakon razgovora u kojem smo nesretno ukrstili koplja zbog jedne krive riječi. Kretao se u mom pravcu gledajući mi iznad glave: prolazio je tamo nedaleko odsata i za koji me trenutak lako mogao vidjeti no nije imalo smisla sačekati njegov pogled. Promijenio sam smjer i zamaknuo u gužvu. Nema smisla, pomislio sam, vrijeme je sve što imamo, rekao mi je jednom, i obojica smo život smatrali prekratkim da bi se mirili nakon riječi koje smo izgovorili. Ipak, napravio sam nekoliko koraka a onda ga još jedanput pogledao: bio je znatno mršaviji nego prije, zaustavio se tamo, pedesetak metara od mene, stotine je tijela promicalo između nas, i on je samo stajao tamo, s ruksakom na leđima, pogrbljen kao uvijek, gledao je prema meni i nije me vidio.
Nekoliko tjedana poslije, desetak dana nakon njegove smrti, primio sam osam listova iz njegove bilježnice. Osam fotokopiranih listova poštom je poslala njegova sestra. Jedina osoba koja nije glumila iznenađenje. Bio je rođeni samoubojica, pisalo je na presavijenom papiru u koji je zamotala zapise iz njegove dnevnika, znam kako je sve napisao da se pročita. I unutra: njegova poznata slova, (fotokopirano crna): Uspravna. Velika. Spora. Isprepletena. Slobodna. Živa.
Opisi. Komentari. Sitnice.
Njegove šetnje, njegovi dani, njegove noći: sve što je mogao sabiti u nekoliko riječi.
Rukopis bez ijednog ispravka, bez ijednog krivog slova. Zapisi bez datuma. Misli bez nekog reda. I jedna rupa kroz svaki list.
Bio je to svojevrstan dnevnik u koji je bilježio svoje kratke dovršene rečenice. Način na koji je promatrao svijet; mozaična priroda njegova opažanja. Način na koji se opraštao; pogled na život kao oporuka. Posmrtni marš.
Vrlo sam brzo razumio sestru. Bilo je to napisano da se pročita. Dobro sam poznavao tog čovjeka, uostalom, pa sam već nakon drugog lista slutio o čemu je riječ. Bilo je to u njegovom stilu, ali bez humora, i promišljenije; nešto kao dugo oproštajno pismo samo što je u ovom iza svakog slova vrebala neka čudna strategija. Sistem. Plan. I iako se sve doimalo kao usput nabacano, nije bilo teško uočiti kako se iza tih konfuznih redaka nešto mahnito slagalo. Bio je to fiksiran rad, usredotočen na cjelinu i s tragičnim predumišljajem kako se na koncu ispostavilo. Bio je to puzzle njegove muke posljednjih nekoliko mjeseci, puzzle izveden iz nekih strasnih pitanja kojima se neprestano vraćao i na koja je neprestano odgovarao i kojima je samo on nalazio kraja u tim detaljima koje je izvlačio iz svijeta oko sebe. Bila je to, vjerujem, njegova stara priča koju sam stotinu puta slušao samo je sada bila umrvljena u sitne šifre onog sasvim privatnog i pretvorena u tajni jezik aluzije koji je tek nakon njegove smrti imao postati razumljiv i kao duh se obratiti živima.
Moj stari prijatelj.
Majka ga je pronašla na krevetu kada je već bio gotovo sasvim hladan. Vrijeme smrti, tvrdio je mrtvozornik, nastupilo je između pet i šest sati ujutro. Nakon dvije kutije pravih tableta život je iz njega polako iscurio. Nekoliko dana poslije, rasut je po šumi nedaleko od grada kako je sestra smatrala da je u bilježnici želio.